Što je ljubav

Osho,

Što je ljubav? Zašto sam toliko uplašen ljubavlju? Zašto ljubav izgleda kao nepodnošljiv bol.

Ti me pitaš: “Što je ljubav?”

To je duboki poriv za biti jedno sa cjelinom, duboki poriv rastapanja “Ja” u jedno jedinstvo. Ljubav je takva jer smo mi odvojeni od vlastitog izvora. Iz takve pozicije rađa se žudnja za vraćanje u jedinstvo, da postaneš jedno sa time.

Ako iščupaš drvo iz tla, ako ga iščupaš iz korijena tada će drvo dobiti veliku želju da se vrati nazad tlu jer je to njegov stvarni život. Sada to zamire. Izdvojeno, drvo ne može bi- tisati. Ono treba da živi u zemlji, sa zemljom, kroz zemlju. To je značenje ljubavi.

Tvoj ego je postao barijera između tebe i tvoga tla cjeline. Čovjek je prigušen, ne može disati, zagubio je svoje korijene. On nije dugo prehranjivan. Ljubav je žudnja za dobivanjem životnih sokova; ljubav je puštanje korijenja u egzistenciju. A problem je razrješiviji ako se predaš suprotnom: stoga je muškarac privučen ženom, žena je privučena muškarcem. Muškarac može naći tlo kroz ženu, on može postati utemeljen kroz ženu, a i žena može postati ponovo utemeljena kroz muškarca. Oni su dopuna jedno drugom. Sami muškarac je polovina u očajničkoj potrebi da Buddhe cjelina. I žena je samo polovina. Kada se te dvije polovine sastanu i počnu stapati, miješati, tada se oni prvi put osjećaju utemeljeni, prizemljeni. Velika radost se rađa u kući.

Ne samo da se ti možeš kroz ženu utemeljiti, već kroz nju možeš i stići do Boga. Žena, je samo - vrata, i muškarac je isto tako prolaz. Muškarac i žena su vrata do Boga. Žudnja za ljubavlju je i žudnja za božanskim. Ti to možeš shvatiti, a i ne moraš, ali tvoja žudnja za ljubavlju će stvarno dokazati postojanje božanskog. Nema drugog dokaza. Pošto čovjek voli, Bog postoji. Pošto čovjek ne može živjeti bez ljubavi, to je dokaz da božansko postoji. Nužnost za ljubavlju nam ukazuje da kao usamljenici samo patimo i zamiremo. Zajedno mi rastemo, njegujemo se i bivamo ispunjeni.

Ti pitaš: “Što je ljubav? Zašto sam tako uplašen ljubavlju?”

To je isto tako zbog čega je: muškarac uplašen ljubavlju - jer trenutkom tvog stapanja sa ženom, ti gubiš svoj ego, a i žena stapajući se sa muškarcem, gubi svoj ego.

Ovo se treba shvatiti: ti se možeš utemeljiti u cjelinu samo ako izgubiš svoj ego, sebe; nema drugog načina, Ti privučen cjelinom jer se osjećaš lišen životnih sokova i kada dođe trenutak da iščezneš u sveobuhvatno počinješ osjećati strah. Veliki se strah rađa jer si izgubio sebe. Ti tada ustukneš. Tako se stvara dilema. Svako ljudsko biće treba da se suoči sa time, da se susretne sa time, da prođe kroz to, da to razumije i transcendira.

Ti moraš razumjeti da su obje stvari nastale od istog. Ti osjećaš da bi bilo divno da to iščezne - nema brige, nema napetosti i nema odgovornosti. Tako ćeš postati dio svega kao što su to drveće i zvijezde. Sama ideja je fantastična. To otvara vrata, misteriozna vrata tvog bića, tako nastaje poezija. To je romantično. Ali, ako ti stvarno kreneš u to tada se stvara strah, u smislu “Ja ću nestati i tko zna što će se još dogoditi?” To je nalik rijeci koja dospijeva do pustinje, kao slušanje šapata pustinje.., oklijevanje, on želi da to prevaziđe, želi da nađe ocean, osjeća da postoji želja i fini osjećaj nalik: “Moje odredište je tamo.” Nemoguće je obezbijediti bilo kakav razlog, ali postoji neki unutrašnji prijekor koji nalaže: “Nisam završio. Ja još treba da tragam za nečim većim.” Nešto duboko iz mene govori: Pokušaj, pokušaj jače - prevaziđi tu pustinju.”

A onda pustinja kaže, “Poslušaj mene: jedini način je da ispariš sa vjetrovima. Oni će te ponijeti, oni će te odnijeti iza pustinje.” Rijeka želi ići iza pustinje ali pitanje je veoma prirodno: “Što je za mene dokaz i garancija da će vjetrovi dozvoliti meni da ponovo postanem rijeka? Jednom kada nestanem više se neću moći kontrolirati. Dakle, što mi garantira da ću ponovo postati rijeka, ista rijeka, isti oblik, isto ime, isto tijelo? A tko zna? I kako ću vjerovati da kada se jednom predam vjetrovima da će mi oni dopustiti da postanem ponovo zasebna.? U tome se sastoji strah od ljubavi.

Ti znaš, ti si se uvjerio da bez ljubavi nema radosti, bez ljubavi nema života, bez ljubavi ti si lišen nečeg nepoznatog neispunjen si prazan. Ti si isprazan, ne posjeduješ ništa; ti si prostor bez sadržine. Ti osjećaš prazninu, neispunjenost i siromaštvo. Ti si se uvjerio da postoje putovi koji te mogu ispuniti.

Ali kada si ti približiš ljubavi veliki se strah rađa, sumnje nestaju: ako se opustiš, ako stvarno uđeš u to, da li ćeš ikada biti u mogućnosti da se ponovo vratiš? Da li ćeš biti u mogućnosti da zaštitiš svoj identitet, svoju osobnost? Da li je to vrijedno tvog rizika? Tada um odluči da ne riskira jer bar si tako “ti” - iako bez životnih sokova, neopskrbljen, gladan, jadan - ali barem si “ti.” Iščeznuti u nekoj ljubavi, pa tko zna što će se dogoditi? Ti ćeš nestati, a onda tko ti garantira da li ćeš doživjeti radost, blaženstvu, ili da ćeš sresti bož- ansko?

To je isti stran koji sjeme osjeća kada nestaje u tlu. To je smrt i sjeme ne može predvidjeti da će iz te smrti nastati život.