Dio VIII.

Religija groba.

Govoreći o vilama ubojitim, mi se časom osvrnusmo na mrtve junake.1 Sada nam je riječ o pokojnicima svima, ili o religiji groba.

O toj religiji, u našem narodu, naći je vrlo znatnih tragova. Jasniji su joj tragovi, nego ikojemu drugome dijelu stare vjere, niti vile izuzevši. Ostatke očuvaše tvrdi običaji. Ovo je i posve naravno, kad se samo pomisli, da su svi redom Arijci, a i mnogi Nearijci, odavali, od pamtivijeka, čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga. Takova je religija već utvrgjena, za Arijce, slovom drevne Rig-Vede.2 Arijci istočni i zapadni poštovahu božanske pokojne oce, svaka porodica, svaki rod, svoje.

1 Dio VII.

2 Rigv., X, 14, 15, 17, 18, 58.

Potomcima roditelji kresali otajnu iskru života, a, i prestavivši se, zakriljivali ih u domu, svejednako ih branili svojom nevidljivom moći. Čovječja duša traje poslije smrti, pa je ona, uživa li se urednog, spokojnog groba, bog dobrotvor cijeloj svojati, ali ječi i jauče po noći, kad groba nema, ili  kad rgjava natraga zapušta joj na rokove prinositi daću jela i pića, jer mrtac i jede i pije. Ova je religija istekla iz najdubljih ljudskih osjećaja, pa, kao što rekoh, i mnogi puci nearijski o mrtvim djedovima imaju nazora tima arijskima veoma naličnih Istina, Semitima grob je drukčiji. Pun je jada i čemera; okolo njega kao da oblijeće tašti sjen svjetskog ništavila. Djedovima Semiti ne pripoznaju božanstva, a koleblje im se i sam pojam o neumrlosti duše. Nego, duša jeste neumrla, i oci jesu moćni bogovi kod drugih Nearijaca, bili obrazovani kao Kinezi i Japanci, ili stajali još na najnižem stupnju umnoga razvitka. Na velikom ostrvu Madagaskaru, nemaju Malgaši drugog pravog bogoštovja, izim  mrtačkoga, pa i sama pokrštena kraljica ne može, o stanovitoj godišnjoj svečanosti, da se sasvim otme poganskome obredu, koji slavi pretke umrle. U Americi, u pogdjekojeg puka, u divljaštvu ogreznuta, putnici kažu, da ne nagjoše ni idola, ni bogova, a nagjoše religiju mrtvih. Radi toga čini se sad nekima, što niječu svaku od iskona objavljenu religiju, da je po vremenu najprva vjera ona, koja progovara sa svete domaće vatre, i iz groba, do nje položena. Branič oganj i branič roditelj, koji rodu poda oganj života, to su glavni bogovi već u zaglušnoj davnini, u prvoj ili bar u drugoj kamenoj dobi, gdje oskudica svega i bijeda velika bije golu sirotinju, početno čovječanstvo. Ovo vele oni, koji hoće čitavu vjeru svakog naroda da svode na same dojmove iz božanske prirode. Od religije sunčane, i od meteorne, bila bi preča religija ognja i groba.

Ostavimo ta pitanja, koja otvaraju obzorja nedoglednih. Bilo kako mu drago s prvašnjim izvorom vjere u neumrlost čovječje duše, to tvrdo stoji, da Slaveni, čak od postanka svoga, smatrahu dušu trajnom i od raspadljivog tijela različitom. Tome vjerovanju ne smeta nimalo skroz  materialističan naziv duše. Slavenima, pa i nama Srbima i Hrvatima, duša je ''ona koja diše'',1 te se u živu čovjeku dihanjem osobito i ukazuje. Ovako, po glasu riječi, duša nije nizašto otanjena do čiste duhovitosti; pače, ona nije niti ukupna funkcija moždana, gdje se u središte stječu utisci od sviju  živaca; ne lebdi u glavi koja misli, već leži u prsima, u plućima koja dakću.2 Duša nije duh, kako ga mi shvatamo, već je neki dah, koji tijelo provijava. A kud ćete težega, sirovijega izraza od ovog pučkog: ''Duša mi u nosu stoji'', 3 za čovjeka, što je na umoru. Valjda se na isti nos, kojim duša odiše, misli i u drugome krupnom izrazu, da ''duša jedna vrata, ima''.1

1  Krek, Einl. in die slav. Literaturg., s. 417.

2  Pomišljena je i u nekom odnosu s kolanjem i udaranjem krvi, jer se pučki kaže, da ''duša kuca'' (Vrčevica niz prip., s. 27).

3  Vuk. posl.

1  Vrčevića niz prip., str. 26: ''Duša jedna vrata ima, gospodo moja; valja umirat' i pravo žborit'' — Id., str. 180: ''Zakleo se ne bih, jer duša nema no jedna vrata!'' — Vuk. posl.: ''Tako mi grešne duše, a duša jedna vrata ima!''

Ali je prenagljeno svako strogo zaključivanje, na golome temelju etimologičnog tumačenja riječi duša, i jednoga dvaju li izraza pučkih. Ta riječ i ti izrazi ne dokazuju, po svoj prilici, ništa drugo, no samo nedostatak prvašnjeg govora2 za tačnu oznaku laganijih, duhovitijih pojmova; a otkle čovječanstvu taki pojmovi, to biva misliocima predmet preporni, pa će preporan valjda ostati dovijeka. U ostalom, Arijci europski dušu čovječju smatraju za posebito, a nježno biće.3 Slaveni vjerovahu u besmrtnu dušu.

2  Istu je tvarnost izrazâ za dušu opaziti osobito u latinskom jeziku. Spiritus znači ćuh, a upotrebljava se  i za dušu: ''spiritum reddere'', ''spiritu privari'', umrijeti. I rieč anima pokazuje na duhanje, ili dihanje. A opet je jedna riječ za to: halitus, dah. Posljednji halitus kao da se prelije iz usta onoga, koji umire, u još živa usta, jer najbliži rogjak u usta svoja sakuplja dah Rimljanina, koji izdiše. Po misli vedičnih Inda, čovječji dah, ili duh, ide k vjetru. Vjetar najbliža je slika duha. Kraj ove izvorne srodnosti arijskih  izraza, nije nipošto misliti na to, kao da bi biblija bila uticala na ono naše: ''duša mu u nosu stoji'', premda biblija iznosi veoma sličnu besjedu: ''A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i  dunu mu u nos Duh životni; i posta čovjek duša živa'' (Post., II, 7).

3  Biće ženskog roda, spram muškog daha, ili duha. Tako, n. p., mi velimo: ''duša'' i ''duh'', a Latini: ''anima'' i ''animus'' (Grimm, Deutsche Myth., s 689).

4  Krek, Einl., s. 418. Ja čitam sada u izvještaju o jednom skorašnjem putovanju kroz nepoznate krajeve južne Amerike oko rijeke Pilcomaya, da tamošnji urogjenici misle od prilike isto, pa ih je zato strah naglo buditi ljude, kad spavaju: k prenutome čeljadetu mogla bi duša da se više ne vrati. Mišljenje ovo

kao da je inicialno, prianjajući početnome čovječanstvu. Za čudo je, da takogje jedna stavka korana

(sura 39) iznosi isto mnenje: ''Bog uzimlje k sebi duše čovječje u doba njihove smrti; pa, ako i ljudi nisu još mrtvi, uzimlje im duše u snu njihovu, i pridržava one, kojima je opredijeljena snirt, a druge šalju ponovo dolje, do vremena im odregjena''.

Držahu Slaveni, da je duša ne samo odlučena, nego i nekako odvojena, potpuno rastavljena od svoga tijela. Barem nekoji izmegju njih mišljahu, kad čovjek zaspi, da mu duša može iskočiti iz tijela, pri tom primati različne oblike, te lutati.4 A lutala iza smrti tamo amo; lutala najviše po granama drveća, u obliku usplahirene tice.1 Poljaci vjerovahu, da se ona promeće ponajčešće u goluba, a Česi, da iz usta umrloga kao tica odlijeće k drvetima, po kojima ide uzbunjena sve dotle, dok se mrtvome čovjeku tijelo ne spali.2

1  Krek, ib.

2  Grimm, Deutsche Myth., s. 691.

Duša-tica, koja se vija nemirno, još živi u uspomeni Srbâ i Hrvatâ u ovim stihovima: ''Duša mu raja nevid'la,

nego se vila i vila,

na sred se pakla savila!''3 ''Duša mu raja ne vidl'a, veće se vila i vila,

na dnu se pakla savila, te paklu bila podnica!'' 4

3 Vuk. pjes., knj. I, 371, v. 6—8.

4  Petranovića pjes., knj. I, 256, v. 13—16.

A tica nam još življe lijeće po ovoj tužbalici jekavskoj, gdje je sve do mrve pogansko, a i sve starinsko, osim pripomene o Turcima:

''Ali ti se ljuto bojim, uh mi jutros! da si nam se uputio na daleko,

na zle pute bez povratka, dom ti jadan! gje ćeš mnogo dobra naći, dobri babo! dičnu braću i rogjake, nama prazno!

vojevode i serdare, njima blago! Susrešće te, zagrliti hoće, babo! za nas žive zapitati, kuku ljudi!

kako nam je sa Turcima dušmanima. Nego ti se smjerno molim, kukavica,

nemoj nam se zadržati, orle svekre; kril'ma treni, snagom tresni, snažni dome! Otresi se od zemljice, ela svekre!

kao soko od rosice, moj sokole!

Doleti nam, obeseli, kam da mi je! te pomiluj i pokaraj, moj viteže! pa izgrli i izljubi, milosniče!'' 5

5  Vrčevića niz prip., str. 273.

Što snaha mrtvog svekra nazivlje orlom i sokolom, to može pristajati u običnu frazeologiju pučku; obično može biti i ono: ''doleti nam'', ali je neobično, te posve izrazito: ''kril'ma treni.'' Snaha smislila svekra kao ticu.

Takovo nešto izlazi i iz ovih pomršenih stihova najobičnije tužbalice, koja se nad mrtvim nariče u Crnoj Gori:

''Ma se još jadna (sestra) nada.

no ne uzda: jesu tebe velje grane,

velji orli; pa ćeš njima razbačiti,

lele brate; i kući ćeš svojoj doći,

kuku kući5a!''

Mutan je ovdje smisao za to, što se vjerovanje kao razvrglo; no se čini, da sestra, ma da se i tvrdo ne uzda, opet nada bratu, da će njoj u pohode, poletjevši s grana drveća onog svijeta.

5a Medakovića živ. Crnog., na str. 60

Neke tice divne, što nisu prave tice, nego djeluju kao što i ljudi, uljezle i u naše epsko pričanje. Dvije pjesme, u zbirci Petranovićevoj, 6 na dugo pripovijedaju o jednoj velikoj svadbi: zlatna tica soko ženi se vilom, a čudno jato svatova sastavljaju još mnogi krasni sokolovi i golubovi. Moguće, da to  jato lijepih tica nije drugo, do jato rajskih duša, što ih već vidjesmo, po mitu skandinavskom i našem,  u društvu valkirija i vila.7

Vrijedno je, da primjetimo još ove crte u dvije posve mitske pjesme. Tice putuju noćno, no im se sve blista od sjaja zlatnog. Vila, zaručnica glavnome sokolu, rodila se ''na zvijezdi, visokoj planini'',1 gdje nju ''goji u oblaku majka.''2 U putu k nekoj višoj planini, sve svadbeno jato tica rasplaši se i razleti, jer im zaprijeti, u jednoj pjesmi, aždaja s otrovnog jezera, a u drugoj dva tamna zlotvora, Ibro i Porča. Nego, tice minu ta pogibao; priteče im u pomoć zmaj-ognjeni junak, sa Zmijanja Rajko, koji pogubi napasnike.3 Onda se tice svatovi opet posabrali te prispjeli kud naumiše: glavni soko uzeo vilu za ženu.

6  Knj. III, 2 i 3.

7  Dio VII, str. 32—40 (21'2—20). Moguće je to, barem u nekom dijelu dviju pjesama. Drugom prilikom (Dio II, s. 95—6 (193—4), mi pjesme ispitasmo, misleći, da se one, jednom svojom stranom,

dotiču mita dvojice Açvina.

1 Petranovića pjes., knj. III, 2, v. 2.

2 Id.,3, v. 9.

3  O odnosu ognja prema duši biti će rijeć dalje.

Pučko kazivanje kajkavsko iznosi takogje dušu, uobličenu u ticu. Dva druga, to dvije kalfe, išle jednom na dugi put. Od teškog putovanja umoreni, legoše pod jedno drvo, i jedan od njih zaspa. No daleko od drveta stajaše kostur konjski, pa drug onaj, koji budan ostade, vidi, kako čudna tica lijeće  niz kostur i uz kostur. Kad se po tom onaj prvi oda sna prene, uzdahne: Zao ti sam san usnio! Po ovim riječima drug se uvjeri, da drugu duša bješe izletjela iz tijela i da njena nemirnost ne davaše mu nirno

spavati3a.

3a Kaza meni pričicu gosp. I. Tkalčić, bibliotekar jugoslavenske akademije, koji u svom djetinstvu to

čuo pripovijedati u okolini zagrebačkoj.

Mit o duši tici nalazi se i kod Helenâ. Samo što Heleni, po običaju svome, kao što drugdje, tako i ovdje, arijski mit otanjiše i dotjeraše estetično. Duša im nije tica, nego im je lepir.4 Lagana, dražesna Ψυχη, duša, gdje je prikazivana na umotvorinama grčkim, ima na legjima lepirova krila. A

iz grčkog pričanja ponešto odjekuje kao suzvučno s onim ili ovim glasom dviju Petranovićevih pjesama. Sjate se lepiri duše, pa, sjedeći na dupinu, idu, preko valova, preko morskih strahota, na daleki put k Eliziju. Što se pak tiče Psihe, ovo premilo djevojče, neumrlo a zlopatno, hoće istom  poslije muke doći do sreće svoje, do vjenčanja za ljubovnika Erosa. Psihu izložiše napasti nekog nakaznog čovjeka; odvedoše je, pristalu zaručnicu, na višu planinu, na strmo neprohodno brdo, iza kojega stoje divni dvori uz ninfe poslužnice; prenese je onamo Zefir vjetar do njenog pravog vjerenika

Erosa, ali u noći kanu kaplja živog ognja iz Psihine svjetiljke na Erosovo rame,5 i u taj tren ispred očiju radoznale djevojke iščeznu najkrasniji od bogova; otište se onda vjerenica na svakojake pute, pa ode i dolje u ad, gdje jadna onesvjesnu, no je dotače lakom strijelom Eros i povrati je k životu; najposlije, Eros uze k sebi Psihu, vječna Ljubav vjenča k sebi vječnu Dušu, onako prokušanu dugim patnjama tjelesnoga bića.1

4  U grčkom jezikn, ψυχη kašto znači, osim što ''duša'', takogje ''lepir''. Prvi začetak ove misli o duši lepiru možda nam je tražiti još u doba, starije od helenskoga. Litvini dušu pomisliše, čas kao ticu, čas kao lepira. Kad koji noćni lepir dogje u kuću i svijeću oblijeće, kažu Litvinke, da je neko umro i da mu duša okolo ide (Grimm, Deutsche Myth., s. 692). Ne uzeše li ovo Litvini iz grčkog mita (a da uzeše, malo je vjerojatno), onda duša lepir ulazi u zajedničku ostavinu europskih Arijaca. Preller (Griech. Myth., I B., s. 416—8) ipak drži, da je dosta novo sve to grčko o lepiru. Grci, u davno svoje vrijeme, bili bi naslikali dušu u malom nekom liku s krilima, a tek docnije u pravoj slici lepira, ili nježnog djevojčeta s krilima lepirovim.

5  I drukčije Grci primicahu k duši oganj: lepir, slika mrtve duše, urezivao se poviše upaljene zublje.

1  Zadnja ovu crta primetnuše izvornoj priči potonji stvaratelji alegorija.

Starovjerski nazor o lutanju duše sačuva se, u Srbâ, i pod formom novijom, što ju stvori vjera hristjanska. U Krajini Negotinskoj sadašnje Srbije drže ljudi, da duša umrloga ne ide odmah u nebo. Duši red je prije obilaziti mnoga mjesta na zemlji. Iz početka dolijeće do zavičajnog kraja, posvuda, gdje je umrli za života svoga najradije išao. Krene onda na daleke pute; polazi Svetu Goru, pa i Božji grob, a tek u četrdeseti dan po smrti tijela najzad uzaći će ona na nebo.2 U Crnoj Gori, za četrdeset dana čati se liturgjija mrtvome: za svoga mrtvoga daje to činiti, koji iole može2a.

Ne treba reći, da ovakovo mišljenje, premda je ono udešeno prema novoj vjeri, u ovoj ne nalazi pravoga oslona. Po nauku crkve, duša, već u isti tren svoje rastave od tijela, prestavlja se na drugi svijet.

2a Medakovića živ. Crnog., na str. 27.

Po vjerovanju Slavena, dok duša naokolo lijeće, ona nije sretna. A najviše lijeće nestašno onda, kad joj je mrtvo tijelo još cjelovito, još nerastvoreno. Lešina, uzdržanim svojim čovječjim obličjem, kao da k sebi priteže odletjelu dušu, a, truhležem i gnjilinom svojom, kao da je skvrni i uznemiruje. Već je naprijed kazano, da Česi pogani vigjahu čovječju dušu po drveću u slici nemirne tice sve dotle, dok se ne bi mrcu spalilo tijelo.

Ovo je isto, od prilike, reći i za Ruse, u dobi njihova neznaboštva. Arapski putnik, Ibn Fadhlan, boravio megju Rusima, u prvoj četvrti X vijeka, kroz dvije godine 921—2, pa tamo nazočan bio pri spaljivanju jednog mrtvaca, nekoga Rusa otmjenika.3 Duhnu žestoki vjetar, silno raspiri vatru na lomači, naslaganoj na jednom korabu u vodi4 i u manje od sata razgorje se lešina i sve do nje. U gomili svijeta, koji tu bijaše, jedan Rus razgovarao se s drugim Rusom, tumačem putnika Arapa. A šta veli? pita Arap svoga tumača, koji će njemu: On veli ovo: ''Ala ste, vi Arapi, lud narod! Vi uzimljete najmilijega i najčasnijega vašega čovjeka, te ga bacate u zemlju, gdje njega gamad i crvi toče. Naprotiv, mi mrtvaca spaljujemo za jedan tren, tako da on odmah i bez ikakve stavše u raj ulazi.''

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. 197.

3  To je sada u velikoj slici prikazao čuveni slikar Siemiradzki.

4  Mrcima iz siromašnijih kuća napravljahu pomanje korablje ili čamce.

Isti Rus u sav grohot onda se nasmija i nastavi, pokazujući na onog mrtvaca: ''Ljubav k njemu njegova Gospoda (boga) čini, da sad puše vjetar, koji će ga tamo ponijeti u jednom trenutku.''1 Sva je prilika, da tako isto o rastvorenom i nerastvorenom tijelu, mišljahu Srbi. Starinska riječ ''bčajnik''  znači, u nas, nerastvoreno tijelo u grobu,2 a starinska poslovica, u Crnoj gori, kaže: ''Tako se ne očajao hiljadu godina!''3 Dakle je nesreća velika ''čajati'', čekati dugo u grobu s tijelom još cjelokupnim.4 Ovo drže i Rumunji.5 Ali to ide uskos hristjanskoj misli, po kojoj neraspadljivo tijelo jest ponajviše znamen svetosti, te i svecima dolikuje. Slavenima poganim, što se brže raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša.

1  U Kreka, Einl, s. 426-31, ili drugdje s arapskoga prevedeno, čitaj cijelo vrlo zanimljivo izvješće Ibn Fadhlanovo o tome ukopu.

2  Vuk. rječ., pod Očajnik.

3  Vuk. posl.

4  Sve ove riječi: ''očajnik'', ''učajnik'', ''čajati'', ''ỏčajati", ''očảjati'', ''nečaja'', svečana su značenja u nas, te su kova najstarijeg.

5  Poznato je, da i riječi i misli slavenske širom provališe megju današnje Rumunje. Cijene Rumunji, da je vječito osugjen onaj, kome tijelo u grobu nakon sedam godina nije se još raspalo. Vidi: A. de Gubernatis, Storia comparata degli usi funebri in Italia e presso gli altri popoli indo-europei, Milano 1878, p. 104.

Kako se meni čini, stoji u svezi s ovim vjerovanjem još jedno vjerovanje srpsko i hrvatsko. Nesretno tijelo, dok je nerastvoreno, priuzimlje k sebi nanovo nesretnu dušu, te jadni mrtac oživljuje, da luta, ne znajući ni sam kud. Barem se sad to misli o tencu, u Boci kotorskoj. ''Tènac'', ili ''ténjac'', nije baš pravi vukodlak, u sadašnjem znamenovanju ove riječi,6 nego je prije jedogonja, kako u Risnu sad zovu čovjeka, iz kojega u snu izigje duh.7

6  Što se tiče drugih pogleda o vukodlakovu biću, isporedi u Dijelu IV, str. 37—9 (137—9).

7  Vuk. rječ., pod Tenac i Jedogonja. Da li je sa tenac srodno ''tânčiti'', što u Dnbrovniku znači: lutati besposlen (Vuk. rječ.), to ja ne znam. Značenje glagola pristaje.

Mrtvi ljudi mogu da postanu tenci, mogu se ''potenčiti'', kao što se mogu, s druge strane, i ''povampiriti''. Jednu zgodu potenčenja Vrčević znamenito pripovijeda ovako:8 ''Kažu mi, da se  pokojni Jokan Markišin potenčio, i da noću izlazi iz groba. Svak živ od straha umro. Pripravili trnov kolac, i pri njemu crnog ugiča privezali. Pogjosmo u groblje. Stavih petrahilj, očitah vaskrenu molitvu, pa prekadih grob, a oni navališe otkopavati sve do preliješa. Digoše i preklopnice, kad li sbilja! ne bijaše se ni još pokojnik počeo raspadati, no se naduo kao kabao, a oba oka izbuljio. Uzeše kolac i probodoše ga, a nad njim zaklaše ugiča, preliše ga s krvlju ugiča, pa opet pločama preklopiše i  zemljom zatrpaše. Sinovi pokojnoga Jokana platiše i narediše, da ga danas na leturgjiju spomenem, i tako da ga od grjehova oslobodim.'' U kazivanju očigledna je, i pokraj nagodbe megju novom i starom vjerom, poganska žrtva ugiča, i krvi mu, na udovoljenje pokojnikovo. Iz ove nesumnjivo starovjerske zgode mi ovdje samo bilježimo to, da nevoljni tenac ležaše u grobu cjelovit: on ''ne bijaše se ni još

počeo raspadati.''

8  Niz prip., na str. 331—2.

Sada čisto razumijemo poglaviti razlog, zašto Slaveni, prije nego se oni krstiše, najvoljahu sažeći mrtva tjelesa svojih milinaka. Slaveni, kao što od pamtivijeka, čak od vedičnih doba, i ostali Arijci, osim Eranaca, ili izravno ukopavaju u zemlju mrce, ili ih prije spaljuju, ali kod većine Slavena, od ova dva načina mrtačke sahrane najpreče je spaljivanje. Kažem kod većine njih, jer sva slavenska plemena mrce ne spaljuju, kako je to vidjeti iz dosad otkopanih starih slavenskih grobova.1 A i kod Slavena, gdje bijaše u običaju spaljivanje, doista nije se svagda ovo vršilo. Mnogi ne mogahu to činiti već za to, što prilično veće stoji spaliti jednu lešinu, nego je na prosto ukopati. Osobito svečani

slavenski običaj paljenja umrloga na korabu ili čamcu, što bi se tad pustio niz vodu, bješe vrlo skup, i dolikovaše samoj gospodi i ljudima imućnijim. Po historijskim svjedočanstvima, najviše pali svoje mrce istočna velika grana Slavena, Anti, od kojih postaše potonji Rusi. Jesu li mrce palili Srbi i Hrvati? Rekao bih, da jesu, barem, Srbi. Još u docnije vrijeme, to u vrijeme već posvuda prihvaćene vjere Hristove, kad 1355 g. preminu silni Dušan, ''tijelo toga viteza'', veli dubrovački historik Lukarić, ''bude doneseno u Makedoniju, te sahranjeno uz svete vatre, u svetomu Arangjelu izvan bedema grada Prizrena.''2 Te ''svete vatre'' nisu za cijelo vatre koje hristjanske. S druge strane, doznajemo od svjedoka prije pomenutog, od Arapa Ibn-Fadhlana, da medju Srbima X vijeka starinski običaj dužaše ženu s mužem umrijeti. U Rusiji, žena, ili drugo mlado čeljade iz doma, umiraše s mrcem, dok bi ga udavili i proboli, pa onda zajedno s ovim sažegli.1

1  Osobito u Rusiji. otkriše i ispitaše mnogo starinsko groblje Slavena. Kad slavenski grobovi i stećci budu i u nas u dovoljnom broju proučeni, onda ćemo i mi više saznati o nasoj religiji groba.

2  Luccari, Annali di Rausa, 1. II, p. 6: ''Il corpo di questo heroe (Dussan) fu portato in Macedonia, et con fuochi sacri fu sepellito in S. Angelo fuori delle mura di Prizrien''.

1  Kod Kreka, Einl., s. 425 i 427—30. Osim Slavena, megju Arijcima još u Indâ, a valjda i u Trakâ, žrtvuje se živa žena s mrtvim čovjekom. Stara Rig-Veda čisto ne zna za žrtvu žene; ali, pošto je taj običaj i slavenski i indijski, biti će i zajedničkog postanja arijskog. Dašto, za mrtvim mužom, ili

domaćinom, svagda ne ide žena: ovo se čini, od odanosti, najviše u domovima otmjenikâ, te je strogi

zakon, mjesto svojevoljne ljubavi, i u samoj Indiji zavedrn istom docnije. Žrtvovala se žena radi toga, da mrtvac bude š njom u društvu i onamo na drugom svijetu. S istog razloga, kod još drugih Arijaca, klali su se robovi, a i sluge najmilije, pa s mrcem, uz konja mu i oružje, spaljivali. A spaljivalo se na lomači, da se mrcu ugodi, koješta lijepo i dragocjeno, otkad pitomije osjećanje i napredak civilizacije ukidoše svaku ljudsku žrtvu. Tako, na veličanstvenoj lomači Cezarovoj, ognj sažeže silesiju stvari, nabacanih od njegovih legionara, od prijatelja i od matrona (Suetonii, de Vita Caesarum, 1. I, c. 84).

Paljenje živim ognjem opraštaše najbrže umrloga od teškog spoja s tijelom, a čišćaše i njega i prisutnike kod pogreba od gadne truhline, od svake mrlje. Po općenitoj tvrdoj vjeri Arijaca, mrtac može da oskvrni, da omrcini, sve živo. Poznata je zapovijed u rimskih dvanaest tabla: ''Hominem mortuum in urbe ne sepelito, neve urito.'' I nearijske mnoge pukove, naosob Semite, tištaše, i tišti, misao mrtačkog oskvrnuća. Smrt, koja s mrtvacem hoće na žive da navali, treba svojski odbiti, uklanjajući predmete, što ih se mrtvo tijelo nekako dotaklo. Ovog vjeroranja neprevarni tragovi ostaše u našem narodu. U nekim mjestima Srbije, u sobi umrloga, pošto se iz kuće iznese, sve se odmah čisti; izmiču otuda hljeb i kvas, vodu i drugo piće, te prosiplju i bacaju na polje; bacaju i metlu, kojom je soba i kuća počišćena; haljine, u kojima je mrtac izdahnuo, nose daleko van sela, i ostavljaju na kakav trn da truhnu. Mrca pokrov mnogi sijeku oštrim kamenom, a ne režu ni nožem, ni nožnicama; ne bi se više mogli naoštriti, ''mrtvorezni'' ostali bi nož i nožice, da se njima reže.2

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. 197.

Ali od mrtačkog uticaja živima ništa ne pomaže, koliko oganj. Kad se ukopnici vrate s groblja, dočekuju njih, pred kućom umrloga, s vodom, da se umiju, i sa živim ugljevljem na vatralju, da se prečiste. Svaki od ukopnika uzme po jedan ugljen, premetne ga iz ruke u ruku nekoliko puta i preko sebe prebaci natrag.1 Živi se ljudi onda oprostiše svake natruhe.

1 Id., str. 198—9.

Umrli najradije privlači k sebi svoje žive ''jednomjesečiće.'' Zovu se ovako oni, koji su se rodili u istom mjesecu. Jednomjesečiće smrt hoće u isto doba da kosi i prikuplja. Za to, kad jedan od njih umre, onaj, koji je u životu, metne u isto puto svoju nogu s nogom mrtvoga, pa baba kakva te dvije noge zaključa sponom. Dozove se onda jedan vršnjak, i svezani reče mu: ''Da si mi po Bogu brat, odriješi me!'' ili: ''Primaš li Boga i svetoga Jovana, da izbaviš roba iz groba?'' Moljenje ovo ponavlja se tri puta, i tri puta baba zaklapa i otklapa puto. Je li mrtac već sahranjen, idu i vrše to na grobu njegovu. Onaj, koji je od mrca odriješen, i ovaj drugi, koji ga odriješi, postaju pobratimi. Takav običaj poteže se po svoj sadašnjoj Srbiji, kao što kod muških jednomjesečnika, tako i kod jednomjesečnica ženskih. Od vremena toga oprosta, i ove medju sobom žive kao sestre.2

6

2  Vuk. rječ., pod Jednomjesečići — Milićevića živ. Srba, Gl. XXII., str. 197—8.

Prostim našim ocima, pa i prostim našim ljudima današnjim, smrt je nešto kužno, što se svagda najlašnje priljepljuje na žive. Radi toga, dok se mrtac ne sahrani, čeljad od njegove kuće ne smiju ništa jesti:3 kroz to jelo bi se otrovali. A mrca, iz kuće iznesena na okupanje, ne smiju natrag vratiti: on bi ''kuću zatvorio mrtvim kocem.''4 Pa i ne treba mrtačkog tvarnog doticaja, da se živima lijepo zdravlje kvari. Više puta, dosta je pripomenuti mrca, a smrt će rupiti. Za to, kad naši ljudi hoće drugome da kažu, da je ko umro, vele njemu: ''Da si ti živ i zdrav!'' 5 a i u opće gotovo nema besjede češće od ove: ''Zdrav si!'' ili: ''Od Boga ti zdravlje!'' ili: ''Bog ti zdravlje dao!'' 6 Ovaj strah pred svakim dodirom sa smrću proteže se i na samu bolest. Kad naš čovjek kazuje, da ga boli, može bolest na drugoga preći,  pa, da ne pregje, on rekne: ''Tebe zdravlje, mene boli to i to.'' 7

3  Id., Gl. XXXVII, str. 170.

4  Id, ib.

5  Vuk. posl.

6  Id.

7  Ili: ''Da ti je na zdravlje'', ili: ''Zdrava ti glava'' (Vuk posl.), a žene dodaju: ''U našega čabra gvozdene uši!'' (Vuk. rječ., pod Čabar).

Šta više? Kad se, govoreći, uporedi, ma bilo u čemu, mrtvi sa živim, valja reći: ''Ne budi primijenjeno!''1 O smrti, o ukopu, o svakom bolu o nesreći kakoj, treba svagda eufemistično govoriti;  to su kao žive strahote, koje će obzirni čovjek tiškati svojom spretnom, blagom riječju.2 A je li kome  do kletve, nije dobro da kaže: ''Tako me odmah ne ukopali!'' nego je bolje ovo drugo: ''Tako me zemlja ne radovala!'' 3 I za zlobu, zavist i sve slično, reče se: ''Tako me zloba, zavist, šteta, ne radovala!'' 4 Jest podmuklo i kobno mnogo šta: konj, ako ne zoblje, kobi svoga gospodara; otac kobi dijete svoje, kad njemu, na pr., ne kupi novu kapu, a kupi ostaloj djeci5; žena kobi drugoga muža, kad žali prvoga. 6 Mogu da se kobe ljudi megju sobom i onda, kad se samo sretu ili stignu, pa, da se tome uklanjaju, jedan drugome veli: ''Dobra kob! dobra stiž!''7

1  Na primjer: ''Pokojni Mirko bio je, ne budi primijenjeno, tako visok kao ti'' (Vuk. posl.).

2  Na pr.: Ne bi li se kuga umilostivila, mjesto njezinog imena, kaže joj se: kuma.

3  Vuk. posl.

4  Id.

5  Vuk. rječ., pod Kobiti.

6  Bogišića pjes., 86, v. 131—3:

''Poče cvilit' ljubi Kraljevića, ali joj Mihna dade zaušnicu: Što me kobiš, iskobila glavu!''

7  Vuk. rječ., pod Stiž. U svakom poslu, mnogo je do nehotne ''namjere'', ili ''namjerne'', te se za to i kaže: ''Što je Bog dao i namjerna.''

I preko čije volje, kobna riječ leti, da zatire. Radi kugjenja, kobno je reći: ''kuda ćeš?'' — ''kuda si pošao?'' — ''kuda si naumio?'' — te, mjesto toga, valja zapitati onoga, koji polazi, sa: ''Ako Bog da?''8 Ista pažnja nalaže riječi: veseo, sretan, kad bi se imalo reći, da je ko neveseo, nesretan. Što je mrtvo i nezdravo, sve se može nehote primijeniti, a hotomice i namijeniti na čeljade živo i zdravo; sve može biti ''urečeno'', pa je svijet pun svakojakih ''uroka'', a dešavaju se česti zlovarni ''uročnici'' i ''uročnice.'' 9

8  Vuk. posl.

9  Najživlje se ovo kazuje u Vrčevića nizu prip., na str. 74: ''Kad su ih u crkvu poslali, obojicu gjece omrčiše ispod desnoga uha garevinom zemljanoga lonca, i po čelu izmedju obrva, da ih ne bi ko na krštenju urekao; a da bi živjeli, zakleše popa i kuma najstrašnijom kletvom, da nikome ne kazuju, ni da

je oboje muško, ni kako im je ime, nego da je jedno muško i da mu je ime Živko, a drugo da je žensko,

ime joj Jokna. Ovim su ih imenima zvali za punanu godinu, i niko, izvan kutnje čeljadi, nije u komšiluku znao, da je oboje muško, ni kako im je ime''.

Da se od toga brane, naši ljudi vapiju, gotovo pri svakoj zgodi: ''Ne budi uroka!'' — ''Ne čuj, Bože na zlo!''1 jer urok u svašto se uvlači, i iz svašta, na zator živoga svijeta, izilazi. Hvali ko koga, može ga ureći.2 Začudi li se iznenada ko čemu, eto uroka i nesreće,3 pa valja odmah, ne bi li se to otklonilo, primjetiti: ''Začudio se prebijenoj golijeni!'' ili: ''Luk ti u oči!'' ili: ''Oči u kamen!'' ili: ''Oči u panj!'' 4 A najveća je žalost u tome, što na ovoj zemlji jest urokljivo, strada od uroka, navlastito ono, što je najsretnije, najnježnije i najljepše: tako, na pr., od uroka i zlih oči niko toliko ne pati, koliko mala djeca. Ima i udesnih kuća, čitavih porodicah urokljivih.5

1  Vuk. posl.

2  Vrčevića niz prip., na str. 215-6: '' ..... o Božiću prošastom navršio je, na zdravlje, devetnaestu godinu; raščinio se životom, da mu nije urok, kao da mu ima dvadesetipet.''

3  I sama riječ: čudo, u našem jeziku, znači, kraj ostaloga, nesreću i bijedu.

4  Vuk. posl. Isto tako, kad se što ostavi, pa neko reče: ''Što će to? ''valja mu u riječ upasti, i kazati: ''Zlu ne trebovalo!''

5  Vuk pjes., knj. III., 78, v. 110: ''jer su jadne roda urokljiva.''

Kao da je upravo živ, ljude tjera urok, te Crnogorci vele: ''Tako me zli narok ne ćerao!''6 Gine svijet i od stvarce najneznatnije, na pr. od haljine, sašivene ujamkom, ili ureznikom.7 Od tolikih napasti čovjek, doduše, može da učuva svoj život i svoje zdravlje, ali to biva uz neprestano budni obzir, uz gore pomenute i još druge formule odbijanja naletnog zla i smrti.8 Pa, osim odbijanja smrti, čovjeku je red izravno slutiti sebi život i zdravlje. Kad on vidi prvo voće nove godine, ili s proljeća čuje u šumi prvu kukavicu, ili u zraku pripazi prvo jato ždralova, treba mu uskliknuti: ''Na život i na zdravlje!''9 Tako sluteći, naslutiće. Sluti se i u snu, izvan prave svoje svijesti; sluti se dobro ili zlo, život ili smrt, dašto ponajčešće smrt, jer su snovi u čovjeka većinom nezgrapni i turobni.10

6  Vuk. rječ., pod Narok. Isporedi i stih: ''Stiže urok na konju gjevojku'' (Vuk. pjes., knj. III, 78, v. 148).

7  Id., pod Ujamak i Uresnik. A. smrtna je i ''nagaza'' i ''prostrjela'' i još drugo što.

8  Veoma pomaže riječ: ''tamo!'' zgodno upotrebljavana: ''Tamo, njega ubio grom!'' — ''Tamo, nju ujela zmija!'' — ''Tamo, njemu otpala ruka!'' Kažu ovako o nesreći, koja se drugome desila; a kažu isto i u pogledu moralne rugobu, koju hoće da od sebe odmaknu: ''Tamo, on pas!'' — ''Tamo, ona kučka!'' (Vuk.

posl.).

9  Vuk. posl.

10  Neki su snovi u našeg puka već nesretni za to, što se oslanjaju na arijsku simboliku, te se iz njih pomalja arijski nesretan biljeg. Tako, na pr., riba je dobro jelo, a opet nije dobro o njoj sanjati (Vuk. posl., na str. 335). Rašta to? Radi arijskog vjerovanja, koje ribu kašto privezuje za tminu i noć

(Gubernatis, Myth. zool., v. I. p. 267). Više ne dokučujući pravi smisao ovakim snovima, naš puk pri

njima kaže: ''U sna se ne snilo, a na javi se desilo!'' (Vuk. posl., ib.). Po srijedi je arijska simbolika i u nekim susretima živinâ.

Nije na dobro, kad ko naigje na zmiju ili na zeca, ili njemu oni pregju preko puta (Milić. živ. Srba, gl. XXXVII., s. 172): zmija oličuje noćnog Ognja (kako to vidjesmo u VI Dijelu). a zec noćnog Mjeseca (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 80—3). U ovom slučaju, zmija eufemistično zove se: poganica. Naprotiv, sretne li se lisica, dobro je (Milić, ib.), jer lisica, u arijskom mitu, slika je, osim večernjeg sutona, još jutrnjega zatim osvitka (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 128—30). Tako i u pučkim našim pripovijetkama, lisica mnogo puta djeluje i govori kao razumno biće, i ljudima pomaže, a i sama njezina pojava, skoro uvijek, sluti na dobro. Jutrenji susreti jesu najzamašniji, pošto se s time započinje dan.

Vrlo je nepovoljno našemu čovjeku, kad u jutru najprije sretne mačku; pa, i kad god mačka začesti krhati, valja reći: ''Svoju glavu iskrhala!'' (Vuk. rječ., pod Mačka). I to je arijsko. Crna mačka Arijcima nagovješćuje skoru smrt (Gubernatis, Myth. zool., v. II., p. 65—7).

A, dok je desno zdravo, lijevo je nezdravo, te ne valja piti iz lijeve ruke.1 Ovo gusto i crno praznovjerje, koje većim dijelom suče iz pojma o smrti i o zaraznoj nečistoci mrtačkoj, svojina je sviju Arijaca. Eno, i sami Heleni, ti najvedriji i najveseliji Arijci, ne oteše se posve onome tužnome uticaju. Postoji i u njih podobar dio našega netom pomenutog mišljenja. Helen ne stupa u božji hram već samom desnom nogom, i desno pruža čašu pri žrtvi, pače s lijeva na desno oblači se, a i piše, premda fenička slova, što ih usvoji, pisahu se s desna na lijevo.

1 Vuk. rječ., pod Lijevo.

Štošta pogani grčkoga čovjeka, tjelesna nečistoća, porogjaj, bolest; vrh svega, bolest i smrt. Ko teško oboli, pa od bolesti ozdravi, okupaće u moru sebe, rublje i odjeću. Sve što je živo i svijetlo, ono najteže oskvrnjuje čovječja lešina. Grobovi stajahu daleko od svetih hramova, a hram bi postao svaki put nečist, gdje bi u njemu ležao čovjek na umoru. Ukopnici, i oni koji mrca sprovogjahu, makar to činili po sinovljoj dužnosti srodnici najbliži, svagda, po ukopu, čišćahu sebe najvećom pomnjom. Kad je u kakoj kući bio mrtac koji, čeljad, iz nje izlazeći, skropljahu se čistom vodom, što se nahogjaše ispred vrata u sudovima, tamo donesena iz druge neopoganjene kuće. Zamračivala smrt i samu čistinu domaćeg ognjišta; pa, na pogjekojem mjestu, svake bi se godine, po svima kućama, gasila vatra, i živa nova donosila s oltara sjajnog Apolona. Evo ovako i provrtnog bistroumnog Grka zbunjuje svaki

mrtački doticaj.1

1  Ima u Grka i opreznih eufemizama, s našima veoma sličnih.

Drugim tromijim Arijcima mrtačka napast bijaše još teža. Ozbiljnome Rimljaninu, tome sjediocu seljaku, sve se misli mrsile pred strahom mrtve nečistoće i svakojakih crnih naleta. Branio se on onim i ovim ustukom, i bezbrojnim molitvenim formulama, kakogod i za našega seljaka svako zlo ima svoj ustuk'', pa oda zla brane ''dobre molitve''2 i suprot ''zlih časa'' lijepo nazivani ''dobri časi.''3 Mnogi lijek, eda smrt ustukne, daju i vračari i gatari i bajači4; mnogo zlo ispravljaju eufemizmi; ali, pokraj takog sumornog mišljenja, ljudstvo ostaje kao upleteno u opasnoj mreži, iz koje nije lako izvući neozlegjeno svoje zdravlje i život svoj. Usta na ovakovu religiju smrti i zebnje genialni rimski pjesnik Lukrecij, te mu pade oštra riječ: ''religio autrix malorum.'' Istom Hristova vjera ukloni zaziranje i žacanje od mrca, izmijenivši strah pred mrtačkom tvarnom nečistoćom sa uzvisitijim strahom pred duševnom nečistoćom od grijeha.

2  Najjače su one, što ih izriče domaćin, u staro doba kući prvi svećenik.

3  U nas, čovjeku pritječe u pomoć: ''dobri čas'', ''bolji čas'', ''najbolji čas'', ''veliki dobri čas'', pa i mnoštvo ''dobrih i sretnih časa.'' Vidi, u Vuk rječniku, Dobru molitvu.

4  To su ''vješci'' i ''vješće'', ili ''vještice'', koji sve najbolje znaju, a svoje znanje obično pjevaju. Naš

vještac, po činu, tačno odgovara indijskome kavi, latinskome vates i grčkome μαντις, pa on bješe i u nas svećenik sve dotle, dok ga osudi nova vjera, te njemu spade čin, a i riječi časni smisao. Mi posebito ne govorimo o poganskom svećenstvu Srbâ i Hrvatâ, jer mu nestaje svakog historijskog i tradicionalnog svjedočanstva. Svoje svećenike imadoše sjevero-zapadni Slaveni.

Hristjani otimlju se smrtnoj sumornosti time, što vjeruju, da će tijelo svakog pravednika pročišćeno uskrsnuti i opet uz dušu prionuti, te s toga oni i najvole, da im mrci budu, onako na prosto, u zemljii ili u grob sahranjeni.5 Naši oci pogani naprotiv mišljahu, to već vidjesmo, da dušu treba što skorije oprostiti od truhležnog tijela. Česta izreka naša: ''Bog da mu dušu prosti!''6 valjda je prenesena iz stare vjere u novu, pa se negda razumijevala u smislu, da bi vrhovni bog čim prije odvojio dušu od lešine. Ja već rekoh, a sad još jače naglašujem, da slavenski i naš običaj sažizanja tjelesa meni se ukazuje u ovome vidu bržeg odvoja duše od gnjilog i teškog tijela. Ako kod umrloga sve udara na mrtavštinu, onda što zgodnije, što li zdravije, nego živim ognjem spaliti i uništiti raspadno tijelo njegovo?

5  S ovog razloga i danas crkva vojuje protiv incineracije, na koju, a druge strane, ustaje sudnica, zbog istrage otrovanih tjelesa.

6  Vuk. posl. Ovo ''prostiti'' s akuzativom dolazi osobito ondje, gdje je sav ostali govor poganski: ''Pa Komnenu pokoj duši daje,

napijaju Komnenu za dušu:

Bog da prosti Komnen-barjaktara'' (Vuk. pjes., knj. III., 26, v. 544—6).

Po hristjanskom uvjerenju, ova naša pùt proslaviće se i prosvijetliti, i nerazdiona drugovaće s dušom navijek; po vjerovanju Slavena, pùt umrloga sprječava dušu, pak je pustiti tijelo, da, što brže

truhne i raščini se, a još je bolje, kad lešinu za tinji čas sažeže vatra. Za Slavene, duši je tijelo tamnica  u tako oštrom značenju, da prevazilazi hristjansku misao o putenom pritvoru, što duhu smeta. Crkva osudi bogomilsku bludnju, da su duše demoni, tjelesima zaključani, utamničeni.1 Ja bih hotio misliti,  da je ta bludnja srpski starinski nazor, što se uvuče u manihejsku dogmu, ili š njom se steče. Duša je Srbima i Hrvatima sasvim odvojena od tijela i od tjelesne gnjiline. Na potpunu rastavu jedne od drugoga šiba i stajaći pučki govor o pokojnicima, gdje se sama duša ističe, dok tijelo pokojnikovo skroz iščezava: '' ..... šiljao je svake godine obilatne milostinje manastira Duži pred dušom mrtvoga Jovana, a za zdravlje živih.''2 — '' ..... jednu zemlju, koju je pokojna Angjuša Komnenova pred dušom crkvi zapisala.''3 Ono je ''pred'' tako materialno, da bi se tu iščekivao spomen tijela, a ipak o tijela nema spomena.4 I drukčije, baš tvarno govori se o duši jedinoj: '' ..... drugoga (sina) ostavićeš, da te u vječnoj čitulji spominje i na oni svijet duši mjesto u carstvu nebesnom namjesti.''5 — ''Kako si me, babo, nadomio, — tako svoju dušu namjestio!''6

1  Rački, Starine, knj. XlV, 8: ''Quinta veritas: .... romana ecclesia dampnat et reprobat errorem Manicheorum dicentium, animas esse demones corporibus inelusos''.

2  Vrčevića niz prip., na str. 83.

3 Id., str. 323.

4  Upotreba predloga pred, kad je riječ o duši, nije samo jekavska, već je općenita u narodu. Tako i u bosanskoj Jukićevoj zbirci pjesama (knj. I, 3, v. 140—1): ''Blago daji ocu kalugjeru, — a pred dušom Kraljevića Marka.'' Dok nestaje pravoga tijela, duša je saobražena u obliku tijela.

5  Vrčevića niz. prip., na str. 77.

6  Čojkovića pjev., 71, v. 39—40.

Čudan je ovi izraz: ''dušu namjestiti'', i ne tumači se, već ako se uzme, da se čitava ličnost jednog pokojnika u raju obrazivala dušom, da se sastojala od same duše bez tijela.1 Srbima i Hrvatima vrijedi duša na golo, duša prelagana, dok se lešina prepušta, da ''joj zmije oči ispiju'',2 kako to kaže pučki govor, ili se prepušta vatri, da je proždre.

Spaljivanje mi privezujemo dubljoj misli iz stare vjere još sa općenitog razloga, što religija, gotovo u svih naroda, vlada baš cijelim grobom. Mrtačko groblje, i u samih nenaprednih pukova, sve je osuto nadama neumrlim, i fantastičnim utvarama, po vjerovanju sazdanim. Religija groba izavre iz dubine pučkog srca, pa kroz to srce stvoriše se pogrebni obredi, svaki od kojih ima stanovito znamenovanje. Reklo se, da paljenje tjelesa pripada narodima nomadnim za to, što se vatra kod njih danomice na veliko upotrebljava, pa, da svoje mrce sažde, imaju svagda na dohvatu šumu, šušanj, travu, dok nasuprot težački narodi ukopavaju u zemlju mrce, kao što su vični metati u zemlju žito.2

1  U pučkoj literaturi cigli jedanput. što je meni poznato, s dušom spominje se, svečanim tonom, i tijelo, to u pjesmi o sv. Savi (Vuk. pjes., knj. II, 23, v. 36—9):

''U glas viknu gospoda rišćanska: Prosto da si, Nemanjiću Savo! Prosta duša tvojih roditelja! Prosta duša, a čestito tijelo!''

Ali je lako razumjeti, da je ovdje ova pripomena o tijelu uzeta iz blaga sv. Save, t.j. iz vjere Hristove.

2  ''Što ne korotova sinovca dajbudi godinu dana, dok mu zmije oči ispiju?'' (Vrčev. niz prip., s. 59) Ovako, sasvim ozbiljno, jedna žena kori djevera, a govori o svome sinu. Može biti, da zmije ovdje znamenuju, simbolično, oganj (Dio VI, str. 49—81 (177—209).

Ali naturalistična ova teorija ne pogagja svuda. Rimljani su pravi težaci, a ipak spaljuju lešine, naime, to čini u njih svaka kuća vigjenija i imućnija, svi starovjerci patriciji.4 Nisu skitači ni Skandinavi, ni Slaveni istočni; pa kod nijednih Arijaca, izuzevši Inde, ne plamaju svečanije lomače, natrpane na korabima i puštene niz rijeke. Skandinavi i Slaveni pale lomaču pri nagnuću dana ili noćnom mjesečinom, koje je vrijeme takogjer udešeno prema vjerskoj misli.5

3  Najprvi ovo reče J. Grimm.

4  Osim maline njih. Korneliji, na pr., sve do diktatora Sule, svoje mrce izravno sahranjuju u grobove, te je prošlog vijeka otkrito posebito groblje Skipionâ, najglasovitije grane od ove gens. Ali izuzetkom potvrgjuje se opće pravilo. U ostalom, kod mnogobrojne svjetine najviše se zakopavalo onako na  prosto, što dokazuje i rieč humatio za svaki ukop. Da su Rimljani običaj kremacije preuzeli od Grka, ili od obližnjih Etruraca, nije ničim dokazano. Način ukopa, jer je vjerski, jedan narod lako ne mijenja.

5  Gledaj to, na str. 124—125 (222—3) Dijela II.

A ništa drugo nego opet vjera skloni Erance, da odstupe od dvostrukog arijskog običaja spaljivanja i neposrednog zakopavanja, te da sebi zavedu treći običaj, što je posve nastran i upravo čudnovat. Izlagahu oni mrtva tjelesa, da ih grabežljive tice iskljuju i psi raznesu. Čemu to? I to radi vjere. Mazdejska religija u velike obožavala svetu Vatru i svetu mater Zemlju. Da se Vatra i Zemlja ne bi oskvrnile dodirom truhlih tjelesa, koja su već svojina zloduha, radije ih puštahu onako na plijen ticama i psima; a ni sami kraljevski oholiti Akemenidi ne imadijahu drugog sahraništa.1 Mazdejci, eto, do takove nastranosti dotjeraše arijski svoj pojam mrtačke nečistoće. Vidjeti je, skoro iz svega, da   vjera nalaže Arijcima pogrebne obrede, pa da i Slavenima, i nama Srbima i Hrvatima, ona svjetovaše spaljivanje. Vjetar piri u zapaljene lomače ruskih otmjenika; veliki sveti ognjevi užižu se, u Prizrenu, okolo mrtvog tijela Silnoga Dušana2; iz onog vjetra, i iz ovih ognjeva, mi čujemo gdje romoni vjerski glas, a glas je taj: čim se prije istroši mrtvo tijelo, tim brže duša dostoji se sreće na drugome svijetu.3

1  Perzijanci kao tajom i nerado govorahu o svome mrakom načinu pokopa (Herod., 1. I; c. 140).

2  Vidi gore, na str. 122.

3  Vjera potpuno vlada grobom i u Egiptu, ali pravcem baš protivnim slavenskome. Memfiski faraoni natrpavaju ogromne piramide, da im imbalsamirano tijelo ostane pod onima navijek netaknuto, a s tim i duša da bude mirna.

Ovome izlaganju mi bi premašili cijelj, te išli preko naše namjere daleko, kad bi htjeli ustvrditi, da misao brzoga oprosta duše, pomoću ognja, od mrtvog tijela bijaše sasma čista kod svih arijskih plemena, u kojih postojaše običaj paliti mrce. Valjda ta misao niti ne polazi iz najstarijeg vremena vjerovanja arijskog. U Rig-Vedi naći je izraza takvih, iz kojih proviruje želja, da se mrtvo tijelo očuva, kako bi se pokojnik š njim mogao baš do sita nauživati u raskošnom raju. Mi hoćemo da kažemo tek ovo: Slaveni većinom, pa zar uz njih i pogdjekoji drugi Arijci, cijenjahu, da vatra, dok dušu oprašta od truhležne težine, nju ubrzava i pute joj k raju najbolje čisti.

Duša, oproštena, s ovoga svijeta prelazi na drugi. Imaju dva svijeta, ovaj i onaj, oba sjajna, kako to kaže i sama riječ svijet. Sa ta dva svijeta još se kunu naši ljudi, najskoli jekavski: ''Tako mi ovoga i onoga svijeta!'' — ''Tako mi oba svijeta!''1 Nek niko ne misli, da je ovakova zakletva zadahnuta novom vjerom, po kojoj čeka čovjeka bolji svijet iza teškog življenja u ovoj dolini suza. Nazor o dva svijeta toliko je star, koliko i arijsko vjerovanje. Taj je nazor već potpuno razvijen u Rig- Vedi, gdje oba svijeta2 idu po mnogoj molitvi indijskih svećenika i pjesnika, kakogod idu često po ustima naših ljudi. U Rig-Vedi, oba svijeta jesu Nebo i Zemlja, što su prvi sjemeniti izvor svemu, toliko ljudstvu, koliko bogovima, pa neke himne upravljaju se njima, vječitim i samosazdanim. Pojam vječnosti, kod tih svijeta, kao da naglašuje i naša poslovica: ''Tako mi svijeta i vijeka!''3

1  Vrčevića niz. prip., passim.

2  Njemački prevoditelji Rig-Vede kažu: ''beide Welt'', ili ''Weltenpaar.''

3  Vuk. posl.

Ja držim, da su odavna u narodu takogjer i ovi izrazi, kojima se oba svijeta označuju: ''Otišao na istinu!''4 — ''Kada bude na istini!''5 — ''E, on je otišao na istinu, a mi smo na laži!''6 Ali, ti izrazi, premda starinski, čini mi se, da su postanja novijega prema onima prvašnjim. Mogli bi biti skrojeni po hristjanskom isticanju lažnoga ovog svijeta i istinitoga drugog. No, tako su čisti i osječiti, kako ih obično nije naći u govoru ostalih pokrštenih europeiskih naroda. Za to je veća prilika misliti, da k nama dogjoše, kao i drugo što, iz vjere mazdejske, izravnim uticajem Eranaca, stojeći negda blizu do Slavena, ili putem neizravnim preko manihejske jeresi. Religija u Avesti upire uvijek u dva načela, u dvije protivštine, megju svjetlosti i tamom, toplotom i studeni, plodnosti i jalovosti, pa i u moralnu

oštru opreku megju istinom i laži.7 Može biti, da spada amo i ''Bog istini'', koji često dolazi u našim pjesmama. Mi se ovdje na tome dalje ne ustavljamo.

4  Id. To jest: umro je.

5  Id.

6  Milićevića živ. Srba, Gl. XXI[, na str. 205.

7  Napisi kraljeva Akemenida naglašuju laž i istinu taman onako, kao što i neki naši ljudi, a i pisci, kad hoće da nekako ushitno i svečano govore.