ŠTO JE ISCJELJENJE DUŠE?

"Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da

radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima" (Izaija 61:1).

Možda se pitate: Što je to točno iscjeljenje duše?

Da li je to isto što i unutrašnje iscjeljenje ili iscjeljenje sjećanja? Da li je to neka vrsta duhovne psihijatrije?

Da li moram kopati po svojoj prošlosti?

Kako se to radi?

Ako su ovo neka od vaših pitanja, niste jedini koji to želite znati. Velika zbunjenost vlada po pitanju iscjeljenja duše. Iscjeljenje duše, unutarnje iscjeljenje, sve su to pokušaji opisivanja jednog područja iscjeljenja koje je dostupno kršćanima kroz Isusa Krista

Nadnaravni susret sa Isusom

Za područje iscjeljenja duše najviše volim upotrebljavati izraz "nadnaravni susret sa Isusom".

Kada nam prisustvo Kristovo postane svakodnevnim iskustvom, bivamo oslobađani naših strahova i slomljenih srca kako bismo živjeli svoj život u punini.

U procesu unutarnjeg iscjeljenja, otkrivamo sve više lažna uvjerenja, laži koje vjerujemo o Bogu, o drugima i o sebi. Na primjer, možemo povjerovati u to da Bog nije Bog ljubavi, da nam ne može ili neće oprostiti. Možemo misliti o sebi kao o nevoljenim osobama, nedovoljno dobrima ili ružnima, odbačenima od ljudi.

Dat' ću vam jedan osobni primjer. Oduvijek sam se osjećala odbačena od svog oca. Kažem "osjećala sam se odbačena", jer me on ustvari nije odbacio. U jednom takvom iskustvu unutrašnjeg iscjeljenja, Gospod me je podsjetio na jedan događaj iz vremena kada mi je bilo deset godina i kada su moji roditelji bili razvedeni. Htjela sam živjeti sa svojim ocem, ali je moja majka dobila starateljstvo nadamnom. Poslala me u internat koji sam mrzila. Bila sam naročito ljuta zbog uvjerenja da me moj otac ne bi poslao u internat, da sam samo živjela s njim.

Jednog dana kada me je posjetio u školi, rekla sam mu: "Tatice, izvuci me odavde. Mrzim ovu školu. Želim ići kući s tobom."

"Ne   mogu   to   napraviti",   rekao  je  vrlo ozbiljno.

Naravno, danas kao odrasla- osoba mogu razumjeti zašto to nije mogao učiniti, ali jednoj desetogodišnjoj djevojčici ovo se činilo kao prava odbačenost - moj otac me nije želio. To je bila laž, ali je ta laž ostala zakopana u meni sve do moje četrdesete. Također, te sam večeri zamolila oca da prisustvuje priredbi za roditelje koja se održavala te večeri u školi, ali on ni to nije mogao. Sigurna sam da je imao vrlo dobre razloge za to, ali ja sam bila time duboko povrijeđena. Nisam imala oditelje da budu sa mnom na svečanosti, a moj otac nije želio čak niti živjeti sa mnom.

Kada sam zamolila Isusa da dođe u ovo sjećanje, osjetila sam da Isus sjedi na zadnjem sjedištu auta dok ja pričam s ocem. Uz Njegovu prisutnost doživjela sam Njegovu ljubav. Bilo je to kao da mi je rekao: "Paula, tvoj otac te voli. Volio te je i tada".

U tom trenutku mogla sam oprostiti svom ocu. Plakala sam, jer je moj otac bio mrtav i više ga nikada neću moći osloboditi od osude zbog osjećaja odbačenosti kojeg sam tako dugo nosila u sebi. Ali Isus mi je govorio: "U redu je, učini to sada." Kada sam to učinila, On je iscijelio srce male djevojčice koja se osjećala tako odbačenom. I tada, tijekom te scene, ugledala sam samu sebe kako dajem ocu poljubac, a Isus je otišao  sa mnom  na školsku priredbu.

Dok smo hodali, rekao mi je: "Paula, mnogo puta si mislila da si sama, ali ja sam uvijek bio s tobom. Uvijek sam bio s tobom da ti pomognem." Proveo me kroz nekoliko događaja u životu kada sam se osjećala napuštenom i usamljenom i pokazao mi kako je On uvijek bio uz mene. Odjednom sam sve to gledala drugačijim očima. Ne mogu reći da sam sve te događaje iz sjećanja gledala kao na televizijskom ekranu, ali sam osjećala Njegov predivni mir i Njegovo iscjeljenje. Odnio je moju bol, a sva ta sjećanja sada su bile slatke uspomene. A takve su, jer u svima njima vidim Isusa.

Kada su laži u koje vjerujemo iznesene na svjetlo, počinjemo shvaćati istinu. Istina je uvijek ona koja nas oslobađa (Ev. po Ivanu 8:32).

Različitost od drugih vrsta savjetovanja i psiholoških pomoći

Iscjeljenje duše različito je od svih drugih vrsta terapija i savjetovanja. Prvo, to nije kopanje po podsvijesti. .Kada se molimo za nekoga, ne igramo se Duha Svetoga.

Radije, pustimo Njega da dovede na površinu ključna sjećanja koja On želi iznijeti na površinu. Introspekcija, gledanje na naše probleme i grijehe  vodi  nas  u  depresiju.  Kada  Duh  Sveti  izvuče  na  površinu ključno   sjećanje,    onda   to   vodi   k oslobođenju.

To također nije ponovno ispovijedanje prošlih grijeha. Uvijek kada postanemo svjesni grijeha iz našeg života, prošlog ili sadašnjeg, odnesemo ga k Isusu i zamolimo za oproštenje.

To nije psihijatrija. Psihijatri nam pomažu otkriti naše probleme, a onda nas uče kako da živimo sa njima. Pri iscjeljenju duše, učimo koji su naši problemi, a Isus ih iscjeljuje uzimajući bol, ranu i ropstvo. On nas oslobađa.

Naposljetku, to nije davanje dobrih savjeta. ' ilirci!?, terapija svodi se upravo na to i ništa više od toga. Kod iscjeljenja duše, osoba koja moli s nama pomaže nam da dozvolimo Isusu da ude u našu situaciju sa silom Svetog Duha. Naše odgovore primamo od Njega.

Uvijek iznova gledala sam kako Isus iscjeljuje povrijeđene i zarobljene ljude kada dođu k Njemu. Nije važno kada se bol pojavila, jer bilo da se to dogodilo nedavno ili prije mnogo godina, Isus je iznad vremena. On iscjeljuje naše duševne boli bez obzira kada su se dogodile. Jer: "Isus Krist isti je jučer, danas i zauvijek" (Hebrejima poslanica 13:8). On može ući u našu prošlost, sadašnjost i našu budućnost. On je taj koji može odstraniti boli  i rane iz naših sjećanja. Može donijeti utjehu i ljubav uplašenom djetetu u nama. Svojom ljubavlju može iscjeliti bol neprihvaćenosti ili odbačenosti, jer On je Bog svakovrsne utjehe, Onaj koji je "sposoban utješiti nas u svim našim nevoljama" (2 Korinćanima poslanica 1:3-5). Isus sve to čini, a da ne moramo ispovijedati redom naše prošle grijehe ili možda kopati po podsvijesti tražeći ih. To nije njegov način.

Kako započinje proces iscjeljenja duše

Bog nas je stvorio da imamo zajedništvo s Njim. Kada smo spašeni, kada zamolimo Isusa i Njegovog Svetog Duha da uđu u naš život, postajemo nova stvorenja - nova stvorenja u Kristu. "Sve staro je prošlo" (2 Korinćanima poslanica 5:17). Bog nam oprašta sve naše grijehe i daje nam pravednost Isusa Krista. Na taj način možemo imati zajedništvo s Ocem. Možemo doći k Njemu bilo kada, jer nas On vidi savršenima kroz Isusovu žrtvu. Možemo Mu doći kao Njegova djeca, možemo Ga zvati: "Oče", ne zbog toga kakvi smo sami po sebi, nego zbog onoga što je Isus Krist učinio za nas. To je položaj kojeg uvijek imamo u Kristu. Ali mi kršćani najčešće ne pokazujemo svojim životom da živimo u skladu s tim. Imamo problema, nismo potpune osobe.

Jednom sam se molila za jednu mladu ženu,    predanu    kršćanku koja   se    osjećala obeshrabrenom. Kada sam zamolila Duha Svetog da nam pokaže u čemu je problem, pokazao nam je da ta žena nije nikada doživjela Očevu ljubav. Dok je bila dijete, njezin se otac vrlo strogo odnosio prema njoj. Postepeno je prenijela tu strogost i na svog nebeskog Oca, tako da Ga se bojala. Dok smo se molile, vidjela je Isusa kako je uzima za ruku i dovodi je svom Ocu. Ohrabrio ju je da priđe bliže i kada Mu je prišla, njezin je strah i obeshrabrenje nestalo. Ne znam kako vi, ali ja ne odgovaram uvijek onako kako to Isus od mene želi. Nekada burno reagiram na druge ljude; naljutim se; a nekada čak i ne vjerujem sasvim svom Gospodinu. Cak i kad Mu želim vjerovati i hodati sasvim blizu u vjeri s Isusom, na trenutke se toga plašim. Znam da taj strah ne dolazi od Gospodina, ali u nekim sam situacijama čak zarobljena svojim strahom.

Želim voljeti sve ljude, ali nalazim da je neke vrlo teško voljeti. Kao Pavle, vapim Gospodinu, "Što nije u redu sa mnom? Zašto ne mogu biti onakav kakav želim?"   (Rimljanima poslanica 7:19).

Tada shvatim da nisam puno drugačija od ostalih. O da, kada smo s prijateljima kršćanima, stavljamo na sebe crkvena lica, no većinom vremena ta su nasmijana lica samo maske koje prikrivaju mnoge naše unutarnje muke i boli. A upravo nas naše muke i boli odvode od toga da vjerujemo i primimo ljubav i zajedništvo koje nam Otac želi dati.

Zašto  smo  takvi?  Zašto   uvijek  iznova činimo iste pogreške? Zašto ne možemo biti onakvi kakvima nas Isus želi?

Naše podsvijesne misli

Mnogo puta su problemi skriveni u našoj podsvijesti - u tom dijelu našeg uma kojega čak nismo ni svjesni. Vidite, naši umovi su poput magnetofonskih uređaja za snimanje. Cijelog našeg života oni snimaju i pohranjuju sve što nam se događa - dobro ili loše - čak i one stvari koje su nam se dogodile i prije rođenja. Povrijeđeni smo od ljudi i životnih okolnosti u kojima živimo. Teško smo ranjeni od mnogih stvari koje su se dogodile u našoj prošlosti. Naš um, volja i  emocije  mogu  biti oštećeni.

Dat ću vam još jedan primjer. U prošlosti sam se strašno bojala govoriti pred ljudima. Nakon krštenja u Duhu Svetom jedan od prvih stvari koje je Bog tražio od mene bila je da mu dam svoja usta i dopustim da govori kroz mene. Od tada sam počela povremeno javno govoriti, ali mogla

sam to samo uz Božju milost, jer me još uvijek bilo strah. Kada sam

došla u Europu prije osam godina, česta predavanja pred mnogo ljudi postala su važan dio moje službe. Uskoro sam zbog toga bila strašno iscrpljena, jer sam svaki put ponovo morala iskoračiti preko tog straha. Napokon, postalo mi je jasno da u mojoj duši postoji jedna  zapreka koju moram ukloniti. Upitala sam Gospodina što. je uzrok tom strahu, a On me je odveo natrag u vrijeme kada sam sa osam ili devet godina bila u dječjem kampu. Imala sam ulogu u jednoj predstavi i kada je došlo vrijeme da progovorim, nisam se mogla sjetiti ni jedne riječi koju sam trebala reći. Bila sam tako posramljena, da sam otrčala s pozornice i sakrila se u šumu. Taj događaj pokvario je svo daljnje vrijeme koje sam provela u kampu.

Kada me Isus podsjetio na ovaj .događaj, doživjela sam Njega kako mi dolazi sa svojom ljubavlju i mirom. Obgrlio me je jednom rukom i odveo natrag do pozornice. Rekao mi je da se popnem na nju i iako sam se bojala, poslušala sam

Ga. S pozornice sam Ga vidjela kako sjedi u prvom redu. Na licu je imao širok osmijeh, a u ruci je držao ispisani tekst da me podsjeti ako negdje zapnem. A onda mi je obećao da se ne moram više nikada bojati, jer će On uvijek sjediti u prvom redu. Ovo < vam se može činiti smiješno, ali od tada je moj strah jednostavno nestao.

Većinom nismo svjesni ovakvih sjećanja. Poput sante leda koja nam je najčešće van vidokruga, tako je i sa većinom naših sjećanja. Ali ona su svejedno prisutna i dio su nas. Ako se nismo na vrijeme obračunali sa takvim bolnim doživljajima, to može proizvesti mnoge muke i boli. Jedna bi stvar bila kada bi mi bili jedina žrtva naše boli. Ali, ova štetna podsvjesna sjećanja mogu isto tako povrijediti i ljude oko nas. Mogu prouzročiti probleme u većini naših odnosa - u našim obiteljima, s našim muževima i ženama, djecom, roditeljima - na poslu, s ljudima s kojima radiš, sa šefom, ili mušterijama, sa susjedima i prijateljima. Nakon što je Isus izišao iz pustinje pun sile Duha Svetoga, rekao je ljudima u sinagogi da je On taj koji je poslan da navijesti oslobođenje sužnjevima, vid slijepima i oslobođenje onima koji su potlačeni, zgaženi, uništeni i slomljeni kroz životne nevolje. Isus je rekao da je to Njegova služba.

Mislim da je to i naša služba, služba Crkve. Ali prije no što počnemo ljudima služiti na ovaj način, potrebno je da nešto od ovog iscjeljenja iskusimo sami.

Tu zapravo počinje iscjeljenje duše. Iscjeljenje duše uklanja zapreke i smetnje koje nas sprečavaju da primimo i prihvatimo Božju bezuvjetnu ljubav za svakoga od nas. Iscjeljenje duše otklanja upravo ono što nas priječi da upoznamo Boga, ono što nam onemogućuje da dođemo u Njegovu prisutnost, kako bi On mogao ostvariti ono što je planirao i naumio za nas.

Isusova čežnja prema nama

Kao što nas Isus želi fizički izliječiti, tako nas isto želi osloboditi od naših unutarnjih boli.