9.          STARI DRUG

Jednog popodneva u redu za daršan osjetim udarac po ramenu. Moj mi se poznanik sa prvog daršana smiješi. Uvijek uredan i dobro izbrijan. Vjerojatno svakodnevno mijenja odijelo. Sai Baba očekuje da njegovi sljedbenici budu uvijek uredni i čisti. Ovdje odjeća nije skupa i sašiju vam je za par sati. I praonice dobro rade i za kratko vrijeme vam je odjeća oprana i izglačana.

„Bio si, kada sam te sreo, blažen i odvažan turista. Sada si postao žustri tragatelj!”

Kako je uspio shvatiti da se nešto u meni promijenilo? Zar se tako jako vidi?

„Proteklih sam te dana tražio. Mislio sam da si otputovao”.

„Tih sam te dana slijedio i promatrao tvoju žeđ za znanjem. No morao si biti sam kako bi razmislio i provario neke stvari. Svi smo doživjeli iste izmjene i suočavali se sa istim usponom”.

„Pomalo sam zbunjen, čak smeten. Neke slutnje koje sam tražio cijeli život a da ih nikada nisam uspio uhvatiti sada dolaze a da ih uopće ne tražim”.

„Kotač se pokrenuo i više ga ne možeš zaustaviti. Baba je ušao u tebe i održava to kretanje. Imaš sreću!”

„No meni se žuri da shvatim to što mi se događa; jesam li napravom putu, što mi je činiti, što da radim po povratku kući?”

„Moraš samo dalje živjeti svoj život, kao da se ništa nije dogodilo. Ni sa kim ne govori o promjenama koje ti se događaju. Ne bi te shvatili. Pričekaj da prođe koja godina prije nego počneš pričati. To ćeš učiniti tek onda kada te više ne bude zanimalo mišljenje drugih, kada budeš iznad pohvala i pokuda,  kada mišljenje tvog sudruga bude jednako važno koliko i zrnca ovog pijeska”.

Rekavši to podiže šaku pijeska i pusti da iscuri kroz prste. Šuteći me gleda ravno u oči. Samo se smiješi, no razumijem da pogledom prodire u mene ili možda već zna što mi prolazi glavom i smiješi se mom strahu.

„Učini mi malo mjesta u svom redu”.

Ustaje, pomakne svoju rogožinu i sjedne pokraj mene.

„Ne brini. Pusti vremenu da radi. Baba ti nije otkrio neke stvari da te dovede u nepriliku, nego da te navede na razmišljanje”.

Kako je znao da mi je Baba nešto otkrio? Tko je bio taj čovjek?

„Čime se baviš?”

„Ja sam dječji psihijatar”.

„Nisam te pitao čak ni za ime. Zovem se Juan. Pri jednom od svojih putovanja svijetom sam saznao za postojanje Sai Babe. Kod kuće sam pokušao saznati više, susrećući ljude koji su ga upoznali i čitajući o njemu”.

„Zovem se Galvin”.

„Srećeš li često neznalice poput mene?”

„Ne, to mi se rijetko događa, a kada se dogodi sam vrlo sretan. Nisam sretan zbog tvog neznanja nego želje da stigneš”.

Stignem? A kuda to? Ni ja sam više ne znam što tražim. Dobivam informacije koje nisam tražio i čini mi se da mi se život okrenuo naglavačke. Sama mi stvarnost izgleda drugačija.

„Sada si shvatio tko je uistinu Sai Baba. To nije svima uspjelo. Mnogi tvrde da su shvatili, a nisu shvatili ništa”.

„Možda se Sai Baba nekima otkriva a nekima ne. Nekima pokazuje svoju stvarnost, dok se drugima pokazuje onakvim kakvim ga oni žele vidjeti”.

„Tako i jeste!”

„Ti si odmah shvatio stvarnost tog čovjeka?”

„Od prvog susreta kada me stegnuo u svoj naručaj nakon što me strpljivo čekao mnogo godina. On je očigledno različit i od tebe i od mene. Ne možemo reći da je poput nas, jer dokazuje da transcendira sve fizikalne zakone koje poznajemo. Zbog toga moramo priznati ono što on sam tvrdi: „Ja sam Avatar, Božanstvo koje se inkarnira u ljudskom obličju”.

„Ne čini li ti se da je to zbunjujuća stvarnost?”

„Kome bi o tome pripovijedao?” Zašutio sam kako bih razmislio. Tko bi uopće mogao spoznati Sai Babinu stvarnost a da je nije izravno iskusio?

„Jesi li pokušao drugima objasniti tko je uistinu Sai Baba?”

„Da, tijekom nekoliko godina. Onda sam shvatio da moram šutjeti. Malo je osoba spremno prihvatiti poruku o njegovoj stvarnosti i suštinu njegovog učenja. Najveći broj osoba nema dovoljno predznanja. Za te je osobe Bog Bog, i gotovo. Ne žele čak ni pogledati dalje od tih riječi. Zastaju pred vanjskim omotom stvari, no i oni će postepeno doći do spoznaje”.

„Kako se istinski može podržati ta stvarnost?”

„Mistik koji želi dokazati ono što kaže da jeste ima za to samo jedan način: čudotvorstvo. Kad ne bi činio čuda nitko ne bi mogao tvrditi da je drugačiji od svih drugih ljudi na ovom planetu. Svatko može tvrditi da je ono što zapravo nije. Svatko bi mogao izlagati svoju filozofiju i metafizičke postavke koje je teško ili nemoguće dokazati. No nitko tko uistinu nije ono što tvrdi da jeste ne može činiti čuda. Čudotvornost dakle postaje diploma kojom se nešto dokazuje. I to nezavisno od toga zanima li nas čudo ili ne. Tisuće osoba u svijetu danas provodi neporočan život ili ga posvećuje nekoj vrsti služenja bližnjemu. Nitko od njih niti ne sanja da se proglasi božanskom inkarnacijom u kristovskom smislu riječi”.

„Zašto?”

„Jer nitko od njih nije u stanju dokazati na svim razinama svoju božanstvenost; ne samo ponašanjem nego i djelima. Kada netko tvrdi da ga ne zanimaju čuda, tada pokazuje dvije stvari: ili da je tupan koji je laka lovina za bilo koga, ili da je veliki duhovni tragatelj. No kako bi svoj život mogli povjeriti nekom mogućem učitelju ako taj ne dokazuje da raspolaže potrebnom mudrošću? Onaj tko dokaže da posjeduje ispravno znanje može biti prihvaćen kao duhovni učitelj i vođa našeg traganja, no samo onog koji ima sveznanje se može priznati za Božju inkarnaciju”.

„Ali konačno: što je ustvari došao učiniti Sai Baba?”

„To nam on sam govori: Došao sam zbog zaštite i unapređivanja Veda i zbog zaštite i razvoja sljedbenika; došao sam vam otkriti tko ste i ostvariti vaše Sebstvo. Velika je drama čovjeka to što ne zna tko je. Ne znajući tko je ne zna ni odakle dolazi ni kuda ide, koje je njegovo podrijetlo i kakva mu je sudbina. Igra je, u trenutku u kojem otkrije svoju bit, završena, i svi problemi, osobni i društveni, pojedinačni i sveopći, su jednim potezom riješeni.”

Da li to razlog što Sai Baba nastoji promijeniti čovjekov način razmišljanja, navodeći ga da postane svjestan svoje suštine?”

„Potrebno je, da bi se promijenio društveni izgled planeta, najprije promijeniti čovjeka. Jer ničem ne služi riješiti jedan problem. On bi ponovno, takav kakav jeste, izronio za pedeset ili sto godina. Da bi se trajno promijenila neka situacija potrebno je izmijeniti srce onog tko joj je uzrokom. Hoće li čovjek koji otkrije da će, ako dozvoli da mu u kuhinji curi plin, otrovati ne samo svoje ukućane, nego i samoga sebe, biti toliko lud da ostavi otvoren ventil? Kada čovjek uspije spoznati koja je njegova prava suština i da je ta suština zajednička i svima ostalima, kada uspije shvatiti da se svaka stvar koju učini neizbježno odražava na njega samoga, postati će vrlo pažljiv i pretvoriti se u mudraca”.

Sada znam zašto sam tražio tog čovjeka. Nije bio ovdje slučajno i nije se slučajno pojavio upravo onda kada su mi objašnjenja bila najpotrebnija.

Najednom mi, kao da je čitao moje misli, reče:

„Često se ljudi susreću iz života u život, kao privučeni nekim magnetom. Iznenadna naklonost koju prema nekome osjetiš nije drugo do daleko sjećanje koje se pomalja iz nekog prošlog postojanja”.

„Govoriš o reinkarnaciji?”

„Je li ti to čudno?”

„Ne, naprotiv! Reinkarnacija mi se čini razumnim objašnjenjem mnogih stvari, neki oblik pravde koja se na drugi način ne bi mogla provesti”.

„Mijenja se tijelo, mijenja vozilo, no vozač je uvijek isti a uspomene su pohranjene u spremištu iz kojeg izlaze samo kada su zadovoljeni određeni uvjeti”.

„Govoriti na zapadu o reinkarnaciji znači dovesti se u opasnost da te proglase maloumnim”.

„Ljudi traže složena objašnjenja a odbacuju ona najednostavnija i najrazumnija. Neku osobu prvi puta ugledavši odmah se u nju zaljubiš ili slijepo vjeruješ nekome za koga čak i ne znaš tko je. Za to ne postoji fiziološko objašnjenje. Postoji samo ono metafizičko. A kada poslije tražiš u tišini meditativnog razmišljanja potvrde same naviru!”

„Poznaješ li svoje prethodne inkarnacije?”

„Samo neke. Od savana do samostana, od bolnica do izgubljenih mjesta!”

„Je li ti ih Baba otkrio?”

„Nikada nisam tražio od Babe da mi otkriva moje nekadašnje inkarnacije. Pojavile su se same. Nisam ih čak ni tražio. Najednom su izronile u sjećanju. Veliki se mozaik matematičkom točnošću, razumno, neizbježno slagao”.

Glas sevaka proziva prvi red, drugi, treći, deseti. Ovaj smo puta posljednji.

„Žao mi je, tvoj je red ušao a ti si uz mene ostao posljednji!”

„Svaka stvar ima svoje vrijeme; svako vrijeme daje svoje plodove!”

Sjedamo pod nadstrešnicu koja označuje kraj dvorišta. U posljednjem smo redu, ali zato ne sjedimo pod užarenim suncem. Temperatura je 32º stupnja u hladu, i znojimo se bez obzira na našu pamučnu odjeću. Netko je ponio sobom lepezu, drugi, nastojeći se rashladiti, maše pred licem nekom bilježnicom. Vrane i dalje grakću, a jedan škanjac kruži nad hramom.

„Nekoliko su se godina škanjci držali podalje od hrama. Sada su se vratili”.

Iz zvučnika postavljenih postrance na balkonu hrama se nakon sat vremena čuje onaj presladak zvuk. To je znak da Baba počinje svoj daršan. Svi ušute i izdulje vratove. Ruke se, čim ljudi ugledaju narančastu tuniku kako se pomalja iz hrama, pružaju. To činim i ja, bez razmišljanja, kao da istovremeno želim pozdraviti neku dragu osobu i joj odati počast. Sai Baba mi je, nekim čudnim slijedom događaja i razmišljanja, postao dragim poput voljenog člana obitelji. Osjećam kako se čvor u mom grlu počinje rastvarati. Na rubu sam suza a ne želim plakati. Stidio bih se toga, a ne znam što mi se događa.

Sai Baba zastaje na izlasku iz hrama i daje znak dobrovoljcu koji pazi na red, pokazujući na invalida u kolicima. Redar dogura kolica do Babe. Svi gledamo suzdržavajući dah. Hoće li ga izliječiti? Zašto upravo ovoga između svih onih invalida koji već tjednima čekaju da ih izliječi?

„Ustani!”

Sai Baba tu naredbu izriče potpuno ravnodušno, kao da je tone što najuobičajenije na svijetu; napušta čovjeka raskolačenih očiju, silazi sa verande i kreće prema ženama. Invalid je zbunjen. Ustani! Lako je to reći, no je li njegova podsvijest primila poruku? Invalid rukama čvrsto uhvati rukohvate kolica i golemim se naporom pokuša uspraviti. Svi smo napeti, kao da mu želimo pomoći, udružiti svoje snage sa tim sirotim rukama koje drhte od napora. Čovjek sasvim lagano podiže tijelo; čini se skoro da želi odustati, no ruke sve čvršće drže, lice postaje ljubičasto. Nevjerojatna tišina vlada dvorištem dok Sai Baba, ne obazirući se uopće na ono što se događa iza njegovih leđa, prilazi grupi žena kako bi uzeo pisma.

Invalid sada stoji dok beskrajni, gromki aplauz pozdravlja njegovo ozdravljenje. Čovjek plače i smije se, a s njim pomalo plaču i svi prisutni.