Tijekom stoljeća, na tijelima nekih kršćana, uključujući i kršćanske svece, razvili su se ožiljci (stigme) nalik ranama na tijelu razapetog Krista. Ti ljudi, koji se nazivaju stigmaticima, obično imaju rane na dlanovima i stopalima, koje odgovaraju ranama od čavala, a katkad i na boku, na mjestu na kojemu je Longin kopljem probo Krista. Neki autori su te stigme protumačili kao psihosomatske posljedice, koje na tijelu izaziva sam stigmatik zamišljajući prizor raspeća. Dokaz koji podržava tu teoriju je činjenica da se rane uglavnom, uz neznatne razlike, pojavljuju na istim mjestima (Stevenson, 1997., str. 34-42), kao što je to slučaj na umjetničkim prikazima raspeća. Drugim riiečima, kao što i umjetnici na različite načine zamišljaju rane na Kristovu tijelu, isto čine i stigmatici. S druge strane, stigme na tijelu stigmatika može izravno manifestirati neko nadnaravno biće, ili one mogu biti posljedica združenih psihosomatskih i nadnaravnih utjecaja. Osobno zagovaram potonju teoriju, premda u oba slučaja stigme doista predstavljaju paranormalnu modifikaciju biološkog oblika. Stevenson tvrdi da se osim stigmi, u životu stigmatika obično pojavljuju i razne druge paranormalne pojave, uključujući: "... vizije, bilokacije, iscjeliteljske moći, izvanosjetilna percepcija, sposobnost života bez hrane i vode, te ne-propadanje fizičkog tijela nakon smrti."

Njemački psihijatar A. Lechler, proučavao je slučaj Elisabeth K, na čijem su se tijelu također pojavljivale stigme. Premda ne navodi njezino prezime, Lechler je podrobno dokumentirao svoju opsežnu studiju o hipnotički induciranim stigmama, priloživši i fotografije. Elisabeth K. rodila se 1902., i bolovala je od brojnih psihijatrijskih poremećaja. Lechler ju je počeo liječiti krajem 1920-ih, a njegovo izvješće o tom slučaju (1933.) ukratko je opisao Stevenson (1997., str. 43-52).

Elisabeth se običavala poistovjećivati s patnjama drugih ljudi. Naprimjer, kada bi vidjela osobu koja šepa, počela bi šepati. Kada je jednom prilikom saznala da neka osoba pati od upaljene tetive u ruci, ubrzo potom na njezinoj ruci pojavili su se simptomi upale, uključujući crvenilo, bol i oticanje.

Lechler je napisao (1933., str. 11): "Kada bi u Bibliji pročitala priče o ozdravljenju hromog, osjetila bi da i sama šepa i da ne osjeća svoje noge.

Jednom je slušala predavanje (popraćeno ilustracijama na dijapozitivima) o Isusovim patnjama i smrti. Dok je promatrala sliku Spasitelja na križu, osjetila je veliku bol u dlanovima i stopalima, na mjestima na kojima su Isusu bili pribijeni čavli."

Taj se događaj zbio 1932. Lechler je razmišljao hoće li se na njezinu tijelu stvarno pojaviti stigme. Stoga je hipnotizirao Elisabeth i rekao joj da te noći, kada bude spavala, nastavi misliti kako joj se čavli zabijaju u dlanove i stopala. Sljedeće jutro Elisabeth se probudila uznemirena, pokazujući Lechleru svoje dlanove i stopala. Lechler je zabilježio (1933., str. 11): "Na mjestima na tijelu, o kojima sam joj govorio prilikom hipnoze, nalazile su se crvene otekline (otprilike veličine novčića) ispod kojih je koža bila otvorena i vlažna. Elisabeth se smirila kada sam joj objasnio uzrok tih rana [njegove hipnotičke sugestije]. Nakon toga sam joj, uz njezin pristanak i u budnom stanju, sugerirao da će rane postati dublje i da će joj iz oči lijevati krvave suze." Rane su doista postale dublje, a tkivo ispod njih je izgledalo krvavo. Međutim, Elisabeth nije ronila krvave suze. Lechler joj je nakon toga ponovno podvrgnuo hipnozi i, dva sata poslije, Elisabeth su iz očiju počele lijevati krvave suze. Lechler ju je fotografirao i poslije je objavio snimke rana na tijelu i suznog lica. Poslije joj je sugerirao da će suze prestati, što se i dogodilo. Sugerirao joj je i da će joj se rane na tijelu zatvoriti, što se i dogodilo 48 sati poslije. Lechler je nedugo potom drugi put inducirao stigme na Elisabethinim dlanovima i stopalima, prilikom čega je prvi put jasnije primijetio krvarenje. Drugi joj je put sugerirao da joj na glavu stavlja krunu od trnja. Sljedeće joj je jutro čelo bilo crveno i otečeno, te prekriveno trokutastim ranama, nalik onima koje nastaju od uboda trnja. Kada joj je Lechler sugerirao da će iz rana poteći krv, to se sat vremena poslije i dogodilo.

Lechler tijekom tih pokusa nije neprestano promatrao Elisabeth.

Shvativši da ne može biti potpuno siguran da si nije sama nanijela te rane, proveo je niz pokusa, tijekom kojih ju je neprestano promatrao izravno ili uz nadzor bolničkog osoblja. I ti su pokusi rezultirali pojavom stigmi rana na dlanovima i stopalima, krvavim suzama i ranama na čelu. U nekim od tih slučajeva, Lechler je osobno svjedočio krvarenju rana.

Drugi je poznati slučaj stigmatizacije Therese Neumann (1898.-1962.) (Rogo, 1982., str. 65-69). Kao pobožna katolkinja koja je živjela u bavarskom selu Konnersreuthu, Therese je sanjala o poslu misionara u Africi.

Ali 10. 03. 1918., ozlijedila se pokušavajući zapaliti vatru na obližnjoj farmi. Nekoliko tjedana poslije, pala je niz stube, nakon čega je zaprimljena u bolnicu zbog unutarnjeg krvarenja i grčeva. Nakon otpuštanja iz bolnice, njegovala se kod kuće, gdje je kao invalid bila prikovana za krevet, zbog čega je patila od teškog dekubitusa. Lijevo stopalo joj se počelo raspadati uslijed atrofije, a izgubila je i vid. Tijekom tog razdoblja, Therese je razvila duboku privrženost prema Theresi iz Lisieuxa. Rogo piše (1982., str. 66): "Na dan beatifikacije Therese iz Lisieuxa, 29. 04. 1925., Neumannova je spontano progledala. Nekoliko dana poslije, obnovilo se tkivo ... na njezinom lijevom stopalu, nakon što su joj pod zavoje stavili ružine latice s groba sv. Therese. Na dan službene kanonizacije Therese iz Lisieuxa, 17. 05. 1925., Neumannina paraliza trenutačno je nestala. A 10.

09., na obljetnicu smrti sv. Therese, Neumannica se toliko oporavila i ojačala, da je bez pomoći mogla ustati iz kreveta." Rogo je istaknuo (1982., str. 66) da je uzrok Theresine paralize i sljepoće možda bio posve psihološki.

U svakom slučaju, ozdravljenje stopala doista je bilo čudesno.

Godine 1926., u doba korizme, Theresa je sanjala Krista, nakon čega su joj se na tijelu pojavile stigme. Dlanovi i stopala bili su joj prekriveni krvavim ranama, a krvarila je i iz prsiju. Rekla je: "Neprestano osjećam bol u pet rana, premda sam se već navikla na nju. Osjećam kao da mi nešto prodire kroz dlanove i stopala. Rana na boku čini se kao da je zapravo rana u srcu. Osjećam je svaki put kad progovorim. Udahnem li duboko kad brzo pričam ili hodam, osjećam probadanje u srcu. Ta bol prestaje kada šutim.

Ali, voljno trpim tu bol. Ustvari, rane se zatvaraju tijekom tjedna. Stvarna je bol mnogo dublje." (Rogo, 1982., str. 67). Poslije, u studenom, na Theresinom se čelu pojavilo 8 rana, stigme koje se povezuju s trnovom krunom.

Godine 1927., produbile su joj se rane na stopalima, koje su se proširile od prsta sve do pete. Na sličan način su joj se i rane na rukama proširile sve do dlanova. Rogo je rekao (1982., str. 67): "Iz rana na njezinim rukama postupno su se počele pojavljivati izbočine nalik čavlima. Te izbočine, koje su se naizgled oblikovale od otvrdnute kože, pregledalo je nekoliko liječnika i svećenika. Pritom su joj podrobno pregledali stopala i ruke, poglavito područja rana. Na stražnjoj strani ruku jasno su se vidjeli čavli, koji su bili zabijeni s vanjske strane dlanova, kao i na stopalima, a okruživalo ih je meko tkivo nalik membrani. Ta membrana bi puknula dok je Theresa proživljavala ekstatična stanja, pri čemu bi iz nje potekla krv."

Theresa je svakog petka imala vizije raspeća, tijekom kojih joj je iz rana istjecala velika količina krvi, koju su neprestano morali upijati zavojima.

Osim stigmi, Theresa je pokazivala i druge paranormalne sposobnosti, kao što su čudotvorna izlječenja drugih ljudi, vidovnjaštvo i istodobno pojavljivanje na dvama različitim mjestima (bilokacija).

Stevenson opisuje sljedeći zanimljiv događaj povezan s Theresinim stigmama (1997., str. 49): "Šleski liječnik, dr. A. Mutke... osobito se zainteresirao za slučaj Therese Neumann, koji je privlačio veliku pozornost javnosti 20-ih i 30-ih god. 20. st. Tijekom tog razdoblja, liječnik je obolio od teške bolesti. Jednog dana tijekom oporavka, posjetio ga je kolega liječnik, koji mu je rekao: 'Što ti se dogodilo s rukama? Pune su stigmi.' Na stražnjoj strani svake njegove ruke nalazile su se tamnocrvene, gotovo krvave rane veličine oko 2 marke (tadašnji njemački novac)... Stigme su se pojavljivale i nestajale - na obje ruke - ukupno 5 puta. U 11.mj. 1934., dr. Mutke je napisao regensburškom biskupu izvješće o tome što mu se dogodilo, ali javnost nikada nije doznala za taj slučaj, radi čega nismo upoznati s njegovim pojedinostima."

Gemma Galgani (1878.-1903.) predstavlja drugi dobro dokumentiran slučaj stigmate (Thurston, 1952., str. 52-54). Stigme na njezinu tijelu pojavljivale su se svakog četvrtka navečer, a nestajale petkom poslijepodne.

Njezin životopisac, otac Germano di St. Stanislao, na sljedeći je način opisao tu stigmatizaciju: "Na leđima i dlanovima obje ruke pojavljivali su se crveni ožiljci, a ispod epiderme raspuklina koja se postupno otvarala. Ta je raspuklina bila duguljasta na stražnjim dijelovima ruku, a na dlanovima nepravilno okrugla. Nekoliko trenutaka poslije, membrana bi pukla i na tim nevinim ručicama pojavili bi se ožiljci mesnatih rana. Te su rane na dlanovima bile promjera oko 1,3 cm, a na stražnjoj strani ruku rana je bila duga oko 0,5 cm i široka oko 0,3 cm." Otac Germano je rekao da su rane:

"... izgledale kao da prolaze kroz ruku - na obje strane su se nalazili povezani otvori." Tkivo unutar rana na svakoj ruci, rekao je, u rijetkim je slučajevima bilo: "... tvrdo i nalikovalo je glavi uspravnog i odlomljenog čavla promjera oko 2,5 cm." (Thurston, 1952., str. 53).

Stigme su nestajale nedugo nakon svakog pojavljivanja, ne ostavljajući za sobom nikakve ožiljke. Otac Germano je rekao: "Nakon ekstaze koju je doživljavala petkom, krv je trenutačno prestala istjecati iz svih pet rana.

Sirovo meso se oporavilo, kao i ranjena tkiva, a tijekom sljedećeg dana ili najkasnije u nedjelju, nije ostalo ni traga tim dubokim šupljinama, ni na mjestu njihova središta, kao ni oko rubova. Koža se potpuno obnovila, tako da se nije nimalo razlikovala od ostalih neozlijeđenih područja. Međutim, promijenila je boju, tako da su na njoj ostali bjelkasti tragovi." (Thurston, 1952., str. 54).