ŠTITNJAČA, NADBUBREŽNE ŽLIJEZDE

U "Gesundheitsreporter" 1,16 piše Dr. Susan Hazard pod naslovom "Stoje loše u kuhanoj hrani", da su svi vatrom obrađeni ugljikohidrati slabo probavljivi. Kuhanje (naravno i pečenje, prženje i grilanje itd.) mijenjaju svaki škrob u otrov! Obrada vatrom mijenja škrob u dekstrin koji se dakako lakše probavlja nego višak kompleksne molekule škroba. Pečenje i kuhanje škroba činio se stoga razumljivim putem, da možemo bolje probaviti škrob.

Ipak ako pokušamo dekstrirati škrob prije jela (1. stepenica razgradnje škroba u ljepljivu tvar!), ometamo probavni enzim amilazu, koji je na normalni način određen da rastvara škrob, ali obradi li se škrob vatrom i natopi vodom, enzim ptijalin, koji je aktivan enzim u slini, postaje nemoćan, tako da više nije moguća preinaka višestrukih dvostrukih molekula!

To je stanje koje gotovo uvijek izaziva vrenje uzduž probavnog trakta s tvorbom ugljičnog dioksida, alkoholnih pića i octene kiseline.

Samo temeljno žvakanje hrane i to posebno škroba trebalo bi uzrokovati dovoljno vremena za prenošenje poruke za lučenje odgovarajućih enzima i tekućine prije   nego   kaša   dospijeva   u   želudac.    Tek   iz intenzivnog  žvakanja  rezultira  potpuno  rastvaranje škroba u razne molekule.

Ali vatrom obrađeni škrob teško je probavljiv prije svega hidrolizom (razdvajanja spojeva primanjem vode) škroba uslijed procesa zagrijevanja. Tako razdvojeni škrob je tada predmet lakšeg  vrenja, razvija se u octenu kiselinu i ostale nusproizvode kao alkohol.

Jedan od najstabilnijih nuspojava octene kiseline je njezina težnja da tijelu oduzme fosfor i stimulira štitnjaču. Pri uzmanjkanju fosfora smanjuje se osim toga snaga nadbubrežnih  žlijezda, jer je  fosfor jedan od najaktivnijih elemenata za hormonalno izlučivanje nadbubrežnih žlijezda: štitnjača i nadbubrežne žlijezde! Fosfor je osim toga potreban za misaonu snagu! Ali kuhana škrobna hrana ometa i sve druge žlijezde koje izlučuju hormone! Ne treba se stoga čuditi da osobe koje svoje prehrambene tvari najvećim dijelom dobivaju iz vatrom obrađenog škroba, često trpe od slijedećih oboljenja: navala krvi u vratu, bolovi srca, povišen puis, glavobolja, osjećaj hladnoće, tjelesni zadah! To vrijedi za sve škrobne proizvode, pa i krumpire, iako su oni za razliku od žitarica lužnati i sadrže mnogo manje škroba.

Ti znaš da treba jesti samo proizvode ako oni pojedinačno dobro izgledaju, miriše i prijaju. Voliš li ti s najboljim apetitom  zagristi po zemlji vonjajući, najčešće neugledni krumpir posve sirov? Ili ga moraš kuhati, tada začiniti  maslacem, solju  itd.? Ali sirovi krumpiri ne prijaju i sadrže osim toga solanin, koji je otrovan, ali se ubija pri obradi vatrom.

A ti ipak međutim poznaš važnu pouku: "Sto ne možeš samo (bez kombinacije) s  drugom  hranom  ili čak začina prijesno jesti s najboljim apetitom,  nije hrana za tebe." Tako možeš u svako vrijeme bez opsežnih kuharica i knjiga o zdravlju, bez labo­ ratorijskih istraživanja doznati što je doista ispravna ljudska hrana. Školuj opet svoj instinkt. Grah ne prija sirov a i otrovanje, dakle ostavi ga. Kod mesa ćeš se već sam od sebe suzdržati da ga jedeš sirovog i tako ga odbiti kao prirodnu hranu. Tada mi ne možemo kao prijesnojedi razumjeti  instinktofate  (Mr.  Burgher), koji doduše sve jedu prijesno, ali uključujući i meso, ribu i jaja!

Kuhana hrana, životinjska ili biljna, upravo ne prija bez soli, začina i masnoća. Ali ti tada kušaš samo lažne, stimuliraj uće začinske tvari a ne sam proizvod, koji kuhan je bez okusa i bezvrijedan. Moja je zadaća bila da ti tako opširno što je moguće dokazi vije prikazem štetnost žitnih proizvoda, sad ovisi posve o tebi samom koje ćeš odluke donijeti.