Nakon što se od Europske ekonomske zajednice pretvorila u Europsku uniju, novoj je državnoj tvorevini trebao novi ustav. Pokušaj donošenja novog ustava nije uspio jer su ga građani Francuske i Nizozemske odbacili na referendumima koji su ondje održani. Nakon što je narod u tim zemljama rekao da ne želi takav ustav, europski stratezi odlučili su da više ne će tražiti mišljenje naroda, da više ne će održavati referendume, nego da će isti cilj; postići obilazno. Odlučili su da će odluke o novom ustroju europske megadržave donositi političke elite, a ne narodi kojih se to izravno tiče.

I tako je sastavljen Lisabonski ugovor, iznimno zamršen i gotovo nečitak dokument na 150ak stranica, koji se zapravo sastoji od izmjena i dopuna, dakle amandmana, na druga dva dokumenta. Bez ta dva izvorna dokumenta, Lisabonski ugovor je sam po sebi nečitljiv i gotovo neshvatljiv, što je i bila namjera onih koji su ga htjeli čim lakše progurati. Kolumnist Damir Pešorda zaključuje: "Lisabonski ugovor prilično je neprohodna šuma propisa koje je nemoguće shvatiti ako se ne poznaju drugi eunijski dokumenti na koje se Ugovor poziva, stoga mnoga politička Crvenkapica u toj šumi zaluta"

S obzirom na to da Lisabonski ugovor više nije nosio naziv 'ustav' nego samo ugovor, za njegovo prihvaćanje više nisu bili potrebni referendumi, nego samo odluke nacionalnih parlamenata, osim u Irskoj, po čijem se Ustavu ipak morao održati referendum.

Nakon što je irski narod na prvom referendumu odbacio Lisabonski ugovor, europski povjerenik za unutarnje tržište i bivši irski ministar financija, Charles McCreevy, javno je priznao da ni on nije pročitao čitav ugovor te da ne zna koja bi "zdrava" osoba to učinila u svojem slobodnom vremenu.

Njegovo priznanje navelo je irske novinare da upitaju i druge političare jesu li i oni uopće pročitali taj ugovor koji bi narod po njihovoj želji trebao prihvatiti.

McCreevy je također priznao da bi 95 posto zemalja članica reklo NE Lisabonskom ugovoru i novim institucionalnim pravilima da su mogli izaći na referendum. "Svi politički vođe znaju dobro da bi odgovor 95 posto zemalja bio NE da je to pitanje stavljeno pred njihovo biračko tijelo." - rekao je McCreevy.

Pitanje za hrvatske političare i za sve one koji bi htjeli uvesti Hrvatsku u zajedničku nad-državu s još 27 drugih država, glasi: "Jeste li vi uopće pročitali Ugovor? Znate li uopće što u njemu piše? Znate li koje su njegove implikacije za hrvatski narod?"

A ako je hrvatska politička elita pročitala taj dokument, u što sumnjam, i razumjela ga, u što opet sumnjam, zašto hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova nije hrvatski prijevod Lisabonskog ugovora tiskalo u stotinama tisuća primjeraka i stavilo ga na prodaju u svim Narodnim novinama i svim knjižarama po Hrvatskoj?

Ako oni znaju što u tom dokumentu piše, zašto ne omoguće cijelom hrvatskom narodu da i on dozna što u njemu piše, pa da sam prosudi je li to dobro za Hrvatsku ili nije?

Hrvatska gubi važne elemente državnosti

više informacija o knjizi
"EU? - Ne hvala" potražite ovdje

Prema Lisabonskom ugovoru, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., Europska unija poprima elemente federalne države u kojoj zemlje članice gube važne dijelove svoga državnog suvereniteta i, u političkom smislu, postaju neka vrsta autonomne pokrajine unutar nove europske megadržave od ukupno pola milijarde građana.

To je oblik federalnog uređenja u kojem središnja država preuzima ključne elemente koji je čine državom, a to su vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovna zakonodavna i politička vlast nad jasno određenim teritorijem.

Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od svega 4,3 milijuna građana postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne države.

Autor: Marjan Bošnjak, iz knjige >EU? - Ne, hvala!<

www.jedinohrvatska.hr