Dio IV.

Sunce dvanaestoliko i gradnja mlade godine.

Prokazalo nam se, iz božićnih obreda, mlado Sunce, koje krače k vratima nove godine. Kazivanje i običaji naroda našeg hoće da nam pred oči sad iznesu još druge slike Sunca godišnjega. Dvanaestoro braće, sinova Vidovih a Sunaca mjesečnih, sastavljaju i grade godinu, na svijetu božjem. Ta je godina tvrgjava prejaka, svetom brazdom ogragjena od čestog napadaja tamnih dušmana, od zime, od gladi, od bolesti, oda zla svakog. Preko godine regja se volja i nevolja, te se iz božjega grada boj bije neprestano na sve zlovarne i zlorade duhove, na jade i bijese. A kako godišnje Sunce, od svoga zimnog prvog kreta sve više i više napreduje, uzlazeći do jeka ljetnog, pa i dalje vladajući do radosne jeseni, u onome boju odlikuju se, mimo drugare svoje. Sunčani bogovi ponajsvjetliji i ponajjači. S toga se, u našoj mitičnoj tradiciji, hvata i prikazuje kolo različito, gdje od dvanaest, gdje od devet, gdje od sedam, a i manje bogova, pri pobjednome trku godine.

Mitična utvara o godišnjemu bogu Suncu, osobito dvanaestostručnom i sedmostručnom, stara je, koliko i arijski rod. To nama svjedoči jedna himna iz Rig-Vede, nešto pozna, pa hrapava, nepjesnička a gdjegod i mutna, ali važna sa kosmogonične sadržine.1 Pominje se tu poznato nam svjetsko drvo,2 i neki ''otac dvanaestogubi na odaljenom prostoru neba''.1 Za godišnje se Sunce pak veli: ''Sa dvanaest žbica kolo vječitoga reda kotrlja se okolo neba, a da se nikad ne istroši; o Agni, nanj uspelo se sedamstotina i trideset sinova blizanaca''.2 Opet u himni, opremaju Sunce neki sedmorci, ili sedmorci se voze na sunčanim kolima, ili kola vozi sedam konja, ili ih vozi konj jedan uz sedam  imena, ili kola imaju sedam točkova2a, ili kola susreta sedam sestara.3 Cijela ova vedična himna raspravlja godinu, godišnja doba, mjesece i dane, oličuje ih i privezuje Suncu.

1 Rigv., I, 164.

2 Ib., V. 20. O svjetskome drvetu kazano je u Dijelu III, na str. 10 (154)—15 (159).

1 Rigv., I, 164, v. 12.

2 Ib. v. 11. ''Trista i šestdeset dana i noći'', tamači H. Grassmann; te i zbilja, u ovoj istoj himni, i drugdje dani su oličeni, trista i šesdeset njih na broju (v. 48).

2a I najstarije himne vedične spominju sunčanim kolima sedam točkova. Tako n.pr. u himni II, 140, v. 3, sunčani bog Pušan ''tjera kola, što sa sedam točkova hite ajerom''.

3 Ib. v. 2—3.

Prirodno vjerovanje Eranaca prelomi Zoroastar. U etičnoj duhovitosti i u abstrakcijama mazdejske vjere linjaju oblici godišnjega Sunca. Ali štovanju vremena, što ih sazdava Sunce, pa i sunčanoj dodekalogiji i heptalogiji, trag se sačuva i na Eranu. Često, u Avesti, zazivlju se, kao bogovi, i godine i dnevi i dnevna doba.4 Nad svakim od dvanaest mjeseci lebdi stanoviti genij; no, svakim mjesecom kao da upravlja i Sunčevo mlado biće, bog Mithra, jer je Mithri svet šesnaesti mjesečni dan. Po isti način, bogovi su i zodiakalni znameni, dvanaestorica njih, dijelitelja vidnome svijetu svakojake blagodati.5 Nego, najglavniji pobornici dobra i tamanitelji zla jesu sedmori besmrtni svetitelji, Amesha-çpentas, i sedmori sudružni im Yazatas, koji boj biju na Daeve, a ime im znači koliko i Baghas, bogovi.6

4  Yaçna, passim. Za ''kolo'' sunčano, riječ u Vedama glasi ''cakrám'' ili ''cakrás'', s kojom Kuhn (Herabk. des Feuers, s. 49—51) istovjetuje grčku (ηλιου) κυκλος. Sunce, shvaćano kao kolo, po tome je općenita i pradavna arijska misao.

5  Spiegel tvrdi (Avesta, 1 B., Erster Excurs, s. 275), da je eransko obožavanje zodiaka postanja

docnijeg za to, što se spominje u novijoj knjizi, u Minokhiredu.

6  Glede sedmorice Amesha-çpentas znatno je i ovo, da im je, gdješto, epitet: ''imajući sa Suncem jednu volju'' (Spiegel, Avesta, III B. Einl; s. 8).

A čini mi se, da je i sama gradnja svijeta, u kozmogoniji i u historiji mazdejskoj. udešena prema gradnji božje godine. Vijeku i svijetu dosugjeno je, da traju 12 000 godina. Vrijeme ovo ima četiri zemana i dvanaest, velikih mjeseci. Za prvi zeman, od 3000 godina, zloduh Ahriman povukao se u zabit, a višnji Ormuzd stvara vidni svijet, dok u prvom mjesecu od 1000 godina kraljuje Jima, dobri

bog zime, u drugom zmijinski Dahak, u trećem Feridun. Pošto je zmija arijsko oličenje ognja, a Feridun (Traâtaona) vedični Trita, ili Traitana, treće Sunce,1 prilika je misliti, da se ovim kazivanjem nagovješćuje nova godina, koja se u zaklonu od zlih duhova, kroz januarski čič i februarsku početnu toplotu, sazdava moću martanog Sunca U zemanu drugom od 3000 godina, prvašnji ljudi živiše mirno i sretno, po pričanju eranskom, a taman su sretna tri proljetna mjeseca. Medju Ormuzdom i Ahrimanom žestoka je borba, u trećem zemanu. Imaju proteći, pod zlamenom Ahrimanovim, oba posljednja zemana, od ukupnih 6000 godina: naime, u julu uštapnulo se Sunce, pa, kao boreći se, sve niže i niže naginje. Borba popušta u potonjemu četvrtom zemanu, u našemu, pri početku kojega rodio se prorok Zoroastar, kaže ta čudna historija eranska. Rok je ovo viere mazdejske za 3000 godina, a mi čamimo i hrvemo se u njemu dotle, dok u zadnje dane ne bude svijetu došao već naviješteni spasitelj, Sosiosh (Çaoshjant) pobjedonosni. U oktobru, novembru i decembru, sve to veći mah uzimlje ljuta studen, ali, na svršetku godine, eto očekivanog spasa u novorogjenomu, slavnome Suncu. Ovako po Sunčevoj godini tumači se, mislim, lasno sav sustav božje historije eranske. Mit godišnjega Sunčeva toka proizvede mit drugi kozmičnoga toka svijeta.2

1  Vidi na str. 139(237) Dijela II i na str. 25(169) Dijela III.

2  Ovoj je kozmogoniji prvi zametak starodrevan, te spada, po svoj prilici, u blago arijske pomisli. Indi imadu četiri kozmične juge: u prvoj prevlagjuje istina, a drugoj tri ognjene žrtve, u trećoj sumnja, a u

četvrtoj grijeh. O neka četiri velika doba, o zlatnome, srebrnom, bakrenom i željeznom, gataju i Italo- Heleni. Sveto kolo dvanaest udesnih vjekova stezaše obstanak etrurskome narodu, koji ono kolo zar primi od Itala. Da kozmogonija eranska može biti sastavljena po arijskoj sunčanoj skemi, nigdje ne misli oglašeni prevoditelj Aveste, F. Spiegel. On ponavlja hipotezu o doticaju misli eranske i semitske,

osobito glede spasitelja, koji bi bio hebrejski mesija. Semiti i Erani, istina, dodirnuše se; ali uporegjenje

kozmogonije mazdejske s hebreiskim kazivanjem u knjizi postanja Spiegelu M. Müller pobija iz temelja (Beitr. zum vergl. Religionsw., B. 135—50: Genesis und Zendavesta).

U Sunce dvanaestoliko, koje s pomoću Ognja gradi dvanaesmesečnu godinu, vjerovaše Srbi i Hrvati. O tome narod naš svejednako priča. Dvanaest braće, dvanaest džinova, dvanaest hajduka, dvanaest konja vilovnih, dvanaest sestara, a i dvanaest tvrdih soba, gdje je najzadnja obično i  najtvrgja, te i najopasnija nekome junaku; pa ognjeni zmaj, ili ognjeni kralj, koji je u društvu dvanaestorice, a kašto zapire ga soba, ili bure, ili što takova, ili je okovan u gvožgje, te se zove i čelik- čovjek, čelik-baša; pa nedaća i daća one cijele dvanaestorice, ili jednoga od njih, a i njihovo prometanje u noćne simbolične životinje, dok se ruši tamni opčinjeni grad, a zigje se novi, ili dok se junak oprosti zamka: ovo sve pripovijeda se još u narodu, na trajni spomen Sunca pregaoca preko godine. Slabo je kad pričanje cjelovito, nego je na pretrge, kako je god uočena jedna ili druga zgoda te božanstvene drame. Manje je pak ili više prozirno, kako je deblja ili tanja nemitična naslaga, što se položi po mitičnoj sadržini pričâ.

Dvanaestorci su naravi jednake: oni su jednorodni i jednosućni. Ovo kaže najbolje čobanska jedna priča iz Slavonije.1

1 Mijat Stojanović, 50: Pučke pripoviedke i pjesme, u Zagrebu 1867.

Bio velik spahija, koji je rado išao u lov. Kad se jednom vrati iz lova, spahijnica će njemu: ''Oj vojno! čuješ, kakvo se čudo dogodilo. Na našem salašu biroševa žena rodila četvorke!'' Ali gospoji spahijnici eto čuda većega. Ne progje ni godina, a ona sama rodi, kad joj muž gospodin bijaše u lovu, do dvanaestero muške djece: ''sva dječica majušna, al i lijepa i krjepka, sva za život, sve donošci''. Od srama i stida, jedanaestero njih, lijepo uregjenih i povijenih, mati pometnu u kotaricu i izruči sluškinji, da ih baci u potok, ostavivši sebi jedno, koje joj se činilo najkrepčije. Kad je sluškinja do potoka blizu, gospodin spahija bahnu pred nju iz lova. ''Šta to nosiš?'' — ''Nosim kučiće u potok''. Htjede viditi, i  vidi djecu svoju. Zapovjedivši sluškinji, da reče gospoji, kako je djecu bacila u vodu najdublju, lovac gospodin odveze ih na svoje spahiluke, i razdade ih dojkinjama. Dijete jedno u domu, a ostalih jedanaestero pritajanih po selima, otac gojio i učio jednako; a kad sva djeca odrastu do petnaeste godine, priredi im veliku gozbu. ''Prostre se trpeza u velikoj trpezariji:'' tu ''svašta kao na božić''. Sa svojih sela ''svi došli u jedan trenutak. Tako je otac udesio. Svi su sinovi jednako odjeveni, svi jednaka stasa i uzrasta, i skoro svi i jednaka lica. Svi se skupe u velikoj dvorani; i kad su vidili jedan drugoga,

2

čudili su se, al i radovali se, kad su čuli, da su braća, pak se grlili i ljubili''. Sad gospodin medju njih dovede domaćega sina i ženu, te reče: ''Ženo! evo nam mili gosti. To su sve tvoji i moji sinovi!'' Nasta čudo, jecanje i veselje. Sinovi okupili majku, da je grle; ona molila oprost u njih i u muža, koji djeci ne dao da vjeruju majčinu tužnu ispovijed. Posjedaju svi, i goste se .

Po već kazanom u prijašnjim dijelima ovoga rada, ovaj veliki gospodin i veliki lovac ne može drugo da bude, do Vid-Odin. Gozba u trpezariji prilikuje gozbi u Walhalli, u Rajevini. Jednaka djeca, dvanaestorci, to su Sunčevi likovi, rogjeni od Vida i Vide. Jedno je dijete u gospodskom domu, dok druga djeca izbivaju na selima, t.j. u svakom mjesecu vlada po jedno Sunce.

A o gradnji godine, radom dvanaestoraca, prilično je čista ova priča iz Vojvodine.1

1 Kojanova prip., 14.

Iz nekoga sela djeca spaze, idući iz škole, na travi zmijče, vihorom prestavljeno iz svoje u tugju zemlju. Okupila zmijče roda, da ga odneae, i gjaci joj pripomagali; ali gjak jedan uzme zmijče, spusti sebi u njedro, pa ga hrani, davajući mu polu svoga jela. Kad se gjače počelo momčiti, zmijče zahvalno hoće da ga rodu svome odvede. Oba krenula na daleki put, dok naišla na grdnu šumu, ''u kojoj zmije sve kao klade debele tamo amo na sve strane puze''. Tu je kameniti dvor zmijinjeg cara, koji bijaše rogjeni otac zmijčeta, i sina izgubio, kad ga ono vihor spopade i prenese k gjacima u drugu zemlju. Uzeo gjak zmijče na ruku, pa pristupio, preko zmijurina, kamenitome carskom dvoru i izišao pred cara zmijinjega. Gjaka ovaj svačim nudi, ali, po savjetu, zmijčeta, on drugo ne će, do ''zlatan prsten, koji  pod jezikom car čuva''. Privoli na posljetku car, rekavši: ''Evo ti prsten, kad ne ćeš blaga. Njim ćeš biti silan, jer ćeš moći učiniti, što god uzhteš, samo zviždni kroz njega, pa ko ti dodje, onom zapovedi''. Dade mu uz to i pramečak svoje kose, kojim će se jednako pomoći, ''samo da ga malo na vatri pripali''. Gjak se za tim vrati kući ocu i materi. U tom pukne glas po carevini, ''kako su u cara dvori na mestu u šumi jednoj, koje jošt mesec i sunce obasjalo nije, i ko bregove i šumu oko dvora tako raskrči, da  dvore sa sviju strana mesec i sunce obasjavati može, da će mu car dati svoju jedinicu i uz nju pola  svoje carevine''. Ponuda je velika, ama prijeti i veliko zlo: ko ono pokuša a ne učini, izgubi glavu. Odmah gjak zatekao se caru, preko matere svoje, da će to izraditi, a plačnu mater tješio: ''ne plači,  rnati; sve će to do zore biti gotovo!'' U samu večer zviznuo kroz prsten, i eto mu džinovi, dvanaestoro njih. Preko one noći džinovi pokrčiše i raščistiše sve: ''sutradan tek da zora sine, a to sunce od istoka obasja careve dvore''. Obnovljeni dvori ''iz daleka se svetle, rekao bi u plamenu gore''

Grdna neraskrčena šuma prikaznje ovdje, kao što i u opće u pričama arijskim,1 tminu zimnu, a zmijinji kameniti grad istu zimu, koja oganj sapinje. O bogu Ognju, i o njegovoj zoomorfozi, ognjenom zmaju ili zmiji, odlažemo raspravljanje, kao što više puta to učinismo, do odnosnog dijela ove studije. Nego, i u ovoj priči iz zmije proviruje oganj, gdje se pramečak kose zmijinjeg cara ima ''pripaliti na vatri''. Druga moć od pomoći, prsten, često je, kod Arijaca, simbol sunčanog koluta.

1  Gubernatis, Myth. zool., passim.

I godišnji i noćni rad Sunca, za koji potonji mi već znamo,2 nije rijetko nalaziti u priči cigloj. Primjera radi, prinosimo opet priču iz Vojvodine.3 Jedan car imao tri sina, i pred svojim dvorom zlatnu jabuku, ''koja za jednu noć i ucveta i uzre''; ali voće od nje, svake noći, neko kradijaše. Prvi i drugi brat čuvali drvo, a ne dočuvali, jer zaspaše: kad se u zoru probude, nema jabuka. Treći brat ugleda u  ponoći, gdje je jabuka već počela zreti, a dvori se zasjali. U onaj čas doleti devet paunica, jedna prišla  k njemu, pretvorila se u zor-djevojku, i zagrlila ga.4 U to, ostavljaše ona mladencu dvije jabuke, njemu jednu, a drugu ocu caru.

2  Gledaj u Dijelu III.

3  Vuk. prip., 4.

4  Djevojčina je odjeća bijela kao snijeg, a rasvijetli se livada u sjaju kosa njenih, veli kajkavska priča iz Varaždina, nalična ovoj štokavskoj (Krausz, Sagen, I, 88).

Po nagovoru dvoje braće zavidne, jedne noći, vještičetina neka djevojci odreza pletenicu: zbog nedjela zla žena svezana je konjma za repove, ali nesta paunicâ na zlatnoj jabuci. Onda mladi carević usjedne konja, i odluta u svijet za izgubljenim zlatom. Do svoje paunice došao na jedno jezero, gdje se

ona o podne kupa, ama se s njom ne sastao, jer ga uspava do tri puta nevjerni sluga, duvajući mu iz mješčića za vrat. Odletila paunica poruči mu: ''Smakni gornji klin na donji!''5 Sluga je taj posječen. Carević po tom pogje u jednu planinu, gdje mu se, oko podne, ispred očiju zabijeli grad carske djevojke. Našli se, i vienčali se; al eto i nesreće. U dvoru ima dvanaest podruma, od kojih svih uruči mu žena ključe, nego u dvanaesti zaprijeti mu da ne ugje nipošto. Ipak, mladi carski sin otvori sve podrume redom, pa i dvanaesti; no čuda da vidiš! Iz jednog velikog bureta zapomaga glas: ''Umrijeh od žegje; brate, daj vode!'' Usuo carević triput čašu vode u bure, pukla tri obruča na buretu, a izletio zmaj, te ugrabio i odnio mladu caricu.

5  Arijski phallični izraz, u prvašnjoj osnovi priče,

Opet muž tragom za njom. Na putu vratio u vodu ribicu, što bješe dospjela na suho, oslobodio  u gvožgja uhvaćenu lisicu, pa onako i vuka, a na uzdarje dobio od ribe ljusku, od lisice dlaku, a dlaku i od vuka. Najposlije, otkrio grad zmaja cara. Eto ga odatle na bijegu sa ženom. Zmaj tome se prisjeti,  ali mirno jede i pije, dok od jednom odjuri na konju, za tinji ih čas sustigne, a velikodušan, pokloni život obojici. Od zmaja ljuba doznala tajnu ovu. U Jednoj planini stara jedna žena drži na jaslima dvanaest konja, sve ljepših od ljepšega, izim jednoga prividno gubava, ama od sviju najboljega; on ti   je brat zmajeva konja; ''njega ko dobije, može u nebesa ići'', a za tri noći ko dočuva staroj jednu kobilu sa ždrjebetom, taj će dobiti konja. Kroz teške opasnosti i muke, carević nadvladao svaku himbenu hitroliju babe. U jednoj noći, o ponoći, pospavao on na kobili, koja ižčeznu megju ribe; druge noći ode kobila megju lisice, treće megju vuke, te svaki put on ostao jašući na kladi. Nego sretnik, pomoću ribe, lisice i vuka, dokopao se uvijek kobile. U dvanaestero konja, pošto preturi kušnje, izabra sebi šugava, koji, otren i uregjen, prosinu, ukazavši dlaku kao od čista zlata, a lijetaše kao tica. Na pustome konju vinuli se preko polja vjerenici. Odleti zmaj za njima u potjeru. Utaman! Sustali konj zmajev, na posljetku, skoči uvreten, i zbaci svoga konjika, pa zmaj udari o kamen, te prsne na komade — Kad je gradnja dneva ili godine gotova, kad sija svjetlost Sunca noćni Oganj tamani se.

Gatnju božju o dvanaest i o sedam pregalaca godišnjih, koji svijet liječe, kao što od tmine, tako i oda zla, potvrgjuju pučki običaji. Uz kužno vrijeme evo lijeka, u Slavoniji. Dvanaest momaka i dvanaest čistih djevojaka, uzevši plug, imaju se ujarmiti i oborati selo, svi nagi goli, svi mučaljivi, jedno na drugo oka ne osvrćući. Čin biva uoči nedjelje po mijeni, noću u muklo doba. Brazdu, sve dublju i dublju, sedam puta treba obrazditi oko sela, time ušančena.1 Ovako i po drugim krajevima, n.pr. u Srijemu, oboravaju selo, da kuga unj ne bi udarila. Pluži najstariji čovjek iz sela, a plug vuku šest po izbor djevojaka, šest golih mljezinica.2 Što su momci otklonjeni. a uz djevojke ide star čovjek, u tome običaj se promijeni za cijelo od poznijeg stida, pod uticajem tankoćutnog hristjanstva. Koliko je davan ovaj obred, za koji prionu tehnička i svečana riječ oborati, oboravati, domala ćemo viditi u jednakom obredu staroga Rima.1 Znatno je i što kažu zagonetke. Svjetsko drvo Vidovo i Vidino, uz koje se Sunce ragja, mi promotrismo, te nam je ono posve poznato.2

1  Stojanovića prip., na str. 209.

2  Vuk. rječ., pod Oborati.

1  Običaj je praslavenski, jer postoji i kod Malorusa. Kad pošast mori u kojem kraju, onda u selu, koje je još zdravo, izigje u polje nekoliko mladih djevojaka s klupkom, te odmotanim koncem opašu selo svoje,

a gdje svežu dva kraja, zakopaju crnog pijevca i crnu mačku. Pošast ne će preskočiti preko onoga

konca.

2  Iz Dijela III.

Pučke zagonetke, gdje se goneće o godini dvanaesmjesečnoj, postojano, ili iznose drvo, ili pominju cara i caricu:

pa ovako:

''Jedan veliki dub, u njemu dvanaest stupa'' ''Jedan bor, na boru dvanaest stubova'' ''Kita rakita, i u njoj dvanaest stupova''

''Iz jednog stabla dvanaest grana'';

''Poslao car carici dvanaest jabuka''

''Poslao car carici u tisovoj kablici dvanest zlatnih jabuka''

''Poslao car carici u zlatnoj kablici dvanaest zlatnih zvezda''.3

Zanimivo je, da tu tisovu kablicu, drugom prilikom, nagjosmo kod mladoga Vida i njegove djevojke, u mitičnoj pjesmici iz dubrovačke okoline:

''U Ilije, u gjidije lijepa je šći.

Skrojio joj žuti kavad do samijeh tlih, napravio mali žbanjić od tisovine,

pa je posla na vodicu od ljepotice, da donese hladne vode sa Rajevine.

Navrani se mlado momče Leka, terzijn sin, slomio joj mali žbanjić od tisovine,

i prosu joj hladnu vodu sa Rajevine''.4

3  Novakovića zag.

4  Vidi na str. 70 (110) Dijela I.

Još je pak zanimivije, da su stupovi, u narodnom pjevanju i govoru, upravo do Sunca:

''Sunce gleda, a Suncu govori: Žarko Sunce, rastupi stupove ....

i rastupi (Sunce) velike stupove''.5

Naime, pred sjajnim stupovima Sunca, rastupa se tama:

''Žarko Sunce, moj zlatan barjače, ti rastupi stupove oblačne!''6

Za čudo je, da isti govor, glede Sunca, izbija i iz grčkoga mita. Sunčani Herakle, na svršetku svojih dvanaest muka, u krajnjem zapadu, razdvoji Kalpu i Abilu te načini dva planinska stupa, t.j. on rastupi tamu i rastvori vrata novoj godini.7

5 Petranovića pjes., knj. I, 73, v. 4—5 i 9.

6  Id knj, III. 62, v. 2—3.

7  Heraklovo ovo pregnuće kano da se priča i kod kajkavaca. Neki junak na olujnoj kobili, koji može biti mlado godišnje Sunce, traži sebi ćer kralja vilenskoga. Opasni put k dvorima djevojčinim vodi kroz dva

stupa. Stupovi se otvaraju i zatvaraju. Otvoriše se jnnaku od daha njegove olujne kobile (Krausz,

Sagen, II, 57).

Za Sunce godišnje vedična himna nam reče: ''Sa dvanaest žbica kolo vječitoga reda kotrlja se okolo neba, a da se nikad ne istroši; o Agni, nanj uspelo se sedamstotina i trideset sinova blizanaca'' (danâ i noćî), jal ''trista i šesdeset'' (danâ), po drugoj vrsti iste himne 1 Dneve izbrojene, a nekako oličene, nalazimo u priči Vukove zbirke: ''Megjedović''.2 Savilo se u brku junaka Brka do ''trista i šezdeset i pet tičijih gnijezda''. Brko je u priči biće čudesno i gromonio; a ko je on, razabraćemo drugdje.

1  Vidi naprijed na str. 101.

2  Vuk. prip., 1.

Nego, i ''kolo sa dvanaest žbica'' učuva se u nas, pri svemu tome što se, kroz vjekove i vjekove različitog razvića, dijelimo od Indâ. Ono je kolo naše ''Vrzino kolo''. Čakavci ga, možda, ne znaju, ali ga znadu štokavci; a pričanje o njemu, megju našim ljudima govora kajkavskog, rasturilo najdeblje grane. Pričaju ovi,3 da ima negdje jedno veliko kolo, na kome su gjaci grabancijaši. Kolo je sa trinaest ili dvanaest žbica; na svaku žbicu stupa po jedan grabancijaš, a onda svi brzo okreću kolo naokolo, pa koji od njih prvi odleti, taj je pravi grabancijaš. Na pozoju, na zmaju, leti ovaj, jezdeći put sunčanog istoka, gdje megju ljude hoće da prodaje zmajevu kožu, jer od nje svaki čovjek mora imati po komadić jedan pod jezikom, inače svi od zime pogiboše. Svake godine, redovito, grabancijaš ide k zmaju, da se

nad njim moli, pa i grabancijaševo odsuće traje za godinu dana. Zmaj je veliki krilati konj, što nastaje od ribe, od žabe, od zmije, a izvija se ispod zemlje iz blatušine, a gdje u zraku leti, izvodi i munje i vihor i gràd. Ima starog i mladog zmaja. Grabancijaš gjak jeste čisti momak; on zauzdava zmaja, prije nego što njega zajaše.4 Grabancijašu red je izučiti do trinaest škola.

3  Vidi iscrpnu analizu dotičnih priča Valjavčeve zbirke u V. Jagića:

Die südslavischen Volkssagen von dem Grabancijaš djak und ihre Erklärung, Arkiv, II.

4  U legendarnoj povijesti grada Dubrovnika, pod g. 802, pustinjak sv. Ilarijon takogje zauzdava zmaja pripitomljena, vodeći ga iz pećine u more. Annal. Rag., p. 13.

U crnu, trinaestu školu ne prima se na jedan put više od dvanaest gjaka. Kad je školska godina pri koncu, učitelj neki donosi megju gjake jedanaest knjiga, a dvanaesti gjak, koga knjiga ne dopade, ima tjerati zmaja, i za to on prima posebnu knjigu poučnu. Grabancijaši idu u Arabiju.

Vrzino kolo sa dvanaest žbica i dvanaest gjaka, svaki od kojih stupa na jednu žbicu, nije drugo, no sunčano dvanaestožbično kolo u Vedi. Daljeg dokaza ovdje ne bi ni trebalo, pošto glasom istim odjekuje i vedična himna i pričanje naše. Ali se i u ostalome potpuno sklapa misao Indâ i naših kajkavaca. U himni, uz kolo sunčano prizivlje se Agni (Oganj), koga Veda drugdje sazdaje u silnog zmaja, što brekće jureći po ajeru;1 a u pričama taman je zmaj do gjaka. Što bi se ljudi skončali od  zime, da pod jezikom ne drže komadić od zmajeve kože, i u tome se odsijeva okrjepna moć ognja.2 Zmaj postaje od zmije, t.j. od ognja, a i od ribe i od žabe, pa ispod barovite zemlje, što će simbolično reći, da se sila ljetnoga ognja izvija iz krila zime i mrzle zemlje.3 Stari i mladi zmaj oličuju starog i mladog boga Ognja. Da se kod grabancijaša izražava mit Sunca i Ognja godišnjega,4 pokazuje sav govor pričanja. Na zmaju oni odlijeću, svake godine, put sunčanog istoka, gdje se Sunce ragja. Grabancijaša je dvanaestero, ili trinaestero, kao što je dvanaest, ili trinaest mjeseci, u godini sunčanoj, ili mjesečno. Okreće im se kolo naokolo, a redom svaki gjak tjera zmaja, jal redom stupa na jednu od dvanaest ili trinaest žbica, kako ustopce, jedan za drugim, sljeduju mjeseci preko godine. Sunčevo ovo kolo jest kolo sreće godišnje, sreće svake. Po kazivanju njemačkom, šturu inače prema našemu, od kola, jal koluta sreće (glücksscheibe), svake godine otpada zadnji gjak, te ga vrag nosi, a, kakogod i u nas, gjaka je dvanaest, to jednoimenih Johannes.5

1  Rigv. I, 79, v. 1: ''Zlatokos je on (Agni) u ajerskome prostoru, zmaj brekćući, šibajući kao vjetrna struja, Zori pouzdanik svijetla siaja''.

2  Uporedi, u priči, navedenoj na str. 104, ''zlatan prsten, koji pod jezikom zmijinji car čuva''.

3  Gubernatis, Myth. zool., passim.

4  I u germanskoj mitologiji Oganj je do Sunca, jer se oganj u drvetu zažiže krjepošću sunačne toplote (Grimm, Deutsche Myth., s. 509).

5  Grimm, Deutsche Myth., s. 724, 855 i Nachtr. zur s. 856.

U ovoj našoj mitologemi o kolu Sunca dvanaesmjesečnog ima i docnijega prirasta, koji nam je lasno odlijepiti. Sunca dvanaestora budu s vremenom gjaci, što idu u školu. Kako su gjaci i kod Nijemaca, biti će ova pretvorba dosta starinska: meni se barem čini, da ovdje zajma nije, niti našega, ni njemačkoga. Osim kajkavaca, gjake nam izvode i štokavci, kao što u pričanju o grabancijašima, tako i  u pričama naličnim. Čusmo na više, u priči iz Vojvodine, da djeca, idući iz škole, spaziše zmijče, vihorom preneseno, koje gjak jedan uze k sebi i zamilova.1 A vidićemo, gdje se i Momir preruši u gjaka, pa uči školu u manastiru. Gjačku navlaku kano da najradije na se metnuše sniženi mladi bogovi. Što su pak naši gjaci nazvani grabancijaši, ta im se riječ pridjede od praznovjerja sredoviječnog: grabancijaš je iskrivljeno od talijanskog negromanzia, te znači koliko i negromante.2

Može biti, da i riječ vrzino, za koju neznaju kajkavci, štokavcima izruči isto praznovjerje, U tekstima staroslovenskim vijeka XIV vrzino kolo glasi verzilovo kolo, a u još jednome tekstu vergiliisko, što se odnosi na pjesnika Virgilija, smatrana u ono vrijeme kao veliki magjionik.3 Nego, ovo prilaženje tugjih riječi, i primisli novijih, mitu ne kvari suštine. To je, dašto, degradacija mita sunčanog, ali, i pored nje, mit postoji u svoj cjelosti.4

1 Na str. 104.

2 Jagić, Volkss. von dem Grab., s. 451—2. 3 Id., s. 473—4 i 743—4.

4 Drukčije g. Jagić. On misli, da je pričanju o grabancijašima i sama jezgra novija i kao hristjanska, te da je legenda od popova uturena u narod. Grabancijaških dvanaest škola, to su četiri gramatikalne, pa dvije humanistične, dvije filozofične i četiri bogoslovne, po razdiobi, veli on, sredoriječnoj-jezuitskoj. Broj trinaest da zar dolazi zbog ominoznog mu značenja i kod južnih Slavena. Legendi da je središte u tvorenju tuče.

U svemu glavnome isto kolo gjačko nalazi se i u štokavaca, premda im se pričanje o grabancijašima ne razvede, koliko u najzapadnijem dijelu naroda. Na vrzinu kolu, kolu vilovnom, ima tačno dvanaest gjaka, koji, pošto izuče dvanaest škola, idu tamo, da ih dovrše i da se zakunu. Vrzino je kolo u odaljenoj zabiti, kao, n. pr., navrh Velebita, gdje stoji igralište vila, tako nazvano;

pa, od istog imena, ima pod Velebitom i selo Vrzići. Drugari vila i gjavola, gjaci iz vrzinoga kola znadu mnogo koješta: ''taj je bio i na vrzinu kolu'', govori se za čovjeka, koji je mnogo učen. Ali su opet izdrpani, te je druga poslovica: ''kakav je izdrpan, kao grabancijaš!'' Gjaci vode oblake, kad je vrijeme olujno, ili pada tuča. A kad su na vrzinu kolu, pa čate nekakvu knjigu, od dvanaestorice nestaje jednog, a da drugovi to ne prisjete: nestaloga odniješe vile, ili gjavoli.5

5  Vuk. Život i ob., str. 220.

Ima o tome i polupučka verzija. Jednom vidi neko dvanaestoricu grabancijaša na vrzinu kola, u gradu njihovu, što ga oni sazdaše, pomoću vila i zmajevskih nemani, na visokom vrhu, onamo preko mnoge zemlje i mora. Grad se sjao u plamenu, dok gjaci, svi gospodski i naočiti, čatijahu, oko  okruglog stola, tajnu knjigu. Gvireći u knjigu, jedan drugoga nit gledahu, nit vigjahu. Čačenje   šumljaše više i više sve do glasa i duhanja gromotnog; od vrzina kola varnice vrcahu, gjaci plamahu, a grad se tresijaše, kadno gjak jedan odleti, jašući zmaja, sazdana od sama ognja. Nasta onda tišina, i pade tama. Izmoreni su grabancijaši, jedanaest njih što ostadoše; pa megju sobom tiho razgovaraju. Ali nad ''velikima'' gjacima još bijaše viditi neku plamenu strijeku.1

1  U Danici novosadskoj, g. 1864, br. 16 na str. 249 i br. 17 na str. 264—6. Ovo je jezgra o vrzinu kolu, u razvlačenoj mitologičnoj pripovijesti od Joksima Novića Otočanina. Jezgra ta čini mi se pučka, te je ja ne odbijam na ličnu fantaziju pisca; ali je, ipak, rekoh polupučkom, pošto se nalazi u priči umjetnoj.

Sve o vrzinu kolu pristaje najtješnje u okvir onoga, što bi doslije izloženo. Dvanaestorica sunčanih bogova kolo zavrzli, pa grad grade na visini; grade sjajnu i toplu godinu, pomoću ognja, zmaja ognjevitog, a uz silnu buku meteornih godišnjih pojava. Mjeseci i bogovi regjaju se tako, da jedan za drugim u svijet stupa, te i vlada; mjesečnog odabranika, po redu naivrsnijeg, pridigao i uzvinuo zmaj-oganj, poznijim izrazom vrag, dokle svi ostali, izmoreni, ćute za to, što vrijeme navršiše, pa i minuše; jedanaest njih u tami borave, očekujući svoj novi skok mjesečni. Ovo čamanje izražuje se  i drukčije, u pričanju: gjaci su u poderanim haljinama, ili idu u školu crnu, ili im je ''verzilovo kolo'' dolju u adu, megju mrtvima.2

2  Ovako staro-slovenski teksti

Grabancijaška legenda zagje u Madžare i u Rumunje, pa i tamo jednako, gdje manje a gdje više, odaje bogove sunčane. Po pučkom kazivanju madžarskom,3 dvanaestorica stupaju na kolo sreće, koje se obrće naglo, dok jednoga od njih nestane. Odlutalog grabancijaša nosi zmaj u zemlju Maurâ, a ''do sunca tako blizu'', da se malne topi od njegova žara. Pripeklo u maurskoj zemlji; pa se ljudi onmošnji rashlagjuju, mećući pod jezik komadić od mesa zmajeva. Grabancijaš rado pije od crne krave slatku jomužu; tim nevarenim mlijekom i primiri se, najbolje, kad je ljutit.4

3  O. Asbóth, Der Garabonczas diák nach der Volksüberlieferung, Archiv, IV.

4  Više puta napomenućemo, da se arijski bogovi napajaju mlijekom svjetlosti.

Gdje je jedan odletio, jedanaestorica idu okolo, obrgjali. izmršani, izdrpani, a i oni prose mlijeko uz kruh; odbiju li se, navući će oluju. Nego, grabancijaši ponajviše su dobrotvori, te se žetva

od njih spori, i daju ljudima blago. Nose plašt na kola, kolastu hazdiju.1 Čate knjigu, kad prizovu k sebi zmaja.

1 Sunčevo obilježje.

Rumunjska tradicija2 bavi se osobito tamom i mrazom grabancijaša. Scholomonarâ je deset, a pripravljaju led u oblacima; ama zmaj hoće sa smrzloga nekoga jezera led da otkloni. Scholomonari imaju svoje suprotnike, koji tvore tuču. Ovi protu-scholomonari nastoje, te se jedan gjak sa zmajem strovali; onda svi gjaci leže oboreni, pod silnom gromadom leda.

Božju nepriliku u tami, pri nestašici ognja, pričaju dosta razgovijetno pripovijetke kajkavske. Jednome kralju bilo dvanaest sinova i kći jedinica, koje sve progonjaše maćeha, druga kraljeva žena. Pastorci čuvahu svinje, a pastorka kućaše kuću. Nekoga dana nestalo odojčeta izmegju svinja, pa  usljed maćehine kletve, dvanaestero braće prometnuše se gavranima i odletiše na stakleno brdo. Prvi brat bijaše sestri ostavio prsten. S ovim prstenom ode ona braći u trag po bijelome svijetu, od vjetra do vjetra pomamna, dok je treći blagi vjetar ne odnese na brdo, pusto prebivalište zaturene dvanaestorice. U nekoj kuhinji sakri se sestra za peć, i baci prsten u čašu punu vina, koju ispivši brat prvi, pa redom onako i druga braća, svi se pretvoriše mladićima, kao što su i bili. Nego su ti mladići sjetni, neveseli. Da ih riješi i ove čarobije, sestri je red za sedam godina nikomu ne pisnuti, niti se kome nasmijati. Za ovo vrijeme boraveći u šumovitoj gori, ona se vjenča, i rodi sina vuka, koji opet govoraše kao čovjek. Na posljetku, minuo i rok od sedam godina. Sestra se grohotom nasmijala, pa joj se od jada oprosti dvanaestoro braće sumorne. I sinu spaljena je tada vučina, te zasja iz pepela divno momče mlado, negdašnji Vuk.3

2 M. Gaster, Scholomonar, d. i. der Garabancijaš dijak nach der Volksüberlieferung der. Rumänen, Archiv VII.

3 Krausz, Sagen, I B., 45. Priča je iz Petrijanaca.

Gdje se god može, nama je kratiti, pa govor ove priče, već više puta drugdje tumačen, ne ćemo nanovo rastumačiti. Samo pokazujemo na djevojku kraj peći, što je ženska slika od nas vigjenoga liječitelja Ognja. Besjeda priče, svedena na običnu besjedu, glasi: Kralj nebesni ima dvanaest sinova, Sunčevih lica dvanaesmjesečnih, i ćer jednu, boginju Ognjenu, koje sve goni kraljeva inoča, crna  mrzla Zemlja.

Istu dvanaestoricu valjda i bolje označuje ova druga priča kajkavska,1 koja s pričanjem o grabancijašima poteče iz vrela jednog.

1 Id., ib. 28 Priča iz Zamladinca.

U Pustom selu živio pobožan zglob, muž i žena kojima se rodi, redomice, do dvanaest sinova, gojenika vila. Od radljivih momaka pomoć bješe gotova svakome, čim bi tko želio ili orati, ili žeti. Na to, otac im se prestavi. Ucviljenu obitelj hoće da utješi imenjak pokojniku, pobožni Lacko, ništa manje radljiv od one braće s njim tijesno sprijateljene. Udovici mahom se javiše prosci, koje sve iz prva odbi; no na posljetku, oni odvrnuše majčino srce od rogjenih sinova. Pet, šest li, tih nitkova zasjelo, s nekoliko starih ženetina, za sofru u kući udovičinoj, a sinovi, pitomci vilenski, gladovali; dok se nametnici o podne častili, braća, slomljena od napornoga rada u polju, lijevala suza groznih. Jednom, oni otjeraše iz kuće goste nezvane; ali mati, od dana do dana sve to većma opaka, poviknu: ''Da ste prokleti! Vas dvanaest odnijelo dvanaest gjavola! Eto, pod njihovu vlast da potpadnete.'' Začu se huka, vihor provali u sobu, a djece nesta. Istom sada zaoriće vesela, razuzdana vika zlikovaca na okupu! Braća su opčinjena, daleko u nekom gracu, a u gustoj šumi. Gradac čuva glavom vrag, sa dva velika crna psa. Nego je još živ mladi pomoćnik Lacko. Doznao od vila, gdje su braća, i vile ga naoružale; ima vilovnog konja i jednu jabuku bogodanu, pa izgleda taman kao kralj; suviše, vila ga jedna prati. Kad do tvrdoga graca dogjoše, dva psa udare u bijes, rekao bi zemlja će se pod njima prosjesti. Onda  se konj u zrak vine i zametne borbu žestoku dotle, dok propade vrag, te i pseto jedno, pa i drugo:   vražja glava bačena je gore u peti kat. Njisnu za tim konj vitez, i provede mladoga Lacka kroz četiri prazne sobe do pete, u kojoj suzni u kolu sjegjahu dvanaestorica braće. Vratiše se, svi razdragani, u Pusto selo, gdje ih ljudi željno očekivahu. Moću pridošlih vila, sigje rudi oblak, te uznese na nebo ono

trinaestero odličnika. Već u večer toga dana bilo ih je viditi, gdje se sjaju na svodu nebesnom. Lastari

prozvaše ih ljudi, a ovo je ime njima još i danas.

Jasno je ovdje božanstvo braće: oni su svetitelji, uzvišeni sa zemlje na nebo, oni su bogovi. A označno je i sve ostalo, u ovoj priči: Pusto selo, stari i mladi Lacko, razmetanje pet šest li zlikovaca, opčinjeni gradac s vragom i sa dva psa, konj vitez pod mladim Lackom, bogodana jabuka i pomoć vila. Lacko je Vladislav, t. j. vlasnik, mogućnik, pa stari i mladi Lacko kao da ovdje prikazuju starog i mladog Vida. A kako nam je, valjda, razumjeti ime Lastari, to ćemo dalje viditi. U priči je kratki ocrt čitave povijesti božje godine. Sunčani bogovi vladaju kroz godinu, a iz zemlje izvode rod poljski.

Nego, uz mijene godišnje, ima i godišnjih bijeda. Preko zimnog vremena, pusto je selo božje i ljudsko; zamire ostarjeli Vid, višnji vladar, te amo čamaju ljudi, kako i tamo bogovi, u opčinjenu gracu svome. Navaljuju onda Jadi, pet ili šest zlikovaca, koliko ima u godini mjeseca nevoljnih, tamnih, i tamom izješnih; vlada Vrag sa crnim poznatim psinama ada. Ali vrijeme se okreće, vijaju se gromorni oblaci, oblijeću vile, ojačani Vid javlja se s konjem. Vragu i Jadima red je propasti. Vid juri s konjem i s jabukom sunčanom, preko četiri prazne sobe, četiri doba u godini, u sobu petu, u novi zeman, pa svi božji vladari sjednu opet gore na čistinu razgaljenoga neba godišnjeg. Od pobožnosti prema ovim vladarima, možda više no od značenja ljudske moći, začestila u nas imena: Vladislav, Vladimir, Vladun, Vladoje, Vladeta, Vlatko, Vlaško, Vlado, Vlać, Vlaj, te i žensko Vlada. Pače Vlada kao da je ime jedne boginje, u ovom štokavskom pokliku: Tako mi Lade i Vlade i devet sjemena!1 Uz dvanaestero braće mi već pripazismo sestru jednu.2

1  Vuk. rječ., pod Vlada.

2  Vidi na str. 112.

Dievojka je jedna i dvanaestolika, kao god i Sunce, koje, budući jedno, prikazuje se ipak dvanaestoliko u godini. Kolo dvanaest djevojaka nije rijetko u našim pričama o Suncu, a i u obredima, ubaštinjenim iz stare religije.3 Njihovu jednoličnost najviše ističu naše bugarštice. U takoj jednoj pjesmi, koja u mnogom ponavlja mitično povijedanje pjesme Vukove o ''ženitbi Dušanovoj'', vjerenica ne razpoznaje se u kolu dvanaestorih djevojaka:

''Sve su mlade djevojke jedne slike i prilike,

kolik' da ih je jedan danak jedna majka porodila.''4 Opet, u sličnoj bugarštici, zvuci kajda jednaka:

''I prid kralja izide dvanaes mladijeh djevojaka. Sve mi one bijahu jedne slike i prilike,

iste slike i prilike u jednaku tanku ruhu.''5

3  N. p. onaj, što se obavlja uz kužno doba. Vidi na str. 106.

4  Bogišića pjes., 9, v. 56—7.

5 Id., 26, v. 23—6.

Koja je kraljeva zaručnica, razaznali ovako. Vojvoda Janko, što u ovoj pjesmi stupa na mjesto Miloša Voinovića,

''s sebe svuče svilenu dolamu svoju,

tere mi je prostire usred dvora sv'jetla bana (vjereničina oca), i vrh nje je prosuo dvanaes zlatnijeh prstenaka,

golu kordu držeći u desnici ruci svojoj,''1 pa

''koja bješe kraljica i kraljeva vjerenica, stade nizat' prstene na svoju na b'jelu ruku.''2

I u bugarštici o Novaku povrzmale se te mlagjane djevojke, dvanaest na broju, a jedne ''slike i prilike.''3 Povorku boginja, ili jedinicu Ognjenu drúgu Sunca, mi ćemo češće susretati, slijedom našega izlaganja.

1 v. 30—3.

2 V. 40—1.

3  Id., 39, v. 17. Slični motiv nalazi se i u ruskim skazkama. Starčini je iznaći, u kolu jednake dvanaestorice, mladog junaka (mlado Sunce).

Napomenusmo godišnje zlikovce. Po općoj slavenskoj mitologiji, Bozi, koji će biti naša Sunca, vladaju od ljeta mladog do jeseni, gdje ih u premoći zamjenjaju Bĕsi. Riječ je Bijes i naša. Kojšata zlo čini se ''od bijesa'', ili ''od obijesti'' ; a kad rečemo psetetu: ''bijes te skolio!''4 iz izreke proviruje biće živo, koje opkoljava. Bijesi su godišnji zlikovci, što biju sunčane Bogove, a straše ljude. Isti su, valjda  i Jadi, koji jednako perzonificirani izilaze iz pučkih kletava,5 a, u neku ruku, idu naporedo s Bijesima. Sudeći po etimologiji, proždrljivi Jadi kao da su posebiti Bijesi zimskih zatornih mjeseca.6

4  Vuk. posl.

5  Vidi Dio I, na str. 58(98).

6  Jadi od Korena êd, jad, jesti, a Bijesi od bi, biti, tući, po Miklošiću (Etym. Wört.), od bhi, strašiti, po Daničiću (Kor.). Bêsas u Litvina, Bis u Malorusa, jest vrag.

Najviše pod uzajmljenom tugjom riječi ''Divovi'', kruti i nezgrapni Bijesi goropade se u mnogoj našoj priči. Ima ih obično devet, ili da taj broj odgovara broju neljetnih mjeseca, kroz koje Divovima ukazuje se sila, kad cjelovita a kad polovična, ili da je ono devetanje broj neopredijeljen, kao što je u Vedi i u Avesti. Za sve priče ovakove neka bude primjerom ova podulja Vukova, u kojoj nam se ujedno izvodi Oganj, a i poznata nam noćna trilogija Sunca.7

7  Vuk. prip., dodat. 1.

Car imao tri sina, i tri ćeri, ostario, pa umro, uz zapovijed, da braća djevojke podaju za prve prosioce, inače biće prokleti. Jedne noći strašno zagrmilo i zapjevalo; sve se sijeva, a carski dvor drma se, dok uljeze čudno biće, čitavo ognjevito. Prosac je to prve sestre; ne dadu je dva starija brata, al je  dâ najmlagji. Na polasku mladenaca, opet huka, buka i sijevanje, no to prolazi i osviće dan. Druge  noći, s drugim takim bićem biva isto radi srednje, a treće noći radi najmlagje sestre. Za tragom sestara svojih išla braća u svijet, pa u jednoj planini, u noći, legoše spavati do nekog jezera. Stražu čuvaše brat najstariji, a spavahu dva mlagja, kad se na jednom zaljulja jezero, i strahovita aždaja navali na   stražara, koji joj nožem glavu osiječe. Po isti način, u drugoj noći do drugog jezera, srednji brat posiječe dvoglavu aždaju, pa i troglavu najmlagji u trećoj noći. Pod silnim pljuskom od jezera  aždajina, ugasi se braći noćna vatra. Nego, najmlagji junak ne htje braću da probudi, već zagje u  pustoš onu još dublje, ne bi li ognja dobavio. Tražeći ga, naišao na jednu pećinu, gdje oko jedne vatre devet divova gotovljaše sebi jelo od ljudskog mesa. Dva se čovjeka peku uz vatru, a ključa i puna oranija isječenih ljudi. Hranio ljudoždere divove carski grad, te sada s divovima mora na plijeno ići i carević. Iščupali divovi jele, te naslonili jednu na gradski bedem, a dok drugu htjeli spustiti s bedema u grad, njih devetero, pri poslu prignutih, smače junak. U gradu sve pusto, i kano mrtvo, od divskog straha! Ali oživi sav grad, gdje mladić, iza poloma divova, ubi, u carskim dvorima, i jednu veliku zmiju, što ju nagje gdje mili niz duvar, te hoće carsku ćer megju oči u čelo da ujede. Svila i zlato krašaše djevojčiinu sobu. Carević uzme po tom vatre iz divske pećine, i vrati se braći, taman kad se svane i sunce ograne. Car onoga grada bijaše silan gospodar, ama plačan svakog jutra, kad mu ono divovi ubijahu i jegjahu čeljad; pa, doznavši sada za pregnuće i za viteza, pokloni mu ćer svoju. Sa ženom, dade mu i devet ključeva od devet soba, pod zabranu, da ne otvori devete. Carević, ipak, otvori i ovu, te nagje u njoj čovjeka, tvrdo zakovata u gvožgje; to bijaše Baš-čelik. Tekao pred njim iz  zlatnog čunka u zlatno korito vrutak vode; do okovnika bio jedan krčag, ukrašen zlatnim kamenjem,   ali žedan on ne mogaše vode da dohvati.1

1 Tantalova muka. Mit naš o Ognju, dok tumači helenskoga Tantala, usporegjuje se i s mitom Prometejevim; ali nije zgoda, da se o tome ovdje govori. Baš-čelik ove priče ''Gvozden'' je ''čovjek" u priči Vukovoj, dodat. 3; pa i ovaj opet, kako ''sjedi u bunarini'', nas opominje na Tantala.

Obećavši careviću tri života, očajnik triput ga zakune, da mu pruži krčag; a kad se dvaput njim napoji, i treći put zali mu se glava vodom, prsnuše okovi, te raširi krila. Ali pod krilo odmah uze ženu carskog sina, i vinu se otlen kao munja. Odlutao carević, da ženu potraži.

U putu našao najstariju sestru, vjenčanu sa zmajskim carem, pa drugu sestru sa sokolovskim,  pa i treću sa orlujskim. Od svakoga od njih dobi po jedno perce od krila njihovih.1 Napokon, otkri i ženu u pećini jednoj, Triput on pokuša nju izmaknuti, a triput na bijegu stiže ih Baš-čelik, koji carskome sinu svaki put oprosti život radi triju već darovanih mu života. Četvrtom, ovaj izvadi i zapali pera; na mah doletiše, sa carima, jata zmajeva, sokola i orlova; al carevića čas prije rasjekao Baš-čelik na dvoje i iz ljutog boja iznio ženu. No eto, u devet trenutaka, jedan od najbržih zmajeva donese vode  s Jordana, pa njom tri cara svog zeta oživiše, koji ni sad ne okani se žene svoje. Od Baš-čelika ova izmamila tajnu, da mu snaga vanredna leži u tici, što je u srcu jedne lisice u planini. Hajku na lisicu, kojekako pretvaranu, digoše orlovi, sokoli i zmajevi, te je, na posljetku, i zaplijeniše. Rasporena je,  pak joj je nagjena tica u srcu, koju spališe, a kako tica izgori, Baš-čelik poginu. Žena preporna osta careviću.

1 Kako se ova pripovijetka razvlači i svoju mitičnu sadržinu ponavlja, sastavljena je, očigledno, od više ulomaka. Ali su joj ulomci, ipak, najviše starinski. Tako, n. p., ovo čaranje ovdje s perom čovjek bi mislio, da je neznatni potez, muha pripovjedačeva, dočim, naprotiv, već Avesta govori o istim čarolijama. U Khorda-Avesti (XXX, 35—6) pominju se pobožne čari, izvedene moću pera jedne čarobne tice. To je tica krilatoga Verethragne, boga pobjede. Pače je tica i sam Verethragna, a kad je god do nevolje viteške, neodoljivo ga se primami paljenjem tičjeg pera. Eranski je i ''nemušti jezik'' naših i njemačkih priča, jer ga taman taj bog poznaje (Khorda-Avesta, XXX, 21).