Stari zavjet

Već nekoliko tisuća godina židovske promidžbene mreže stalno nam serviraju kako su Židovi izabrani narod božji. Iznova i iznova nam se govori da je bog rasist, da neravnomjerno dijeli svoju milost, da pravi razlike i da je načinio poseban ugovor sa Abrahamom, Izakom  i  Jakovom  i  njihovim  potomcima.  Kaže  nam  se  da  su  njihovo  potomstvo  i  buduće generacije blagoslovljeni, posebno blagoslovljeni od Boga. Bez obzira koliko zločina počinili, uvijek imaju sveto utočište kod Boga. Čitajući Stari zavjet, ne možemo izbjeći zaključak da Bog nimalo ne mari za ostale narode svijeta, sva druga bića koja je stvorio. Navode nas da vjerujemo da, bez obzira kako brutalno Izraelci ubijaju druga plemena i narode, i kako nemilosrdno uništavaju

gradove i imanja drugih ljudi, Bog gleda na njihova djela sa odobravanjem.

Ne samo da Židovi i židovska religija svojim promidžbenim mrežama promoviraju ovakvu liniju ad nauseam, već i kršćanske crkve, koje su nežidovske i očigledno izvan milosti Boga, svojim sljedbenicima stalno nameću istu ovu besmislicu.

Kršćanske crkve možemo podijeliti na dvije grupe: liberalne crkve i fundamentalističke crkve. Liberalne crkve su potpuno pod dominacijom Židova i većinu svojih emocija i energije troše kako bi uvjerili bijele ljude da se moraju integrirati i miješati sa crncima. Neprestano nameću temu integracije. Prema njima, mi, bijeli ljudi, sve dugujemo crncima, naše kćeri, naša imanja, naš novac, i da, i samu našu krv. Njih moramo izbijeliti, a mi moramo pocrniti.

Fundamentalističke crkve, iako se pretvaraju da su na suprotnoj strani od liberalnih i čak ih napadaju, svejedno, snažno zastupaju stav da su Židovi izabrani narod božji i da mi ne smijemo kritizirati Židove i da na njih ne smijemo dignuti ni mali prst. Uskrsavaju neke citate iz Starog zavjeta, koga su naravno napisali Židovi, i lijepe se za njih. Evo primjera: “Blagoslovit ću one koji blagoslove tebe, i proklet ću one koji tebe proklinju.” Na ovaj način daje se potpuni imunitet podlim Židovima koji uništavaju Bijelu rasu.

Tvrdnja da su Židovi posebni u božjim očima je, svakako, jedna od najvećih i najprofitabilnijih laži koje su smislili. Zašto bi bilo koji bog, koji ima i gram razuma i makar trunku osjećaja za pravdu želio da pravi posebne pogodbe sa takvom bandom koljača i nitkova, to nitko ne može shvatiti.

Zašto bi mudri i pravedni bog želio izabrati rasu čiji su preci Abraham i Sara bili svodnik i kurva, kada je to nevjerojatno čak i za naivne.

I pored toga što je sumnjivo da li sami Židovi vjeruju u ovakvo smeće, oni su, svejedno, izvukli ogromnu korist iz ove izmišljotine. Milijuni bijelih ljudi uvučeni su u ovu prijevaru i brane je čak i žešće od samih Židova. Židovu je ona dala čudesnu odoru svetosti i imunitet od odmazde. Čuda su djelovala samo zato što su bijeli kršćani bili dovoljno glupi da progutaju ovakvo smeće.

Toliko o prijevari sa “izabranim narodom”. To je jedna od njihovih najvećih laži iz koje su izvukli fantastične prednosti.

Postoje još tri religijska postulata koje Židovi stoljećima vucaraju unaokolo. Oni su podjednako lažni i trebalo bi ih odbaciti za sva vremena.

1.  Prvi postulat je da su oni izmislili ideju monoteizma. To nije istina. Egipćani su iznijeli ovu ideju mnogo prije nego što su se Židovi ubacili u Egipat i započeli kvarenje rase i razaranje svojih domaćina.

Ne postoji ništa izuzetno u ideji o “jednom bogu”. Kršćani, koji također tvrde da se klanjaju jednom bogu, u stvari, obožavaju tri boga, sveto trojstvo, u nekoj vrsti “sad ga vidiš, sad ga ne vidiš” zbrke. S druge strane, mnoge druge religije, poput rimske, imale su mnogo bogova. Nitko mi do sada nije uspio racionalno objasniti zbog čega je jedno bolje ili gore od drugoga.

U svakom slučaju, Židovi su izvukli velike koristi iz ovog lažnog pitanja, iz ideje koju su, prije svega, ukrali i na koju, konačno, nemaju nikakve zasluge.

2.   Drugi postulat je da od njih potječe ideja o besmrtnosti duše. I ovu ideju su, također, ukrali od Egipćana. Kao što sa spomenuo u prethodnim poglavljima, Egipćani su došli na ovu ideju

puno prije nego što su je Židovi kopirali. U proteklih 5000 godina, od kada su Egipćani lansirali ovu ideju, nije pronađen ni jedan jedini dokaz da Židovi imaju udjela u njenom stvaranju, pa, dakle, ni za nju nemaju nikakve zasluge.

3.  Treći njihov postulat su mnogo hvaljenih “Deset zapovijedi”. Prvo i prvo, ovi “zakoni”, kada se usporede sa složenim sistemom rimskih zakona, izgledaju toliko elementarni i primitivni da je nepravedno uopće ih uspoređivati. Drugo, nijedan drugi narod nije flagrantnije kršio zapovijedi o ubijanju, krađi i laganju od samih Židova. Treće, čak ni ove primitivne ideje ne potječu od Židova, već su ih oni ukrali iz ranijeg Hamurabijevog Zakonika. Ovaj Zakonik bio je jedan od prvih poznatih pisanih zakona i bio je urezan u kamenu od strane babilonskog kralja čije ime nosi još od dvadesetog stoljeća prije nove ere. Baš iz ovog zakonika u kamenu Židovi su ukrali mitsku ideju o Mojsijevih deset zapovijedi uklesanih u kamen.

Prvi dio “Zapovijedi” zaista malo znači Bijeloj rasi, jer naglašava posebne odnose između Židova, njihovog boga i njihovog sabata.

Teško možemo tvrditi da Deset zapovijedi imaju veliko značenje za Bijelu rasu, u svakom slučaju, jer smo već na samom početku prve zapovijedi isključeni. Ona kaže: “Ja sam Gospod Bog tvoj koji te je izveo iz zemlje egipatske i oslobodio ropstva.”

S obzirom da mi nikada nismo bježali iz Egipta (ustvari, bijeli Egipćani su naša rasna braća), cijela ova stvar se ne odnosi na Bijelu rasu, već predstavlja, kako to Židovi tvrde, njihovu posebnu “pogodbu” sa Bogom.

Kratak pogled na patrijarhe i takozvane heroje Starog zavjeta

Dužni smo baciti kratak, ali ipak kritički pogled na patrijarhe i takozvane heroje židovske rase da vidimo kakva su vrsta ljudi oni bili. Ocijenit ćemo ih i prosuditi po standardima koji su, navodno, postavljeni u samoj Bibliji.

Prema židovskoj priči, kako je ispričana u Starom zavjetu, Židovi tvrde da su potomci plemena čiji su osnivači bili Abraham, Izak i Jakov pred nekih 3700 godina. Prema ovoj priči, Jakov je imao dvanaest sinova, devet sa prvom ženom, i dvojicu, Josipa i Benjamina, sa drugom ženom. Od ovih sinova najviše se isticao Juda, pa slušamo o divnoj lozi Jude i njegovih potomaka. Štoviše, riječ Juda je gotovo sinonim za riječ Židov, i kad se spomene priča o izgubljenim plemenima Izraela, koja su, tobože, negdje nestala, većina Židova se hvali da su potomci Jude. Riječ “judaizirati” je dosta često korištena u ovoj i drugim knjigama, sa značenjem pretvaranja nečega u židovsko.

Nekih 14 generacija poslije Abrahama, pojavljuje se najznačajniji i najslavniji vladar Židova, kralj David. Od njega potječe židovski simbol, Davidova zvijezda, a sam David igra vrlo značajnu ulogu u židovskoj Bibliji, kao i današnjoj židovskoj vjeri.

U prvom poglavlju evanđelja po Mateju, stih 17, kaže se: “Svega, dakle, koljena od Abrahama do Davida, koljena četrnaest, a od Davida do seobe babilonske koljena četrnaest i od seobe babilonske do Krista, koljena četrnaest.” U prvih četrnaest stihova navodi se genealogija Isusa Krista, sina Davidovog, sina Abrahamovog, a u šesnaestom stihu se kaže: “A Jakov rodio Josipa, muža Marije, od koje se rodi Isus zvani Krist”. Dakle, evo jasne i glasne tvrdnje da je Krist vukao porijeklo preko svog oca Josipa, do Abrahama, Davida i ostalih u lozi. Činjenica da je ovo u suprotnosti sa tvrdnjom da Isus nije bio sin Josipa, već da je sin Božji, jest još jedna kontradikcija, još jedna nedosljednost, koju Židovi bacaju kršćanima. Stoga, nemam potrebu da racionaliziram njihove laži, a vi lijepo upitajte vašeg propovjednika za njegovu verziju. Uvijek je zanimljivo gledati ga kako pokušava da se izvuče iz jedne očigledne kontradikcije. Neću raspravljati o ovoj nedosljednosti, već samo želim navesti da je Josip, otac Isusov, jedan od važnih ljudi u židovskoj hijerarhiji.

Želio bih vam predstaviti samo nekolicinu izuzetnih “patrijarha” i “heroja” židovske loze, onako kako su ih u Bibliji predstavili sami židovski tekstopisci. Idemo provjeriti kakvim smo se to nitkovima klanjali i divili, i od kakvih smo to “božjih ljudi” pravili primjere za našu djecu.

Naši mozgovi postali su toliko zagađeni upornom i dugotrajnom promidžbom o tome kako je divan “izabrani narod Božji”, tako da mnogi bijeli propovjednici, koji idu unaokolo, moraju dobro pretresti Bibliju kako bi našli dokaza za svoju najveću želju, a u svakom slučaju, čudan zaključak da smo mi, bijeli ljudi, “prava” djeca Izraelova. Ulaze u najšira objašnjenja, pa izmišljaju kako su Nijemci potomci Jude; Amerikanci potomci plemena Manaše; Britanci plemena Efraim; Španjolci plemena Simon i tako dalje, sve niz židovsku lozu. Kakva kolosalna besmislica! Samo malo zdravog razuma reklo bi nam da narod u Americi, koji je mješavina mnogih europskih rasa (i drugih), nikako ne bi mogao biti označen kao “čist” potomak Manaše ili bilo koga drugoga.

Ne samo to, nego i kada proučavamo karakter, recimo Jude, postavlja se pitanje: tko bi želio biti Judin potomak? Koji bi bijeli čovjek, pri zdravoj pameti, želio biti potomak bilo koga iz ovog prevarantskog plemena? Štoviše, većina bijelih ljudi bi prije željela biti potomak konja nego Jude, kada pročita sve one gnusne i besramne detalje iz njegovog života, onako kako su opisani u samoj “svetoj knjizi”.

Priča o Judi

Knjiga postanka, poglavlje 38 nosi naslov “Judin grijeh”. Ono nam govori više o Judi nego bilo koje drugo poglavlje iz Biblije. To je vrlo živopisna priča. U stvari, prilično je pornografska i služila bi na čast i današnjim židovskim pornografima, kakav je recimo Ralph Ginsberg.

Priča počinje tako što Juda odlazi od svoje braće kod izvjesnog Adulamca po imenu Hira. Tamo sreće kćerku izvjesnog Kanaanca, čije ime je bilo Šua. “I uzme je i leže s njom.” Tek tako. Uopće se ne kaže da li se oženio s njom.

U svakom slučaju, imali su tri sina. Prvorođeni se zvao Er.

Priča onda, očigledno, preskače izvjestan vremenski period i kaže da “Juda oženi svog prvog sina Era djevojkom po imenu Tamara”. Međutim, Er je, očigledno bio griješah po mišljenju Gospoda, pa da je Gospod ubio. Juda je onda otišao kod svog drugog sina po imenu Onan i rekao mu: “Uđi k ženi brata svojega i oženi se njom na ime bratovo da podigneš sjeme bratu svojemu.” Onanu se nije svidjela previše ta ideja, pa u pokušaju da posluša svoga oca “kad lijegaše sa ženom brata svojega prosipaše na zemlju, da ne rodi djece bratu svojemu.” Ovo se, očigledno, također nije svidjelo Gospodu, pa je zbog toga ubio i Onana, Judinog drugog sina. (Gospod se očigledno nije šalio - oni ga razočaraju - on ih pobije, tako kažu.)

Juda je onda otišao kod Tamare, njegove snahe i rekao joj da ostane kao udovica u kući njenog oca, sve dok njegov treći sin, Silom ne odraste. Tamara je učinila kako joj je rekao i otišla je živjeti u očevoj kući.

Vrijeme je prolazilo i Šua, Judina žena je umrla. Onda je Juda, sa svojim starim prijateljem Hirom, Adulamcem, otišao u Timnu da striže ovce. To je bilo mjesto u kome je Tamara provodila svoje udovištvo. Sjetit ćemo se da je Gospod ubio obojicu njenih muževa, Era i Onana, koji su bili Judini prvorođeni sinovi.

Kada je Tamara čula da Juda dolazi u njeno mjesto, odbacila je udovičku odjeću, prekrila se velom i umotala u njega, pa je sjela na vidno mjesto pored puta. U međuvremenu, Juda je očigledno zaboravio da je Tamari obećao svog trećeg sina, kada poraste. U svakom slučaju, Tamara je čekala Judu pored puta, lica prekrivenog velom.

Kada ju je Juda ugledao, pomislio je da je ona neka obična bludnica, zato što joj je lice bilo prekriveno velom. Pošto je bio tipičan Židov, koji želi iskoristiti svaku priliku koja mu se ukaže, uputio joj je prijedlog, ne znajući tko je ona. Tada ga je Tamara upitala: “Što ćeš mi dati da legneš sa mnom?” Juda je ponudio jare iz stada. Tamara je ipak tražila neku vrstu zaloga dok ne dobije jare, pa je izričito zahtijevala prsten, rubac i štap koji je držao u ruci. Juda se složio, “i on joj dade, te legne s njom i ona zatrudni od njega.”

Tamara je ustala, otišla i ponovno navukla udovičku odoru.

Kada je Juda poslao jare po svom prijatelju Adulamcu, da mu donese natrag zalog, ovaj nije mogao pronaći tu ženu. Počeo se raspitivati o bludnici pored puta, ali mu je rečeno da na tom mjestu nema nikakve bludnice.

Tri mjeseca kasnije, Juda je saznao da je Tamara, njegova snaha, igrala ulogu bludnice i da je zatrudnjela od “preljube”. Ovo je očigledno razjarilo Judu, pa je rekao: “Izvedite je da se spali.”

Ovdje vidimo tipično židovsku pravdu. Juda je bio kriv koliko i njegova snaha, ali dok je svoja djela pravdao, nju je trebalo spaliti, zato što je učestvovala u njegovom posrnuću.

Kada je Tamara bila izvedena pred Judu, priznala je svom svekru da ju je on učinio trudnom. Pokazala mu je prsten, rubac i štap koje joj je dao.

Na ovom mjestu Juda priznaje da je ona bila pravednija, jer joj nije dao sina Šelu. Ali, “više ne liježe s njom”, poslije toga.

Priča je i do ovog momenta dovoljno nemoralna, ali se završava u još većem nemoralu, kada se opisuje kako je Tamara rodila blizance. Štoviše, toliko je bljutava da je nećemo citirati do kraja. Možete sami pročitati cijelu priču u Knjizi postanka, 38. poglavlje. Sve je tamo, kao dio “Svete knjige” na koju, navodno, trebamo gledati sa pobožnim poštovanjem. Ima još mnogo, mnogo drugih slučajeva pornografskih priča koje su rasute širom židovske “Svete knjige”. Jedna sporedna, ali značajna činjenica ove priče je da su blizanci rođeni u ovoj tužnoj aferi dobili imena Peres i Zerah. Ako pogledate na “ponosne”, “slavne”, “čistokrvne” pretke Davida, Salamona i Isusa Krista u Mat. 1, naći ćete da svi oni potječu od svodnika Jude i njegovog kopilana Peresa.

Postavlja se pitanje, međutim, zbog čega bi itko želio izabrati nemoralnog svodnika poput Jude da bude predvodnik svom narodu i uvaženi patrijarh svoje loze. Zašto bi pravedni Otac sa nebesa koji mrzi grijeh, želio izabrati ovakvu vrstu ljudi za patrijarhe svoga “odabranog” naroda? Judine osobine, kako su opisane u takozvanoj “Svetoj knjizi”, sastoje se jedino od nemorala, obmana i izdaje. Nijedan bijeli čovjek, koji sebe poštuje, ne bi želio da za svog pretka ima takvog lukavog preljubnika i bludnika. Pa ipak, Židovi uzdižu ovog čovjeka kao velikog heroja u povijesti njihove rase, oni su čak uspjeli bijelim ljudima prodati ideju da su njegovi potomci ljubimci i izabrani narod božji. Rečeno nam je da je ovaj šljam osigurao sebi poseban ugovor sa Bogom. Teško je razumjeti zbog čega milijuni bijelih kršćana trebaju biti toliko naivni pa da povjeruju u ovakvu baljezgariju.

Priča o Davidu

I dok besramna i pornografska priča o Judi nije pretjerano poznata prosječnim bijelim kršćanima koji idu u crkvu, većina njih je potpuno upoznata sa pričom o kralju Davidu.

Židovi Davida nesumnjivo smatraju najvećim herojem od svih u cijeloj njihovoj dugoj i mučnoj povijesti. Štoviše, i sam znak Židova zove se Davidova zvijezda.

Većina bijelih kršćana zna priču o mladom Davidu koji je ubio Golijata hicem iz praćke i na taj način donio važnu pobjedu Židovima u bitci protiv Filistejaca, bar se tako tvrdi.

Život odraslog Davida izgleda da je bio stalno preokupiran ubojstvima i vođenjem ratova. Njemu se u zaslugu pripisuje, više nego bilo kom drugom liku u židovskoj mitologiji, jačanje Judeje, a samim tim i židovske nacije. Priče koje se recitiraju u bibliji pune su ubojstava, krvi, smaknuća, a posebno rasnog genocida nad neprijateljima Izraela. Pošto izgleda Stari zavjet opravdava sva ova masovna klanja, smaknuća i ubijanja protivničkih plemena, David se ne razlikuje mnogo od ostalih židovskih izvršitelja genocida. Svojim moralom, ili još bolje, nemoralom izgleda da je i on utjecao na formiranje židovskog mentaliteta.

U drugoj knjizi Samuelovoj, poglavlje broj 11, imamo priču o Davidovom privatnom životu koja nam oslikava njegov moral i karakter. David je ustao iz kreveta uvečer, kaže priča, i hodao po krovu kraljevskog dvora. Sa krova je vidio ženu koja se umiva. Očigledno je bila izuzetno lijepa. David nije gubio vrijeme, pa je saznao da se zove Bat-Šeba i da je žena Urije Hetita. Zatim “David posla poslanike da je dovedu; i kad dođe k njemu, on legne s njom.”

Nedugo zatim, Bat-Šeba je javila Davidu da je trudna. To je Davida malo zabrinulo, zato što je njen muž posljednjih mjeseci bio odsutan, vodeći ratove za Davida, pa se moralo nešto uraditi.

Došao je na ideju da odmah pozove Uriju, njenog muža, tako da bi mogao provesti neko vrijeme kod kuće sa svojom ženom, da bi on, David, izbjegnuo posljedice svojeg preljuba. Međutim, dogodila se mala nezgoda. Urija, budući da je bio vjeran i odan podanik svog “velikog” kralja, nije otišao svojoj kući, već je sa cijelom svojom svitom spavao pred vratima kraljevske tvrđave.

Kada je ovo javljeno Davidu, pozvao je Uriju i održao sastanak s njim. Zahtijevao je od njega da ode kući, svojoj dragoj, voljenoj ženi i provede neko vrijeme sa njom. Ali, sve to očigledno nije imalo efekta. Onda je David izveo tipično židovski trik, pa ga je pozvao na večeru i napio ga, nadajući se da će uspjeti natjerati Uriju u krevet sa vlastitom ženom. Ali, sve je bilo uzalud. Urija nije želio ići kući, ostao je spavati sa Davidovim slugama u kraljevskim odajama.

Tada je David prešao na drastičnije mjere. Napisao je pismo Joabu, koji je bio Urijin zapovjednik, pa je bio toliko drzak da pošalje to pismo po samom Uriji. U pismu je zapovjedio Joabu da stavi Uriju u prve redove najžešće bitke, kako bi bio siguran da će ovaj poginuti. Joab je postupio po instrukcijama iz pisma. Dao mu je samoubilački zadatak i Urija je, naravno, poginuo. I tako se završava još jedno ljigavo, izdajničko poglavlje o bludnom Židovu, koga do dana današnjeg Židovi smatraju najvećim od svih svojih sunarodnjaka. Najtužniji dio svega ovoga je što su milijuni bijelih ljudi, koji bi trebali biti pametniji, “pali” na priču kako je David bio veliki i divni “sluga božji”.

Ima još poučnih poglavlja o Davidovom životu, a jedno od njih se bavi njegovim neposrednim potomcima.

Izgleda da je David imamo mnoštvo žena i sinova. Jedan sin zvao se Amnon, a drugi Abšalom. Amnon je imao sestru koja se zvala Tamara.

Izgleda da je Amnon bio očaran svojom sestrom i zaljubljen u nju, koja je, navodno, bila djevica. Odlučio je imati seksualne odnose sa njom pa joj je to i predložio. Kada ga je odbila i pokušala odgovoriti od toga, na prijevaru ju je doveo u kuću i silovao je.

Glas o ovome uskoro je stigao do njenog drugog brata Abšaloma, koji je prema njoj gajio normalnije bratske osjećaje. Abšalom je bio toliko razjaren da je smjesta otišao do Amnona i ubio ga. I tako se završava još jedno poglavlje u običnom životu izabranog naroda, kako stoji u “svetoj knjizi”.

Židovi ne samo da su obožavali Davida tijekom svih ovih proteklih tisuća godina, već su nedavno napravili  i  veliki  film sa  pričom o  Davidu  i  Bat-Šebi.  Uloge,  naravno,  igraju bijeli nežidovi. U priči je David oslikan sa velikom nježnošću, a činjenica da se, izgleda, kasnije pokajao prikazan je sa ogromnom simpatijom.

Priča u “svetoj knjizi” se nastavlja. Bilo je još varanja između Davida i njegovog sina Abšaloma.

Pošto je ubio svog brata, Abšalom je pobjegao iz zemlje. Ipak, David je u svom srcu imao posebno mjesto za Abšaloma a i volio ga je više od drugih sinova. Pozvao ga je da se vrati u Jeruzalem.

Abšalom se namjerio na Davidovo prijestolje i poslije puno godina, kada je David ostario, skovao je urotu da povede rat protiv svog oca i zbaci ga sa trona. Poslije mnogo manevriranja, uspio je okupiti vojsku i natjerati Davida i narod iz Jeruzalema u bijeg. Kasnije je Joab, koji je bio Davidov general, porazio Abšaloma. Bježeći, Abšalomu se kosa uplela u granje, ostao je visjeti ispod jednog hrasta. Kada je Joab čuo za ovo, požurio je na mjesto gdje je Abšalom visio, još živ, i ubio ga sa tri strijele kroz srce, završivši na taj način priču o Abšalomu.

Zapamtite, sve je ovo dio priče o kraljevskoj kući Davida, velikog židovskog vladara, kako je ispričana u “svetoj knjizi”.

Pitam vas, draga braćo, vas koji imate ponosno i plemenito nasljeđe, jesu li ovakvi ljudi vrijedni ičega osim potpunog prijezira.

Priča o Lotu

U 19. poglavlju Knjige postanka imamo prilično bljutavu priču o tome kako je uništena Sodoma, ali je spašen Lot. U slučaju da se pitate tko je Lot, e pa naravno, Lot je nećak Abrahama, velikog patrijarha svih patrijarha židovske rase, onog sa kojim je Bog napravio posebnu pogodbu da će blagoslivljati potomke i umnožiti ih kao pijesak na obali. On je sa Abrahamom napravio vrlo poseban ugovor, bar tako tvrde Židovi, ali o tome ćemo više u drugoj priči. Ovdje je dovoljno reći da je Lot bio Abrahamov nećak, koji je sa njim i njegovom ženom napustio Egipat i otišao na jug.

Očito da se Lot nastanio u Sodomi, koja je bila jedan vrlo grješan grad, kako kaže 19. poglavlje. Evidentno da se Bog baš posebno zainteresirao za ovog Židova Lota, pa je poslao dva anđela u Sodomu, jedne večeri dok je Lot sjedio na gradskim vratima. Oni su se prerušeni nalazili u njegovoj kući. Ispekao je beskvasni kruh i ugostio ih.

Očigledno, nastavlja se ova živopisna priča (a ja se držim 19. poglavlja), da su dva stranca, koja su došla u Lotove kuću, pobudila interes svih izopačenih homoseksualaca, koji su živjeli u gradu, do te mjere da “građani Sodome slegoše se oko kuće, staro i mlado, sav narod sa svih krajeva, i vikaše Lotu i govoriše mu: gdje su ljudi što dođoše sinoć k tebi? Izvedi ih k nama da ih upoznamo.”

Izgleda prilično čudno da je Lot, nećak velikog “izabranika” božjeg, a koji je i sam pobudio poseban interese božji i dobio njegov blagoslov, mogao živjeti u gradu toliko prenatrpanom homoseksualcima, da se čitav grad sjatio oko njegove kuće, čim je čuo da su mu u posjetu dva stranca i poželio da ih se dokopa. Kako bilo da bilo, izgleda da je Lot odlučio da ih sačuva, pa je umjesto njih ponudio svoje dvije kćerke: “njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja”.

Možete li zamisliti izopačeniju i idiotskiju situaciju? Možete li se sjetiti nekog tako neodgovornog, gnusnog oca, koji bi bacio svoje kćerke divljoj bandi perverznjaka i to dobrovoljno?

U svakom slučaju, ima tu dosta hokus-pokusa. Gomila biva smetena, oslijepljena, pa odustaje od svojih razvratnih namjera, a anđeli spašeni od nasilja rulje homoseksualaca.

“Anđeli” ga onda obavještavaju da će Gospod uništiti Sodomu i Gomoru i da mu je bolje da napusti ovo grješno mjesto i povede sa sobom ženu, kćerke i rodbinu. No, očigledno, zetove nije uspio uvjeriti, pa su oni ostali u gradu. Tek što je ova mala grupa napustila grad, Bog je sručio kišu ognja i sumpora na Sodomu i Gomoru.

Rečeno im je da se ne osvrću kada budu odlazili. Lotova žena je napravila fatalnu grešku, učinivši upravo to, i pretvorila se u stup od soli. Prilično čudna i neuobičajena kazna za nekog tko se okrenuo da pogleda katastrofu koja se događa iza njega, što je nešto što bi gotovo svatko instinktivno učinio.

Međutim, ova bizarna priča se nastavlja. Lot i njegove dvije kćeri otišli su u planine i nastanili se u pećini. Ova uvrnuta priča nam i ovdje nastavlja pokazivanje opakih i grotesknih skretanja židovskog uma, koja kao i obično, vode u pornografiju.

Izgleda da njegove dvije kćerke, misleći da na licu zemlje za njih nije ostao ni jedan jedini raspoloživi muškarac, odluče da izvedu mali trik sa svojim ocem tako da ne ostane bez potomstva kada umre. Starija je predložila mlađoj da napiju oca, a da onda ona legne sa njim. Ovaj čin incesta je očigledno bio potpuno uspješan, pa je starija sestra slavodobitno rekla mlađoj da i ona isto učini sljedeće večeri.

Tako je i bilo, obje su ostale trudne. Lot je očigledno bio nevin u cijeloj stvari, prema priči (ako vjerujete u nju), jer je bio i suviše pijan da bi znao što je radio sa kćerkama. Vrlo nevjerojatna priča, ali tako nam je pripovijeda židovska “sveta biblija”. Zapamtite, ja ovo nisam izmislio, sve se to nalazi u 19. poglavlju Knjige postanka.

Kao što Židovi vole pričati, svaki od tih kopilana je kasnije postao otac nacija. Prvorođeni, imajući sina pod imenom Moab postao je otac Moabita, a druga kćerka je takođe imala sina, i on je postao otac djece Amnona do dana današnjeg. Barem tako piše u Knjizi postanka.

Ovdje imamo još jedan blistav primjer kakav je to odvratni “narod božji”. Gospod je očigledno sa velikom naklonošću gledao na Lota, kao najboljeg u gradu Sodomi, a budući da je ovaj nećak velikog patrijarha Abrahama, mora da mu je odobrio da se napije i počini incest sa svoje dvije kćeri. Ako nije, zašto je onda odabrao ovakvu vrstu za svoje “izabrane”?

Kako netko može smatrati ovakvu knjigu kao “svetu”, kao nešto čemu trebamo učiti svoju djecu; kao primjer “dobre knjige”; koju trebamo proučavati i iz koje trebamo crpiti mudrost, van svake je pameti.

Priča o Abrahamu

Idemo sada pogledati priču o samom Abrahamu, tom velikom, velikom patrijarhu sa kojim je Bog bio tako strašno očaran da je s njim napravio sve moguće posebne ugovore i pogodbe, preko i iznad svih dugih ljudi, da mu je dao mnoge zemlje, koje su već nastanjivala druga plemena, da mu je dao sve vrste obećanja koja su izuzetno dalekosežna. Očevidno ga je Gospod smatrao izuzetno posebnim, izuzetno “dobrim čovjekom”. Pogledajmo sada koliko je “dobar” bio Abraham i što je to on učinio, što mu je dalo specijalni status u božjim očima.

Ponovno nailazimo na neobičnu i uvrnutu priču, koja sasvim sigurno ne podržava ideju Gospoda da odabere bludnika kao što je Abraham da bi mu garantirao sva ta neizreciva prava i načinio ga patrijarhom “izabrane rase”. Ako sve ove stvari izgledaju neobično bizarne i čudne, da ne kažem smiješne, trebamo zapamtiti da priča ide onako kako su je Židovi ispričali i da, u stvari, samo oslikava najdublja krivudanja kolektivnog, izopačenog židovskog uma.

U Knjizi postanka, 12. poglavlje, Bog je (iz nepoznatih razloga) bio prinuđen uputiti poseban pozdrav Abrahamu. Gospod je tada dao neka prilično ekstravagantna, velikodušna i dalekosežna obećanja Abrahamu. Zašto je odabrao baš ovog momka teško je razumjeti, ali u svakom slučaju, evo što nam židovska biblija kaže u 12. poglavlju: “Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one koji tebe proklinju; i u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.” A u prethodnom stihu: “I učinit ću od tebe velik narod, i blagoslovit ću te, i ime tvoje proslavit ću, i ti ćeš biti blagoslov.” Kada pogledamo na neka prilično sumnjiva i nemoralna djela koja je taj lik, Abraham, počinio, nalazimo da je jako teško povjerovati da je Bog od svih ljudi odabrao baš ovog ljigavog pokvarenjaka. Moramo, međutim, zapamtiti da je ovo priča koju nam kazuje židovska Biblija, koju su napisali Židovi i u korist Židova.

Ovo je očigledno dobra priča za njih. Na osnovu ove pogodbe, oni su formirali moćno društvo pod imenom B'nai B'rith, što znači “sinovi saveza”. Ako povjerujemo u ovu priču, onda Židovi jesu posebno blagoslovljeni i izabrani od strane Gospoda, a mi smo izvan i samo promatramo. Prema Židovima, oni su blagoslovljeni, a mi ostali smo samo obični Gojimi, ljudska stoka, koju treba pljačkati, guliti i iskorištavati. I dok ovo može biti dobra priča za Židove, za Bijelu rasu je više nego idiotski da padne na to smeće i bude ugušena i podjarmljena tako poniznim razmišljanjem.

Kako bilo, kada pogledamo u priču da vidimo kakav je to momak bio Abraham, vidimo da je Abraham uzeo Saru za ženu, i da su se on i Lot i još nekolicina iz tog plemena iselili u Kanaan. Interesantna je uzgredna napomena da je Sara bila Abrahamova polusestra, pošto im je otac isti. No, u Trećoj knjizi Mojsijevoj, koja se zove Levitska 20:17, Gospod kaže Mojsiju: “ko bi uzeo sestru svoju, kćer oca svojega ili kćer matere svoje vidio bi golotinju njezinu i ona bi vidjela golotinju njegovu; sramota je; ima da se istrijebe ispred sinova naroda svojega.” To je zakon koji je dao Gospod, ali u isto vrijeme, bira baš takav par da budu začetnici njegovog “izabranog naroda”. Prava židovska priča!

Ali, da mi nastavimo. Očigledno da žetva nije bila previše dobra u Kanaanu i suočili su se sa gladi. Abraham i njegova žena onda su otišli u Egipat, gdje su žetve očito bolje izgledale. On je imao spreman adut u rukavu. Priča kaže da mu je žena bila prilično zgodna, pa se on odlučio da odmah unovči tu činjenicu. Planirao je da podmetne svoju ženu (i sestru) kao bludnicu egipatskom faraonu, radi profita. Naravno, da bi to od njega načinilo svodnika, a ona bi postala kurva.

Zbog toga je svojoj ženi rekao da će se, kad dođu u Egipat, pretvarati da nisu muž i žena, već da mu je ona sestra. Kada su stigli u Egipat, Egipćani su se složili da ona izgleda prilično dobro. Faraonovi knezovi su je vidjeli i preporučili je samom faraonu. Bila je smjesta odvedena do njega i očigledno mu se svidjela. U Knjizi postanka 12:16 se kaže: “I on činiše dobro Abrahamu radi nje; te imaše ovaca i goveda i magaraca i sluga i sluškinja i magarica i deva.”

Vidimo, dakle, da je Abraham svoje bijedno djelo prepuštanja svoje vlastite žene faraonu prilično lijepo unovčio i da je izvukao od njega bogatstvo i imovinu. Običnim jezikom, ovo bi se nazvalo svodništvom ili podvođenjem.

Sada se događa čudna stvar. Naš dobri i pravedni Bog, koji ima dražesni ugovor sa Abrahamom, umjesto da njega kazni što igra nemoralnu i prevarantsku igru sa faraonom, naprotiv baca na faraona i njegovu kuću velika zla. Očigledno da je to, iz njegove pravdoljubivosti, trebalo biti lekcija faraonu da se ne igra sa Abrahamovom ženom, iako mu je nju Abraham prevarantski ponudio, kao svoju sestru. Izgleda da je vladar otkrio da mu je to žena, pa ga je ukorio što ga je obmanuo. Otjerao ih je oboje, a Abraham je sa sobom ponio i svoj, na prijevaru stečen plijen. Na početku 13. poglavlja Knjige postanka se kaže: “Tako otiđe Abraham iz Misira gore na jug, on i žena mu, i sve što imaše, također i Lot sa njim. A bijaše Abraham vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom.”

Prilično dobra žetva za svodnika koji je tamo otišao isključivo zbog gladi.

Ovdje imamo tipičan židovski trik. Abraham se klanja i iznajmljuje svoju ženu faraonu, a onda on i njegov židovski Bog krive faraona da je nitkov. Kao obično, Židovi bivaju protjerani, ali sa sobom odnose sav plijen koji su dobili od faraona. Faraon je, prema židovskoj priči, proklet, a naš lukavi mali heroj Abraham je blagoslovljen. Dalje se kaže da “Lot koji iđaše s Abrahamom imaše ovaca i goveda i šatora.” Sjetite se da su u Egipat otišli zbog gladi, praznih ruku, a da odatle odlaze, poslije svojih nečasnih djela, lukavstava i obmana, sa zlatom i srebrom, jatima i stadima, uspješno obavivši svoju svodničku operaciju.

Abraham nije odmah napustio Egipat, već je prvo sagradio žrtvenik i tu prizivao ime Gospodnje. Kada je to obavio, onda se kao što to obično biva među lopovima, posvađao se i razišao s Lotom. Pošto su uspjeli da se izvuku sa svojim, na prijevaru stečenim blagom, svatko je sa svojim dijelom otišao na svoju stranu.

Priča se nastavlja. Bog pošto ima specijalni dogovor sa Abrahamom mijenja njegovo ime iz (op.pr. engleski nazivi) “Abram u Abraham”, a Sari mijenja ime iz “Sarai u Sarah”. Ispriječila se mala prepreka na putu da Abraham postane otac nacije čijih će glava biti koliko i zvijezda na nebu. Naime, izgleda da je njegova žena Sara bila jalova. Kada je Abraham došao u osamdesete godine Sara mu je predložila da ode k njenoj robinji Agari, što je on i učinio, te je ona zatrudnjela.

Na ovom mjestu izgleda da je Sara promijenila mišljenje i otjerala Agaru od kuće. Onda opet imamo hokus-pokus. Anđeo gospodnji se javlja Agari i uvjerava ju da se vrati. Ona se vraća i Abrahamu rađa sina po imenu Ismail. Abraham je tada imao osamdeset i šest godina.

Zaista bismo trebali okončati priču, ali ona se nastavlja. Još jednom podsjećam čitatelja da ja ništa ne izmišljam. Sve to piše u Knjizi postanka, poglavlja od 20 do 25.

Pošto u 19. poglavlju prođemo kroz sumornu priču o Lotu i njegovim kćerima, ponovno se u 20. poglavlju vraćamo Abrahamu. Moram dodati da je u 18. poglavlju Knjige postanka Bog obnovio svoj obavezujući savez sa Abrahamom i, iz nedokučivih razloga, dao još izuzetnih obećanja o zemljama, kraljevstvima i narodima u njima, iako se, prema ljudskim standardima, Abraham do sada već  razotkrio kao nitkov, svodnik i varalica, da ne spominjemo i blud sa robinjom. U svakom slučaju, Bog mu je obećao da će u 99. godini života, on i njegova žena Sara, (koja sada već ima 90 godina i koja ne samo što je bila jalova sve ove godine, već je i odavno prešla dob u kojoj može imati djecu), da će iduće godine dobiti sina i da će se zvati Izak. Ovaj sin će biti patrijarh nadolazeće Izabrane rase.

Da mi nastavimo sa 20. poglavljem. Iz prethodnog smo razumjeli da je određeno da će Abraham živjeti u zemlji Kanaanskoj, sa svim blagom koje je izvukao na prijevaru od faraona, međutim, ovdje vidimo da on “otiđe odande na jug”, gdje god to bilo i “živio je kao došljak u

Geraru”. U prethodna dva poglavlja Bog je prorekao Abrahamu i Sari da će dobiti sina Izaka, a saznajemo da oni sada imaju 99, odnosno 90 godina. No svejedno, Abraham i njegova partnerka u prijevari, Sara, pristupaju vladaru Gerara. I izvode isti “sestrinski” trik kao sa egipatskim faraonom. I kako židovski tekstopisci kažu, “kralj Gerara, Avimeleh, posla te uze Saru.” Zašto bi kralj bio očaran židovskom babuskarom, starom 90 godina i očigledno trudnom, prilično je nejasno, ali tako piše u 20. poglavlju. Možete li zamisliti išta gluplje od ovoga?

Sada ćete pomisliti da bi se naš pravedni židovski Bog, kako ga opisuju isti ti tekstopisci, mogao razljutiti na Abrahama i Saru, što ponovno koriste provjereni prljavi trik. Ali ne. Umjesto toga, kaže se, da je Bog noću došao u Avimelehov san i rekao mu: “Poginut ćeš zbog žene koju su uzeo, jer ima muža.”

Zapažate dvostruke standarde. Kad David, na primjer, svjesno uzme tuđu ženu i sredi da joj muž pogine, ne upućuju mu se ovakve strašne prijetnje. A u slučaju Abrahama i Sare, koji su pravi nitkovi u ovoj prevarantskoj igri i imaju uloge svodnika i kurve, nisu oni kažnjeni, nego kralj Avimeleh. Bog ne samo da je kaznio Avimeleha zato što je, ne znajući, uzeo Saru za ženu, koju mu je na kraju krajeva, Abraham ponudio kao svoju sestru, već je kaznio i sve druge ljude u domu Avimelehovom, čak i njegove sluge i tko zna koga još. I ne samo to, već je sve ljude u kraljevini učinio jalovima. U Bibliji se kaže: “jer Gospod bijaše sasvim zatvorio svaku maternicu u domu Avimelehovom, radi Sare, žene Abrahamove.”

Podsjećam čitatelje da ništa ne izmišljam u ovoj idiotskoj priči. Sve se to nalazi u 20. poglavlju Knjige postanka. U svakom slučaju, da nastavimo ovu bizarnu priču. Avimeleh, koji se smrtno uplašio Abrahamovog boga, ne samo da mu je vratio ženu Saru, veća “tada Avimeleh uze ovaca i goveda i sluga i sluškinja te dade Abrahamu.” Ovo nije bio kraj kraljeve velikodušnosti prema Abrahamu, koji je izveo drski, prljavi, besramni trik i obmanuo ga. Dalje se kaže: “I reče Avimeleh Abrahamu: evo, zemlja ti je moja otvorena, živi slobodno gdje ti je volja.” Dakle, očigledno mu je dao i zemlju. A Sari je rekao da je njenom bratu Abrahamu dao 1000 srebrnjaka.

Odakle sad ova priča o bratu? Kada je Avimeleh prozvao Abrahama zato što je bio lažljiv i lukav, ovaj mu je odgovorio da se bojao da će biti ubijen “radi žene svoje”, pa je zato morao se poslužiti lukavstvom. To je zaista besmislen argument, jer prije svega, nije tamo ni morao otići. Onda je nastavio i objasnio da Sara, ustvari, jest njegova sestra: “A upravo jest mi sestra, kći oca mojega, ali nije kći majke moje.” Dakle, očigledno da Abraham i Sara učestvuju u incestu, svodništvu i prostituciji, ali je Bog svejedno, oduševljen njihovom “čestitošću”.

Slijedi još mnogo toga, ali dozvolite mi da ovdje dodam da se spominje da je poslije Sarine smrti Abraham imao nekoliko priležnica koje su mu rodile sinove. Tih sinova se, međutim, otarasio davši ima po neki poklon i poslavši ih od sebe. Sve blago koje je pokrao sačuvao je za svog miljenika, sina Izaka.

Ovdje dakle vidimo nevjerojatno izopačeni moralni lik Židova. Abraham se upušta u incest i ženi se svojom polusestrom, a njegov nećak Lot se opija i bludniči sa svoje dvije kćerke.

Ovakvu vrstu ljudi Židovi smatraju velikim patrijarsima svoje rase i Bog njih “odabire” i voli. Zato što su toliko “fini”, on ih obasipa posebnim vrstama izuzetnih obećanja. Sve što mogu reći jest da me ovo podsjeća na primjedbu generala Granta koji je rekao da će onaj koji je dovoljno glup da u ovo vjeruje, povjerovati u bilo što.

Nećemo trošiti više prostora na priču o ovom moralno izopačenom bludniku i svodniku. Ima još mnogo toga, ali sam siguran da je i ovo dovoljno da bih se stidio ako bi mi takav razuzdani nitkov bio praotac obiteljske loze. Pa, ipak, nas ovakvim smećem hrane. To je osnova velike i “blagoslovljene” židovske rase sa kojom je Bog načinio poseban ugovor i posebnu pogodbu: “Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i proklet ću one koji tebe proklinju.” Ne mogu razumjeti ikoga tko obožava i smatra svetim ovakvo smeće i u potpunosti odbacujem izopačeno divljanje kolektivnog židovskog uma, koje ni u kom slučaju nije dostojno poštovanja plemenite Bijele rase.

Priča o Izaku

Na redu je jedna druga bajka o tome kako je Izak dobio svoju ženu Rebeku i da je Abraham konačno umro u 175. godini. U 26. poglavlju Knjige postanka imamo čudno ponavljanje trika što ga je Abraham izveo poturajući svoju ženu kralju Avimelehu iz Gerara, samo što je sada Izak u ulozi prevaranta. Međutim, vremenski slijed nikako se ne uklapa u sliku, osim ukoliko niste spremni da povjerujete u bilo što.

Ako se sjetimo da je Izak rođen u vrijeme kada je Abraham imao oko 100 godina i ako znamo da je Abraham umro u 175. godini, izgleda vrlo čudno da je Izak mogao tada otići kod istog onog Avimeleha iz Gerara, koji bi odavno morao biti mrtav. I on je, kao i njegov lažljivi otac rekao kralju da mu je žena, Rebeka, ustvari sestra. I ona je, također bila lijepa, a i Izak je dao istu izjavu, to jest da bi bio ubijen da nije slagao da mu je ona sestra. Ponovno dolazimo do istog pitanja: zašto ju je, prije svega, tamo i odveo? Ali, neka bude. Jednom je, poslije njihovog drugog boravka u kraljevstvu Avimeleh pogledao kroz prozor i vidio Izaka kako se “šali” sa Rebekom, za koju je vjerovao da je njegova, kraljeva, žena.

U svakom slučaju, igra se ponavlja. Kralj je vrlo uznemiren zato što je obmanut, te bi čovjek pomislio da, ako je onda Izak bio u opasnosti da izgubi glavu, kao što je tvrdio (baš je bio častan), da sada kralj ima isto tako dobar razlog da ga ubije, pošto je bio nečastan.

Začudo, umjesto toga vidimo Izaka kako zasijava svoju zemlju i kako u istoj godini dobiva 100 ovaca. Gospod ga je ponovno blagoslovio, pa se kaže: “I obogati se čovjek, i napredovaše sve, te postane moćan i imaše ovaca i goveda i mnogo sluga.” Na početku 26. poglavlja Knjige postanka piše da je Izak tamo otišao zato što je u zemlji opet vladala glad. Izgleda prilično čudno da je mogao doći do istog kralja Avimeleha iz Gerara, bježeći od gladi, i izvesti isti trik sa ženom, koja mu je tobože sestra, da isto kao i njegov otac završi posjedujući mnogo zemlje, velika stada i gomilu sluga. Kralj Avimeleh je i njega pustio da ode sa cjelokupnim bogatim plijenom. Ovdje, naravno, moramo dodati da je kralj Avimeleh, poslije svih tih godina, vjerojatno posenilio od starosti pošto je vladao najmanje 80 do 90 godina.

Kakav otac, takav sin. Ovdje imamo prve dvije generacije “odabranih od Boga” kako sudjeluju u kurvanju i podvođenju, samo da bi prikupili plijen. Abraham i Sara, sudeći prema priči, odigrali su ulogu svodnika i kurve i to ne jednom, već dva puta, u važnim razdobljima njihovih života. Izak i Rebeka su također išli putem svodništva i kurvanja kako bi sebi osigurali sredstva za život.

Svodnici i kurve - to je vulgarna osnova na kojoj je izgrađena židovska rasa. A mi trebamo povjerovati da je ovakav ološ nadahnuo Boga da ih uzima za svoje ljubimce, kao “poseban narod”.

Kako god gledali, ovo je apsurdna priča. Ali, to je način na koji su je židovski pisci napisali, a milijuni ljudi vjeruju u te besmislice i trabunjaju o njima s poštovanjem i strahom.

Priča o Jakovu

Izgleda da se Izak preselio na neko nepoznato mjesto, a da je Rebeka dobila blizance po imenu Isav i Jakov. To se očito dogodilo prije epizode sa kraljem Avimelehom. U svakom slučaju, Bog je obnovio svoju pogodbu sa Izakom i rekao njegovoj ženi, dok je još nosila blizance u utrobi, da će mlađi služiti prvorođenoga.

Kada je Izak ostario, kada su mu se oči potpuno zamutile i kada se spremao umrijeti, želio je dati svoj blagoslov Isavu, prvorođenomu sinu. Čuvši za ovo, Rebeka se sastala sa Jakovom, svojim ljubimcem i uvjerila ga da na prijevaru preotme blagoslov od Isava. Svi smo već čuli priču kako je Rebekea uzela jareće krzno i stavila ga Jakovu na ruke i vrat (pošto je Isav bio dlakav tip) i kako je onda Jakov otišao do svog slijepog oca i prevario ga.

Izak je, sumnjajući po glasu da to nije Isav nego Jakov, opipao dlake na rukama i vratu i onda dao Jakovu blagoslov koji mu nije pripadao. Ovdje, dakle, vidimo novi primjer lažljivog

Židova,  koji  vara  svog  slijepog  oca  na  samrti,  a  rođenom  bratu  otima  pravo  koje  mu  kao prvorođenom pripada.

Ubrzo poslije toga, Jakov se oženio sa dvije kćerke čovjeka po imenu Lavan, koji je također bio Abrahamov rođak. Naravno, bilo je tu dosta hokus-pokusa, dok se ovi brakovi nisu realizirali, ali je lukavi Jakov vrlo brzo opelješio svog tasta za stoku i deve i magarce. I kako se to vrlo često događa s židovskim prijevarama, vidimo Jakova kako bježi pred Lavanovim gnjevom, a ovaj ga žestoko goni.

Prema ovoj dugačkoj, rastegnutoj priči koju su nam Židovi servirali, od 12 Jakovljevih sinova, koje je imao sa svoje dvije žene, Liom i Rahelom, nastalo je čitavo pleme Juda. Ako je to istina, onda samo mogu reći da imaju zaista žalosne, prevarantske pretke na kojima tobože počiva čitavo njihovo nasljeđe.

Izgleda vrlo čudno, vrlo neobično i vrlo nevjerojatno, da bi natprirodno biće iz nepoznatih prostora načinilo toliko izuzetne i dalekosežne ugovore i pogodbe sa ovom šarenom grupom varalica, nitkova, bludnika, svodnika, prostitutki i lopova, kako je opisano u različitim poglavljima Knjige postanka.

Ni na trenutak ne vjerujem u sve te besmislice. Puno su vjerodostojnije egipatske priče koje nam govore da su Židovi bili gomila koljača i lopova još u ono davno vrijeme. Ovo se, vjerujem, mnogo bolje slaže sa povijesnim činjenicama.

Izgleda mi puno vjerojatnije da su ti prevaranti sami napisali kompliciranu povijest i mitologiju, oko koje su ujedinili svoju lopovsku bandu. Pozivanje na blagoslov, koji je njihov Bog dao navodno Abrahamu, Izaku i Jakovu i tvrdnja da imaju posebnu pogodbu, bez obzira koliko lažljivo, lopovski i ubilački se ponašali, da je Bog uvijek sa njima, pomoglo je ne samo da se više zbliži ova banda lopova, nego i da se zbune i smetu njihovi neprijatelji. To je utrlo put eksploataciji i otimanju dobara od naroda na koje su se kasnije obrušavali. Najbolji primjer njihovog obmanjivanja, iskorištavanja, a na kraju i uništavanja naroda, nalazi se u biblijskoj priči o Esteri o kojoj ćemo opširnije govoriti nešto kasnije.

Priča o kralju Salamonu

Okrećemo se sada Prvoj knjizi o kraljevima, u kojoj je ispričana priča o kralju Salamonu, za koga smo svi bar tisuću puta čuli da je bio visoko hvaljen, kao najplemenitiji i najmudriji od svih kraljeva. Ustvari, Židovi su se hvalili kako je Salamon bio mudar, govoreći stalno o Salamonovoj mudrosti i to u tolikoj mjeri da su nas praktično natjerali da povjerujemo da je on izmislio i samu mudrost.

Pročitavši priču o ovoj pohotnoj židovskoj propalici, koji je imao sedam stotina žena i tri stotine priležnica na raspolaganju, dolazimo do zaključka da se njegova slava zasniva na jednom prilično nevažnom slučaju. Naime, kada su, na početku njegove vladavine, pred njega izašle dvije prostitutke (možda i njegove) sporeći se čije je dijete, on je zapovjedio da se dijete mačem presiječe na dva dijela i da se svakoj od njih da polovica. Onda se, kao što svi znamo, prva žena odrekla djeteta, da bi ga spasila, a Salamon je presudio da dijete njoj pripadne.

Malo toga, međutim, mogu pronaći u cijeloj ovoj priči, što bi ukazivalo na neku veliku mudrost. Ustvari, čitava priča o njemu u Bibliji, naprotiv, pokazuje da je bio pohotan, nasilan i razvratan čovjek, pohlepan za zlatom i bogatstvom i da je sebi prigrabio mnogo kurvi, žena i priležnica najrazličitijih vjera, svaku do koje je mogao doći. Drugim riječima, bio je tipičan Židov.

Na početku Prve knjige o kraljevima kaže se da je kralj David ostario i da su ga pritisle godine. Stalno mu je bilo hladno, ali “ne mogaše ga zagrijati”. Zato njegove sluge odluče da mu potraže najljepšu mladu djevicu koja se može naći, “pa ona neka stoji pred kraljem, i dvori ga, i na krilu neka mu spava, da se zagrije gospodar naš”. Tražili su po cijelom Izraelu i pronašli lijepu djevojku po imenu Avisag, te su je doveli pred kralja. Ona se svojski trudila da ispuni svoju dužnost.

To očito nije imalo učinka na starca, jer je slabio iz dana u dan. Tada je njegov sin Adonije zatražio prijestolje i “nabavio sebi kola i konja i pedeset ljudi koji trčaše pred njim”. Većina visokih svećenika i drugih važnih ljudi podržavala je Adonija, tako da je izgledalo da mu sve ide na ruku. On je bio legitimni nasljednik prijestolja.

Sjetit ćemo se, međutim, iz priče o Davidu i Bat-Šebi, da je stari preljubnik David imao ljubavnu aferu sa Urijinom ženom, koja je ostala trudna, pa je on poslao Uriju, svog najvjernijeg podanika u bitku iz koje se ne vraća. Plod ove prljave, nezakonite veze bio je Salamon. Izgleda da Židovi imaju sklonost da prave vanbračnu djecu, a da kasnije tu djecu uzdižu i hvale na sva usta kao predvodnike svoje rase. Tako je bilo i sa Salamonom.

Pošto je Adonije postao kralj, prorok Natan je došao kod Bat-Šebe i nagovorio je da posjeti starog Davida. Bat-Šeba je ušla u kraljeve odaje gdje da je dvorila Avisaga, “i savivši se Bat-Šeba pokloni se kralju”. Podsjetila je starca da joj je obećao da će njin sin, Salamon, vladati poslije njega, a da sada na prijestolju sjedi Adonije. David, ovaj put iskren prema svojoj konkubini, pritom još bio napola sluđen od slabosti i poznog životnog doba strašno se uzbudio i uvjerio Bat-Šebu da će njen sin Salamon zavladati poslije njega.

Poslije mnogo židovskih lukavstava i prešutnih dogovora, zaista se dogodilo da je Salamon, a ne Adonije, naslijedio tron Izraela.

Kada je to postala činjenica, Adonije se uplašio za život i živote svojih sljedbenika i to s dobrim razlogom, pa je zamolio za milost. Kralj Salamon je uvjeravao svog polubrata da mu ni dlaka sa glave neće pasti ukoliko bude pošten. Doveli su Adonija pred Salamona i on se poklonio svom kralju koji mu je rekao: “Idi kući svojoj”. U tom trenutku sve je izgledalo pravedno.

Nedugo poslije toga umro je kralj David. Prije nego što se pridružio ostalim židovskim mrtvim velikanima, pozvao je Salamona i rekao: “I drži što ti je gospod Bog tvoj zapovjedio da držiš, hodeći putovima njegovim i držeći se uredbe njegove i zapovijedi njegove i svjedočanstva njegova, kako je napisano u zakonu Mojsijevom.”

Ubrzo nakon Davidove smrti, pošto je Salamon sjeo na njegovo prijestolje, Adonije, sin Agite, otišao je do Bat-Šebe, Salamonove majke. Poslije mnogo okolišanja, priznao je da bi želio da Bat-Šeba zagovori kod kralja da on, Adonije, može oženiti Avisagu, koja je, podsjetimo se, bila mlada djevojka koja je trebala zagrijati starog kralja Davida.

Bat-Šeba je zaista otišla do svog sina i zatražila uslugu za Adonija. Salamon se zbog ovoga razbjesnio, jer je očito želio da tu djevojku, koja grije krevete, zadrži za sebe. Prizivajući ime Boga, rekao je: “I zato, tako da je živ Gospod... danas će poginuti Adonije”. Odmah je zapovjedio da se pogubi Adonije, njegov polubrat. Ovo je bilo jedno od prvih djela novo okrunjenog kralja Salamona, tog velikog, mudrog i voljenog vladara na koga su Židovi tako ponosni.

Očito da pogubljenje svog vlastitog polubrata, zbog beznačajnog razloga, uopće nije predstavljalo problem za Salamona. Poslije toga je pobio i nekolicinu visokih svećenika i službenika sa dvora svog oca, koji su svojevremeno podržali njegovog polubrata Adonija.

Sljedeća “mudra” stvar koju je Salamon uradio bila je da za ženu uzme kćerku faraona, vladara Egipta. Čujemo mnogo smeća o tome kako su Izraelci čuvali čistoću svoje rase, ali stalno čitamo kako su uzimali žene iz Egipta ili kćeri bilo kog drugog plemena. To se ponavlja kroz cijeli Stari zavjet. U svakom slučaju, ovo je bio samo skromni početak velike parade žena svih vrsta i svih narodnosti, koje je Salamon dovlačio na svoj dvor, da bi stvorio harem od nekih 700 žena i 300 priležnica. On je svakako bio zaposlen momak.

Dolazimo do trećeg poglavlja gdje se kaže, vrlo pobožno: “A Salamon ljubiše Gospoda hodeći po uredbama oca svojega Davida”. Očigledno da izdajničko ubojstvo polubrata nije baš mnogo pogodilo Gospoda, jer se ubrzo pojavio pred Salamonom u snu i rekao mu: “Traži što hoćeš da ti dam”.Gospod mu je dao neispisani ček.

Salamon je tražio mudrost. “I bi milo Gospodu što Salamon to zatraži.” Smjesta  je napravio milosni ugovor sa Salamonom, zato što je bio toliko zadovoljan ovim čovjekom. Gospod mu je rekao: “Evo ti dajem srce mudro i razumno da takvoga kakav si ti ni prije ni poslije tebe nije bilo, niti će biti”.

Idemo nastaviti čitanje i vidimo koliko je Gospod bio mudar dajući svoj veliki dar poniznom kralju Salamonu i koliko je odan ovaj ponizni sluga bio u upravljanju toliko velikom mudrošću koju mu je Gospod podario. S obzirom da je svih ovih tisuća godina bio hvaljen kao najmudriji čovjek koji je ikada postojao, to moramo pobliže pogledati.

Preskočit ćemo mnoge stranice i poglavlja o tome kako je Salamon izgradio veliki židovski hram, koji je bio opasan zidovima prekrivenim zlatom i čija je zgrada bila obložena čistim zlatom. U stvari, čitava stvar je bila samo puki židovski san o bogatstvu, koga je nadmašio jedino opis novog Jeruzalema u Otkrivenju.

Izvjesno je da je ovo građenje hrama zadovoljilo Gospoda, jer se po drugi put javio Salamonu i rekao mu: “Uslišio sam molitvu tvoju, kojom si mi se molio; posvetio sam taj dom koji si sazidao da tu namjestim ime svoje dovijeka; i oči će moje i srce moje biti ondje zauvijek.” Gospod je očito bio potpuno uz njega. Previdio je sve Salamonove kurve i konkubine. Da vidimo što je učinio slijedeće.

Tijekom svoje vladavine, koja je trajala više od 40 godina, Salamon je zgrtao bogatstvo u dragom kamenju, srebru i zlatu, gdje god bi na njega naišao. Njegov dvor bio je najekstravagantniji i najbogatiji koji je Izrael ikada vidio, pa je čak i kraljica od Sabe došla da se uvjeri dali je on zaista onakav kakvim ga opisuju. Očigledno je bila uvjerena, tako da je i ona ostavila gomilu skupocjenih darova želeći još popuniti njegovu riznicu.

Nije Salamon sakupljao samo gomile blaga i zlata, već je počeo prikupljati i ogroman harem žena, radi svoje zabave. U 11. poglavlju se kaže: “Ali kralj je Salamon ljubio mnoge žene tuđinke, osim kćeri faraonove, Moavke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetejke; te imaše žena kraljica sedam stotina i ljubavnica tri stotine; i žene njegove zanesoše srce njegovo.”

Očito da Bog nije držao da je grijeh što Salamon ima tolike žene i konkubine u haremu, već je bio vrlo nezadovoljan što je ovaj uzimao žene iz svih tih različitih plemena koje su očito bile strankinje. To je bilo u suprotnosti sa zakonom koji je Gospod predao Izraelcima, a koji kaže da se održava čistoća njihove rase. I ne samo da je uzimao te strane žene, već je počeo, saznajemo, obožavati njihove bogove. U 11. poglavlju, stih 33. piše: “I pokloniše se Astaroti, boginji Sidonskoj, i Hemosu bogu Moavskom i Melohu bogu sinova Amonijevih.”

Za tako mudrog kralja, koji je tobože imao monopol na svu mudrost svijeta i koji je imao prednost iskustva četrdesetogodišnje vladavine, ovo što je učinio zaista je predstavljalo priličnu glupost. Štoviše, kada pročitamo sve te stranice njegovih šetnji i lakrdija, teško da možemo otkriti gdje je to iskazao tako veliku mudrost, ako ju je uopće igdje i pokazao. Kako bilo da bilo, Bog mora da je bio strašno obmanut od strane ovog “velikog kralja”, kome je navodno dao toliko mnogo mudrosti, da je odlučio zbog toga ga kazniti.

To je učinio na prilično čudan način.

Poželio je uništiti njegovo kraljevstvo, ali ne dok je Salamon živ, već kada jedan od njegovih sinova preuzme prijestolje, poslije očeve smrti.

To bi trebala biti dobra lekcija za ovog najmudrijeg od svih ljudi koji su ikada živjeli. Neka on ima svoj prebogati dvor; neka ima sve zlato i srebro, pompu i luksuz; neka ima 700 žena i 300 priležnica; neka se klanja stranim bogovima i zaboravi sve zakletve; ali, razračunat ćemo se sa njim. Kaznit ćemo njegovog sina kada mu dođe vrijeme da postane kralj. Kako vam se ovo dopada?

Ja zaista nisam izmislio ovu priču. Sve je zapisano u “Svetoj knjizi”. Prva knjiga o kraljevima. I to sa svim sumanutim detaljima. I tako se završava priča o još jednom “velikom” patrijarhu židovske povijesti, samom kralju Salamonu, kako su nam je ispričali Židovi u Starom zavjetu.