3.         Stari Sparky

6. kolovoza, zatvorske vlasti New Yorka pogubile su na elektricnom stolcu Williama Kemmlera osuđenog za ubojstvo. Elektricni napon bio je preslab, a aljkavi posao trebali su ponovo obaviti, sto se izrodilo u jezoviti spektakl, mnogo gori od vjesanja.

New York Times, 7. kolovoza, 1890.

Samo mjesec dana nakon Teslinog predavanja na Tnstitutu, Westinghouse je s njim ugovorio sastanak. Nasli su se u Teslinom laboratoriju, tek nekoliko ulaza dalje od Edisonovih ureda na Petoj aveniji. Prolazeci mimo Edisonova ureda, Westinghouse nije mogao suspregnuti zadovoljni osmijeh zbog utrke s rivalom koju ce dobiti na prijevaru.

Tesla, kojeg je Westinghouse odmah impresionirao, rekao je poslije, "Svi se drzimo prvih utisaka. Volim zamisljati Westinghousea onakvim kakvog  sam ga  prvi  put  dozivio.  Ogromna  energija  ove osobe tek je djelomicno poprimila svoj kineticki oblik, ali i povrsnom promatracu njena latentna snaga bila je manifestna. Uvijek nasmijesen, pristupacan i prijazan, bio je susta suprotnost sirovinama s kojima sam dotad imao posla."

Nizak, bradat, i deset godina stariji od Tesle, taj uctiv ali nemilosrdan muskarac izgledao je Tesli snazan i odlucan, tip autoritativne osobe kakvima se pokoravao u mladosti. Instinktivno ga je zelio zadiviti i udovoljiti zahtjevima tog covjeka koji je dosao procijeniti njegove strojeve. Predstavio je Westinghouseu svoje izume, a ovaj odmah u njima vidio priliku da Edisonu uzme iz ruku industriju elektroopskrbe. Ponudio je Tesli milijun dolara za njegove patente.

Tesla je razmislio o ponudi, a onda opet pokazao da nista nije naucio o financijama: "Milijun dolara plus dolar od tantijema po konjskoj snazi, i posao je sklopljen", rekao je.

Ucio je, ali ne dovoljno brzo. Dogovorio je visoke tantijeme, ali, hoce li ih moci sabrati? Nije znao da je Westinghouse vec proizvodio Edisonove zarulje bez placanja tantijema Edisonu, a sigurno mu nije bila poznata krada dizajna zarulje, skrivanje iza lazi o krivo protumacenim patentima Sawyer-Mannove tvornice.

Tesla je predocavao svoj AC sustav kao jednu veliku ideju, a ustvari je prodao svojih cetrdeset patenata, dobivsi tek po 25.000 dolara za svaki pojedini izum. To je bilo oko polovice cijene koju je Westinghouse bio spreman platiti. Ipak, Tesla je bio siguran da ce tantijeme donijeti veliku zaradu.

Mnogo godina kasnije, u govoru pred Institutom za skrb o useljenicima, Tesla je rekao o Westinghouseu: "George Westinghouse bio je, po mom misljenju, jedini covjek na kugli zemaljskoj koji je mogao preuzeti moj sustav izmjenicne struje u postojecim okolnostima, i dobiti bitku s predrasudama i financijskim mocnicima. On je bio pionir iznimnog znacaja, pripadnik istinske svjetske elite, na kojeg Amerika moie biti vise nego ponosna, kome covjecanstvo duguje ogromnu zahvalnost." Westinghouse je ponudio Tesli posao savjetnika u tvornici u Pittsburghu da pomogne pripremiti strojeve za proizvodnju. Tesla je prihvatio unatoc tome sto je htio ostati u New Yorku i nastaviti istrazivanja. Sada je zabava mogla poceti. Stigavsi u Pittsburgh, Tesla je morao raditi sa Stanleyem, koji se je razumio u komercijalne vidove posla. Stanley je znao da sto brze treba pretvoriti prototip Teslinog motora u proizvod spreman za prodaju zeli li da Westinhouseov poduhvat uspije. Ako bi predstojeca bitka s Edisonom na sudu bila neuspjesna, Westinghouse ne bi mogao proizvoditi elektricne zarulje, i cijeli bi se poslovni projekt raspao. Westinghouse je 1888. imao sve elemente izvrsnog sustava izmjenicne struje, ali su ga samo Stanley i Tesla znali pokrenuti.

Nazalost ta se dvojica inzenjera nisu dobro slagali. Tesla je navikao na samostalan rad i mrzio je raditi pod pritiskom rokova.  imao je viziju o tome kako bi njegov sustav trebao sluziti svijetu, napose koristiti ljudima u udaljenim podrucjima poput Smiljana, mjesta gdje je proveo rano djetinjstvo. Vjerovao je da bi njegova majka bila mnogo smirenija osoba i s mnogo vise ljubavi da su joj bile dostupne sve olaksice civiliziranog drustva koje omogucuje elektricna struja, i to mu je bio pokretacki motiv. Sada je naumio drugim ljudima dati priliku koju njegova majka nikad nije imala.

Znajuci da sustav od 133 ciklusa nije primjenjiv na njegov motor Tesla nije, po obicaju, htio napraviti kompromis. Stanley je, s druge strane, mislio da struja vise frekvencije poboljsava efikasnost rada motora pa nije htio koristiti Tesline nize frekvencije. Tesla mu je odgovorio argumentom da njegovi transformatori rade na sezdeset promjena smjera, te su bolji od Stanleyevih. To nije bilo njihovo jedino razmimoilazenje u misljenjima. Tesla je htio upotrijebiti svoju dvofaznu struju da ucini dizajn motora elegantnijim, ali Stanley je inzistirao na jednofaznoj jeftinijoj varijanti.

S namjerom da zagladi prepirku, Westinghouse predlaze Tesli da bi mozda bilo dobro za njega vratiti se u New York i nastaviti svoja istrazivanja. Mozda bi mogao prirediti par demonstracija izmjenicne struje da ublazi los publicitet koji je poceo stvarati Edison. Mogao je dobiti posao savjetnika kad i ako bi mu se to prohtjelo raditi. Tesla se s radoscu vratio u svoj laboratorij; Stanley se opet radovao, vidjevsi da ovaj odlazi, i mislio kako sada on moze prionuti na posao i zavrsiti prakticni razvoj Teslinih patenata. Iz Teslinih zapisa jasno se vidi kako uopce nije uzivao u vremenu provedenom u Pittsburghu.

"Predstoje nam velike poteskoce koje treba savladati. Moj sustav se zasnivao na uporabi struja niskih  frekvencija, a Westinghouseovi strucnjaci su prihvatili sustav sa 133 ciklusa, ieleci postici prednosti u procesu transformacije. Oni se nerado odricu svojih standardnih oblika aparata i moji se napori trebaju sada usmjeriti na prilagodbu motora tim uvjetima. Druga stvar koju treba nuino napraviti je motor koji moie uspjesno raditi na toj frekvenciji sa dva vodica, sto nije lagan cilj. Pred kraj 1889., moja pomoc u Pittsburghu vise nije bila prijeko potrebna pa sam se vratio u New York i poceo odmah raditi na projektu strojeva koji rade na visokim frekvencijama."

Kasnije je jako likovao zbog cinjenice sto je Stanley bio prisiljen upotrijebiti nize frekvencije da postigne pouzdanost sustava. Dosavsi u New York, Tesla je sada imao novi predmet proucavanja.

Njegove prepirke sa Stanleyem potaknule su ga na razmisljanje o posljedicama promjene frekvencije elektricne struje. Sada, kad je dovoljno bogat moze se udubiti u problem i istraziti ga. Uzivao je u ulozi velikog izumitelja i planirao proputovati Europu. Majci nije bilo dobro, i on je zelio podijeliti srecu zbog svog uspjeha s njom, htio je cuti kako mu priznaje da je konacno uspio dostici svog pokojnog brata.

Tesla nikad nije bio opusten u prisutnosti zena, ponajmanje svoje majke, a i nije poznavao mnogo zena. One koje je znao bile su uglavnom udate za njegove kolege i suradnike. Zaokupljenost poslom nije Tesli bas ostavljala mnogo vremena za druzenje, a osim toga imao je problema u odnosima s ljudima koji nisu bili inzenjeri. Da je sreo neku znanstvenicu koja dijeli njegove napredne nazore o elektrotehnici mozda bi ga i privukla, ali on nikad nije upoznao takvu zenu. T tako, prije nego sto, mozda, nade nesto vremena da posjeti majku, htio je provesti eksperimente s razlicitim frekvencijama struje.

U meduvremenu, Edison je smislio nov nacin da Westinghouseu uzvrati udarac, a taj ce potez staviti Teslu i njegov sustav izmjenicne struje izmedu dvije vatre - dva beskompromisna poslovna covjeka. Koristeci snaznu retoriku, Edison je u svom Biltenu izdao javno upozorenje, opisujuci smrtne slucajeve uzrokovane visokim naponom koji se koristi kod nekih sustava elektricnih lucnih svjetiljki, ukazao na nisku moralnu razinu "kradljivaca patenata", koje optuzuje da se bave davoljom rabotom uvodenja opasnih struja u domove pristojnih gradana. Postao je Jeremija industrije elektriciteta, koji predvida unistenje Jeruzalema ukoliko ga ljudi ne budu slusali. Citirajuci ga, Bilten je izvijestio, "Westinghouse ce bez iznimke,  kao  sto  to  radi  smrt,  ubiti  svakog  potrosaca  u roku od sest mjeseci nakon sto uvede njegov sustav bilo koje velicine. On ima novi proizvod, a to zahtijeva mnogo opita prije nego sto ga pocnemo upotrebljavati. Nikad nece biti potpuno bezopasan."

Takva tracerska proza mora se potkrijepiti dokazima da bi izgledala vjerodostojnijom, pa je Edison odlucio osnaziti svoje tvrdnje i demonstrirati smrtonosne namjere svojih protivnika. Pred novinarima i ostalim uzvanicima, proveo je opite na zivotinjama koristeci napon izmjenicne struje. Charlesa Batchellora je pozvao da polozi macku ili psa lutalicu na kositreni lim koji su povezali zicama na izvor struje napona 1000 volti, da uvjere novinske promatrace u smrtne posljedice "westinghauzacije" Toliko je pasa i macaka lutalica otkupljeno od skolaraca u West Orangeu, da se cinilo kako ce ova mala zivotinjska populacija biti istrijebljena.

Nije svaka pokazna egzekucija strujom tekla glatko. Jednom legendarnom prilikom, Batchellor, odani krvnik, umalo je i sam nastradao. U ovom testu, struju su spojili sa zdjelom na metalnom tanjuru u kojoj je bila voda, ali stene odabrano za demonstraciju opasnosti izmjenicne struje, odbilo je popiti svoj smrtonosni gutljaj. Nagnuo se naprijed da psa navede na vodu, a struja ga je stresla i odbacila na drugu stranu prostorije. Jako uzdrman, poslije je opisivao kako je imao utisak da mu tijelo raskida velika gruba turpija koju vuku kroz njega.

On je prezivio, ali je stene uginulo i postalo mucenikom Edisonovih opita.

U to vrijeme, reformatori na podrucju smrtne kazne zahtijevali su od Savezne drzave New York da pronade humaniji nacin izvrsenja kazne od vjesanja. Komisija koju su sacinjavali dr. Carlos McDonald, dr. A. D. Rockwell i dr. Edvard Tatum, na celu s Haroldom Brownom, "strucnjakom za struju", bivsim Edisonovim asistentom, dobila je zadatak ispitivanja mogucnosti. Brown, asistent u nekim od Edisonovih smrtonosnih testova na zivotinjama, uocio je mogucnost koristenja izmjenicne struje kao metode izazivanja "trenutacne, bezbolne i humane smrti". Edison je zato ponudio Brownu na koristenje laboratorij kako bi provodio eksperimente s "Westinghouseovom strujom" i mogao savjetovati komisiju na osnovi vlastitog iskustva. Umjesto da jednostavno opise Edisonove eksperimente, Brown je ponovo provodio brojna javna pogubljenja - velikih pasa i jednoga nesretnog konja.

U jesen 1888., zakonodavstvo drzave New York prihvatilo je zakon koji dopusta upotrebu "elektricnog stolca" umjesto vjesanja, kao sredstva smrtne kazne. Stolcu su uskoro popularne novine dale ime "Stari Sparky"*, a Harold Brown je, dajuci to javnosti na znanje, obavio kupnju tri Westinghouseova alternatora kao najbolje opreme za ubijanje osudenih kriminalaca. Tstodobno, Westinghouseu je ocajnicki trebala slicna javna manifestacija uspjesnosti Teslinog sustava. Lucius Nunn, zivopisni provincijalac iz rudarskog gradica Telluridea uskoro ce mu je pruziti. Pravnik po struci, Nunn, preselio se u Telluride, novootkriveni rudarski grad u Coloradu 1881.,upravo kad je tamo zavladala kriza s gorivom. Rudnici na velikim nadmorskim visinama su u to doba koristili u radu energiju pare. Oni iznad granice sume, nakon sto su potrosili dostupno drvo, morali su dovoziti ugljen na mulama. Kad su povrsinski kopovi iscrpljeni, rudari su morali kopati dublje i trebali jos vise energije za pumpanje, otkopavanje i izradu dubljih prokopa. Trosak dopreme ugljena na mulama gurao ih je u bankrot.

Jedan od rudnika pred zatvaranjem, rudnik Gold King, unatoc neiscrpljenim zalihama zlata, bio je na rubu propasti, pa je Nunn 1888. prisilio konzorcij da krene u njegovo spasavanje. Vidio je da problem lezi u izdacima za energente, ali je isto tako znao da u rijeci San Miguel lezi neiscrpan izvor snage. Kad bi je iskoristili, rijeka bi mogla stvoriti 2000 konjskih snaga, vise nego dovoljno za podmirenje potreba cijeloga podrucja. Jedini problem bila je udaljenost rijeke - dvije i pol milje (4

* znacenje engleske rijeci spark je iskra, dok je sparky saljivdzija, osoba puna zivota (napomena prevoditeljice) kilometra) od rudnika, predaleko kad se koristi Edisonov sustav istosmjerne struje. Tzolirani Edisonovi sustavi ne bi bili ni od kakve koristi stoga sto ih mora pokretati para, a doprema ugljena kosta pedeset milja po toni. Jedini nacin na koji rudnik Gold King moze ponovo postati isplativ bio je posezanje za besplatnom energijom brzog toka udaljene rijeke, ali, je li to izvedivo?

Sreca je htjela da Nunnov brat Paul bude clan Tnstituta elektroinzenjera, da prisustvuje Teslinom predavanju o sustavima izmjenicne struje te da zna   za   Westinghouseove   aktivnosti   oko   izrade   Teslinih   patenata.

Westinghouseu treba sluziti na cast sto je vec tada izveo funkcionalan sustav izmjenicne struje u Massachussettsu; jedan drugi clan konzorcija Gold King, Benjamin Butler, bivsi guverner Massachussettsa uvjerio se vlastitim ocima u uspjeh Westinghouseovog AC sustava. 1890. godine, konzorcij Gold King odlazi Westinghouseu i zamoljava ga da im ugradi prvi Teslin sustav opskrbe industrijskih pogona.

To je bio najveci test za nove Tesline strojeve, na cijim je prilagodbama za masovnu proizvodnju William Stanley toliko naporno radio. Ugovor za Gold King podrazumijevao je vodenu turbinu promjera sest inca (1.8 m) koja pokrece generator od 100 konjskih snaga, izmjenicne struje izlaznog napona 3000 volti. Sagradili su dvije i pol milje (4 km) naponske mreze koja je vodila struju od rijeke, preko brda do rudnika gdje je pokretala motor od 100 konjskih snaga. Kad je Westinghouse potpisao ugovor, nista od te opreme jos nije bilo napravljeno. Bio je to potpuni skok u nepoznato, ali ako uspiju ispuniti uvjete ugovora, bit ce to konacni dokaz da su Tesline ideje bile zdravih temelja. Westinghouse je objavio ugovor u novinama u nadi da ce tako usutkati zlobni publicitet koji je Edison potpirivao napadajuci izmjenicnu struju. Ugovor je bio tako vazan da je bio voljan potrositi oko njega jos 25.000 dolara vise, kako bi osigurao uspjeh.

Edison je uvidio da njegova kampanja stvaranja loseg publiciteta samo sto nije dozivjela kratki spoj, pa je poticao uzasavajuce debate. Po novinama  su  se  poceli  pojavljivati  clanci  o  pogubljenju  kriminalaca osudenih na smrt.

Harold Brown je na sva usta hvalio Edisona, izrazivsi pred novinarima zaljenje  sto   im   Edisonovi   neprijatelji   nikad   nisu   oprostili   uspjesno dokazivanje, putem demonstracije, cinjenice da izmjenicna struja ubija i uz vrlo niski napon. U svojstvu predsjedavajuceg Komisije, Brown je ocito bio jako zainteresiran za rad elektricnog stolca, i mogao je do u tancine objasniti njegovo koristenje. Znao je da osudeniku obriju glavu i noge da bi se mogle pricvrstiti zice, pritegnu ga remenjem u drvenom stolcu, nabiju mu metalnu kapu, svezu mu metalnu plocu za nogu, sve brizljivo namoce otopinom potase da omoguci dobar elektricni kontakt. Opisao je kako, kad se pritisne prekidac, zlocinca trenutno dotuce snazno grcenje njegovih vlastitih misica. "Tako ce pravda i zakon biti zadovoljeni bez fizicke patnje," dodao je gospodin Brown da ublazi sablaznjenost prisutnih.

Unatoc ovim pohvalama, postalo je jasno da se gospodinu Brownu ne svida izmjenicna struja. "Poznavajuci opasnu prirodu izmjenicne struje," kasnije je rekao, "ne mogu razumjeti zasto javnost ne zahtijeva od zakonodavaca da je zabrane na ulicama i zgradama, i tako prekinu bespotreban pokolj neduznih ljudi."

Westinghouse nije sutio za vrijeme ove debate. Tstaknuo je da duboko zali sto je borba za kontrolu ove industrije postala toliko ogorcena i osobna. Unatoc izrazenom zaljenju, krenuo je u osobni napad na Edisona, i citirao ga, "Nije me toliko briga za zaradu, koliko mi je bitno da preteknem protivnika," i "moja intimna ielja je potpuna zabrana upotrebe izmjenicne elektricne struje."

"Ovako govori covjek koji koristi opasnih 220 volti za svoje nadzemne opskrbne vodove," dodao je Westinghouse. Zatim je organizirao javnu demonstraciju u tijeku koje je istosmjernom strujom spekao jednu stranu odreska u manje od dvije minute. Koristili smo struju iz kucanstava od samo 115 volti, uvjeravao je svoje svjedoke. Zakljucio je demonstraciju rijecima: "Gospodin Edison uvijek govori kako onaj sustav koji ne koristi struju niskog napona za kucanstva, ne moze raditi na duge staze. Dugi vijek je ono sto sustav izmjenicne struje omogucuje."

Javnost je bila potpuno zbunjena ovim verbalnim ratom, ali vjerovali su Edisonu i bili sigurni da je njegov najbolji argument smrt osudenika na smrt. Ubojici Williamu Kemmleru bila je ukazana ta "cast" da bude prvi covjek smaknut na elektricnom stolcu.

Westinghouse je zatim platio Kemmlerovom odvjetniku da ulozi zalbu na ovaj novi nacin pogubljivanja, a Edison je pozvan da svjedoci i dade misljenje o koristenju elektricne struje u svrhu pogubljivanja. U tijeku unakrsnog ispitivanja pod zakletvom, Edisona su upitali svjedoci li na osnovi svog uvjerenja ili znanja, a on je odgovorio vjerovanja, posto nikad nije osobno ubio nikoga strujom.

Zalba je odbijena, a Kemmlerova osuda na smrt na elektricnom stolcu potvrdena. Presuda je izvrsena 6. kolovoza 1890., medutim njegova smrt nije bila tako brza i bezbolna kako je obecao Harold Brown. Struja koju su koristili bila je preslaba da izazove trenutacnu smrt, pa je nevoljni Kemmler proveo petnaest minuta przeci se lagano u stanju grcevitog trzanja. Onda su, kad je struja iskljucena, otkrili da je jos ziv. Zatim su je ponovo ukljucili, da bi nakon beskonacnog przenja i agonije grca, konacno umro. Vjesanje bi bilo puno brze i plemenitije. Nakon ovog uzasa, o kojem je pisao New York Times, Westinghouse je morao ponovo steci povjerenje javnosti u izmjenicnu struju. Da bi to postigao, odao je novost o uspjesnom napredovanju u Tellurideu reporteru casopisa The Electrical World. Reporterova ekskluzivna vijest objavljena je 21 ozujka 1891:

"Elektrana u Tellurideu obecava da ce postati jedna od najzanimljivijih elektrana za opskrbu rudnika u svijetu zbog prirode svog poloiaja, koji je zahtijevao opskrbu elektricnom energijom, te narocito zbog odvainog  nacina  upotrebe asinkronog motora, uz pomoc kojeg je savladana teskoca iskoristavanja ovog velikog potencijala."

Nekoliko tjedana kasnije pokrenut je Teslin sustav izmjenicne struje u rudniku Gold King, sto je bio pun pogodak. Radio je trideset dana bez prekida. Ovo razdoblje pokusnog rada oduzilo se zbog straha da sustav nece moci ponovo pokrenuti, ukoliko ga ugase. Ta se je bojazan pokazala neutemeljenom. Elektrana je bila pouzdana i sigurna. Medutim, javnost je trazila nesto vise od demonstracije u nekom opskurnom rudarskom gradicu, kako bi se uvjerila u vrline izmjenicne struje. Trebalo je napraviti nesto spektakularnije.

Po povratku u njujorski laboratorij, Teslu je poceo zanimati ucinak visokofrekventnih elektricnih struja, te je otkrio pojavu nazvanu rezonancija, prirodni efekt koji male pokrete uvecava i pojacava. Zamislite dijete na ljuljacki: prvo odguravanje usmjerava dijete naprijed i nazad; dok ljuljacka mijenja smjer, dijete se u jednom trenu potpuno zaustavi. Ako nastavite pomalo gurati ljuljacku svaki put kad nakratko stane prije pocetka novog ciklusa, onda ce brzina i pokret postajati sve veci i veci. Uskoro cete morati uistinu prestati s guranjem ako ne zelite da vam dijete preleti vrh. Ovo povecavanje amplitude ljuljacke laganim, vremenski ugodenim odguravanjem zove se rezonancija.

Tesla je uvidio da se strujni krugovi koji imaju zavojnice i kondenzatore ponasaju rezonantno te da bi dodavanjem male kolicine elektriciteta tom tipu strujnog kruga u pravo vrijeme, kao rezultat, mogao dobiti vrlo visoke napone i visokofrekventne struje. U laboratorijskoj biljesci 1890., napisao je:

"Prvo pitanje na koje traiim odgovor bilo bi je li moguce stvoriti ciste efekte rezonancije. Teorija i eksperiment pokazuju da takvo nesto nije moguce u prirodi jer, dok oscilacije postaju snainije, gubici kod vibrirajucih tijela i okolnih medija naglo rastu, i neminovno utjecu na vibracije koje bi drugacije trajale zauvijek. Sretna je okolnost sto cistu rezonanciju nije moguce proizvesti, jer da jest, tesko je reci kakve bi se opasnosti krile za nevinog istraiivaca."

To razmisljanje dovelo je do izuma Tesline zavojnice, naprave koja je koristila rezonanciju za stvaranje visokofrekventnog, visokonaponskog, elektriciteta. U isto vrijeme, razvio je sustav biranja i podesavanja pomocu sustava kondenzatora i zavojnice koji je osnova cijele moderne televizije i radija.

Tesla je patentirao "Teslinu zavojnicu" i napravu za biranje stanica sest godina prije izlaska prvog Marconijevog patenta za radio, a to je tema kojoj cu se vratiti kasnije.

Tesla je otkrio vrlo vazan princip vezan uz struje visoke frekvencije - ona ne putuje kroz srediste zice ili kakvog drugog tipa vodica; ona prolazi njenim rubovima. Taj efekt poznat medu suvremenim inzenjerima pod nazivom "povrsinski efekt", iskoristava se kod celicnih zica s vanjskim slojem bakra; celik daje kablu cvrstocu a bakar omogucuje maleni otpor vanjske povrsine kojom struja putuje. Taj "povrsinski efekt" potaknuo je Teslu na razmisljanje o ponasanju valova. On je bio prvi znanstvenik koji je zapazio da su toplinski, svjetlosni, radio, zvucni valovi, valovi elektromagnetizma i izmjenicne struje matematicki jedna te ista pojava.

Kad bi samo mogao shvatiti prirodu jedne od njih, onda bi mu sve druge bile jasne.

U  tom produktivnom razdoblju zivota, Tesla je izumio svjetiljku  sa fluorescentnim plinom kakva jos i danas osvjetljava dosta ureda i javnih gradevina. One isijavaju vrlo visoku kolicinu svjetla i daleko su efikasnije u pretvaranju elektricne energije u svjetlost od zarulje s niti. Dopremio je veliku zavojnicu i namjestio je s vanjske strane zida laboratorija, te kroz nju pustio visokofrekventnu struju iz specijalnog alternatora. Postavio je po laboratoriju i niz fluorescentnih svjetiljki koje bi zasvijetlile dok je pustao struju kroz zavojnicu. Te cijevi mogle su se staviti na bilo koje mjesto u laboratoriju, jer su funkcionirale na "bezicnom" principu. Emitirao je snagu iz velike zavojnice, a nju je slao preko male zavojnice prikopcane na krajeve svake od fluorescentnih svjetiljki.

Tesla    je   proveo    niz    dramaticnih     eksperimenata    sa   svojim    novim visokofrekventnim strujama. Saznao je kako bez opasnosti moze pustiti visoke napone kroz vlastito tijelo, pod uvjetom da jakost struje ostane niska. Otkrio je nesto sto svaki elektricar koji je dozivio udar struje zna - struja je ta koja ubija, ne napon. Pet tisuca ampera koji produ grudima zaustavit  ce  rad  srca,  ali  dva  milijuna  volti  struje  jakosti  milijunskog dijela ampera, samo ce vam bezazleno podici kosu u zrak.

Nakon predavanja i prodaje patenata Westinghouseu, Tesla je postao popularan medu piscima znanstvenih tema u njujorskim novinama. Westinghouse ga je poticao da objasnjava kako je izmjenicna struja sigurna i znatizeljni novinari su cesto pozivali Teslu na veceru. Nikad nije imao vlastito domacinstvo, uvijek je zivio u hotelima i jeo po restoranima. Zato je, da im uzvrati gostoprimstvo, pozivao grupe znanstvenih dopisnika na rucak u restorane, a onda ih vodio u svoj laboratorij i zabavljao madionicarskim trikovima sa strujom.

S novostecenim novcem, Tesla je poceo provoditi veceri uzivajuci u drustvenom zivotu New Yorka. Postao je gurman jos u vrijeme dok je boravio u Karlovcu, kod svoje pedantne tetke. Sad kad je imao viska novca upustio  se u pozivanje ljudi na velike zabave u pomodnim okupljalistima, poput Waldorf Astorie i Delmonicovog restorana. Te zabave postale su popularne i njujorska drustvena krema zudjela je da bude pozvana. Ljubav prema dobroj hrani i vjestina inteligentnog i nacitanog sugovornika, uz europske manire i opcepoznatu milijunsku pogodbu s Westinghouseom, ucinili su njegove pozive na zabave pozeljnima medu pripadnicima visokih drustvenih krugova. Neke pretjerano optimisticne mame pokusavale su ga zainteresirati za svoje kceri. Tesla je bio time polaskan, ali nije zapoceo niti jednu romanticnu vezu.

Duboko ukorijenjeno strahopostovanje prema autoritativnim osobama i snobovski stav doveli su ga do toga da se pocne praviti vazan pred svojim novim "prijateljima", a njegovo naginjanje pretencioznosti i pokazivanju pameti navelo ga je da zaboravi tko je, i izvede veci broj bizarnih demonstracija, ukljucujuci prikazivanje pojedinih zastrasujucih svojstava visokonaponske, visokofrekventne, struje.

Znao je, da ako napon vibrira na vrlo visokoj frekvenciji, struja koju nosi nece proci kroz njegovo tijelo nego povrsinom koze. Koristeci to znanje i vlastito tijelo kao vodic, priredio je spektakularnu predstavu da bi dokazao kako izmjenicna struja nije opasna. Jedan od trikova koji su promatrace ostavljali bez daha sastojao se od slijedeceg: drzao je zicu Tesline zavojnice u jednoj ruci, izvlaceci, poput madionicara, iskru iz prstiju druge ruke kako bi upalio zarulju.

Ovi znanstveni cirkusi zbivali su se u njegovom laboratoriju, kao klimaks vecernjim zabavama. Nekad bi stavio i svileni cilindar da poveca

svoju i tako impresivnu visinu, a kocio bi se i vi cizmama s visokim potplatama koje su mu dodale jos sest inca (15 cm) i sluzile kao gumena izolacija od poda.

Zacijelo je izgledao poput kakvog modernog boga, dok je iskrio i pucketao po svom zamracenom laboratoriju, palio svjetiljke sjajem iz prsta. Mora da im je priredio strasan spektakl.

Na drustvenim stranicama njujorskih novina pocele su se pojavljivati slike Tesle ovjencanog iskrama, u kucnom ogrtacu. Tipican naslov ovako je izgledao:

"N!KOLA TESLA. Veliki izumitelj ovjencan slavom bezbrojnih jezika elektricnog plamena nakon sto je sam sebe napunio elektricitetom."

Posljedice Edisonove tuzbe zbog smrtonosnih svojstava izmjenicne struje uklonjene su na najspektakularniji nacin. Stvari su za Teslu i njegovu izmjenicnu struju krenule nabolje, ali poslovni je svijet imao u pricuvi jos jednu tesku lekciju za njega.