Dio VII.

Vile.

Poslije Gromovnika i Ognjeva, na raspravu prilaze nam vile. Gromovni bog i vile dodirkuju se, u mnogoj pojavi. Kako je onaj, tako su i ove, pravom svojom naravju, meteorna bića.

Raspravljanje o vilama ne ide baš najlaglje od ruke. Tegoba nije u tom, što mi dosta gragje ne bi imali. Od likova božanskih, preostalih nama u tradiciji, nijedan češće ne izlazi na polje, koliko vila; o nijednom življe ne govori se, koliko o njoj. Pa je vila u svom obrisu odsječita tako, da i sami oni,  koji Slavenima krate moć antropomorfičnog tvorenja u mitu, prisiljeni su priznati, da je vila ipak u punu djevojačku sliku uobražena. Nego je dosta mučno, upravo s obilnog govora, svud razbirati, u odnosnom pričanju, ono, što je od starine, i lučiti strogo izvorne nazore od poznijih privigjenja. Čestim i svakojakim pominjanjem, vila je mnogo gdje maknuta sa svoga mitičnog mjesta. Ko nju ne prizivlje? Kome ona ne klikuje? Sad pjesnicima daje stih i nadahnuće. No i sami nepjesnici vigjaju, u časima zanosa, svoju bijelu vilu, kao što u začamalosti, u skučenosti duševnoj, osjećaju vilu jadovitu. Tako postade vila, osobito višoj ruci pučanstva, kao nešto subjektivno; ona je mnogim našim ljudima   titroika uma i srca.

Pri toj velikoj nestašnosti osjećanja i shvaćanja individualnog, davna vila omijeni se. A i  većma uzdržnom narodu, iza primljenog hristjanstva, priziralo se o njoj koješta neobično i novo, pak  je vili malo po malo to sve on i primetao. Mitični pojam umeknu, rasplinu se, a vile se razbjegoše kojekuda. Vilenski dvori, igrališta, pjevališta, sagragjena su onda, ne samo u oblaku i na planini, nego  i u groznim bezdanima, u najdubljem moru, u visokim zvjezdama. Nema mjesta: u zraku, na zemlji i u vodi, gdje ne bi vile stanovale. Pa i razredile se po vrstama svojim: neke su postojano bijele i dobre, neke, obratno, crne i zle, a neke opet ni dobre, ni zle, već onako, kako ih trenutna volja nosi.1

1  I. Kukuljević Sakcinski, Vile (u Arkivu za povestnieu jugoslavensku, knj. I), gdje je od časnog književnog starine pribrana baš lijepa gragja.

Ali je ovaj strogi rasporegjaj u mnogočemu posve nov, a donekud nije ni pučki, nego je umjetan.2 Naš puk zna za razno djelovanje vila, no izmegju vile i vile on ne čini razlike. Vuk   Karadžić, u svakoj pučkoj stvari toliko ćutljiv, znanje svoje o vilama prebrao sa ovo malo riječi: ''Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz legja i prsi raspuštene kose. Vile nikom ne će zla učiniti, dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo, ili na večeru, ili drukčije kako), a kad ih ko uvrijedi, onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili u ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce, te odmah umre''.3

2  To uvidi moj velecijenjeni drug, g. T. Smičiklas, pa, u svojoj Povijesti Hrvatskoj, knj. I, u Zagrebu 1882, str, 120—4, motreći vile kao s višeg gledišta, napusti svaku klasifikaciju.

3  Živ. i ob., str. 211.

Na temelju pučke literature, je li moći još i više doznati o vilama, nego li ovdje izlaže Vuk? Moći je. A daje li se, pored svega novog prorašća, kojim su vile obložene, njima pronaći pravu narav i prvu mitičnu funkciju? Daje se i to. Starokovni govor, osobito nekih pjesama, i u takom govoru stvrdnuti mitični pojmovi, pokazaće nama čisto, barem koliko se meni čini, kakve bijahu vile u prvom zamišljaju Srbâ i Hrvatâ, a i slavenskih im srodnika. Bajni svijet vila pripada svima Slavenima.

Da su vile svojim postankom, kako rekosmo, bića meteorna, bića u oblaku, lako nam se uvjeriti. U ponajboljim stihovima pučkim, oblak skoro uvijek prati vilu:

''Svrh oblakah iz sunčanih zrakah lahkokrila izlećela vila''4

'Kad se vila vide na nevolji, prnu jadna nebu pod oblake''.5

4  Čojkovića pjev., 47, v. 1—2, t.j. u stajaćem početku pjesme.

5  Vuk. pjes., knj. II, 38, v. 79—80, u pjesmi: ''Marko Kraljević i vila''.

Dapače, u samom oblaku vile sjede, spavaju, šeću, pjevaju, vode kolo:

''Mloge su se vile sastanule  u oblaku prema žarku suncu, okretale kolo naokolo''1

''Sastale se u oblaku vile, na istoku oklen grije sunce,

na jutru su dobro uranile, ..... žarkom suncu okrenule lice, u oblaku kolo uhvatile,

te milene pjesme zapjevale:

Žarko sunce, ogrij naše lice! ..... Kad su take pjesme otpjevale, onda vile na planinu pale''2

''A probudi u oblaku vile''.3 Pa i sama vila govori, u jednoj pjesmi:

''.....već da šećem po gustu oblaku, u oblaku na bijelu danku''.4

1 Petranovića pjes., knj. III, 39, v. 48—50.

2 Id., knj. m, 25, v. 1—3, 5—8 i 16—7.

3 Id., knj. III, 35, v. 224

4 Id. knj. JII, 29, v. 145—6.

Po svima ovima riječma jasno je, da vila za oblak prianja, gdje joj je zaklon, stan i igralište. Nego, pomoću pjesama, možemo doprijeti do još bolje i čistije oznake. Vila ne samo da stanuje u oblaku, već ona oblak zbija, vija:

''Nit sam luda nit odviše mudra, nit sam vila da zbijam oblake,

već gjevojka da gledam preda se''5

''Vila, — koja no se u oblaku vija''6 ''B'jela vila, što s' u oblak svila''.7

Dakle je vila duh, koji mota oblakom, njega vodi, njim upravlja: ona ga steže, unj se savija. Označno je ovo vilino djelovanje; pa i preporna etimologija riječi vila, po pučkome tome govoru, kao da se sama od sebe nadaje. Vila će biti od viti za to, što ona vije oblake.8

5 Vuk pjes., knj. I, 599, v. 23—5.

6  Petranovića pjes; knj. III, 25, v. 272—3.

7  Čojkovića pjev., 78, v. 48.

8  Isto će ovako biti, uz jednaki akcenat, ''svila'' od ''sviti'', jer se buba svija u čahuru, a valjda i ''lila'' od ''liti'', jer je smolom ulivena, te može goriti (vidi inače, za ove dvije riječi, sasvim druge etime, u

Daničića Korijeni). Uz to, vrijedno je ovdje još pribilježiti supstantiv srednjeg roda vílo, koje puk, u

zagoneci za čelu, načini taman od viti: ''Motovilo vilo, po gori se vilo, kući dolazilo, soli ne lizalo'' (Vuk. rječ., pod Vilo).

Ovaka vila oblakinja9 iskače nam pak kao prava meteorna boginja iz jedne ženske pjesme jekavske, koja nosi na sebi sve biljege baš sinje davnine. Pjesma je iz Crne Gore,10 a glasi, valjda u ničem važnom neizmijenjena u redakciji svojoj iz prošlih doba:

''Grad gradila b'jela vila, ni na nebo ni na zemlju, no na granu od oblaka;1 na grad gradi troje vrata: jedna vrata sva od zlata, druga vrata od bisera, treća vrata od škerleta. Što su vrata suha zlata, na njih vila sina ženi;  što su vrata od bisera,

na njih vila ćer udava; što su vrata od škerleta, na njih vila sama sjedi.

Sama sjedi, pogleduje,2

gdje se Munja s Gromom igra, mila sestra su dva brata,

a nevjesta s dva gjevera: Munja Groma nadigrala, mila sestra oba brata,

a nevjesta dva Gjevera''.3

9  ''Oblakinja'' ne čini se, da je upravo pučki naziv, ili barem nije navadan, no je pri ruci radi lasnoće izraza.

10  Vuk. pjes., knj. I. 226. U zbirci Čojkovićevoj, štampana je na čelu knjige, uz neke male varijante, koje ćemo bilježiti.

1  Var.: ''no na delo pod oblake''.

2  Var.: ''Vila gleda u oblake''.

3  Čojkovićeva pjesma još ima stih: ''A to milo vili bilo''.

Što doslije izložismo u mitologičnim radovima, ono će nam pomoći, da protumačimo cijeli sadržaj ove pjesme. Mi susretamo ovdje poznatu nam Munju Ognjenu, koja se u oblaku igra s bratom Gromovnikom;4 u oblaku je, dakle, olujni prizor. Ali Munja nadigrala Gromovnika: popustila, naime, grmljavina, oluja se razlila, a potom se i razvedrava. Onda vila gradi, izmedju neba i zemlje, grad svoj najljepši, ona gradi sjajni oblak. Doba je ranog jutra, gdje rudi Zora i Sunce hoće da ishodi. Troja vrata od bisera, od skrleta i od zlata, to su tačno tri susljedne boje, kojima se krasi jutro i jutrenji oblak. U prirodnom veličju praskozorja, po općoj misli Arijaca, vrši se ženidba Sunca sa Zorom; a to je u našoj pjesmi sin, kojeg vila ženi, i kći, koju vila udava. Pri vjenčanju svečanom, u tišini razgaljenog jutra, nevjesta Zora nadigrala i ona, kao što i vila, svoga djevera Gromovnika, brata Suncu mladoženji.5

Ali je nevjesta nadigrala dva djevera, kako Munja dva brata. Koji je taj drugi nevjestin djever, i dotično drugi Munjin brat, to je jedino tamno u pjesmi. Ako izreka nije iskrivljena, već tu ona stoji od starine, u Munjinu i Gromovnikovu bratu ja bih nazreo boga Ognja u glavnom svojem sjedištu, u oblaku olujnom.6

4  Dio VI.

5  Bogovi su obično izmegju sebe braća, prema roditelju, vrhovnome Svantevidu ili Vidu.

6  Vidi Dio VI, o trojakom Ognju.

Pojava vile do Sunca jutrenjeg nije nagoviještena samo u pjesmi, koju sad ispitasmo. Kaže se to isto i u drugim pjesmama, a načinom izravnim. Mi čas prije čusmo stihove:

''Mloge su se vile sastanule  u oblaku prema žarku suncu, okretale kolo naokolo''

''Sastale se u oblaku vile, na istoku oklen grije sunce,

na jutru su dobro uranile, ..... žarkom suncu okrenule lice, u oblaku kolo uhvatile,

te milene pjesme zapjevale: Žarko sunce ogrij naše lice!''1

Pa i još po jednoj pjesmi, kad su vile na okupu, hoće ''da se mlade nagriju sunca''.2 To će reći, da od svih vilenskih, od svih oblačnih prikaza, najdivniji je jutrenji. Na prozoru istočnom pomalja se sunce, u ranoj svojoj gizdi; koso iz njega udaraju topli mlazovi zlaćanih zraka; oblaci, ogrijani i obojeni, biserom i zlatom obasuti, a skrletom odjeveni, vijaju se kao ritmičnim korakom, stazama plavog neba, vijaju se gipki, prelagani, dok vjetrići pire: eto uhvaćeno kolo i izvogjeni tanci mladih zlatokosih vila, eto i milenih pjesama vila lakokrilih. Taj sjajni prizor tako se dojmi pučke duše, da je čak i rogjenje, pa i odgoj vilin, prenesen u doba jutrenje, u davnoj ženskoj ovoj pjesmi:

1  Gore, na str. 183.

''A mene vilu od gore, mene je gora rodila,

u zelen listak povila, jutrenja rosa padala, mene je vilu dojila, od gore vjetrić puhao, mene je vilu šikao:

to su mi bile dadije''.3

2  Petranovica pjes., knj. III, 53, v. 120.

3 Vuk. pjes., knj. I, 114, v. 28-35.

Odatle, u narodnom pjevanju, i nerijetka opklada megju vilom i djevojkom, ko će od njih dvoje prije ''uraniti''. Tu tipičnu opkladu dobiva djevojka, pošto nju budi lastavica, te može da ''urani'' prije vile. A jutreni ranioci vile pozdravljahu u jednom običaju, koji se držao, sve do počeika ovoga vijeka,  u Budvi kotorskoj. Na Spasov dan, poranila bi cvijećem ovjenčana mlagjarija na ''brdo Svetoga  Spasa'', da se u kolo uhvati, onamo na ''vilinu gumnu''. Došavši momci i djevojke na to vilensko igralište, odmah častili jutrenje vile pokličju:

''Dobro jutro, b'jele vile! I nama ga dajte''.4

Izmegju ostalih pjesama, pjevala se tad vilama i ova krasna:

''Viša je gora od gore, najviša Lovćen planina. U njoj je trnje i grablje, u njoj su sn'jezi i mrazi u svako doba godišta; vilenski u njoj stanovi, svegj' vile tance izvode. Junak mi konja jezdaše,

predragu sreću iskaše; vile mi njega vigješe, junaka staše dozivat: Ovamo svraćaj junače! Tvoja se sreća rodila,

sunčanom ždrakom povila, mjesecem sjajnim gojila, zvjezdama sjajnim rosila''.5

Od vile sreća povija se ranom sunčariom zrakom.

4  Vuk. živ. i ob., str. 3l.

5  Id., str. 33.

A ne samo pjesma, nego i prosto pričanje pučko kaže vilu rogjenu u mokrini jutra. Ljudi vele, da ima nekakova trava, kojoj je koren nalik na glavicu crvenoga luka, pa raste i cvati po livadama. U jutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala ragjaju se mlade vile.1

1  Kukuljević, Vile, str. 90.

Što je lijepo, sve biva još ljepše, dojmom vila jutrenjih. Srpkinjama i Hrvaticama, kojima pupi mlagjani život, mlade i lijepe vile pridaju, u jutru, od svog krasa, od gizde svoje. To nam pjeva pjesmica iz jekavskoga Primorja.2 Pjesmica je tako nježna i ukusna, kao da se izvi iz usta helenskih:

''Rano rani gjevojčica i danicu vjerno moli: O danice, o sestrice!

Podaj mene svjetlost tvoju, da naresim mladost moju.

Imala je gjevojčica b'jelu vilu posestrimu,

koja j' l'jepo naresila, perom zlatnim zagladila, i nje bijeli vrat biserom, pak je vila pokliknula

iz nje tanka b'jela grla:

O lijepe ljepotice

ove mlade gjevojčice!''

2  Vuk pjes., knj. I, 224.

Pošto ih jutrenje sunce grije i pozlaćuje, vile prikazuju se više puta kao ''zlatokose,'' a pošto su oblačne naravi, imaju uvijek, na lik oblakâ, dugu niz tijelo raspuštenu kosu. Šta više? U toj kosi, kažu neki, stoji vilama i snaga i život: izgubi li vila koja ma ciglu dlaku, odmah će umrijeti;3 to jest, kako  mu se gube pramovi, oblak ižčezava. Te su dlake baš dragocjene: ''svaka dlaka od suhoga zlata'', veli jedna pjesma,4 opisujući ''rusu'' kosu vile nagorkinje. Što se pak najviše mimogred, u pričanju pučkom, puno puta kazuje, da vile predu svilu na zlatno vreteno, to je druga slika, koja izlazi na ono isto, što nam označuje kosa. Vilenska svilena pregja prestavlja svijetle oblake, razastirane po prostoru. nebesnom.

3  Kukuljević, Vile, str. 87.

4  Petranovića pjes, knj. III, 29, v. 40.

Takogjer po svojstvu oblaka, vile su često nazivane ''lakokrile''. Pače, imaju ''pozlaćena krila i okrilje'',5 kojima lete. Bez sumnje; odavna su one pomišljene ovako, jer u staroj bugarštici vila govori: ''On je meni ugrabio brza krila i oglavlja''.6 Inače, u pučkoj mitologiji, krila pripadaju Ognjenim Zmajevima i sunčanome Relji, naime bićima plamenim i brzim. Sjajna vila s krilima i s okriljem, ili, kako bugarštica veli, s oglavljem, to je oblak, koji nebom jari, dočim ga sunce obasjava. Kad oblak, ili oblačni duh bi dotjeran do oblika antropomorfičnog, te postade vilom, onda ovoj sunačnim sjajem prosvijetli se osobito glava. Oglavlje je kao svetački opsjev vile lake i okretne. Leti vila od mjesta do mjesta, lagana kao tica; lagana tako, da joj se tijelo prozire, misle neki.

5 Id., knj. II, 23, v. 185.

6 Bogišića pjes., 39, v. 13.

Tanani oblak, tanana vila, nije svagda okićena biserjem, ružama i zlatom jutrenjih časova. Po danu, oblak tek da se bijeli, pa je i vila najobičnije bijela. Za vilino odijelo puk misli, da je ona u bijelu tanku haljinu obučena; vila je ''bjelogrla'', vila je ''bijela''. Izraz: ''bijela vila'', od sviju je najčešći, u pjesmama narodnim. Katkad je ''bijela'' i njena strijela.

U večer, pri suncu koje zalazi, prikazuju se opet rudi i zlaćani oblaci. Ali prvašnje Arijce, pa i Slavene, toliko ne zadivi veličanstveno slavje sunačnog zahoda, koliko ih uzbuni i ozlovolji sumorno propadanje vidila. Nastupio polom, jal tamna sve to veća preobrazba svijetlih bogova; vile su neprijazne.1 Ko nagazi na njihovu ''večeru'',2 na njihovo večernje kolo, tome mogu one zla da učine.  To kažu štokavci; a kajkavci oko Varaždinskih Toplica drže, da su večernje vile upravo zlobne. Večerom, kupaju se u vodi, ili pred vodom pjevaju, pa, približi li se ko njima čamcem ili brodom, jaoh i čovjeku i brodu: potonuće sve bez traga!3 Radi toga, u Hrvatskoj kod Stubice, gdje vile pri prvom mraku dolaze na kupanje k nekome viru, niko ne će, u večernje doba, da ide onamo po vodu.4 Gdje se vile noćno kupaju, viditi je njih, kako po jasnoj mjesečini dižu se iz voda, koje se zapjene i uzbune. Vile hvataju kolo po bregovima, sižu od brijega do brijega, kraču i prekročiće jednim korakom  najveću vodu..5 Nije skoro moguće življe opisati oblake, što su obnoć položeni, do potoka i rijeka, po visokim dragama planinskim, te ih vjetar goni. Ovake vile vodene velike su i lijepe, al su blijeda lica.

Kupaju, kašto, u vodi svoje čedo, što će biti Sunce, onaj sin, koga vidismo da vila s jutra ženi ''na vratima suha zlata''.6

1  Nezgodno onda djeluju i čovječanske ćeri. N. p , djevojke, pošto sunce zagje, ne valja da kosu

češljaju, jer bi im braća mogla umrijeti (Vuk. rječ., pod Češljati).

2  Vuk. živ. i ob., str. 211.

3  Kukuljević, Vile, str. 104.

4  Id., ib.

5 Id., str. 101.

6 Gore, na str. 184.

Kažu, da je otrovana voda, u kojoj je okupato vilino čedo: zatrova je sama vila, bacivši štogod u nju. Take vode treba se čuvati, jer ko od nje pije, onaj će umrijeti. Pripovijedaju i pjevaju to kajkavci, pa to ponavlja i štokavska ženska pjesma:

''Ne pij, zlato, odovud vodice, ovd' je vila čedo okupala.

Da je muško ne bi ni žalila,

već je žensko, ne bilo joj živo!''1

Voda mrke noćne vile, dakako, opasna je. Vodenoj pogibiji najviše su izlošeni krasni mladići. Mame ih vile, dok ih k sebi primame u ponor, iz kojeg ne vrati se niko.2

Mrka vila oko Varaždina poznata je pod imenom ''morska puca'', drugdje ''morska devica'' ili ''diklica''.3 Za nju znadu i ostali Slaveni. Tu vilu Česi i Slovaci smatraju vodenom ili morskom, Rusi i Poljaci samo vodenom. Srbima i Hrvatima štokavskog govora to je ''vila brodarica'', koji se naziv, po smislu, svodi na isto.

1 Vuk. pjes., knj. I, 228, v 8—11.

2  Kukuljević, Vile, str. 101.

3  Id., ib.

Vila brodarica boravi uvijek na jezeru, gdje spava, il se po tišini kupa: jaoh junaku, koji joj vodu zamuti! Tu vilu živo opisuje srpska jedna pjesma, koja dugo priča, kako od nje hoćaše poginuti Kraljević Marko. Putujući po gori, ožednio Marko, pa traži vode. Vila posestrima njemu klikuje:

''Hajde gorom u napreda, u gori je zeleno jezero,

onde ćeš se hladne vode napit', al se čuvaj zamutit' jezero;

na njem spava brodarica vila, ostrvac4 joj po jezeru plovi, zlo junaku, koji je probudi,

i koji joj zamuti jezerce, jer uzima tešku brodarinu:

od junaka obe oči crne,

a od konja sve četiri noge. Čuje Marko, al' ne haje za to, jošte malo jezdi u napreda, na jezeru brodarica vila,

san zaspala u jelahu gustu, tabane joj vodica umiva,

a lišćice hlatkom je natkriva''.5

4  Ostrvce biti će stara riječ za lagju ili brod.

5  Ove stihove navodim po Kukuljeviću (Vile, s. 89 i 102). Pjesma je meni nepoznata; a ne znam ni to, da li je Kukuljević od nekud uze, il sam zapisa od koga pjevača Na njega se jednako oslanjam, kažući, da je pjesma srpska.

Marko ipak u vodu ugoni šarca, te napaja i sebe i njega. Tad se vila probudi, a gdje vidi vodu uzmućenu, naoruža se zmijama, i sjede na sedmaka jelena: od jedne zmije naprsnice načini sebi šibu, od jedne uzdu, od dvije još uzdi remenje. Brodarica vila skoči za Markom u potjeru, š njime se dugo bije, nadbija ga, kad li eto vile posestrime u pomoć sustalome junaku, te je opasna vila smaknuta. Kao što u ovoj, tako i u drugoj srpskoj mitičnoj pjesmi,1 ista brodarica vila

''uzima brodarinu tešku: od junaka dvije oči crne,

a od konja dvije noge crne''.2

S vilom ima posla Ljutica Bogdan; ali š njom se ne bije, već se njome ženi; ženi se, veli pjesma,

''bijelom iz planine vilom, iz jezera više Kolašina''.3

Ovdje nije nipošto rastavljena brodarica vila od bijele vile.

1 Petranovića pjes., knj. II, 30.

2 V. 18—20.

3 V. 16--7.

Ženidbu pak pjesma riše ovako: ''Vjetra nema, a planina jeknu, — zelene se povijaju jele, — vrhovi im u tle udaraju''4; onda bijela vila skinu krila i okrilje, i ''ona mlada skoči u jezero, — pa se vila u jezeru kupa''.5 Vila bijela i brodarica dakle je u suštini jednaka; samo, kad bijela vila skida svijetla krila i okrilje, tada, sišavši u jezero, biva brodarica, po kazivanju pjesme. Drugim riječma: sjajna oblak-vila, kad je sa nje skinuta dnevna svjetlost, postaje mrka noćna vila.

4 V. 79-81.

5 V. 96—7.

Pri spavanju do mutnog jezera, od vila upropašćena su dva divna brata, u pjesmi crnogorskoj starog kroja.6

''Dva su brata divno živovali: jedno Muja, a drugo Alija; koliko su divno živovali, ispod sebe konje mijenjali

i sa sebe svijetlo oruže;

pa se digli na jezero mutno, u jezero utvu ugledaše,

oba su joj pozlaćena krila.''7

Na utvu zlatokrilu pustiše dva brata svaki svoga sokola, i rad nje se prepiraše,

Kad oni zaspali,

te hoće, da braću težko zavade:

6  Vuk. pjes., knj. II, 11

''pa sjedoše pod jelu zelenu, i pod jelu piju vino ladno,

u vino ih sanak prevario.''8

''to gledale tri bijele vile'',9 ''najmlagja polećela vila,

polećela na bijela krila,  ona pade Muju više glave, pa mu tople suze prolijeva, dok Mujovo progorelo lice,

skoči Mujo, ka da se pomami, kad pogleda, ugleda gjevojku.''10

7  V. 1—8. Mujo i Alija, to su dva novija imena za dva brata Jakšića (v. Dio II, osobito na s 116 (214).

8 V. 15—7.

9 V. 18.

10 V. 23—9.

Alija Muju djevojku zavidi, a ovaj posiječe ga, pa za sebe na konja baci vilu i krene dvoru niz planinu.

''Kad je bio nasred druma puta, srete vrana bez desnoga krila, pa je tici riječ govorio:

A tako ti, crna tice vrane! Kako ti je bez desnoga krila ? No mu tica piskom odgovara: Mene jeste bez krila mojega, kako bratu, koji brata nema''.1

Uzmuči se brat na ove riječi, a djevojka mu obećava:

''Nekada sam vidarica bila, ja bih tvoga brata izvidala.''2

Prevarno obećanje! Brat vrnu se na tragove k bratu; no ''kad tamo do jezera dogje, ''3 za sobom se obrnuo, a nema djevojke. Vila na mutnom jezeru, vila u noći, rado ne vida.

1 V. 56-62.

2 V. 70—1.

3 V. 73.

Nije brodarica, niti je do jezera, al je isto noćna vila Ravijojla, koja, u veoma oglašenoj epskoj pjesmi,4 ustrijeli Miloša. I ako Miloš ne spava, spava Milošev drug, Kraljević Marko.

''Pojezdiše do dva pobratima preko krasna Miroča planine, ta jedno je Kraljeviću Marko, a drugo je vojvoda Milošu''.5

O jednom Marko na šarcu zadrijema, i veli Milošu:

''Teško me je sanak obrvao, pevaj, brate, te me razgovaraj ''6

Pjevao bi Miloš, no se boji vile;

''Ja bi tebe, brate, popevao, al' sam sinoć mlogo pio vino u planini s vilom Ravijojlom, pak je mene zapretila vila, ako mene čuje da popevam, oće mene ona ustreliti

i u grlo i u srce živo.''7

Na drugu molbu i slobogjenje Markovo, ipak

''Miloš poče da popeva,

a krasnu je pjesmu započeo od svi naši bolji i stariji, kako j' koji drž'o kraljevinu po čestitoj po Maćedoniji, kako sebe ima zadužbinu:  a Marku je pjesma omilila, nasloni se sedlu na oblučje,

Marko spava, Miloš popijeva.

Začula ga vila Ravijojla, pa Milošu poče da otpeva,

Miloš peva, vila mu otpeva, lepše grlo u Miloša carsko, jeste lepše nego je u vile. Rasrdi se vila Ravijojla,

pak odakoči u Miroč planinu, zape luka i dve bele strele, jedna ud'ri u grlo Miloša,

druga ud'ri u srce junačko. Reče Miloš: Jao moja majko!

4  Vuk. pjes., knj. II, 38,

5 V 1—4.

6 V. 12—3.

7 V. 16—22.

8 V. 28—49.

Jao Marko, Bogom pobratime! Jao brate, vila me ustreli!''8

Trže se iza sna Marko, milim i ljutim riječima uoštri šarca, pak potrča kroz Miroč planinu.

''Vila leti po vr'u planine. šarac jezdi po sredi planine, ni gde vile čuti ni videti.  Kad je šarac sagledao vilu, po s tri koplja u visinu skače,

po s četiri dobre u napredak, brzo šarac dostigao vilu  Kad se vila vide na nevolji,

prnu jadna nebu pod oblake.''1

Tim ipak vila ne izmače buzdovanu Markovu:

''belu vilu megj' pleći udari, obori je na zemljicu čarnu.''2

Žestoko bije vilu Marko, i viče joj:

''Zašt' ustreli pobratima moga? Daj ti bilje onome junaku!''3

Ide vila

''u planinu živu,

bilje bere po Miroču ....., i zagasi rane na junaku:

lepše grlo u Miloša carsko, jeste lepše nego što je bilo, a zdravije srce u junaku,

baš zdravije nego što je bilo4

Onda se rastadoše vila i dva pobratima:

''ode vila u Miroč planinu,

ode Marko s pobratimom svojim, otidoše Porečkoj krajini,

i Timok su vodu prebrodili.''5

Na Miroču, Ravijojla

1 V. 71 -80.

2 V. 83 -4.

3 V. 90—1.

4 V. 101—2 i 106—10.

''vila megj' vilama kaže: O čujete, vile drugarice?

Ne streljajte po gori junaka, dok je glasa Kraljevića Marka i njegova vidovita šarca

i njegova šestopera zlatna''6

5 V. 111 - 4. Ovi zadnji stih iz daleka nekako kazuje, da je i vila Ravijojla brodarica, jer dva pobratima, istom kad je otklonjena smetnja od vile, mogu vodu da prebrode.

6 V. 107—21.

U ovoj važnoj pjesmi imamo tvorevinu čisto mitičnu: Miloš od noćne vile, od oblaka noćnog, umire, pa uskrsava. Miloševo pjevanje je pjesmi glavni motiv: a što to znači, raspravićemo u IX dijelu radnje tačku koja slijedi. Historijska osoba, Marko Kraljević, uzgred dolazi, te je podmetnut kasnije na

mjesto božjeg lika, kome vidnu narav naznačuje šarac ''vidovit''. Puštajući sve ovo na stranu, ovdje  nam je pripaziti jedino to, da u večernje i noćno doba, pri spavanju, vila djeluje opasno, o zlu radi. Već je drugdje izloženo bilo,7 da je san, po eranskom i slavenskom nazoru, u prilog neprijaznim duhovima. U našem narodu i sada je strogo pravilo življenja: ''Ne valja se pod zahod sunca spavati''.8

7 Dio III, str. 7 (151).

8 Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 150.

Vile ustrijelile Miloša, kad mu spava drug Marko. Po pučkoj pjesmi, vile uložile i na Zmaj- Ognjenog Vuka,9 kad on zaspa. Igra kolo vila, koje na svaki način hoće, da se junaka nagledaju, pa njega žele uhvatiti i svezati. Nego, pusti Zmaj vatrom pali i sabljom siječe, te brani sebe. Onda Andesila, vila kolovogja,

''zlatnu kupu vina natočila, .... zatrova ga travom svakojakom'',1

i kupu zatrovana vina izloži na putu. Ožednjeli Zmaj dotrči i pije, pa zaspi opojen. Kad on spava, eto Andesile, koja će mu odmah svezati ruke. Kod Zmaja tad

''kolo uhvatiše,  uhvatiše iz planine vile,

pak okreću kolo naokolo'', i

''Vukova lica nagledale se''.2

9 Petranovića pjes., knj. III, 53. Vidi Dio VI, str. 67 (195).

1 V. 134—6.

2 V. 229—31 i 240.

Brodarice vile, sanljive ili sanonosne, boraveći na jezeru, ne dadu junacima pjevati, obranjavaju ih, truju ih, vežu ih, varaju ih, jade im zadaju,3 dok ih rosne vile vidarice liječe biljem. To će reci: oblake noćne izmjenjuju jutrenji oblaci, nepogodu nevidnih mrkih oblaka odgoni pogoda vidnih oblaka bijelih. Osim izloženoga, još jedna pjesma, koja ne iznosi znamenitu kakvu zgodu o izvjesnom jnnaku, nagovješćuje to u opće, ali jasno.4 Biva sastanak vila kod zelena jezera, na Golubu planini, gdje su i dva čudnovata konja.

Vile

''Tu imade devet sestrenica, i pred njima vila najstarija, po imenu vila Jerisavlja,5 što okreće kolo naokolo''.6

''ne dadu kroz planinu proći, i nikakvu zapjevat' junaku''.7

Nego, one zatim na se meću ''pozlaćena krila i okrilje''.8 Vile prije obraniše i oteše očinji vid, a,

da izlijeće, sad idu ''uz rosnu planinu'', te

''sabiraju travu svakojaku, ponajviše smilja i bosilja''.9

Tad se stvaraju divne vile. Za takvu vilu jednu veli su: ''Ja kako je odviše lijepa!''10

3  Misli na te vile ženska kletva, u Vojvodini: ''Vile te odnele!'' (Vuk. posl.) , a i dubrovačka poslovica, koja kaže, da je vila lukava i prevarna: ''Viši od Turice, deblji od Čoroja, a od vile vuhveniji''. Daničića posl.

4  Petranovića pjes., knj II, 23.

5  Dovle nagjosmo tri lična imena, pridjenuta vilama: Ravijojla, Andesila, Jerisavlja. Jesu li ta, imena nastala samovoljom pjevačâ, ili su od nekud uzeta, ja ne znam reći.

6 V. 29—32.

7 V. 35—6.

8 V. 185.

9 V. 291—3.

10 V. 325.

Časom nam se valja ustaviti na otimanju očinjeg vida. U pjesmama, ovom kaznom vile prečesto nagrgjuju junake: pa i ta nagrda, koliko se meni čini, dolazi od vila za to, što se one cŕnê u noći, dakle od vila noćnih. Crnoća kazne očituje se, kod vile brodarice, u stihovima, što ih naviše čusmo: ''uzima brodarinu tešku:

od junaka dvije oči crne,

a od konja dvije noge crne''.11

11 Na str. 189.

Osim otimanja očinjeg vida, spominje se, u pjesmama, još druga slična kazna od vila: one mogu da ''zasjene crne oči'' junaku.1 Otete oči i zasjenjene oči znamenuju noćnu nepriliku. Drugdje u pjesmama, uz vile obnoć borave crni vuci i crni gavrani:

''Vuci viju a gavrani grču, vile viču iz stećica stijena''.2

1  Ta nezgoda upropasti, n. p., Grčića Manojla, kad se on borio sa Starim Novakom (Vuk. pjes., knj. III 6). Reče Novaku posestrima vila:

''Činiću se lijepa gjevojka, saviću se Grku oko grla, pa ću njemu oči zasjeniti,

ti pogubi slijepa junaka'' (v. 315—8).

I zaista ga zaslijepi, te Novak udari Grčića Manojla, ''udari ga megju oči čarne'' (v. 338).

2  Jukića pjes., knj. I, 21, v. 127—8. Noćno je doba, tu u pjesmi.

Noćna crnoća u vile dokazuje se i obratno: u rosi jutrenjoj, vidarica vila vid povraća, koji ote mrka vila brodarica; što ova crninom izgrdi, ona hoće da vida bjelinom. I sami epitet: ''vidarica''   možda je u drevnoj jezičnoj svezi sa ''viditi''. Kadje božje vidilo, eno rusa i bijela vila vida sve živo. Po lijepom kazivanju jedne kajkavske priče, netom se ljudima i raznim životinjama ''namažu oči zorinom rosom, namah progledaju'', a za tu zorinu rosu znadu same vile.3 Nego vila, i pokraj noćnog crnjenja, ne odvaja se u dva bića mitična. Strogo uzevši, koja vila otimlje očinji vid, ona ga i daje.4

3  M. Kračmanov Valjavec, Narodne prip., u Varaždinu 1858, pr. 9.

4  Tako, u priči kajkavskoj (Valjavec, prip., 10), vile, koje iskopaše oči starcu, iste oči njemu povratiše.

S toga, u narodnim pjesmama vila nije, što je meni poznato, nikad ''crna''. S neruke je izraz: ''crna vila'', dočim je najobičniji a kao tipičan: ''bijela vila''.

Ipak, izvan pjesama, puk misli i govori o crnim vilama. Za sadašnje proste ljude ima vila crnih, kako ih ima bijelih. Ovakovo se mišljenje poteže osobito po južnim primorskim stranama naše zemlje. Dubrovačka postarija poslovica veli: ''Vila bijela, vila crna, sve vila huda ter vila1''.

1 Daničića posl.

Izmegju Cetine i Neretve, u vilovitom Primorju oko Makarske, u negdašnjoj Paganiji, pripovijeda se o crnim vilama, da su vazda opake i da ljude gone kamenjem. Od tih vila čisto razlikuju se bijele vile, koje su vazda dobre, ako se š njima ne ide uskos, ako im se čini na ruku. Blago čovjeku, koji u čem pomaže bijeloj vili! Kad je bijelim vilama put kroz gustu goru, zapletu im se duge kose zlatne, pa, ako se ko tu namjeri, te im to rasplete, a da ne isčupa kosi vlas, taj je čestit do vijeka.  Čestito je i dijete, koje katkad vile odnose; hrane ga medom i drugim slačarijama, i kad odraste te je odpušteno, ono je jako, pametno i sretno. Crnu vilu ne opisuju pobliže, a za bijelu kažu, da je u bijelu

svilenu odjeću obučena, i po svili niz pleći da joj trepte zlatne kose: ona je rumena kao jabuka, ovisoka, hitra hodom i letom. U sve i po sve je lijepa bijela vila, samo što ima magareće noge.1

1  Ovo je uzeto iz jednog rukopisa o makarskom Primorju. Rukopis sastavio g. prof. Miroslav Alačević, Makaranin, te ga blagohotno meni dade na uvid.

Ovo zadnje o nogama magarećim nama je mig, da primorsko predanje o vilama, ako i sačuvano na zemljištu najtrajnije poganštine, nije u svemu izvorno. Hristjanski nauk, što naravno od vila ljude odvraćaše, učini, te se neki nazori izoštriše, pa se davna vila u gdječemu natruni i nagrdi. Magareće noge, drugdje u narodu, konjske su ili kozje noge. Tako i strogi pojam o crnoj vili, od bijele odlučenoj, biti će jednako nov. Dakako, vila se kašto crni, to mi vidismo; al opet, u prvašnjem mitu neznabožačkom, sva je prilika, da nikakva vila nikad ne bijaše postojano crna i zlobna. Pripažamo ovdje uzgred, da u tradiciji primorskoj važna je crta ono, što se govori o vili rumenoj, kao jabuka.  Sada se navadno piše, da je vila blijeda; no vilina bljedoća označuje, mislim, samo olujne i noćne oblake. Iz iste tradicije bilježimo i drugo. Čista je slika jutrenjih oblaka, privijenih gorskim visokim šumama, gdje se veli, da bijele vile idu gdjekad kroz gustu goru, pa im se zlatne kose u grane zapleću.

Poput crne i zlovarne vile u našem makarskom Primorju, unizili, nakazili i Bugari svoju vilu, koja se zove ''samovila'' u sjevernim, a ''samodiva'' u južnim stranama zemlje. Ta vila pošto ima rusu kosu, nije, pravo reći, crna, ali je crne ćudi: ljudima najviše o zlu radi, zasjenjuje ih, pije im crne oči. Ona to čini osobito seljaku, koji bi se u polju bavio u netežatne dane, o hristjanskim praznicima. Dojuriće zrakom, il će dojahati na jelenu, gujama naoružana: žuta joj je guja bič, a uzda zmija ljuta. Velikim junacima, poimence Kraljeviću Marku, vile su ipak vjerne posestrime.

Bugarske vile borave na planini i u vodama, to najviše ispod mostova, pa i u šumi i u moru. Najglasitija njihova igrališta stoje na vrhovima planinskim.2 Vilama bugarskim, pod dojmom hristjanstva, istaknuto je nepovoljno lice, lice noćno. Pojavu noćnu njima pokazuje pijenje ljudskih očiju, pa i gujinje oružje.3 Nego su opet u dodiru s vidilom, pošto jašu na jelenima, iščekujući Sunce: jelen je, u arijskoj mitologiji sunčani simbol. Na tome stajaćem jelenu često jezde i naše vile. Najposlije, opazićemo i to, da su bugarske vile proročice, a nisu vrstane u različita jata, po naravi različitoj. Bile zlovarne, ili na mahove bile dobre, one, u biću svome, ostaju sebi jednake.

2  Jireček, Gesch. der Bulgaren, s. 104.

3  Vidi raspravu o Ognju, u Dijelu VI.

Naprijed rekosmo, da se riječ vila oslanja, po pučkom govoru, na glagol viti, pa da će to i biti najpriličnija etimologija ovome prepornom imenu. Neki pak opaziše, da od istog korena, od koga i vila, može biti riječ vijor.1 Ovo potonje slaže se potpuno s vilinom naravju, te i s onim, što puk još o vili govori.

1  Radetić, Pregled knjiž., na str. 106.

Vila, kao oblak, najviše je znamenita upravo u svojoj prikazi olujnoj. Znamenitost joj je ova otuda, što od raznolikih oblaka stušteni olujni oblak neodoljivo na se pažnju priteže. U taj oblak naši djedovi svegj upirali oči, lijevao im on plahe dažde, il sipao gràd i šiljao munjevne strijele iz svog crnog krila. Prostim ljudima veličanstvena bijaše epifanija vilâ iz zapaljenog neba, uz svu buku   vijornu, uz udaranje groma i glasno pjevanje vjetrova. I kad ne bi, dosadanjim razlaganjem, utvrgjeno bilo, da vila, svojim prvim mitičnim postankom, u oblaku niče, ispao bi opet za to dokaz iz pučkog govora i mišljenja o vili u odnosu s olujnim pojavama. Ponegdje u narodu misli se, da vila olujni oblak tjera. U pričanju o djacima grabancijašima kaže se i to, da grabancijaši idu sa vilama, pa skupa ''vode oblake u vrijeme grmljave, oluje i tuče''.2

2  Vuk. rječ., pod Vrzino kolo.

Tako isto, u jednoj priči slavonskoj,3 ima vilâ vjetrenica i poledica, koje idu s vilovnjacima: ''vile vjetrenice podignu vjetrinu i olujinu, poledice zamijese led'', te ''digne se strašna olujina'', i ''led

sune iz oblaka''. Još na drugim mjestima pripovijeda se, kako vile znaju katkad urnebesni boj megju sobom biti: od buke i vike grmi gora, a zemlja se trese.4 Vilenski olujni prizor pjeva i pjesma:

''Sletiše se vile posestrime, nesta malo devedeset vila, oko njega5 strahotu spraviše iz nozdrva studen vetar piri, iz očiju grad i kiša naide,

iz kopit' mu munje sijevaše, iz ušiju gromovi pucaše,

a iz griva bumbul tica peva''.6

3  Stojanovića prip., 35.

4  Kukuljević, Vile, na str. 90.

5  Oko konja šarca Kraljevića Marka.

6  Ilića obič; na str. 286

U narodnim pjesmama, gdje je god podulji govor o vilama, ove uvijek dolaze uz vjetrove. U početku pjesme: ''Ženidba Sekule s vilom'',1 guslar pita:

''Udaraju vjetrovi u više planine? ''2 pa, tobož niječnim odgovorom, kaže, da ne udaraju,

''već su vile kolo uhvatile,

u tom kolu dvanest gjevojaka, megju njima starješina vila, po imenu mlada Jerusavlja, sve okreću kolo naokolo,

a pjevaju pjesme svakojake''.3

Ovako hercegovačka pjesma; a srpska jedna pjesma baš označno veli: ''Vetar duva, vila se odziva''.4 Po tome Dalmatinci, na svojoj zemlji, gdje vjetrovi svakojako pjevaju, pire, ječe, uje, gdje silovita bura goni, u potresnoj igri vijora vigjaju vile i slušaju im glase. Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vilâ, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje tance izvode i kletve izmeću. Primakne li se ko njima brodom, kad pri buri pjevaju, one će brod izvrnuti. Vila tako prianja za buru, da ona, u čakavskoj primorskoj pjesmici, kaže: ''Bura mi je zibarica bila''.5

1 Petranovića pjes., knj. III, 38.

2 V. 5—6.

3 V. 7—13.

4 U Vili Beogr., g. 1867, br. -29, v. 91.

5  Mikuličićeva zbirka, str. 139. I u Bugarâ, u onih u našem Banatu, ima jedno praznovjerje, što je vrijedno da se ovdje pribilježi. Kad ljeti, po prašnoj ravnici, digne se pijavica, ljudi misle, da u tom

silnom vjetru, i u oblačnoj prašini, zli duhovi, muški i ženski, kolo vode, pa kuku onome, ko unj upadne

(G. Czirbusz, Die südungarischen Bulgaren, Wien und Teschen, 1884, s. 367), Ovoj utvari oblik je ponešto nov, al je važno to, što u vjetru igra kolo duhova. Takozvani ''smućeni vjetrovi'', kad se u njih upadne, opasni su i u Boci kotorskoj (Vrčević, Niz prip., passim).

Iz sada navedenih primjera pjesničkog i prozaičnog govora čisto je razumjeti, kako to vile pjevaju. Vjetrom gonjeni oblaci daju od sebe glasa il romonita, il jaka, il prejaka; ono ti je uhvaćeno kolo vila i potiha milena, ili jasna glasovita pjesma njihova. ''Vetar duva, vila se odziva'' glasom, ili vikom, po jačini vjetra.6 Kad vila, u drugom stepenu razvitka, uobrazi se u savršenu sliku antropomorfičnu, stadoše ljudi nagagjati i gatati, kakvo ono može biti vilensko pjevanje, kakve vrste, u kakvu jeziku. Kažu neki, da su vilenske pjesme donekud slične poskočicama, ali da im se riječi nikako

od nikoga ne mogu razumjeti, već ako bi ko bio milinak vilâ.7 I u ovom skorašnjem pričanju, nerazgovijetna pjesma vilina opet nam odaje nejasnu pjesmu vjetra. Suviše kažu, da je ipak pjevanje vilâ tako milo i lijepo, da bi ga se čovjek rad naslušao za duge dane, i ko jedan put ču vilu gdje pjeva, toga da boli srce do vijeka za neiskazanom milotom divne pjesme. Često, vilenske pjesme i kola upravo su pomamna. Ili vile popadaju od umora, ili pusti dušu čovjek, u takovo kolo uhvaćen.1

6  Već u Vedi oblaci pjevaju. Oličeni kao konji, ili krave, klikuju mladome Suncu.

7  Kukuljević, Vile, na str, 93.

1  To osobito u pričama kajkavskim.

Otuda, što ona ide s vjetrom, može biti, da vila i prorokuje. U vjetrnom glasu, u mukloj pjesmi vjetra, Arijci čuše glas božji, koji objavljuje stvari ljudima nepoznate. Indima vedične dobi proročka riječ, vâc, vije se s vjetrom2; proročku vox Latini slušaju u planinskim samoćama3; Heleni, kod glasovitog Zeusova proročišta u Dodoni, razabiraju proročke glasove iz vjetra, što šušti kroz lišće hrastove posvećene šume. A vili latinskoj ime fata znači koliko i proročica.4 Srpske vile klikuju s visokih planina, dozivlju junake i njima proriču, šta ih čeka. Da je srpsko prorokovanje bilo u nekom odnosu s vijornim, s meteornim bogovima, to valjda iz daleka kazuje glasovito proroštvo o propasti srpskog carstva:

''Poletio soko tica siva

od Svetinje od Jerusalima, i on nosi ticu lastavicu.  To ne bio soko tica siva, veće bio svetitelj Ilija;

on ne nosi tice lastavice, veće knjigu od Bogorodice, odnese je caru na Kosovo, spušta knjigu caru na koleno, sama knjiga caru besedila:

Care Lazo, čestito koleno! Kome ćeš se privoleti carstvu? Ili voliš carstvu nebeskome,  ili voliš carstvu zemaljskome?

Ako voliš carstvu zemaljskome, .... sva će turska izginuti vojska;

ako l' voliš carstvu nebeskome, ..... sva će tvoja izginuti vojska,

ti ćeš, kneže, š njome poginuti''.5

2  Rigv, X, 125.

3  Livii 1. I, c. 31: ''..... nuntiatum regibus patribusque est in monte Albano lapidibus pluvisse. Quod cum credi vix posset, missis ad id visendum prodigium in conspectu haud aliter, quam eum grandinem

venti glomeratam in terras agunt, crebri eecidere caelo lapides. Visi etiam audire vocem ingentem ex summi cacuminis luco, ut patrio ritu sacra Albani facerent . . . Romanis quoque ab eodem prodigio novendiale sacrum publice susceptum est, . . . voce caelesti ex Albano monte missa''.

4  Od ''fari''. Latinsko pučko vjerovanje imalo je uvijek ženske vile, fatae, i muške neke vilenike, fati,

uprkos tome, što izobraženiji ljudi voljahu kazati: fatum, u srednjem rodu. Postojana pučka vjera u fatae utvrgjena je svjedočanstvom latinskih natpisa. Davne fatae latinskog vremena oživiše poslije sasvim svježe kao talijanske fate.

5  Vuk. pjes., knj. II, 46, v. 1—26.

Kobni knjigonoša Ilija, brz kao lastavica,1 prije neg prorok Ilija, biti će ovdje gromovni bog. Ako je to tako, proroštvo biva uz pojavu olujnu.

Red je, da proročica vila bude istinita vila. Istinu čuva vila, kao što razgoni laž i prevaru. Čovjeku vileniku ona daruje bilje, da ga niko ne može prevariti.2 A ima i nekakva trava, što je zovu ''vilino sito'', pa je u njoj jaka moć protiv neistine. Ko je uza se nosi, tome neprijatelji ne mogu da naude laganjem i opadanjem.3 I u ovom poslu istinitosti rekao bih, da je pronaći kao neku pojavu ognjevitu, ili munjevnu. Za čovjeka od istine naš jezik kaže, da je ono čovjek ''iskren''. U prvom snovanju pučkog jezika, zar se iskra istinitosti najprije uždi na čistoj vatri Gromovnika i vile olujne. Prodirući svaku istinu, razbijajući svaku prevaru, odgaljujući tajne i proroštva, vila, naravno, zna sve. U svašto je ona upućena, po misli štokavaca; a upravo je sveznala, po kajkavskom kazivanju. U jednoj priči, ulovljena je riba iz dubine mora, a iz ribe izvagjena vilenska škatulja, u kojoj su ''svakojake znanosti''.4

1  Isporedi ognjenog vijornog konja Lastavicu, koji razbija Prizren, u pjesmi: ''Zmija mladoženja'' (Vuk.

pjes., knj. II, 12).

2  Vuk. rječ., pod Vilenik.

3  Id., pod Vilino sito. Ima i drugih vilenskih bilina, kao n. p.:

''vilina kosa'' (cuscuta europaea, Vuk. rječ.), ''vilin luk'' (hyacinthus comosus, id.); no nije mi poznato, da li se što o njima pripovijeda, a vrijedilo bi to doznati. Mnogo bilje, sa cvijetom žutim i plavim, naši istočni susjedi Bugari takogjer pridaju vilama (Jireček, Gesch. der Bulgaren, s. 104).

4  Valjavec. prip., 3.

Na olujni munjevni oblak odnosi se, skoro bez sumnje, i glasovito vilino strijeljanje. Vila ne samo što ustrijeli Miloša, nego, tako reći, nebrojeno puta u pjesmama, strijelja svoje protivnike, a i junake posve nedužne. Vila gagja u srce junačko, u ruku, u nogu, pa čovjek uvijek umire. Ta je strijela ili ''bijela'', ili ''zlatna'', kakokad; a vila je ponajčešće ''nosi u rukama'', i ponajrjegje je odapinje iz luka sa tetive. Zlatne vilenske strijele mogle bi biti zlatne zrake, što se iz oblaka istresaju, kad sunce, pri svome ishodu i zahodu, na oblake koso udara; ali tumačenje ovo ne čini se prilično. Vilina strijela smrtonosna je, dok popriječni sunčani trakovi iz oblaka nisu nizašto takovi. Strijelu u vile mi ćemo

ragje uzeti kao jednu te istu sa strijelom, što ju nagjosmo u Gromovnika.5 I ovdje i ondje to pripada olujnoj pojavi: ondje olujnome bogu groma, ovdje olujnome duhu oblaka. Za ovako shvaćanje, osim pomenute neuklonive pogibije od strijele viline, stoje i ovi stihovi iz epske pjesme gdje vila vojvodi Janku zatire svu vojsku: ona

''se diže nebu pod oblake, te strijelja od boja junake posred pasa u junačko srce;

dok mu triput oblećela vojsku, popadoše po polju junaci,

kao da ih gromovi pobiše''.1

Eto, vilina strijela onako ubija, kao i grom.

5 Dio VI, str. 142—3 (14—5).

1  Smičiklas, Poviest Hrvats., na str. 121.

Ima još i drugih tragova u pučkoj tradiciji, koji nas vode k zaključaju, da je vila pomišljena u nerazrješnoj vezi s gromom i munjom, u oblaku olujnom. Hrast je posvećen bogu Gromovniku2; pa baš najviše pod starim kojim hrastom pokazuju se vile onda, kad ih ljudi gdje spaze u šumi, ili u polju. Pod hrastom pjeva vila na osami, ili je tu viditi njih po dvije po tri, pa ko se blizu namjeri, gledajući ih i slušajući ih, čudom se čudi.3 Osobito Slavoncima, kad pod hrastom nesto blisne, stvoriće se tu iznenada vila3a.

2  Dio VI, str. 131 (3).

3  Kukuljević, Vile, na str. 94.

3a Ilića obič., na str. 281.

A pravo se čudo dogodi jednome mladiću, u Slavoniji, koji je ranim jutrom išao s govedima u polje. Prolazeći mimo hrastovu šumu, obazre se i ugleda jedno lijepo žensko sa sviralom u ruci. To bijaše vila, koja mu se nasmije, pozivljući ga k sebi, pa, kad se on neća, pomaže mu tjerati goveda, i kudgod on, tamo i ona. I do kuće ga prati, te radi, jede, pije, noći š njim: stajala mu vrh glave, njega gledala i čuvala. Najposlije, molitvom svećenika protjeraše vilu,4 valjda opet k igralištu njezinom, u hrastova šumu. O vilinu hrastu pričaju i kajkavci. Kad se trećemu sinu nekoga oca prikaza vila pomoćnica, ona mu reče: ''Hodi sa mnom k šupljemu hrastu''.5 Vrze se ovako vila, u svakom kraju naroda, oko hrasta gromovnog. Jedni pak kažu i to, da vilama gdješto oči sijevaju kao munja.

4  Id., na str. 101.

5  Valjavec, prip., 10. Vidi takogjer prip., 21, 23 i 25 iste zbirke.

I što se tiče bolesti, pogdjekoje praznovjerje pučko potsjeća nas na istu munjevnu vilu. U   Srbiji, u Starome Vlahu, grozničave baju od ognjice na ovi način. Ispeku glavicu bijela luka, koju uzevši bolesnik, izagje pred kuću pri zahodu sunca, te gleda, ne bi li gdje vidio vatru. Kad ma koju vatru opazi, onamo se okrene i rekne riječi: ''Onde vatra gori, onde vila sina ženi i zove mene na svadbu, ja ne moga da idem, nego šaljem groznicu i lukovu glavicu''.6 Ognjica šalje se k ognju vilinu, što drugo ne može biti, do oganj ili munja u crnom oblaku. Još je jedna bolest, koja od vile polazi. Kad ko pomahnita, reče se zanj: ''povilio je''. S druge strane, za mahnita čovjeka govori se, da je on ''munjen'',1 koje opet pokazuje jednu sponu megju vilom i munjom. Ta je spona pak skovana odavna,

skovana još prije, nego se Slaveni odijeliše od Italo-Helenâ. U grčkom jeziku νυμϕιαω, što je od ϖυμϕη-vila, znači taman: poviliti, dočim 'εμβροντητος nosi: munjen, mahnit, to od βροντη, grom. I Latini za zapanjena, te i mahnita čovjeka, vele, da je ''attonitus'', s jasnim odnosom na ''tonitrus'', grom.

6  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 142.

1  Vukov rječnik riječ ne bilježi, al je ima u narodu, što ja znam, osobito u južnim krajevima. Čuti je i samostavnik ''munjenik'', barem u vokativu: ''Hajde, munjeniče jedan!''

Neki i sada cijene, da mahnitost od genijalnosti rastavlja linija, tanka kao oštrice u noža. Ovo vjerovanje bijaše općenito u starom vijeku, kod skoro svih naroda, arijskih i nearijskih. Po isti način, kod Srbâ i Hrvatâ, polažaše od vila, kako mahnitost, tako i premudrost. ''Vilovnjak'', u našem jeziku, hoće reći bijesan čovjek kao da su vile u njemu,2 a ''vilenik'' opet čovjek pameti takove, da ga nije   moći prevariti.3 Za vilenika ima i mala priča. To je neko, koga vila ustrijeli, pa izvida, zavivši mu rane skutom svojim; po tom je vila njemu posestrima, te mu daruje bilje, kako bi mu žena ragjala dobre junake i lijepe ćeri; od istog bilja opamećen je, da ga ne može niko prevariti.4 Drugi pak misle, da take vilenike ragjaju same vile, te ih ženama podmeću. Rogjeni od vila u svemu su jednaki s ostalim ljudima, samo što ih odlikuje izvanredna pamet.5 Koliko su vilovnjaei i vilenici duboko zasječeni puku u svijest, pokazuje mnoštvo adjektiva, gotovo istoznačnih: vilovan, vilovski, vilovit, vileni, koji se pridaju takome čovjeku, pa i konju.

2  Vuk. rječ.

3  Id.

4  Id., pod Vilenik.

5  Kukuljevića Vile, na str. 91.

Olujni oblak prolama se i kišu lijeva, a po tome je u redu, što mi gdjekad uz kišu nalazimo vilu. Stara ženska pjesma pjeva:

nego, vila

''Kiša pade, medna rosa u polju, zabrinu se mlada moma u dvoru: pokisnuće moje drago u polju'' ;6

''raspela je svilen čador u polju'',7

pa momi štiti dragoga. Neka je prilika misliti, da i mlijeko vilensko, što se katkad u pjesmama spominje, nije što drugo, već blaga kiša, koja sipi iz oblaka groznih. Mlijekom od vila doje se krasni janjci: ''Kad ga mojim zadojim mlijekom — biće janje krasno i lijepo, i nosiće runo sviloruno''.1 Arijcima oblaci se prizirali i kao janjci. Takim daždevnim vilama ja bih pripisao i ono, što se priča u Slavoniji, da onuda rastu gljive, gdje su vile jednom igrale. Kako je poznato, rastu gljive naglo iza naglih kišnih voda. Na vilenska igrališta s gljivama ne daj bog, dodaju u Slavoniji, da čovječja noga stupi! tome čeljadetu vile bi odmah zla učinile.2 Sadanji ovi strah valjda poteče od davnog pojma vijornih vila. Vilina gljiva u narodu zove se ''vilovnjača'', pa i izvan Slavonije drži se, da ona raste ''na vilinu kolu''.3

6  Vuk. pjes., knj. I, v. 1—3.

7 V. 11.

1  Petranovića pjes, knj. III, 25, v. 63—5. Po pričanju, valjda novijem, doje se jednako krasna i junačna djeca. Neki vele, da i Marko Kraljević zadobi vilinim mlijekom svoju jačinu.

2  Kukuljević, Vile, na str. 100—1.

3  Vuk. rječ., pod Vilovnjača.