Dio III.

Sunce.

U religiji prirodnoj, Sunce ljudima se nameće bogom. A kako i ne bi?

Čudo od sjaja i žara, Sunce redi dane, godišnja doba i godinu. Očite, a neiskazane su blagodati njegove. Svakog jutra, pred mladim Suncem, tama se rastupa, te nastaje svijet božji; svake godine, skok mu ljetni javlja plodove i dobrobit ljudskoj sirotinji. Ovo je pojav neprevarni; koga ne mogu osujetiti, a ni promijeniti, naletnici iz ude prirode. Silu toga možnoga Sunca, koje grije, čisti i oživljava, duboko osjetiše zimogrozni Arijci. Čovjeku arijskom Sunce zasjeni oči i razigra srce, pa ganuti vapaji i vruće molitve brzaše k njemu. Mimo prostu čeljad, i mnogog odličnika k svojoj žarkoj ljepoti pritegnu visoko Sunce. U skromnoj, u radišnoj sobi, na njemu se nadahnjivao ushićeni revnik stare vjere, car Julijan, slavio ga stihom neumrlim Byron, a vapio ga Gothe, na umoru.

Po ovome nije čuda, što neki, istražujući prvi osnutak mitova u prirodnoj religiji Arijaca, rekoše, da im se vjerovanje začelo s božanstvom Sunca. Drugi mitolozi taj začetak vole viditi u munjevnom ognju i u olujnoj noći neba. Prilika je, da obje teorije, sunčana i olujna, ovako strogo izražene, premašuju cijelj, te da samo djelomičnu istinu pogagjaju. Pokretači vjere arijske valjda su, zajedno, i sunce, i munja, i vidilo, i oganj, i djedovi upokojeni. Promišljeni logični sustav, po kome koncem ciglim ispredala bi se čitava religija, to može biti posao novovjekih mislitelja, ama nije ljudi prvobitnih, koje, u tijesnome obimu prirode obeseli ili zbuni sve i svašto.

Što se tiče Slavena, pa i nas Srba i Hrvata, Sunce je zamašito božje biće, ali izvor religiji nije nipošto. Stari naši ne pomisliše, da je vidilo od sunca, kao što je u istinu, nego da je od vidila sunce, pa ga ovome podrediše. Ljudima priprostitim pričinjalo se vidilo na svaki način starije: gdje sunce još ne iskoči, vidilo je već tu, ali bez preteče, vidila dnevnog, sunca nema. Sunce stoji od Vida, te je njegov sin. Proizlazi ovo iz riječi Helmoldovih, isporegjenih s govorom naših pjesama narodnih. Dok  Helmold reče, da Slavenima Svantevid bijaše car nebesni, ''bog na nebesima, bog bogova'', koji ''vlada

nad ostalima'', što su ''od krvi njegove potekli'' i ''kao polubogovi postali zrenjem njegovim''1, istog ovog cara naša pjesma jekavska, iz sinje davnine, kaže ženiteljem te i ocem Sunca: ''Car nebesni, kad ženjaše Sunce, — svetitelje zove u svatove''2. Ovako, i pjesme ostale, pa i narodne priče, uvijek Sunce iznose, ne kao starješinu, već kao momka u najvećem naponu. Dašto, Sunce ima svog Sunčevića3, jer, kako zalaze i uzlaze, slavenski su bogovi udvojeni. Ali Sunce ipak ostaje mladić. U narodnoj tradiciji, pominje mu se stara majka, koja se zove ''Sunčeva'', jal ''Sunčareva majka'', a biti će nebesna Vida; pominje mu se, letimice, brat Mjesec i sestra Danica. A pominje se još jednako, kao svijetli bog, u pučkoj zakletvi: ''Tako mi što sja!'' t.j. Sunca4.

1 Vidi Dio 1, na str. 32—4 (72—4).

2  Vrčević, Tri glavne sveč. str 74. Petranovićeva zbirka (knj. I, 2, v. 1) ima varijantu: ''Žar nebesni žarko Sunce ženi''.

3  Vuk. rječ., pod Sunčević.

4  Vuk. posl.

Sunce se mladi i u samom jeziku. Sun-ce je deminutivna riječ u svima jezicima i narječjima slavenskim. Pa kao da ga još hoće umanjiti, naš govor ima i Sunahce, Sunašce. A za izlazak Sunca vrijedi izraz: ''ragja se Sunce'', ''rogjaj Sunca'', što kaže, da mu se mladina danomice ponavlja. Iz ovoga se vidi, da je Sunce smatrano dragim mladim stvorom, sinom drugoga boga i boginje. Da li sinom, ili ćerju njihovom? Glede nas Srbâ i Hrvatâ, nije preporno: po postojanom predanju, a zar i po obliku prvašnjem Slьno4, reći je, da se Sunce svagda mislilo kao muško biće. Nego ga takova pomisliše, ponajčešće, i sami Arijci. Nije boginja, a bog je, kod Italo — Helena i Eranaca; bog kod Indâ, uz ime Savitar, ili Bhaga, ako i ima ćer Surju. Rekao bih, da sami Germani imadu Sunce boginju. Što Litvini,  a i Rusi, gdje i gdje, motre Sunce ženom, te je pridaju mužu Mjesecu, to jednim, pa drugima, valjda dogju iz germanskog susjestva.

4 Miklošić, Etym. Wört., pod Sǔl.

Ako Sunce očima našim bijaše mladić, oni od mladosti njegove nikad ne odvojiše veličinu uzoritu. O božanstvenoj vlasti, o atributima Sunca, kad je vjera u njega još živa bila, nestaje nam, doduše, svjedočanstva, poput Helmoldova, ili Saksova, o Svantevidu; ali o bogu, eto, svjedoči narod s obilnim gradivom govora i pričanja svoga.

Ne treba na dugo razlagati, da Sunce, kao što Arijcima, tako i Slavenima, bijaše moćni vidar ljudskoga tijela. Liječi čovjeka osobito jutrenje svježe sunce. U Srbiji, po selima, mladim suncem tjeraju groznicu. Gleda se, na koje će mjesto na duvaru, u kući bonika, pasti u jutru zraka od sunca; onda na tom mjestu izvrte, te piljevinu daju grozničavu, da je pojede1. Izliječiće ga božje sunce.

1 Milićevića živ. Srba, str. 172.

Kano vlastito Suncu bijaše jedno veliko svojstvo: taj bog čisti, pa i kaje grijeh. ''Žarko, veselo'' Sunce (da ovdje upotrebimo pučke epitete) obasjava svaku tvar, te prodire i u dušu čovječju, kojoj ulijeva radost svježeg jutrenjeg uranka. ''Na istoku zaigralo Sunce, . . . Sunce grije, od gr'jeha nas  mije'', klikuje poganskom krućinom pjesma hercegovačka1. Etika djedova naših ne bijaše ono, što je naša sadanja. Pod hrlim zdravim mlazom Sunčeva sjaja, kao što noćna sumornost, tako ižčezava i   tama grijeha; ako čovjeka Sunce redi, miri i krijepi, to biva u poglavitom odnosu s tvarnim i vidljivim svijetom2. Ovome Suncu, jutrenjem veseljaku i čistiocu sa istoka, kad se ono iz tame na svijet vraća, još jednako klanjaju se Jekavci, pobožno izlazeći na oborna vrata, i vapijući: ''Sunce na istok, a bog na pomoć!''3 Božja ta pomoć, ne samo da tamni grijeh s duše i sa svijeta odmiče, nego će ga, prigodno, i pokajati. ''Sunce te osvetilo!'' čuje se u narodu, a čuje se prečesto: ''za prava boga'', ''na prava boga', ''na pravdi boga'', gdje se god hoće zločinstvo koriti, pa se sve ovo, iz prva, odnosilo na osvetničko Sunce. Od iste osvete dolazi mu, valjda, i pridjev ''jarko''4.

1  Vukove Srpske narodne pjesme ženske iz Hercegovine, u Beču 1866, 318, v. 12—15.

2  Za tvarnost grijeha uporedi i jekavski govor u Vrčevićevu Nizu prip., str. 79 : ''Nego hajte, braćo, da ja sam polovicu maknem grijeha na moju dušu, a vi svi polovicu'' ; a i dalje, na str. 81 : ''Dobaviše brijača, i ode brijaća britva svud po svatovima od ruke do ruke unaokolo, kako bi grijeh bratski podijelili''.

3  Vrčevića Niz prip., str. 122 : ''Grane sunce, izigje Rade na oborna vrata, prekrsti se spram sunca, i po običaju reći će: ''Sunce na istok a jaki Bog na pomoć! — Vuk posl.: ''Sunce na istok, a Bog na, pomoć! prekrstivši se reče Crnogorac, kad vidi sunce gdje izlazi''.

4  Stajaća izreka ''jarko sunce'', po Vukovu rječniku znači: lucidus sol et callidus; no, po Miklošiću (Bild. der slav. Personenn., .s. 117), jarь je i austerus ili amarus, iratus (Etym. Wört.).

Ovako, u krutu tvarnost grijeha ulazi i sijevak jedan božje pravde. Odskače, dašto, time etična vrjednoća religije Sunca, kod neznabožnih Srba i Hrvata.

Pravednost i redeća moć pristaju bogu Suncu, ne samo po našemu, već i po davnome nazoru arijskom. Mlado duhato Sunce, svoga Mithru, koji sve čisti u jutrenje doba, a, nelažni bog, vidi, mrzi i kaje svakoga vjerolomnika i lašca, Eranci uznosahu uz velikoga Ahuru1. Ali možni mladi reditelj nigdje se ne oglasi, kano u klasičnoj Heladi. Mlad, kao mlado jutro, a lijep do divote, plavokosi  sunčani Apolon, ma da i ljubi bojni pean te junaku hrabri mišicu, opet najvoli tihe muze. Svrh svega, on je istiniti i čisti Febo, kome se pristupa samo čistom dušom i čistim tijelom. Bog bistrine, reda i mira, hoće da bezakonje kazni, osobito učinjenu krv; ali je, jednako, sklon milosrgju. Ako se i od ljudi zazivlje, uz Zeusa i Paladu, nebesnim svjedokom i osvetnikom, isti ljudi njemu se utječu kao spasu, koji ''od grijeha mije''. Nije li čovjek krvnik baš zloban, pročistiće ga bog, koji sjajem svojim razagnaje tamu i tugu, koji je posrednik izmegju blaženih rajnika i začamalog ljudstva. Od boga ćudorednog i estetičnog potekoše grčke glasovite dvije besjede: ''Gledaj, da upoznaš sam sebe!'' i ''mjera u svemu!'' ali uzoritome Apolonu obris je već nacrtan u arijskome, te i u našemu mitu. Mi vidismo Sunce osvetnika i čistioca; a imademo i Sunce divno, gdje pučka naša gusla zapjeva: ''Da se jarka sunca nagrejemo — i lepote krasne nagledamo''2.

1 Khorda-Avesta, XXVI.

2 Vuk. pjes., I, 16, v. 3—4.

Svetijega hrama u Heladi ne bijaše do Apolonova u Delfima, niti boga, što bi, više od njega, drmao srcem grčkih ljudi. Mimo sve bogove, Grci se odadoše pronicavom jutrenjemu tješitelju, te ga milovaše i tvorom i riječju. Pažnja prema Suncu bijaše jednaka, i u nas. Od istoka njegova do zapada, pusto obilje pobožne pokliči i nježnih izražaja, praćaše Sunčev triumf preko obasjanih nebesa. Već čusmo: ''Sunce na istok, a bog na pomoć!'' Bogomoljci još klikovahu: ''U ime boga, u čas dobar, Sunce isteče!'' — ''Sunce mi je na istoku, hoće da dogje!'' — ''O tako ti moje Sunce žarko, — tako sjalo,  nikad ne tamnjelo!''3 koje nabožne izljeve sada puk potkićuje, kao zgoljni ukras, jednoj ili drugoj pjesmi, najviše svadbenoj.

3 Vuk. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u Beča 1849, passim.

Ako se ovako nebesnome mladiću, po svoj zemlji Srbâ i Hrvatâ, uzvikivalo, manje pjesnički, ili manje obzirno, nije se govorilo o njemu. Junak ''odskočio'', ili ''iskočio'' na nebu, pa, gdje nakon dnevnog sjajnog hoda zalazi, tu se on smiruje''. Sujevjerni čovjek hoće i danas da reče: ''Smirilo se sunce'', a nipošto: ''zašlo'', ili ''sjelo''1. Osam je dana nazatka onome, koga čisto Sunce vidi u jutru neumivena2, a koga na večer, pri svome zalasku, budni veseli bog zateče gdje spava, i taj prolazi zlo tako da je u naroda pravilo življenja: ''Ne valja pod zahod sunca spavati''.

U takome času, san niti djetetu dobar nije: ''Probudi mi dva nejaka sina, — da mi gjecu Sunce ne zalazi'', s ovoga obzira kaže pjesma3. Po eranskom i po slavenskom nazoru, san je u prilog zlima duhovima4. Sunce, naprotiv, zdrav je budilac: ''Ko će tebe rano probuditi, — a i onu mlogu sirotinju,

—  golu, bosu i neopasanu?'' veli majka Suncu, u pjesmi jednoj bosanskoj5.

1  Vuk. rječ., pod Smiriti se: ''Srblji kažu, da suncu ne valja reći zagje, niti sjede, nego smiri se, jer kad rnu se reče zagje, onda ono (sunce) reče: zašao pa ne izišao! a kad mu se reče sjede, onda ono reče: sjeo, pa ne ustao! a kad mu se reče: smiri se, onda ono reče: smirio se i ti!'' Značajno je i to, da samo Sunce, kao živo lice, našemu prostu čovjeku ono govori.

2  Id., pod Sunce.

3  Vuk. pjes., knj. III, 57, v. 90-1

4  Vendidad, XVIII, 37—9: ''Ustanite, vi ljudi, veličajte najbolju čistoću, gonite Daeve; uz vas trči Daeva Bashyançta Ovaj uspavljuje nanovo sav svijet oskrbljen tjelesima.''

5  Petranovića pjes., knj I, 1, v. 6—9.

Uza svu tvarnost grijeha, budno Sunce, koje ga briše i osvećuje, bijaše neko poluetično božje biće. Ali bog svraća se sasvim u obim prirode, kad je smatran kao sporitelj i davač ljetnoga ploda. Najprvi je dijelitelj, dakako, veliki tvorac sviju vidnih bogova, vrhovni Vid, od čijeg vidila, po misli slavenskoj, postaje i samo Sunce. Nego, ako je do Vida tvorno, početno vidilo, a to je do Sunca žarka, blagodatna toplota. Radi toga, Sunce će se nazivati, obično, i ''žarkim'' i ''ogrijanim', a izlazak biti će mu ''ogranak''. Kad starinskim izrazom velimo, da je božje Sunce ''granulo'', ili ''ogranulo'', kažemo, da je ono ogrijalo. Sunce, godišnjim svojim hodom, a moćnim mijenama svoga žara, javlja se i najtupljemu oku dobrotvorom ljetnim, bogom silnim i podatljivim. Pače velebna riječ bog (baga u natpisima Akemenidâ, bagha u Avesti, βαγαιος kod Friga, bhaga kod Indâ), što je od drevnog korena

bhag, davati, podjeljivati6, te znači davalac, iz početka, u zajednici arijskoj, pristajaše Suncu.

6  Fick, Vergl. Wört., 1 B., s. 154.

U himnama Rig-Vede, Bhaga je jedan od mnogih pridjeva i obličja, pod kojim se prozivlje Sunce: ''možni Bhaga što je rano stekao, ono i dijeli'', dijeli on, koji je ''zbilja bogat''1. Pučka naša poslovica: ''Bog je stari davalac'', skrojena je po najtačnijoj arijskoj etimologiji, i po govoru vedičnom, ako se ne tiče Vida, no se odnosi, kao što mislim, na Sunce2. Bog svoje žarko blago dijeli osobito ljudskim potrebnjacima. Otuda poslovica: ''Da nije sirotinje, ne bi ni sunce grijalo3''.

Od čestog svakidanjeg nazivanja Sunca budnika, čistioca, osvetnika, a najskoli davača toplote i hrane, stvori mu se ime Dabog, kod Srba i Hrvata neznabožaca. Daboga, sina Svarogova, t.j. sina

neba, poznaju i sjevero-istočni Slaveni. Po značenju davnom, prvo i drugo udo riječi, jednako je.

Dabog, Dajbog, Dazdьbogь, hoće naprosto reći bog davač4.

1 Rigv. VII, 41, v. 2—3.

2  Ipak je opaziti, da riječ bog, već u vrijeme neznabožačko, odvoji se od Sunca, i označi opće božanstvo. Tu je izvedeno i kod Eranaca. Baga su svi bogovi, a najveći je od baga Auramazda

(Spiegel, Avesta I B., Einl., s 10).

3 Vuk. posl.; ili: ''Da nije sirota, ne bi ni sunce grijalo'', ili: ''Zbog sirota sunce sjaje''.

4  Jagić, Daždьbogь — Myth. Skizzen, Arch. V, gdje se to tumači ''deus dator'', dok je Miklošiću ''dispensator divitiarum'', a Kreku ''gieb Reichthum''.

Kako je ime moglo lasno postati od invokacije, razabira se i sada pri izrazima, što ih puk svaki čas ponavlja: ''Ako Bog da!'' — ''E da Bog da!'' — ''Da Bog dobro!'' — ''Bog daj budi!'', gdje po gotovo izlazi na vidilo Dabog. A lična naša imena: Dabo, Daboje, Dabiša, Dabisav, Dabiživ (?), pominjahu moćnog darovnog, boga i onda, gdje je već bio sišao sa svoje visine. Sigje, dašto, pod pritiskom hristjanstva, koje od njega napravi hromoga Daba4 i zla duha. Bio Dabog, kazuje priča iz Srbije5, car na zemlji, a Gospod Bog na nebesima. Pa se pogode: ''grešne duše ljudi da idu Dabogu, a pravedne Gospodu Bogu na nebesa''. Pogodba trajala dugo, i tamanitelju ljudskih duša sam Gospod ne mogao glave doći: ''da ga ubije, nije mogao, jer je Dabog, Bože prosti, bio silan kao i Gospod Bog na nebesima, a nije mogao, niti je bilo od trebe pogodbu pokvariti''.

4  Vuk, rječ., pod Dabo.

5  Vila Beog., g. 1866, br. 40.

Nego će Dabogu doskočiti sin Božji. Rodio se ovaj, ''da već ide po svoju očevinu'', te i ''na iskup duša''. Kad to čuo Dabog, ''od teške jarosti zine, da mu se jedna viličetina vukla po zemlji, a drugom u nebo dodirao, ne bi li i sina Božijeg proždro''. Ali sin Božji na dva kraja od svoga koplja nabode mu obje vilice, koje ostadoše onako razvaljene, pa ''grešne duše pokuljaše iz usta mu na nebesa''. Tako nakažen i ukočen, Dabo živi još, tvrdi priča. U istoj je oprjeci Dabog s Gospodom Bogom i u drugoj srpskoj priči ''o stvorenju svieta''1, iz koje takogje izbija negdašnja veličina ovoga prokletnika pokrštenih Srba i Hrvata. Pričajnu gragju, ipak, volio bih držati manihejskom, prije no čistom hristjanskom. U vjeri mazdejaca, iz vremena Sasanida, višnji Ormuzd i suprotnik mu Ahriman isto ovako pogodiše se, da na ovome jadovitom svijetu ništa se ne promijeni, za doba od devet hiljada godina ''u vremenu neograničenom''2; a, iza navršenog roka pogodbe, mazdejci očekivahu nebesnoga Spasa, sina Božjega naše priče. Može dakle biti, da Dabog spade na zla duha pod kletvom krestjana bogomilskih.

1 Id, g. 1867, br. 41.

2  Spiegel, Avesta II B, s. 218.

Od puka čusmo riječ, da se Sunce ragja; a tu riječ valja nam uzeti u svoj njezinoj punoći, u smislu najstrožijem. Rogjaj Sunca, to je veliki čin božji, što na nebu biva svakog ranog dana, a, ponajsvečanije, pri svakoj mladoj godini. Pjesme skroz mitične, te i pored varijacija u suštini jednake, izdižu ovo nad svakom sumnjom. Evo takih pjesama, iz jugoistočnih krajeva naroda:

''Vijer prosi u Juga djevojku, Vijer prosi, a Jug se ponosi. Tu su mi se vjetri zavadili,

a studene vode pomutile, do jednoga Jovina bunara,

gdje mi sjedi vijernica ljuba. Na krilu joj tri blizanca sina; jednom ime: kiša divti-kiša: drugom ime: sjajna mjesečina, a trećemu: na istoku sunce.

Govorila kiša divti-kiša: Svašta mi se obraduje, majko, a najviše lijepa šenica. Govorila sjajna mjesečina: Svašta mi se obraduje, majko, a najviše u putu putniče. Govorilo na istoku sunce: Svašta mi se obraduje, majko, a najviše mloga sirotinja''3.

3  Petranovića pjes,, knj. I, 8.

Ko su to Jovo i vjerenica mu, iz krila koje ispada Sunce, Mjesec i nenadni prvi Dažd proljetni, nabacuje pjesma poredna:

''(Vjetri) zanjijaše carevim bunarom, tudi sjedi mlada carevica,

oko nje se tri sina igraju. Najstariji je majci dolazio i ovako njojzi govorio:

Ja sam, majko, sunce na istoku! Boga mole u brdu čobani:

Daj nam, bože, sunce na istoku.

Pa je srednji majci dolazio i ovako njojzi govorio:

4 Id. knj I, 9, v. 8—26.

Ja sam, majko, sjajna mjesečina! Boga mole putnici u putu:

Daj nam, bože, sjajne mjesečine, da vidimo mladi putovati. Najmlagji je majci dolazio:

Ja sam, majko, gjurgjevska kišica! Kad rominjkam, svak mi se raduje, ponajviše zelena livada,

na livadi bijele ovčice''4.

A kaže nam čudesni rogjaj najrazgovjetnije, premda ciglu majku rastavlja u tri, ova pjesma, takogje jekavska:

'' Sadih jelu u kamenu a uz jelu lozu b'jelu,

a uz lozu struk bosiljka. Obidoh je do godišta, jel mi jela rod rodila.

A kad dogjoh do godišta, ne može se pristupiti

od visine vite jele, od širine loze b'jele,

od mirisa bosioka. . . . Iz kor'jena Dunaj teče, iz srijede pčele lete,

u svrhu joj slavić poje, pod njim plove košutice. Strijelja ih careviću.

Al govore košutice:

Ne str'jeljaj nas, careviću! Eno doli tri postelje,

na posteljam tri tungjele, na tungjelam tri nevjeste, svaka drži sinka svoga . . Jednomu je sunce ime,

a drugomu jasan mjesec, a trećemu tihi daždić.

Majci reče sunce žarko: Lijep ti sam, moja majko! Kad izidem iza gore,

ja ogrijem sve sirote. Majci reče jasan mjesec: Lijep ti sam, moja majko! Kad izidem u ponoća,

svi putnici tad putuju. Majci reče tihi daždić: Lijep ti sam, moja majko! Kad ja nagjem u sred ljeta, rodi vino i pšenica''1.

1  Slovinac, g. 1880, br. 16,

Prikaza triju pjesama posve je čista. Sunce se ragja od majke carice, careve vjerenice. Car je, dašto, onaj ''Car nebesni'', koji ''Sunce ženjaše''2, a careva vjerenica ona nebesna Carica, ona Gospoja, koja s neba pušta plodonosnu kišu, a, zamamljena roditeljka, obavija se pavitinom3. Spomen bijele loze jal pavitine, u trećoj pjesmi, nije uzaludan, kao što nije bez uzroka tu stavljen i bosiok, koga sitnost, bjelina i miris pristaju, već to znamo, Vidovoj religiji4. Sunce je sin Vidov. Od Vida, i od žene mu, ono se ragja pri jutrenjim lahorima dana, i pri pirećim vjetrima a vodama odmrznutim i uzmućenim svake mlade godine. To je porogjajni Carev bunar, kojim zanjihaše ponositi Jug i drugi vjetrovi naših pjesama.

2  Na str. 148.

3 Vidi Dio I, str. 66-79 (106—119;.

4 Dio I, str. 62 (92).

U prizoru Sunčeva rogjaja jela, ''sagjena u kamenu'', što uz nju raste bijela loza i bosiok, ima veliko znamenovanje. Jednome drvetu, plemenitoj dafini, ili lipi, ili jeli, ili jasenu, kako je koja klima i flora naselja narodnog, raznosi se, u drevnim ženskim pjesmama, hvala vanredna i upravo prekomjerna. Do drveta je ženskinje, kao što u pjesmi već navedenoj; ali ima pjesama, gdje žena, ili

djevojka, tek mimogred dolazi, a plemenito drvo biva glavnim predmetom gatanja. Najsavršenija pjesma ovakove vrste biti će, izmegju mnogih, ova hercegovačka iz Vukove zbirke:

''Ja usadih vitu jelu u kamenu u grohotu, i dva lista miloduha,

jedan stručak bosioka, jedan prutac vite loze. Progje ljeto, ne obigjoh, progje drugo, ne otidoh, dogje treće, nakanih se. Pristupit' se ne mogaše od visine vite jele,

od treptanja miloduha

i dva struka bosioka, od širine slatke loze; iz stabla joj voda teče, iz njedara čele lete,

a u vrhu vino teče.

Kupi čele gjevojčica

za kavodom u njedarca, vino l'jeva u gjerdane, miloduhom soluf kiti,

a bosioka kitu bera,

čim da zlato dvore mete''1.

1  Pjes. iz Herceg., 235.

Što je to drvo, pjevano posvuda u narodu, uz skoro jedne te iste izraze? Na pitanje arijski mit daje posve dovoljna odgovora2. Svjetlost, što u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, privigjala se Arijcima kao veličanstveno božje drvo, koje od sjajnog debla pušta sjajne grane. O tom drvetu pričaju, manje ili više, sva plemena arijska: Indi i Eranci, Kelti, Germani sjeverni  i Južni, Heleni i Itali, pa i Slaveni. Malorusi u zagoneci: ''Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi'',

dok to odgoneću: ''Sunce i svjetlost njegova'', kažu čisto, što je to. A drvo ima svoje voće, zlatne jabuke, ili orahe, ili smokve, koje sve simbolizira po nebu osuta tjelesa, sunce, mjesec i zvijezde. Kao što voće, tako je i drvo različno, po različnosti flore kod indoeuropskih naroda. Ali je ovo najviše od takih vrsta, koje i zimi čuvaju lišće, jer podržana zelen, zimzelen, označuje vječnost svjetlosti, zamrle i zabušene, no uztrajne i uvijek žive preko zime i noći3.

Drvo može i čitavo biti od rude, bakrene, srebrne i zlatne, po postupnim bojama ranoga neba. O tome jedna naša priča iz Vojvodine4, gdje pred nas izlaze i car (možda Vid), i momak (mlado Sunce), i tri djevojke (tri Zore), vrijedna je sasvim, da se ovdje prenese. U srijedi perivoja nekog cara ''osvane veliko bakarno drvo, tako visoko, da su mu se grane u vis više oblaka dizale, a u širinu tako daleko pružale, da ji niko dogledati nije mogao: tko se popne na drvo, pa mu širinu i visinu čestito izmeri, daće mu car polak svoje carevine''. Odmah caru prigje momak sa sjekirom, ''za koju je petnajst godina služio'', usiječe stepenice na drvetu, i popne se do prvih grana više oblakâ. Tu je bakarni dvor, bakarno voće i cvijeće, a i bakarna vila, koja se češlja. ''Penjući se uz grane dalje u vis, momak nagje sve srebrno, te i srebrokosu vilu, koja ''stojaše kod ognjišta i kuvaše ručak''. Dvor je devet puta veći od prvašnjega. Uspeo se zatim na više u dvor zlatni, devedeset i devet puta veći od srebrnoga, gdje prelijepa zlatokosa djevojka sjedi te ruča. Tri su sestre one tri vile, pa je i sve srogjeno, drvo, grane i voće, u tom perivoju, u tom čudnom carstvu. Vjenčao se momak s vilom zlatokosom.

2  Drvo u religiji izraelskoj, te i u opće kod Nearijaca, ispada sasvim iz kniga ovih rasprava.

3  W. Schwartz, Indogermanischer Volksglaube (ein Beitrag zur Religionsgeschichte der Urzeit), Berlin 1885, gdje se o nebesnom drvetu od svjetlosti kod Indo-germana na široko, a kašto i smiono, razlaže

4  Kojanova prip., 10.

Kod naroda indo-europskih, predanje o božjem drvetu leži sada razasuto u fragmentima. Nego, gatnju Skandinavci učuvaše skoro u svoj prvašnjoj cjelosti njenoj; pa čudotvorno im drvo sliči posve onome mitičnom naših pjesama. Ima na nebesima svjetsko drvo, jasen Yggdrasil4, koji zar stoji od Yggra (Strahora), od Odina. Yggdrasil znači konj ''Yggra''. Yggr je nadimak Odhinov, koji možemo slobodno prevesti sa Strahor. Yggdrasil, najsvetije i najveće od sviju drveta, nekako se užiže, pa veže nebo, zemlju i pakao. Njegove se grane kroz vasionu raspružile, a i preko neba proniču. Divni jasen rasturio i tri korena; ispod svakog bije po jedan studenac žive vode pomlagjujuće. Od triju bunara, prvi je nebesni, drugi divski, jal poluboga Mîmira dok treći pripada paklu. Iz tih svetih bunara   skandinavske tri Sugjenice, Norne, danomice zahvataju vode, pa njom krope grane jasenu. Onda, s

drveta rominjka rosa od meda: to je takozvani medeni pad, od koga se čele nasićuju Na drvetu, i oko drveta, buče životinje; orao sjedi u vrhu, vjeverica trči granama, četiri jelena, i uz njih zmije, vesele se i planduju do korenja1.

4 Valjda jednak sa glasovitim Irminsulom Sasa neznabožaca, kog uništi Karlo Veliki u vojni od god. 772.

1  Grimm, Deutsche Myth., s. 664.

Naša gatnja ''o plenienitom drvetu'' dopunjava se s gatnjom o Yggdrasilu, a ova opet s našom. Skandinavcima zbrisa se važna crta o rogjaju Sunca, koja je u našim pjesmama još duboko usječena. Ostali dio od mita bolje se izražava u germanskoj tradiciji; ali i naša, ako i manje jasna, ide s onom uporedo. Ovdje i ondje, voda izbija iz korena stabla, pa su tri bunara te vode žive. I tri Norne nam susretaju sa tri djevojke jedne naše pjesme, ako u ovoj tri djevojke ne nastadoše od jedite Sunčeve majke. U čelama, što ''lete iz srijede'' stabla, ili u čelama, što ih naša djevojka ''kupi'', dok ''vino l'jeva u gjerdane'', a ''vino teče u vrhu'' jele, imamo, drugim izražajima, medeni pad (hunângsfall) skandinavske mitologije. Po poznatom arijskom nazoru, med koji se lijeva, ili pada, prikazuje tekućinu nebesnog svijetla. Orao, koji sjedi u vrhu Yggdrasila čiti je slavuj, koji ''poje u vrhu'' jele, kao što i četiri jelena do korenja ukazuju se u našim ''košuticama'', koje ''pod jelom plove'', a ''strijelja ih carević''. Pače je izraz naš ovdje potpuniji. Po iztraživanju sadanjih mitologa, već je na čistu, da koliko Indi, toliko i Germani imadijahu mit jedan, koji im Sunce prestavljao kao jelena ili jelenoliku  životinju, pa toga jelena strijeljao divlji jedan lovac2. A najčistije je u nas to, da čudno drvo ''usagjeno je u kamenu'', ili ''u kamenu u grohotu''. Po onome, što više puta izložismo, kamen je nebo. Ovako, po našoj izreci, drvo raste na nebu.

2  Veliki taj Lovac nije drugo, do stari ili mladi Lovac, Velimir ili Veljko Lović, naših priča (v. Dio 1).

Sad naprijed rekosmo, da je Yggdrasil jasen (askr). Pa taman jasen, prije nego jela, ili dafina, ili lipa, kao da bijaše i naše plemenito drvo. ''Jasenje'' nazivlje se pjesma jedna ženska u Slavoniji, a da se nastranome nazivu ne zna uzroka, ako uzrok nije u ova dva prva stiha: ''Ajd' redom, redom, jasenje! — U tvome dvoru veselo!''1 Ovo jasenje, od koga rek' bih da je veselje u dvoru može biti, da nas prisjeća na pomenutu malorusku zagonetku o svjetlosti: ''Stoji drvo usred sela, a vidi se u svakoj izbi''2. Svakako je jasen, u obliku hipokorističnom jasenak, jos u pučkom praznovjerju drvo najčudesnije: noću, pred Spasovdan, vile otkidaju mu vrh, a noću mu nestaje i cvijeta, pa svi alosani ljudi, kad noće pod njim, popiju li rano s jutra u vodi, ma bilo što, ispod jasenka iskopano, osvanuće zdravi3. Vrh noću otkinut i cvijeće nestalo, to je noćni nestadak svjetlosti u drveta, koje se eto opet vida, a vida ljude, sjutra. U Prekomoravlja, vida se bjesnilo sa zlatnim bubama, što ih, na Trojičin dan, nagju na jasenu: koga ujede bijesan pas, piti će u vodi, ili rakiji, izmrvljene crne bube1. Ovo isto rade u Podgrini, u Srbiji; no bube red je uhvatiti na Vidov dan prije sunca3. Dakle je to praznovjerje, te i jasen, u očitoj svezi s danom Vidovim, s Vidom.

2  Id., ib.

3  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 166.

Ali najjači zar dokaz, da se nebesno drvo i u nas pomišljalo navlastito kao jasen, naći je u ovim stihovima ženske jedne pjesme hercegovačke: ''U jasena sitna resa, — po njoj pada medna rosa, — kupila je košutica.''4 Ta ''medna rosa, koja pada'', tačno je hunângsfall (medeni pad) u jasena

Yggdrasila skandinavskog. Svjetotvornim drvetom bio jasen i kod Italo-Helena. Grčko mu ime μελια

odaje med njegove božje svjetlosti5.

1  Pjesmu mi priopći g. P. Hefele.

2  Na str. 155.

3  Vuk. rječ., pod Jasenak. U Srijemu zove se jasenak dictamus albus, bilje ljekovito, što već Rimljanima i Grcima rane vidaše.

4  Vuk. pjes. iz Herceg., 232, v. 1—3.

5  Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Frâne.

Svijetla medovina, koja teče s rajskog drveta, od prevelikog je zamašaja u vjeri i u bogoštovju Arijaca. Njom pomlagjuju se bogovi, zagreznuti u tami, sapeti u uzama dušmanskim; njom se krijepe, redom, svi rajnici. Ono je bogovsko pilo i jelo, besmrtno pilo, kad bijelo, a kad žuto i zlaćano, kao što je zlaćane ili bijele boje svaka svjetlost, sunčana i mjesečna. Hranu nebesnu, od koje napreduju bogovi, a svijetli se sav svijet božji, obožavaće ljudi, pa će pokušati, da je i tvarno naprave od žutog soka, iscijegjena iz bilja kojekakva. To je Soma u Indiji, Haoma na Eranu. Soma je Indima bog; a na Somu da dohrle, da se njim okrijepe, prizivlju se nebesnici, navlastito rani Açvini, nebrojeno puta u himnama Rig-Vede. I Erancima je Haoma nešto veličajno, neiskazano, te je, u mazdejskoj leturgjiji, od prilike ono, što euharistija u hristjanâ. Živ spomen Some, vidila, što mladi i zanavlja bogove, sačuvaše Heleni u besmrtnoj ambroziji i u čaši nektara, kojom se njihovi blaženici obregjuju na svijetlome Olimpu; čašu naljeva i dodaje bogovima rajska dikla, lakokretna, krasna Heba. Spomen bogovske gosbe traje i kod nas. Ep zapjevao:

''Bože mili! Čuda velikoga! Gledah čuda prije nevigjena: u Pavlovu svetom manastiru postavljeni od zlata stolovi, svi se sveci redom posadili; navrh sofre Gromovnik Ilija, nasred sofre Sava i Marija,

1  Vuk. pjes., knj. II, 22, v. 1—14.

po dnu sofre Petka i Negjelja. Slavu diže svetitelj Nikola,

i napija u slavu Ristovu;

al' se njemu malo zadrijema, u drijemu čašu ispustio,  čaša pade na stolove zlatne

nit' se razbi, nit' se proli vino''1.

Da, ne razbi se; jer je čaša i u čaši pilo, vjekovito. Što se, u jednoj pjesmi2, ''spski car Stepane'' napojio vina do bezumlja, i što se vinom kiti neprestano Kraljević Marko, može biti, da je i to došlo od iste rajske gozbine svetitelja poganskih. Ova čaša, prepunjena vidilom nebesnim, čaša meda ili masla, ostade i u našim zagonetkama o suncu. Puk veli: ''Čaša meda celom svetu dosta'' ''Jedna čaša masla svemu svijetu dosta'', a razumijeva sunce3. Maslo vodi nas ravno k Rig-Vedi, gdje ''maslom rosukaju'' sjajni bogovi4.

2  Id. ib. 28.

3  Novakovića zagon. Jednako se odgoneću i ove druge gonetalice, koje je takogje uvažiti: ''Jedna gruda voska svemu svijetu dosta'' — ''Tica bez zuba, a svijet izjede'' — ''Ja se pripeh na visoko, i pogledah ponisko, ali raj po biseru (sunce po rosnoj livadi) pase''. Tica na visokom jasenu raja još lepeće po

njima.

4  Rigv. VII, 41, v. 7.

Do rajskog stabla od svjetlosti, do njegove žive vode, vrutka to jal jezera, stanuju bogovi. To  im je Rajevina svijetlog obilja, Rajevi protkani čistinom i vidilom5. Sjedeći za punom sofrom, na stolovima od zlata, po govoru naše pjesme, blaženi rajnici napajaju se tu pićem svjetlosti, iz čaše vjekotrajne. U misli Rusa neznabožaca, Rajevina bijaše zelena ubava livada6; pa je jednako prekrasna livada, koje se ne bi čeljade moglo dosta nagledati, i u našoj jednoj priči7. Pod drvetom, kod vode žive, na ubavoj livadi, bogovi se raje; ali će ih sve zadesiti nedaća, dašto mimogredna, trenutna.

5  Rajevina, i Rajevi u množini, riječi su drevnog i prethristjanskog kova, od korena ra, udjeljivati, uživati (Miklošić, Christ. Term. 48), kako već primjetismo (Dio I, str. 70 [110]).

6 Dio 11, str. 125 (223).

7 Vuk. prip. 17: ''Očina zakletva'', gdje se priča o livadi, što na njoj raste čudna trava, koju treba da najmlagji od troje braće položi pred konjem svoga starog zeta čudotvorca. Zet zapita šuru: ''Kazaj šta si video? Šura mu reče: Video sam prekrasnu livadu. Onde bi stajao tri dana, da se one krasote nagledim. Na to zet reče: Ovaki je raj onoga sveta!''

Kako stablo od svjetlosti čas naprednje, a čas nazaduje, čas sija, a čas tamni tako jačaju, jal slabe bogovi. Ovakoj mijeni podvrženi su poimence, Vid, Sunce i Zora.

Prikupiti i iznijeti sve pučke priče, koje govore o propadnuću i novome rogjaju Sunca i drugih vidnih bogova, ne bi bilo lasno, a nije ni potrebno. Tih priča ima tušta u Indo-europljana, a zar ponajčistijih u nas Srba i Hrvata, te u Rusâ. Zgodno će biti, da iznesemo one naše, koje su naosob vrijedne obzira.

U prvom dijelu ove radnje susretosmo, prigodno, starca dugobrada, velikog lovca Velimira, na ljutoj muci i na umoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Mi ga isporedismo sa starim slijepim dešom drugih naših priča i sa slavenskim bogom Velesom, jednookim i slijepim, te rekosmo, da je to Vid u starosti1. Vida onemogla u Rajevini, i izmučene tri noćne Zore, pa i trudno, trolično Sunce noćno, koje hoće jutrenjim dolaskom, pod trećom tvojom hipostazom2, da rajskom vodom pomladi svoga oca, neke naše priče živo prikazuju. Idemo da ih slušamo.

1 Na str. 46—51 (-86—91).

2  O troličnosti noćnog Sunca, i noćne Zore, biće domala govor.

Bio nekakav car, i ostario tako, ''da već nije čuo, ni video'', pripovijeda jedna priča3. Caru  usnilo se u noći, da ''ima negde u svetu nekaki grad, i u gradu studenac, pa da mu je vode iz onoga studenca, da se okupa i umije, da bi se pomladio i da bi opet čuo i video''. Tu vodu da traži, išao i lutao debelim morem carev najstariji sin; pristala mu galija u neki kraj drugoga cara, koga osornom riječju uvrijedi, a on ga utamniči. Isto ovako zlo prošao i drugi sin, osion kao i brat mu. Treći sin, prvoga  cara, dobroćudan i smjeran, omili drugome caru, te se preveze dalje od njegova grada. Car ovaj reći će mu, na polasku: ''I meni ima dosta godina, pak, ako bi našao tu vodu, mogao bi se i ja okupati, ne bih li se pomladio''. Carev sin stigao pod jednu veliku goru, našao u gori pustinika, koji ga uputi na jednoga lovca, te ovaj sazvao sve tice, a od matora orla doznao za grad i studenac. Dovezavši se do pod drugu goru, izide carević i krenu u zora ka gradu, da unj prispije taman u podne. Carica onoga mjesta u to doba svagda spava, Nego u gradu ima čuvara, dvanaest strašnih lavova) a ima i do tri djevojke, dvije  od kojih grad čiste svojim rukama. Lavovi se smirili ovnujskim mesom, a dvie prve djevojke na dobačene im dvije metle, dok se treća ućutala, kad joj se uže doda, jer je donle na svojoj kosi vukla vodu iz bunara. Što brže iz bunara vode zagrabila pratnja carevića te bjež natrag na galiju. U to,   carević pristupio carici, koja legla na legja te spava pa je obljubio. Carica, kad se probudi i osjeti što   je, stala grditi čuvare; no, i tri djevojke, a i sami lavovi, progovaraju, i tuže se na caričinu nebrigu za njih. S onom vodom sretni mladić vraća se caru svome gostu, koji, ''po što se okupa u vodi, postane zdrav i mlad kao da mu je to dvadeset godina''. Za to i povratio liječitelju svome dva brata. Sad ode carev sin k ocu. Sa živom vodom stari car ''se pomladi, te vidi i čuje kao mladić''1.

3  Vuk. prip., dodat 12.

1 Ostali dio priče bavi se o nevjeri dvoje braće starije, kivne na mlagjega, koji je od oca protjeran, dok mu najposlije prosinu pravda i nagrada.

Stari car Vid je. Vid ostario, obnevidio i ogluhnuo, pri svakom nestajanju vidila u noći i u tami zimskoj, kako se ponovio i progledao, te opet ''vidi i čuje kao mladić'', pri svakom povratku dana i ljeta. Stari bog, kako oslijepio, tako se i vida kod rajskog drveta. Ovo ne kaže na više navedena priča, premda iznosi orla skandinavskog jasena Yggdrasila, ali kaže priča druga, glasa posve mitičnog, iz Vojvodine2. Pod jelom, koja, ''koliko se gore nebu uzvišivaše, toliko po zemlji grane raširivaše'', sjedi ''dešo'' čudotvorni sa alemovom štakom. Dešo ''gledi lepo: tko bi reko, da viditi ne može?'' a ipak je slijep, ''voljom višnjeg boga koji vedri i oblači''. Ali ne daleko od jele stoji lipa, rascvjetana, mirisava,  a pod lipom izvor vode žive, te iz izvora teče potočić u veće jezero. Sa zlatnom tikvom, što mu dade dešo, pristupio k lipi davor Radovan, te ''se jedared cela okolina zasvetli, da već svetlija biti ne mogaše''. Iz izvora davor zahvatio žive vode u zlatnu tikvu. Napi se stari iz tikve, umije oči, i odmah progleda. Davor Sunce ozdravio Vida.

2 Kojanova prip., 3: ''Radovan i Slavojka''.

Da je Vid slijepi dešo naših priča, valjda proizlazi i iz doslije rečenoga. Ako opet sumnja koja postoji, diže je sasvim skandinavska mitologija. Već bi izloženo, da je Odin sušti Vid3, pa Odin, u sumornoj svojoj starosti, čista je prilika dešine slike. Starčina Odin zagrnuo se avlatnim plaštom, i oborio na sustale oči šešurinu. Slijep je, ili ćorav, pa založio jedno svoje oko bogu Mîmiru u bunaru, iz kojeg se uželio piti. Od značajne te sljepoće nosi nadimak Blindr. Ojagjeli Odin pustio i bradu, te opet, i po dugoj bradetini, prozvan je Lângbarđr. U takovoj preobrazbi, samrtan je i daje nesreću; on prilazi podzemnoj boginji Hel. Ipak, ostaje veliki lovac na velikom konju, uz svoja tri ogara1.

3 Dio I, str. 79—86 (119—26).

1 Grimm, Deutsche Myth., s. 121 i Nachtr.

Ne treba riječi nadostaviti, da se dokaže istovjetnost ovoga boga s omatorenim lovcem, bradatim i slijepim, naših priča2. Šta više? Okolnost prividno uzgredna, kao što je pometnuće jednog Odinova oka u bunaru, ponavlja se i ona, drugdje, u kazivanju našeg naroda o starome djedu. Naime, još priča jedna iz Vojvodine3 pripovijeda, da slijepu starcu i slijepoj babi tri alovite ženturine, tri vještice, povadiše oči, pa ih staviše u lonac u med, za odžakom. Ove oči treći sin nekoga cara nagje, opra živom vodom i metnu starcima u glavu.. ''Vidiš li starče?'' zapita carić djeda, a djed njemu: ''Baš, kô da sam se juče rodio!'' Med je poznata nam ambrozija, vidilo što rosi s rajskog drveta. Ovdje, ono vida oči djedu i babi, Vidu i Vidi. Uz Gospoda oslijepila i Gospa nebesna, a zatim dobila nanovo svoje čiste vrsne oči, ne samo u našem mitu, već i u latinskome. U Rimu, Bona Dea zvala se Oclata, pa imala bilje ljekovito i vraćala slijepcima vid.4

2 Bradurina našeg mitičnog starca istakla nam se već više puta. I sama po sebi, ta brada biva predmet pričanja pučkog. Tako, n.p., u prip. 25 Vukove zbirke car pita djevojku, koliko mu vrijedi brada, a ona mu odgovara: Koliko i tri kiše ljetne. Brada je ovdje u očitom odnosu s bogom, koji vedri i oblači. A u čakavskoj priči: ''Koliko valja kraljeva brada'' (Mikuličića prip.), na kraljevo pitanje djevojčin je odgovor: Koliko u ljetu valjaju mjeseci srpanj, kolovoz i rujan.

3 Kojanova prip., 5.

4 ''Ob luminibus restitutis derelictus a medicis post menses decem beneficio dominae medicinis sanatus'' kaže u natpisu bonik, koji višnjoj vidarici zahvaljuje na povraćenom očinjem vidu (Preller, Röm. Myth., I B, s. 404).

U ponovljenoj svježosti dana i proljeća, Vid, Vida i Sunce, kako razgaljuju vasionu, obasjavajući je, tako i liječe sve živo. Ali, kad bogovi propadaju, onda pri krivu, pri kosu im sjaju zahoda, nedaća je u svijetu. Sami nesretnici, oni čine i ljude nesretnicima. Svjetlost, koja linja, kobna je, ili, pravije rekavši, kobno je oko vidnih bogova. Od božje sljepoće nasta naš izraz: ''Zlo ti oko!'' i porodi se praznovjerje u udost, u zloću očiju, koje poprijeko gledaju. Praznovjerje to još buja kod nas, kao što i kod ostalih Indoeuropljana, poimence kod Talijana i Grka; a to bijaše od vajkada. Svagda bojali se ljudi takozvanog oculus obliquus, οϕϑαλμος βασκανος, ϕϑονερος, kome pripisivali neku otajnu ubitačnu moć. Valjda se spajaju s istim pojmom slaboga zazira bogovskog i riječi ''zaviditi'', ''nenaviditi'', lat. invidere.