DJETINJSTVO

ROĐEN SAM 8. siječnja 1942, točno tristo godina nakon
Galilejeve smrti. Računam, međutim, da je istoga
dana rođeno još dvije stotine tisuća djece. Ne znam
je li se ijedno od njih poslije zainteresiralo za astronomiju.
Iako su mi roditelji živjeli u Londonu, rođen sam u
Oxfordu. To je zato što su za vrijeme drugoga svjetskog
rata Oxfoxd smatrali dobrim mjestom za rođenje: Nijemci
su pristali da neće bombardirati Oxford i Cambridge, a
zauzvrat Britanci neće bombardirati Heldelberg i
Got-tingen. Šteta što se takvi civilizirani sporazumi nisu
dali proširiti i na druge gradove.

* Prva dva poglavlja u ovoj knjizi temelje se na predavanju što sam
ga bio održao u Međunarodnom udruženju za bolesti motornih neurona
u Zurichu, rujna 1987., i upotpunjeni su zapisima iz 1991.

Otac mi je bio iz Yorkshirea. Njegov djed, moj pradjed,
bio je imućan seljak. Kupio je previše zemlje i bankrotirao u
poljodjeljskoj depresiji početkom ovoga stoljeća. Ostavio
je roditelje moga oca u neimaštini, no ipak su ga uspjeli
poslati u Oxford, gdje je studirao medicinu. Zatim se
bavio istraživanjima u tropskoj medicini. Godine 1937.
otišao je u istočnu Afriku. Kada je počeo rat, kopnom je
prešao Afriku da bi se brodom vratio u Englesku, gdje se
dobrovoljno javio u vojnu službu. Rekoše mu, međutim, da
je vredniji u medicinskim istraživanjima.

Mati mi je rođena u Glasgowu u Škotskoj, kao drugo
od sedmero djece liječnika opće medicine. Kad joj je bilo
dvanaest godina, obitelj se preselila na jug, u Devon. Kao
ni očeva obitelj, ni njezini nisu bili imućni. Ipak, uspjeli su
moju majku poslati na Oxford. Poslije Oxforda radila je
razne poslove, bila je i porezni inspektor, što joj se nije
sviđalo. Napustila je taj posao i zaposlila se kao tajnica.
Tako je u prvim godinama rata upoznala moga oca.
Živjeli smo u Highgateu, u sjevernom dijelu Londona.
Moja sestra Mary rodila se osamnaest mjeseci poslije mene.
Kažu da nisam oduševljeno pozdravio njezin dolazak.
Cijelo vrijeme našega djetinjstva među nama je bilo neke
napetosti, potpirivane malom razlikom u dobi. Međutim,
kad smo odrasli, ta je napetost nestala, jer pošli smo na
razne strane. Ona je postala liječnica, što je mom ocu bilo
drago. Moja mlađa sestra Philippa rođena je kad mi je bilo
već gotovo pet godina i kad sam već razumio što se
događa. Sjećam se kako sam jedva čekao da dođe, pa da
nas bude troje za igru. Bila je vrlo žestoka i imala je dar
opažanja. Oduvijek cijenim njezine prosudbe i mišljenja.
Moj brat Edward došao je znatno kasnije, kad mi je
bilo četrnaest godina, tako da ga u mom djetinjstvu zapravo
nije ni bilo. Bio je sasvim različit od ostalo troje
djece, potpuno neakademski i neintelektualan. To nam je
vjerojatno dobro došlo. Bio je prilično teško dijete, ali ga
se nije moglo ne voljeti.

Moja je najstarija uspomena kako stojim u jaslicama
hajgejtskoga Byron Housea i plačem kao ljuta godina.
Svuda oko mene druga su se djeca igrala nekim fantastičnim
igračkama. Htio sam im se pridružiti, ali bile su mi
samo dvije i pol godine i bilo je to prvi put da su me
ostavili s nepoznatima. Mislim da je moja reakcija prilično
iznenadila moje roditelje, jer bio sam im prvo dijete, a oni
su čitali knjige o razvoju djece u kojima piše da bi djeca s
dvije godine trebala početi uspostavljati društvene dodire.
Ali toga su me strašnog jutra odveli i još me godinu i pol
nisu slali u Byron House.

U to vrijeme, tijekom i odmah poslije rata, Highgate
je bio područje u kojem je živjelo dosta znanstvenika i
ljudi sa sveučilišta. U nekoj drugoj zemlji zvali bi ih intelektualcima,
ali Englezi nikad nisu priznavali da imaju
intelektualaca. Svi su ti roditelji slali djecu u Byron House,
koja je za svoje vrijeme bila vrlo progresivna škola. Sjećam
se kako sam se roditeljima žalio da me tamo ničemu ne uče.
U toj školi naime nisu vjerovali u tada općeprihvaćeni
način utuvljivanja znanja u nekoga. Umjesto toga od vas
se očekivalo da naučite sami čitati i ne shvaćajući da učite.
Na kraju sam ipak naučio čitati, ali tek u prilično starijoj
dobi, s osam godina. Moja sestra Philippa učila je čitati po
konvencionalnijim metodama i čitala je već sa četiri
godine. Ali ona je, uostalom, bila očito bistrija od mene.
Živjeli smo u visokoj i uskoj viktorijanskoj kući koju
su moji roditelji vrlo jeftino kupili dok je trajao rat i dok
su svi mislili da će London bombama biti sravnjen sa
zemljom. I doista, jedna je V-2 pala nekoliko kuća daleko
od naše. U tom sam trenutku s majkom i sestrom bio
negdje drugdje, no moj je otac bio u kući. Na sreću, nije
ranjen, a ni kuća nije bila teško oštećena. Ali godinama je
u ulici bio velik krater od bombe, gdje sam se igrao sa
svojim prijateljem Howardom koji je stanovao tri kuće
dalje. Howard mi je bio otkriće, jer njegovi roditelji nisu
bili intelektualci kao što su to bili roditelji sve ostale djece
koju sam poznavao. Išao je u općinsku školu, a ne u Byron
House i razumio se u nogomet i boks, sportove koje moji
roditelji ni u snu ne bi pogledali.

Druga rana uspomena je kako sam dobio prvi vlak.
Za vrijeme rata se igračke nisu proizvodile, bar ne za domaće
tržište. Ali ja sam se strasno zanimao za željezničke
modele. Otac mi je pokušao napraviti drveni vlak, ali to me
nije zadovoljilo, jer sam htio nešto što radi. Tako je otac
nabavio rabljeni vlak na navijanje, popravio ga lemilicom i
poklonio mi ga za Božić kad su mi bile tri godine. Taj vlak
nije baš najbolje radio. Ali odmah poslije rata otac je
otišao u Ameriku, a kad se vratio, brodom Queen Mary,
donio je majci najlonske čarape kojih tada u Britaniji nije
bilo. Mojoj sestri Mary donio je lutku kojoj se oči sklapaju
kad je polegnete. A meni je donio američki vlak s plugom
pred lokomotivom i tračnicama koje su išle u osmicu. Još
se sjećam ushita koji me obuzeo kad sam otvorio kutiju.
Vlakovi na navijanje bili su dobri, ali zapravo sam
želio električne. Satima sam znao gledati izlog jednoga
kluba željezničkih modelara u Crouch Endu nedaleko od
Highgatea. Sanjao sam električne vlakove. Napokon, kad
su jednom moji roditelji nekamo otišli, iskoristio sam to
da iz poštanske štedionice podignem svu onu malu ušteđevinu
od novca koji su mi poklanjali u svečanim prilikama
poput krstitki. Novac sam potrošio na kupnju električnog
vlaka, ali, na moje veliko razočaranje, taj vlak nije
dobro radio. Danas imamo potrošačka prava. Trebao
sam odnijeti komplet natrag i zahtijevati da mi trgovac
ili proizvođač daju drugi, ali u ono je vrijeme opći stav
bio da si sretan ako nešto možeš kupiti, a ispadne li da je
neispravno, to je tvoja zla sreća. Tako sam platio popravak
električnog motora lokomotive, ali nikad nije radio baš
najbolje.

Poslije sam, kao tinejdžer, sklapao makete aviona i
brodova. Nikad nisam imao osobito spretne ruke, ali to
sam radio zajedno sa školskim drugom Johnom
McCle-nahanom, koji je bio znatno spretniji i čiji je otac
imao radionicu u kući. Uvijek mi je bio cilj napraviti
modele koji rade i kojima mogu upravljati. Bilo mi je
svejedno kako će izgledati. Mislim da me taj nagon naveo i
da s drugim školskim drugom, Rogerom Ferneyhoughom,
izmislim niz vrlo složenih igara. Imali smo igru proizvodnje,
s tvornicama u kojima su se radili raznobojni proizvodi,
ceste i željeznice kojima se to prevozilo, pa i burzu.
Imali smo i ratnu igru koja se igrala na ploči od četiristo
četvornih metara, pa i feudalnu igru, u kojoj je svaki igrač
bio cijela dinastija s punim obiteljskim stablom. Mislim da
su te igre, jednako kao vlakovi, brodovi i avioni, nastale iz
potrebe da doznam kako stvari funkcioniraju i kako se
njima upravlja. Otkad sam počeo raditi na svom doktoratu,
tu su potrebu zadovoljila moja kozmologijska istraživanja.
Ako razumijete kako svemir radi, donekle njime i vladate.

Radno mjesto moga oca preselilo se 1950. godine iz
Hampsteada, nedaleko Highgatea, u novosagrađeni Nacionalni
institut za medicinska istraživanja u Mill Hillu
na sjevernom rubu Londona. Umjesto putovati iz Highgatea,
činilo se razumnijim da se preselimo iz Londona i
putujemo u grad. Tako su moji roditelji kupili kuću u
stolnom gradu St. Albansu, tridesetak kilometarano od Mill Hilla i trideset kilometara sjeverno od Londona.
Bila je to prostrana viktorijanska kuća koja je imala neku
otmjenost i šarm. Kad su je kupili, moji roditelji nisu bili
baš imućni, a moralo se na njoj obaviti dosta posla prije
no što smo mogli useliti. Poslije toga je otac, kao pravi
Jorkširac, odbio plaćati ikakve daljnje popravke. Činio je
što je mogao da se kuća ne raspadne i da ostane oličena, no
bila je to velika kuća, a on baš nije bio majstor u takvim
stvarima. Međutim, kuća je bila čvrsto građena i izdržala je
takvu nebrigu. Roditelji su je prodali 1985. godine, kad mi
je otac bio jako bolestan (umro je 1986.). Nedavno sam je
vidio. Čini se da na njoj nisu mnogo radili, ali još uvijek
izgleda jednako.

Kuća je bila projektirana za obitelj s poslugom i u
sobi za serviranje je bila ploča na kojoj se moglo vidjeti iz
koje se sobe zvonilo. Mi, naravno, nismo imali poslugu, ali
moja je prva soba bila sobica u obliku slova L koja je
vjerojatno bila namijenjena sobarici. Tražio sam je na
prijedlog svoje sestrične Sarah koja je bila nešto starija od
mene i koju sam jako volio. Jedna od najprivlačnijih stvari
u toj sobici bilo je to što se kroz prozor moglo izići na krov
barake za bicikle, a odatle skočiti na zemlju.
Sarah je bila kći Janet, najstarije sestre moje majke,
koja se školovala za liječnicu, a udala za psihoanalitičara.
Živjeli su u prilično sličnoj kući u Harpendenu, selu osam
kilometara sjevernije. Oni su bili jedan od razloga našega
preseljenja u St. Albans. Biti blizu Sarah bilo mi je prava
premija i često sam autobusom išao u Harpen-den. St.
Albans je podignut uz ostatke staroga rimskog grada
Verulamiuma, koji je bio, nakon Londona, najvažnije
rimsko naselje u Britaniji. U srednjem vijeku tu je bio
najbogatiji britanski samostan. Sagradili su ga oko groba
svetog Albana, rimskoga centuriona za kojega kažu da je
bio prvi čovjek koji je u Britaniji ubijen zbog
kršćanske vjere. Sve što je ostalo od opatije vrlo je velika i
prilično ružna opatijska crkva i stara ulazna zgrada, koja
je poslije uključena u školu koju sam pohađao.

St. Albans je u usporedbi s Highgateom ili
Harpen-denom bio nekako naporan i konzervativan. Moji
roditelji jedva da su se tamo s nekim sprijateljili. Dijelom je
to bilo njihovom krivnjom, jer su im naravi, pogotovo očeva,
bile prilično usamljeničke. Ali pokazivalo je to i drugi
tip pučanstva; nitko od roditelja mojih školskih drugova
ne bi mogao odgovarati opisu intelektualca.
U Highgateu je naša obitelj bila nešto prilično normalno,
no u St. Albansu mislim da su nas sigurno smatrali
ekscentričnima. Taj je dojam pojačavalo ponašanje mog
oca, kojemu nije bilo do vanjskoga dojma ako je na tome
mogao uštedjeti. Kad je bio mlad, njegova je obitelj bila
vrlo siromašna, a to je na njemu ostavilo trajan pečat. Nije
se mogao prisiliti da potroši novac na svoju udobnost čak
ni kad si je to, u kasnijim godinama, mogao priuštiti. Nije
htio potrošiti na centralno grijanje iako je bio zimogrožljiv.
Umjesto toga nosio je nekoliko džempera i kućni ogrtač
preko obične odjeće. Bio je, međutim, vrlo velikodušan
prema drugima.

Pedesetih je godina mislio da si ne možemo priuštiti
nov automobil i kupio je predratni londonski taksi, pa
smo on i ja izgradili metalni hangar umjesto garaže. Susjedi
su se ljutili, no nisu nas mogli spriječiti. Ja sam,
poput većine dječaka, osjećao potrebu sklada s okolinom i
stidio sam se roditelja. No njih to nije zabrinjavalo.
Kad smo stigli u St. Albans, poslali su me u Srednju
djevojačku, koja je, usprkos imenu, primala i dječake do.
desete godine starosti. Nakon jednoga polugodišta, otac
je otišao na jedno od svojih gotovo redovitih godišnjih
putovanja u Afriku, ovaj put na nešto dulje vrijeme, gotovo
četiri mjeseca. Mati nije htjela ostati sama cijelo to
vrijeme, pa je sa mnom i s mojim sestrama otišla u posjet
svojoj školskoj kolegici Beryl koja je bila udana za pjesnika
Roberta Gravesa. Živjeli su u selu zvanom Deya, na
španjolskom otoku Majorci. Bilo je to samo pet godina
poslije rata i španjolski diktator Francisco Fran-co,
saveznik Hitlera iMussolinija, još je bio na vlasti. (U stvari
ostao je na vlasti još dvadeset godina.) Bez obzira na to,
moja majka, koja je prije rata bila član Saveza mladih
komunista, pošla je brodom i vlakom s dvoje male djece na
Majorcu. Unajmili smo kuću u Deyi i bilo nam je jako
dobro. Zajedno s Robertovim sinom Williamom imao sam
privatnog učitelja. Bio je to Robertov štićenik kojega je
više zanimalo da napiše dramu za edinburški festival nego
da nas nečemu poduči. Tako nam je svaki dan davao da
pročitamo jedno poglavlje Biblije i o tome nešto napišemo.
Tako nas je htio učiti ljepoti engleskoga jezika. Do moga
odlaska prošli smo cijeli Postanak i dio Izlaska. Jedna od
glavnih stvari kojima me učio bila je da mi rečenice ne
smiju počinjati s "i". Rekao sam mu da u Bibliji većina
rečenica počinje s "i", a on je odgovorio da se engleski
promijenio od vremena kralja Jakova. Ako je tako, rekoh,
zašto nas tjera da čitamo Bibliju? Ali bilo je uzalud. Robert
Graves tada je bio jako oduševljen biblijskom simbolikom i
mistikom.

Kad smo se vratili s Majorce, poslali su me na godinu
dana u drugu školu, a zatim sam pristupio takozvanom
ispitu "preko jedanaest". Bio je to test inteligencije kojem
su tada pristupala sva djeca koja su tražila bolje
školovanje. Sada je ukinut, uglavnom zato što je mnogo
djece iz srednje klase na njemu padalo i poslano u neakademske
škole. Ali ja sam uglavnom znatno bolje prolazio
na testovima i ispitima nego u svakodnevnom radu,
pa sam prošao taj test i dobio mjesto u školi u St. Alban-su.
Kad mi je bilo trinaest godina, otac je htio da pokušam
otići u Westminstersku školu, jednu od glavnih "javnih"—
što znači privatnih — škola. U to je doba među klasama
postojala velika razlika u naobrazbi. Moj je otac mislio da
je njegov nedostatak prodornosti i veza doveo do toga da
su ga prestizali ljudi manjih sposobnosti, ali veće
društvene spretnosti. Budući da mi roditelji nisu bili
imućni, morao sam dobiti stipendiju. Međutim, u vrijeme
ispita za stipendiju bio sam bolestan, pa nisam pristupio.
Tako sam ostao u školi u St. Albansu. Tamo sam dobio
naobrazbu koja je bila jednako dobra, a možda i bolja
nego u Westminsteru. Nikad nisam držao da me
nedostatak društvene spretnosti koči.
Englesko je obrazovanje u to doba bilo vrlo hijerarhijsko.
Ne samo što su se škole dijelile na akademske i
neakademske, nego su se i akademske škole dijelile u ogranke
A, B i C. To je bilo dobro za one u ogranku A, ne baš
tako dobro za one u B, a vrlo loše za one u C, koje je
obeshrabrivalo. Na temelju rezultata testa "preko jedanaest"
ja sam došao u skupinu A. Ali nakon prve godine,
svi koji su bili ispod dvadesetog mjesta u razredu, bili bi
premješteni u skupinu B. To je bio težak udarac njihovu
samopouzdanju i od toga se neki nikad ne bi oporavili. U
prva dva roka na St. Albansu bio sam dvadeset četvrti i
dvadeset treći, no u trećem sam bio osamnaesti. Tako
sam se provukao.

Nikad nisam bio u boljoj polovini razreda. (Bio je to
vrlo bistar razred.) Radovi su mi bili vrlo neuredni, a rukopisom
sam tjerao nastavnike u očaj. Ali školski su mi
drugovi dali nadimak Einstein jer su valjda očekivali da
će biti bolje. Kad mi je bilo dvanaest godina, jedan se
moj prijatelj o vrećicu bombona kladio s jednim drugim
da nikad neću ništa postići. Ne znam je li ta oklada ikad
riješena i tko je dobio.

Imao sam pet~šest bliskih prijatelja, a s većinom se
još družim. Znali smo nadugo raspravljati o svemu i svačemu,
od daljinski upravljanih maketa do vjere i od
pa-rapsihologije do fizike. Jedna od stvari o kojima smo
razgovarali bio je postanak svemira i bi li za nastanak i
postojanje svemira bio potreban kakav bog. Čuo sam da
se svjetlost dalekih galaktika pomiče prema crvenom
dijelu spektra i da bi to trebalo značiti da se svemir širi.
(Skretanje prema plavom značilo bi da se steže.) Ali bio
sam siguran da za pomak u crveno mora postojati i neki
drugi razlog. Možda se svjetlost na putu do nas umorila i
od toga pocrvenjela. Svemir koji se u bitnome ne mijenja i
vječno traje činio se znatno prirodnijim. Tek nakon
dvije godine istraživanja za doktorat shvatio sam da sam
pogriješio.

Stigavši do zadnje dvije školske godine, htio sam se
specijalizirati za matematiku i fiziku. U školi je bio poticajan
profesor matematike, g. Tahta, a škola je upravo
bila izgradila novu matematičku učionicu koja je matematičkom
razredu bila glavna učionica. Ali otac je bio jako
protiv toga. Mislio je da za matematičare neće biti posla,
osim nastavničkog. Zapravo bi njemu bilo najdraže da
sam pošao na medicinu, no ja se nisam zanimao za
biologiju, koja mi se činila previše opisnom i nedovoljno
fundamentalnom. K tomu, biologija je u školi prilično nisko
kotirala. Najbistriji momci bavili su se matematikom i
fizikom, a oni manje bistri biologijom. Otac je znao da se
ne želim baviti biologijom, pa me tjerao da uzmem kemiju i
samo malo matematike. Mislio je da će mi tako mogućnost
izbora između prirodnih znanosti ostati otvorena. Sada
sam profesor matematike, ali otkad sam sa sedamnaest
godina napustio St. Albans nisam pohađao nikakvu
službenu nastavu matematike. Matematiku koju sada
znam morao sam naučiti usput. Nadzirao sam studente
u Cambridgeu, i bio sam tjedan dana pred njima u
nastavi.

Moj se otac bavio istraživanjima tropskih bolesti i
često me vodio u svoj laboratorij u Mill Hillu. Volio sam to,
pogotovo promatrati kroz mikroskope. Također me vodio
u kuću kukaca, gdje je držao komarce zaražene tropskim
bolestima. To me zabrinjavalo jer mi se uvijek činilo da
nekoliko komaraca slobodno leti uokolo. On je bio vrlo
marljiv i predan svom istraživanju. Bio je ponešto svadljiv
jer je imao dojam da ga prestižu drugi, koji nisu tako
dobri, ali dolaze iz odgovarajućih sredina i imaju
odgovarajuće veze. Često me upozoravao na takve. No čini
mi se da je fizika nešto drukčija od medicine. Nije važno
u kakvu školu ideš ili s kim si u rodu. Važno je što radiš.
Uvijek me jako zanimalo kako stvari rade i rado sam ih
rastavljao da vidim kako su napravljene, no nisam bio tako
spretan u ponovnom sklapanju. Moje praktične sposobnosti
nikad nisu bile ravne teorijskim zanimanjima.
Moj je otac poticao moje zanimanje za prirodoslovlje, pa
me podučavao i u matematici, dok nisam došao predaleko
za njegovo znanje. S tim iskustvom i s očevim zanimanjem,
držao sam da bih se prirodno trebao baviti
znanstvenoistraživačkim radom. U ranoj mladosti nisam
razlikovao jednu prirodnu znanost od druge. Ali od trinaeste
ili četrnaeste godine znao sam da želim istraživati
fiziku, jer je ona najtemeljnija znanost. Bilo je to usprkos
činjenici da je fizika u školi bila najdosadniji predmet, jer
mi je bila tako laka i očita. Kemija je bila znatno zabavnija,
jer su se stalno događale neočekivane stvari, poput
eksplozija. Ali fizika i astronomija davale su mi nade da
ću shvatiti odakle smo došli i zašto smo ovdje. Htio sam
premjeriti najveće dubine svemira. Možda sam u tome
donekle i uspio, ali još je mnogo toga što želim doznati.