Moralne teškoće

        Strana riječ etika se je u nas sasvim pohrvatila, gotovo je postala domaćom. Svi je i često upotrebljavamo, što je vrlo simpatična pojava. No, da li nam je i njezino značenje potpuno poznato? Koje sve tajne u sebi krije ta tuđa riječ?

    Do otkrića te tajne može se doći raznim putovima: etimološkim, hermeneutičkim ili povijesnim. Mi zasada i najprije biramo etimološki put.

Etimologija riječi

        Prva i prava tajna riječi etika krije se u njezinu korijenu, a on se nalazi u grčkoj riječi ethos, koja znači: boravište, zavičaj, obićaj, ćud, ponašanje, vladanje. Do našeg vremena su doprla naročito značenja: običaji, ćud i ponašanje.

        Praksu ljudskog ponašanja - a kasnije još i nauku ili znanost o ponašanju - stari su Grci nazivali ethike tehne. S vremenom se je ta sintagma skratila izostavljanjem riječi tehne (vještina, znanje, znanost ) pa je ostalo samo ethike. (Paralelno s tim procesom je nastala i skraćenica ta ethica. Sličnim postupkom je nastala većina termina što se odnose na pojedine znanosti: logika, matematika, pedagogika, muzika, fizika, metafizika i sl. ) Rimljani su latinizirali taj termin (ethica) i njihovim smo posredstvom i mi došli u posjed riječi etika. Istim se izrazom služi i većina europskih naroda (etica, ethique, ethics, Ethik i sl. ).

        Danas se u međunarodnom moralnom žargonu samo ponašanje zove etos, a nauka ili znanost o ponašanju je etika.

        U isto korijensko i semantično polje spadaju još i izrazi etičar (još i moralist) koji označuje stručnjaka u pitanjima ćudoređa, te etičnost (ili moralnost). Pod ovim posljednjim izrazom se podrazumijeva: a) ćudoredni kvalitet čina ili postupka nekog čovjeka, te b) stvarno moralno stanje pojedinaca, grupa ili društva.

        Iz istog verbalnog panja poniklo je još nekoliko izdanaka, čija bi nas nalikost mogla zavesti na pomutnju, odnosno na poistovjećivanje s matičnim značenjem etike. Prvi takav homolog je riječ etiketa . Nastala je mnogo kasnije, u novom vijeku, na francuskom kraljevskom dvoru i označavala je dvorski ceremonijal, a kasnije je prenesena na svako otmjeno i strogo propisano društveno ponašanje, nešto slično onome što danas zovemo bon-ton. U novije vrijeme je etiketa postala natpisom, oznakom ili naljepnicom što se stavlja na razne predmete ili proizvode. Danas smo, nažalost, dospjeli i do toga da možemo "etiketirati" i ljude.

        Drugi sličan termin, što bi mogao prouzročiti zabunu, jest izraz etologija (etologia).Proističe iz istog korijena kao i etika, ali se odnosi općenito na ponašanje svih živih bića, naročito životinja. Pomutnja i opasnost leži u tome što neki etolozi vole izjednačivati životinjsko i ljudsko ponašanje. Nažalost, ide im na ruku činjenica što se ponašanje mnogih ljudi sve više udaljuje od etike a približuje etologiji. (Nije to sasvim slučajno što se je mogla pojaviti teza o čovjeku kao potomku majmuna.)

        Da bi se izbjegla ta opasna pomutnja, valja strogo razlikovati etiku kao nauku o ljudskom vladanju od etologije kao znanosti o ponašanju životinja. Dok etologija opisuje stvarno ponašanje životinja, dakle fakticiet, etika se ne zaustavlja na opisivanju ponašanja, ona teži normiranju tog istog ponašanja, tj. bori se za njegovo poboljšanje i usavršavane. Etika dakle stoji na strani idealiteta, optativa.

        Ovdje mi pada na pamet divna misao jednog pisca (čije sam ime zaboravio), koji kaže: "Ja, ovakav kakav jesam, s tugom pozdravljam moj ja kakav bi trebao biti". Tu smo na terenu etike.

        U polje fenološke sličnosti valja ubrojiti termin etnologija. Ona ne pripada istom korijenu (dolazi naime od radikala ethnos što znači narod) te upućuje na usporednu znanost o narodima, njihovim običajima i kulturi (etnografija) te uopće o podrijetlu i širenju ljudskog roda. Ima veze s etikom utoliko što etos nije samo individualni fenomen, nego pripada svim narodima i društvenim zajednicama.

        Možda bi bilo dobro upozoriti na još jedan sličan termin - etiologiju. Ona naime ima sasvim drugačiji korijen (aitia) i drugačije značenje. Etiologija je nauka o uzrocima i riječ se često upotrebljava u filozofskim, prirodnim i medicinskim znanostima. (Dijakronijski razvoj izgovaranja grč. riječ aitiologia (danas: etiolologija) doveo ju je u opasnu zvučnu blizinu s etologijom i etikom. )
 

Moral i ćudoređe

        Etika je postala internacionalna riječ i pojam. No, uz nju se je pojavio gotovo istoznačni izraz koji je također ušao u međunarodnu uporabu - moral. Ovaj nam je došao iz latinskog jezika, od imenice "mos" (gen. moris), koja ima potpuno isto značenje kao i helenski etos. Dakle: običaj, ponašanje, vladanje. U orginalnom se jeziku rabi najviše u pluralnom obliku "mores" ili u kakovoj pridjevskoj svezi (doctrina, scientia moralis). Pridjev se je polako osamostalio i supstantivirao, pa se je oblikovao u imenice moral i moralka. Prva označuje ljudsko ponašanje, a druga nauku ili znanost o ljudskom ponašanju.

        Kad su Hrvati počeli stvarati svoje znanstveno nazivlje, oni su etiku i moral(ku) preveli svojom riječju ćudoređe. Hrvatsko je korijenje očevidno: ćud i red. (Dakle "ćud", ne "čudo". Ono "o" u sredini je upalo u ćudoređe zbog eufonije.) Da se ljudska ćud ne bi pretvorila u ćudljivost, trebalo ju je stalno stavljati u red. Uređivanje ćudi je ćud(o)ređe i potpuno odgovara pojmovima etike i moralke. U novije vrijeme smo dobili suvremeni par ćudorednost (u značenju etosa i morala).

        Hrvatski puk je našao još jedan zgodan izraz za ćudoređe, a to je čestitost. Njezin je korijen staroslavenska "čest" ili u hrvatskoj varijanti "čast". (U ruskom i češkom jeziku "čest" znači upravo čast, kako je bilo i u staroslavenskom. I na poljskom je čast "czešć".) Naš narod poistovjećuje ćudoređe s čašću i dostojanstvom ljudske osobe, što je potpuno suvremeni način gledanja na moral.

        I hrvatski moralisti su nastojali skovati hrvatsko moralno nazivlje. Tako je splitski nadbiskup Anton Ka(d)čić svojoj moralci - prvoj na hrvatskom jeziku ! - stavio naslov Bogoslovlje diloredno (knjiga je tiskana u Bologni 1729.g.). Za njega je dakle etika "dilo-ređe" ili "dilo-rednost". Potpuno ispravno: etika regulira ljudska djela, to joj je bitni zadatak.

        Bilo je i drugih pokušaja stvaranja hrvatske moralne terminologije. Tako su neki etiku ili moralku nazivali "naravoslovlje" (izjednačujući narav i ćud), (Slično se događa i kod Slovenaca: nravi, nraven.), ali se taj izričaj nije udomaćio.
 

Etika i moral

        Kako smo vidjeli, etika i moral etimološki i semantički znače isto. Njihova je istovjetnost dakle primarna, redovito se upotrebljavaju kao sinonimi. No, kako su oba termina široko ušla u internacionalnu upotrebu, sinonimi su s vremenom postali konkurenti, rivali i alosemi. Govornici su im počeli pridavati raznolika značenja. Tako su se među nazivima etika i moral pojavile neke sekundarne razlike, kije su prihvaćene od mnogih teoretičara i praktičara.

        Etika je nastala na helenskom govornom području. Zagovarali su je najveći grčki filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel (poznata je kod nas prevedena njegova Nikomahova etika). Za Grke je glavni kriterij umovanja i vrednovanja bio raz/um. Stoga je njihova etika zapravo grana filozofije, odnosno "filozofska etika", i temelji se samo na razumnim razlozima. Helenska etika rijetko traži uporište na religioznom terenu, premda ga uvažuje. Ona je profana i racionalistička. K tome je još više teorijska nego praktična, više optativna nego normativna.

        Termin i pojam morala je plod rimske kulture i afirmirao se je u vrijeme kad je latinska kultura bila kristijanizirana. Stoga su latinski kršćanski moralisti - uz raz/um kao potpuno valjan kriterij moralnosti - uzeli za svoje etično uporište također i objavu Božju, odnosno vjeru. Izvor etike su tražili ne samo u ljudskom razumu, već i u volji Boga, koji je apsoluto Dobro. Pored filozofske etike oni su njegovali i teološku etiku ili moral. Uzimali su u obzir također i metafizička načela u njihovoj religioznoj dimenziji.

        Tako se je u tijeku povijesti etici uobičavalo pridavati značenje profane i racionalne discipline, a moralu više značajku vjerske ili religiozne nauke o ćudoređu. (U povijesti morala pojavio se je jedan zanimljiv paradox. Protestanti, koji su u srži fideisti - sola fides! - nazivaju nauku o ćudoređu etikom, a katolici - koji su više racionalisti nego fideisti - najčešće rabe riječ moral. Suprotno od očekivanoga!) Međutim, ne smijemo zaboraviti da moral u cijelosti prihvaća razumske temelje etike, samo im još nadodaje i njih upotpunjuje vjerskim argumentima.

       Kako na strani etičara prevladava više teorija i optativ, tako moralisti naglasuju više praxu i konkretnost, imperativnost i normativnost. Na taj način moral/ka postaje širi i potpuniji naziv za etiku. Ipak - ne zaboravimo - u svojoj biti znače isto.

don  Živan Bezić