DlO II.

Pojezda, Prijezda i Zora.

Sve nebo Vidovo, svu Rajevinu, ne obigrasmo s Gospodom i Gospom. Do Vida, uzorna lovca i jahača, stoje još dva silna jezdioca.

Čitav krug pjesama1, već od starine, pronosi se po narodu o dva hrla i neutrudna konjika, dva borca i lovca, sa vrsnim hrtima i zagarima. Ono su dva brata, koja rado ne razdružuje pučko pričanje. Koliko se oni miluju, toliko se i konji pod njima ljube, jedan bijelac, ili dorat, a drugi vranac, ili oba dorata; no se, kašto, dva brata razbliznačila i onebratila. O podne skoro nigdje se ne javljaju, već jutrom na uranku, i pred veče, gdje ih tišti ljuta muka, pa je njima reda tumarati ili vojevati, kakokad. Brat jedan svagda, ponajviše od same bratove ruke, jal umire, jal nepravdu trpi, jal noću daleko od njega luta; pa drugome bratu, koji malo, ili nimalo ne strada, žao je brata svoga. Za njim steže ga sve to veća ljubav, za njim čezne. Umrli je brat kršniji, mlagji, pa i ljupkiji od starijega poluneumrlog; svakako, o smrtniku više se priča. Za dva brata, ovo je u opće kazivano.

1 Vuk pjes., knj. II, 10, 11, 94—100 — Petranovića pjes., knj. II, 53—6. Tri pjesme 54—6, u zbirci Petranovićevoj, dosta su razvrgnute od prvobitne osnove; a, uticajem muslomanskim, nagrdi ih tvrdoća srca i raspuštenost. U njima je malo šta izvorno. Ali pjesma 6, knj. II, iste zbirke kroja je posve starinskog. Pjesma 7, knj. II, puka je varijacija od Vukove, knj. II, 5; te može ostati pod sumnjom, da je istom docnije ušla u krug pjesama o Jakšićima. Vidi još narodne pjesme u B.M. 52—3, u Davidovića 11, u Vili Beogr. (god. 1867, br. 29), u Ćojkovića 7 i 95. Za starije vrijeme, sravni bugarštice 41—6 Bogišićeve zbirke.

A hoćemo li ih gledati iz bližega, te im sliku provesti u tvrgjem orisu, evo što još o njima pričaju epske crte najstarije. Dva brata, ''na boju junaci1'', nastavaju u ''bijelom gradu Biogradu''2, gdje je do grada kula Nebojša3. Kolika im je ljubav prevelika, tolika i sličnost. Kano da su jedno, ta sličnost ide do jednoličnosti:

''Od milosti jednu sablju pašu, od milosti jednog konja jašu, na njima je ruho jednoliko,

za kalpaci jednoliko perje''4 ''Kad suu gori putem putovali, od milosti ruho mijenjali''5 ''Oba su mi brata jednolika,

a na njima jedno odijelo,

a oba im konja doratasta, grive su im uvijate zlatom, sedamdeset i tri pletenice, što je njima sestra uvijala, kad je njima konje podizala;

kudgodj idu, nigje s' ne rastaju, konje jašu dobre uporedo, konjima im se grive miješaju''6.

1 Vuk. pjes., knj. II, 92, v. 95.

2 Id. ib. 98, v. 7.

3 V. 20.

4 B. M. pes., 52, v. 4—7.

5 Vila Beog. g. 1867, br. 29, ''Jakšići'', v. 4-5.

6 Čojkovića pjevan; 7, v. 81—90.

Ali je sugjeno, da se oni ipak jednom rastanu. Rastavi povod dvojako se pripovijeda: ili je svagja o imovini, ili bezobzirno dalje putovanje mlagjeg brata, u viteškoj nevolji. Hoće oni da dijele svoju očevinu, te od ovaca, novaca i oružja jedan uze sve što valja, a bratu dade što ne valja7: ''od svašta mu daje dijo krivi'', veli pjesma. Po drugoj verziji, jednome dopade u dio Srijem, a drugome Karavlaška8; pa ''o malo se braća zavadiše, — da oko šta, veće ni oko šta, — oko vrana konja i sokola''9: svak ište ''starješinstvo vrana konja i siva sokola''10. S te zadjevice, od brata propade brat, da ne bi Angjelije, ljube starijega brata: od mladog djevera ona izmoli konja i sokola, i braću smiri. Prije noćnog pomirenja, pred veče, brat stariji mrčeći na mlagjega, išao loviti, na jezeru, ''utvu zlatokrilu'', i

pustio na nju sokola. Slomi utva sokolu desno krilo; pa na povratku, Biogradu napomol, tu na mostu, i konjikov ''vranac slomi obje noge prve''. Gospodar pita sokola:

''Kako ti je bez krila tvojega? Meni jeste bez krila mojega, kao bratu jednom bez drugoga'',

odgovara ranjeni soko1. Uzrok rastanku braće rekosmo, da je i nevolja. Zateče ih, jednom, zajednička nesreća. Bila njima uz majku sestrica Jelica'', kad eto ''vrani konji, a crni junaci''2, zaskočili im dvore, poharali, i odveli im sestru. Braća se namah dosjetiše, da su dušmani iz zemlje arapske. Svoju sestru tražiše oni uzalud tri godine dana, te se rastali u četvrtoj; vrnuo se jedan Biogradu, a drugi sam nastavio potragu. On došao na vodu Stupnicu, koja ''nije zdrava po junake''3, i na njoj našao četiri robinje, te ga prepustile. Prešavši rijeku, ugleda na lijevo velike dvore age Arap-age, ''pokrivene limom i gjumišem'', a oko njih ''bakrenu avliju''4.

7 Vuk. pjes., knj. II, 99, v. 31—49.

8 Id. ib., 98.

9 V. 23—5.

10 V. 26-7.

1 V. 66—83.

2 Id. ib, 97, v. 29.

3 V. 58.

4 V. 63—4.

Zapjeva junak tanko glasovito, i sestra ga već po glasu upozna, žalosna sestra, koja se uželila roda, ali joj rod daleko ''koliko je nebo od zemlje''5. Brat došao glave Arapu, i još dvojici mladih Arapa; pa onda sa sestrom bjež' natrag na vodu Stupnicu. Sestra imala od Arapa, te i vodila sa sobom dijete jedno svoje; no, na zavičajnoj Stupnici, ''procvili Arapinče crno''6. Tad i njega posječe ujak, uzviknuvši: ''Od zla roda nek nema poroda!''7

5 V. 129.

6 V. 151.

7 V. 168.

Ponešto različita verzija, u drugoj pjesmi8, ne izvodi Arape, već Turke, koji napadaju na ''Stojni Biograd''; a ne čami u dušmanakoj vlasti sestra, već jedan od dvaju braće, dok brat drugi izmače napasti, i ''ogrija mu sunce na studenoj vodi Jahoriki''9. Junaka osužnjenog baciše u ''donje saraje'', provedavši ga preko ''dvanaest odaja''10; baciše ga tamo dolje, ''da ne gleda sunca ni mjeseca, ni bijela danka ni junaka,''11. On tamnova ''po godine dana''12; nego, najposlije, spasio se i odveo djevojku odatle. Bila ona kći tamničkome gazdi. Djevojka iz prva pokušala, da prevjeri junaka Trusovinom, ''vodom zaboravnom'': tom vodom ''ko s' umije i ko se napije, — svoja će mu vjera omrznuti, — zaboravit' svoju porodicu''1. Ali od mrazovite vode on ne pi; naprotiv, mladenačka ljepota njegova primami mu djevu. Iz donjih odaja zajedno pobjegoše onda, kad ''na nebu mjesec bješe već odskočio'', pa ''svanulo im više Biograda''2.

8 Id. ib. 95.

9 V. 49—50.

10 V. 204—5.

11 V. 208—9.

12 V. 219.

1 V. 234—7.

2 V. 329 i 368.

Nije nipošto mučno, već prvim pogledom, nazrijeti, da o historijskome kakvu dogadjaju, što bi pjesma bila prihvatila i po narodu raznijela, ovdje ne može da bude govora. Nezdrava voda Stupnica, a zaboravna voda Trusovina, onda lov na utvu zlatokrilu, pa mitični poznati nam Stojni Biograd i kula

Nebojša, nisu, u tome povijedanju, lakomišljena igrarija, uzgredni i odloživi nakit, nego je to tvrdi sastavni dio samih pjesama. I svojim uvodom pjesma jedna iz ovoga kruga hoće da nas uputi na legendu božanstvenu, više nego na ljudsku priču:

3 Id. ib. 98, v. 1—4.

''Mjesec kara zvijezdu Danicu: Gje si bila, zvijezdo Danice? Gje si bila, gje si dangubila? dangubila tri bijela dana?''3

Poregjajem vedičnog, pa i amo odnosnog mita u drugih indo-europskih naroda, ja ću pokušati, da, konac po konac, ovu našu legendu raspredem. Megju to, budi odmah kazano o čem se radi. Dva brata u Nebojši do Stojnoga Biograda imaju na čelu obilježje onih dvaju božjih bića, koja Arijcima prestavljahu prvi i drugi trak zore koja se bijeli, ili, takogje, prvi trak sunca koje izhodi i zadnji trak sunca koje zalazi, ''drugom riječju, praskozorje i suton. Kad dva traka zajedno zarude, onda su dva brata jednolika, te je jedan drugome mio; kad se sumrak i noć hvata, pa zadnji drugi trak ižčezava, onda su braća obličjem nejednaka, pa i različita udesa. Oni se svagjaju. Mlagji tone u noć, i gine na očigled starijega, koji je smatran neumrlim. Pošto je sreća povoljna jednome, a drugome uda, pjesma njih iznosi, gdje dijele očevinu. Pri toj diobi, mlagjemu na dielu doći će Karavlaška, crna država narodnih, te i božjih dušmana, dok brat stariji drži Srijem, što je kod pučkih pjevača svegjer uzor- zemlja. Zemlje ove, dašto, dolaze u sadašnjoj prečinjenoj verziji legende. Negda, jamačno, bilo tu drugih imena, koja jasnije pokazivahu na dan i noć; bilo to onda, kad naši oci, ne samo pričahu o

dvojici braće, već se njima i moljahu. Jekavska još živa kletva: ''Tako mi one žrake nebeske!''1 i sada pripominje to davno vjerovanje Srbâ i Hrvatâ u božanstvo pojedinih zraka sunačnih.

U braće konja, i sokola, i utvu, i sestru, i djevojku, nama objašnjuje Rig-Veda, sa svojim himnama, ili molitvama, koje sastaviše stari pjevači u Indiji, prizivljući dva božja konjika, dva açvina. Indijski je mit najdavnija religijozna tvorevina arijska o dvojici braće; daj, dakle, da ga pomnjivo proučimo2.

1  Vuk. posl.

2  Ja rabim Rig-Vedu po njemačkom prevodu Grassmannovu: Rig-Veda, übersetzt und mit kritischen und erläuternden Anmerkungen versehen von Hermann Grassmann, Leipzig 1876—7.

Ljepšega zgloba od dvaju Açvina nema u svoj punoj katani bogova Indije. Dva boga vječite mladosti, dva zadružna jezdioca i neporediva vozača, dva lovca i strjeljača, kako su jednog porijekla, tako su i jednog postanja. Hrleći, dolaze svakog jutra ''sa zrakom Sunca'', dok ''za njihovom ljepotom Zora ide nazorice''3. Bahnuće oni na nebo naglošću vjetra, brzinom misli, pa, kao svagda mladi, tako i blagi, daće ljudima zdravlje i žiće, zor mladenački i porod, svake ruke bogatstvo. Kao što nebo obasjavaju, onako, nesustali dobrotvori, pohagjaju domove svojih vjernika, tjeraju iz njih noćne aveti,   i ljude oda zla brane. Oćinji vid, ''nove oči''4, daju oni pobožnicima, pa njima još primeću i čudotvornu ''konjsku glavuču''5. Za to, hvale se kano osobiti vidioci i čistioci. ''O vi, vidioci duboka duha!'' vapije im jedna himna6. U ovome svojstvu vidilaca i vidara, nisu sami; no je do njih i neki ''putnik na nebu, s moću vidioca, a dvaput rogjen''7. Od dvaju vidnih bogova, od dvaju viteza jutrenjeg sjaja, očekuju, ne će li ugledati bistri dan slobode, i sužnji nevoljni. Açvini obilaze svijet, te oblijeću za jedan dan zemlju i nebo; a proviru iz duboke dubine neba i vode strujeće8.

3 Rig-Veda, I, 47, v. 7 — I, 46, v 14.

4  Ovo na više mjesta.

5  Takogje, više nego na jednom mjestu: Rigv. I, 117, v. 23 — I, 119, v. 9.

6  Rigv., VIII, 8, v. 2.

7 Id I, 112, V. 4.

8 O noćnom boravku, i izlasku Açvina, Rig-Veda govori ovako: ''Val vode ide vama moćnima uporedo'' (I, 180, v. 5) — ''Šta to vi, o preljubljeni, i pila i bogastva revno iz voda donosite?'' (I, 181, v. 1) — ''Vi

se preko morske struje prevozite'' (V, 73, v. 8) — ''Kola. . . vas voze preko mora i rijeka'' (VII, 70, 2) —

''Ma gdje vi bili, o Jezdioci, u valovima neba, u šumi, u kućama!'' (VII, 70, v. 3) — ''Bili vi u valu neba, ili u kući pila vi se častili, uslišajte mene, o besmrtnici!'' (VIII, 26, v. 17).

Noć pritvarala se Arijcem kano unaokolo oblivena tama, kano beskrajna površina vodena, ili morska, koja se struji poput rieke. Jezdioci su jednog nagona; jedne ćudi, pa, putujući, jašu na kolima, te im bogata kola tjera bik i neki ''morski vepar''1. Ali š njihovim kolima ponajviše jure konji, ili samo konj jedan, jak na udima, visok, krilat, pa bijel, ili zlatan, ili rigj. S tima konjima prelijeću jezdioci ''tri daljine, i sve što se na nebu svijetli''; prelijeću i ''tri tamne prostorije''1. Onda, ispod konjskih kopita izbijaju mlazovi tekućine, ''sto bačava slatkog pića'', veli jedna himna3. Od silnog poleta, prsnuće i kamen4, za koji mi već znamo, da simbolizira nebo5, a naosob plavetno, i više izrazito, noćno nebo. Prolama se nebo; po zraku stoji praska i uka, kad rupe konji dvaju vozača6.

1 Rigv. I, 116, v. 18.

2 Id. VIII, 5, v. 8. 3 Id. I, 117, v. 6.

4  Id. VI, 62, v. 7: ''Pobjedonosno vi probijate kamen, vi vozači!'' — X, 39, v. 13: ''Sa stope, pobjedonosno vi probiste stijenje''.

5  Vidi Dio 1, na str. 48.

6 Rigv. I, 181, v. 5,— V, 73, v. 7.

U tome, lijeću do Açvina i tice, neke tice rude, kojima se oličuju rudi brzi zrakovi u dva boga. O ničemu himne ne govore toliko, koliko o njihovim ticama. Ponajviše su pomišljene kao guske, zar s toga, što svijetli Açvini izlaze iz vodenih struja noćnih; pa ih pjevač jedan živo opisuje: ''Blage su ti guske, što ih vi (Jezdioci) imate! One su medom bogate, sa zlatnim perjem, kriče jasno i rano se bude, pljuskaju vodom, vesele i veseleće''7. U himnama, tica Açvind, češće puta, obrazuje se i prepelicom, to onda, kad dva boga borave u noći: prepelica rado se pritaji, te je zgodno obilježje omrknutih bogova. Himne dovode tada Açvine kao spasitelje te pitome tice od noćnog Vuka: ''Prepelica vas pozva, o Jezdioci, kadno je vi izbaviste iz čeljusti Vuka!''8

7 Id. IV, 45, v. 4. Što su bogate medom, to će reći, da su napojene ambrozijom, nebeskim svijetlom, Ovaj simbolizam arijski, po kome med znači svjetlost, što se njom hrane bogovi, sačuva se u našim božićnim običajima i na mnogom mjestn naših priča.

8 Rigv. I, 117, v. 16 — Pa.još: I, 118, v. 8 i X, 39, v. 13.

Ali su oni štitnici i nečega više, nego li je tica. Mladina i divna ljepota dvaju Jezdilaca primami im djevu uzornu, Ušu (Zoru), ili Suriju, ćer Sunca, koja se š njima druži, a teško je reći, po Rig-Vedi, da li im je sestra, ili žena ili obadvoje. Po tu djevojku Açvini idu i u prosidbu. Usjela ona na kola njihova, koja kano da taman nju čekaju: u tih kola tri su dijela, tri sjedala i tri krasna hrla kotača. I ovoj djevi, pa i Açvinima, prijeti onaj isti noćni Vuk, koji i prepelici1; prijeti im, dašto u mraku, što no se hvata iza svakog dana, kad Jezdioci više ne ''prebivaju u svjetlosti neba'', niti su ''na istoku'', već su ''u moru'', negdje ''na zapadu''2, u ''tri tamne prostorije''3. Mjesto Vuka, jedan ulomak himne izvodi nam demona, koji, gdje prasne Zora, ''gleda na Jezdioce, kao i čovjek sa bradvom na drvo''4. Razbiće demona jedan od Açvinâ, ''smiom'' Açvin, ma i ''saletila ga crna četa''5.

l Id. I, 183, v. 2 i 4: ''Vi se družite sa Ušas, ćerju neba . . . tako vas ne ozledili Vuk i Vučica!''

2  Id. VIII, 10, v. 1 i v. 5.

3  Id. VIII, 5, v. 8.

4 Id. VIII, 62, v. 17.

5 Id. ib, v. 18. 6 Id. I, 181, v. 4.

Ovako, u zglobu jednolikih i jednoćudnih blizanaca, koje svegjer zajedno prizivlju molitve u Rig-Vedi, nešto ipak luči jednog od drugoga. ššJedan je knez, pobjednik junaka, dok je drugi blaženi sin nebašš, veli još jedna himna6. No, pored svega, oba su ratnika, oba ''najbolja pomoćnika u nevolji''7; pa će pjesma njima kliknuti: ''Bojnim rogom odpuhajući varvare, vi Arijcima posvuda sjaj pribaviste!''8 Dva spasa javljaju se triput na dan, ranim jutrom, o podne i na večer; ali je njihova najjasnija epifanija ona u jutru. I večernja je znamenitija, nego li podnevna, ako i nije čestita9.

7 Id. I, 118, v. 3.

8 Id. I, 117 v. 21.

9 Id. VIII, 22, v. 13 i 14 : ''Ponizno se molimo vama jutrom, vama večerom, o gospodari sjaja, što se vozite svijetlom stazom'' — X, 40, v. 4: ''I jutrom i večerom, mi vas primamljujemo žrtvovnim pilom''

—   Ib., v. 1.: ''Kud brzaju kola vaša?... jaka kola, koja jutrom hite od kuće do kuće?'' — V, 77, v. 5: ''Rano častite, rano veličajte Jezdioce; s večera ne žrtvujte, to nije prijazno''.

Po ovome kazivanju Rig-Vede očito je, da su dva brata naših pjesama, prvim postanjem  svojim, dva Açvina. Ne samo da je tu mnogo tačaka dodirnih, već je i život dvaju viteza, amo i tamo,  u cjelosti jednak. Izmegju indijskoga i našega mita razlika nije u crtežu; ona je skoro sva u spoljašnjoj oblaci. Nebesna dva brata naša pretrpiše proces malne potpunog počovječenja, dok dva brata vedična stoje blizu do samog izvora arijskog mita, pa trepte živim sjajem božanstva. S toga, gore izloženim pjevanjem indijskim objašnjava se naše; položena u kristalu Rig-Vede, naša priča biva upravo providna. Do očiglednosti čisto je sada, što je to kula Nbojša i Stojni Biograd, taj stan Vidov i dvaju braće: ono je ''prebivalište u svjetlosti neba''. I Vidova konjska glavuča susreta nam ovdje; znamo, ovako, da je to mitična crta, koja, prelazeći davno doba germansko, slavensko i eransko1, gubi se u arijskom postanju. Bila već riječ o vidovnoj moći Vida, a biti će opet, u trećem dijelu radnje, o novim očima njegovim; ''nove oči'' Açvina, pa i ''putnik na nebu s moću vidioca, a dvaput rogjen'', ponavljaju i riječi i nazore iste2. Kako su pak Açvini uznošeni kao osobiti vidari, moguće je još, da naša riječ vidati, liječiti, uze se, negda, taman od vidnih liječećih bogova. A još prije će biti, da ih pominje izraz: ''prasnu, prašte zora''. Kola Açvina, koja voze Zoru, praskaju, jureći nebom: a, pošto u misli narodnoj ovome činu božjemu nestade traga, ''praskozorje'' bude, evo, smiona gola metafora u pučkom govoru3.

1  Vidi Dio 1, na str. 51.

2  Grassmann (II Th., s. 112) opaža, da je to Sunce; ali ovo ne proizlazi iz same himne. Rekao bih, da misao, koja će se ustaliti u slavenskom Svantevidu, već se vlači po Rig-Vedi.

3  ''Puca'' zora i dan, i u germanskim jezicima. C talijanskom, takogje, čuti je u rijetko: ''rompe l'alba'', premda je to španjolizam (A. A. Meschia, Spagnolismi e Francesismi, Bologna 1884, p. 60), koga Latini u Španiji zar primiše od Germana. Ali nigdje, mislim, nije naći riječi toliko krjepkih, kao što naše

''praskati'' i ''praskozorje''.

Svrh svega je pak znamenito, da, pomoću Vede, mi čisto uvigjamo, što je u ostavštini, očevidno mitičnoj, naših utava zlatokrilih. Kao što od naša dva brata mitična ne mogu se rastaviti zlatokrile utve, tako od dva Açvina ne odvajaju. se tice. U jednoj himni, koja sadrži kratku oznaku raznih bogova3a, Açvini ocrtani su ovako: ''Dvojica se voze s ticama, uz jednu mladu (Suriu); u veliku daljinu idu oni3b''.

3a Rigv., VIII, 29.

3b V. 8.

Tice Açvina, zlatoperne guske, što se plaču u vodi, čiste su naše zlatokrile utve, koje, po pričanju pjesama narodnih, plivaju, pred jednim bratom, u čarnim jezerima. Utva, starosl. atьva (patka neka), jeste, i po vrsti životinjskoj, vedična guska. Ova guska, perzonifikacija ranih Açvina, ''rano se budi'', po riječi himne; a od ljupke zoreće utve biti će, u našem puku, postalo žensko ime Utvija4

Od nekadašnje božje veličine ostade i jedno čudo na utvi: može ona biti šestokrila5, taman  kano i sveti arangjeo u misli narodnoj. Ali je sada, u pjesmama našim, utva više večernja, nego  jutrenja tica te predskazuje polom junaka i konja mu, t.j. mitični zalazak dana u noćnu pučinu. Pjesme, u opće, rado iznose utvu, gdje ona tone u sinje more1.

4  Vuk. rječ.

5  Vuk. prip., dodat. 1.

1  Petranovića pjes., knj. II, 31, v 34—5: ''Da pobjegneš u morske dubine, — imam ronca utvu zlatnokrilu'' — U Slovincu g. 1881, br. 24 (ženska pjesma): ''Pale su utve u sinje more''.

Rig-Veda, kao što vidismo, pridaje Açvinima, i zlatne guske, i rude tice u opće. Ovako, vedična alegorija svijetlom bojom svakoje tice izrazuje sjaj hrlećih trakova dnevnih. Za čudo je, da ni

ova općenita misao o ticama divnim, o ticama, što nisu prave tice, nije još u narodu našem, sasvim izumrla. U dvije pjesme Petranovićeve zbirke2, ženi se neki zlatni soko, a svatovi su, takogje, drugi pristali sokolovi i golubovi. Vjerenica, vila jedna, nastava ''na Zvijezdi, visokoj planini''3, gdje nju ''goji u oblaku majka''4. Čudni svadbari putuju obnoć, a sve na njima se blista od sama sjaja zlatnog: krstaši im barjaci ''sve'' su ''od suha ispleteni zlata''. Svatovska kita prolazi, pa ''kad bijahu kroz višu planinu, — razasja se gora i planina . . . bi ti rek'o i bi se zakleo, — usred noći da ogrija sunce''5.

2  Knj. III, 2 i 3,

3 2, v. 2.

4 3, v. 9.

5 2, v. 102—10.

Nego, krasnim ticama i mladoj vili eto opasnosti sa strane otrovnog jezera, od aždaje u prvoj pjesmi, od mrkih junaka, Ibra i Porče, u drugoj. Svadbeno jato tica kud kamo razletilo se, pa jadnu vilu zarobi neman, kadno iznenada bahnu zmaj ognjeni-junak, ili sa Zmijanja Rajko, koji pogubi silne otmičare. Soko tica, uz pribrane drugove, što su se bili rasplašili a sad opet posabrali, mogao napokon izvršiti vjenčanje s vilom. Iz arijskog mitičnog govora prevedeno u obični govor, ovo će reći:

zlatni trak dana, soko, pomoću ognjevite sile, isplivao iz noćnog jezera, i milovao te pozlatio jutrenji oblak, vilu. Simbolizam tica, u staroj vjeri naših otaca, razmotavao se, mislim, na široko, koliko i u vedičnoj Indiji, ili u davnom Rimu, na glasu sa njegovih auguria. Osim Petranovićevih ovih pjesama, utvrgjuje se to i utvom, i alemperkom, i ''njemuštim jezikom'' pučkih priča, koji pristaje ticama naosob. Ove razbacane uspomene jesu kano iverje, otpadnuto od isječene klade srpskog i hrvatskog u davnini obilnoga mita o božjim ticama1.

1  U narodu našem davnom, koji se za prirodu svima sponama života zakvači, životinjska simbolika bijaše prebujna. Dosad evo opazismo, gdje se slutilo konjem boga Vida, prasicom Vidove žene, i   ticama Vidovih dvaju mladenaca. Bez sumnje, slutilo se i veprom ovih istih mladenaca. Rig-Veda nam iznese ''morskoga vepra'' dvaju Açvina (str. 90); a vepra, ako i rijetko kad, spominju čudesne naše priče. Nego, taman ''morski vepar'' vedični ističe se u religiji baltičkih Slavena. Evo što o njemu piše Thietmar biskup, saski hroničar, koji umrije g. 1019: ''Testatur idem antiquitas errore delusa vario, si quandu his (Sclavis) seva longae rebellionis assperitas immineat, ut e mari predicto aper magnus et candido dente e spumis lucescente exeat, seque in volutabro delectatum terribili quassatione multis ostendat'' (Thietmari Chronicon, 1. VI, c. 17, Pertz, Mon. Germ. Hist. Script. T. III). I još drugih životinja od zlamenja upoznaćemo, tekom radnje.

Kako je bilo već i dovle viditi, kazivanje o dvojici naše braće slikovito je; a to je i naravno. O uskrsnuću veselog dana, nakon noćne sumornosti; o veličanstvu praskozorja, o zori koja se bijeli, pa rudi, pa zlatni se; za tim, o tužnome, no jednako veličajnome sutonu, gdje sunce i dan umiru kao zapaljeni u večernjem požaru, bijaše u naših otaca najživlji govor, jer o svima tima prizorima najživlje im srce osjećaše. I danas, civilizacijom zaglagjeni, izjednačeni, pa u prirodnim osjećajima dosta strošeni i utuljeni, od ciknuća zore i od sutona mi ćutimo i slast i sjetu; tim više ih upijaše blagodušni naši djedovi. U cik od zore, pri razljevu svijetlih pramova, u čistom mlijeku i medu neba, treperilo im nešto božje. Vid pustio dva traka, jal odapeo dvije strijele, jal izbacio ''dvije puške male'', po potonjoj besjedi naših guslača2. Ta dva hrla traka dva su hrla jezdioca, dva živa boga. Konjik jedan poletio ''na divnom bijelcu, ili na doratu, kako je god uočena bijela, ili rigja, boja neba; a do onog pojezde mahnuo se i prijezda, u svem jednolik njemu. To su dva blizanca, dva čila i mlada viteza, koji jednog konja jašu'' i ''jednu sablju pašu'', kako nam kaza pučka pjesma3, načinom vrlo čudnim za ljude, no vrlo razumljivim za take bogove. Od zlata jutrenjeg sija se sav konj. Grivu mu ''uvija zlatom''4 sama sestra jezdilaca, od njih nerazdružna Zora.

2  Vidi Dio I, na str. 56—7.

3 B. M. pes., 52, v. 4—5.

4 Čojkovića pjevan., 7, v. 84—6.

Nego će minuti i veliko slavje dana: te drugog konjika, prijezdu, čeka polom. Plam sutona rigj je, a biva sve to mrkliji. Zli su biljezi, Naputenome sokolu utva polomi krilo; konj slomi obje noge;

6

Vidovo bogatstvo, očevinu, braća dijele, pa se rastaju. Na doratu, ili na vrancu, prema boji večernjeg neba, jaše konjik drugi, i po tom, na očigled svijeta, uvaljuje se u puklu noć. Suzne oči ljudske pratiše ovoga drugoga junaka, koga noć osvaja. Prenevoljan i mukotrpan, on ljudima više nalikovaše, nego li prvi bez poraza i bez bijede. Patnik taj bijaše i velikodušan. Kad se noć naklopi, lutaće preko mrke prostrane carevine, da potraži od crnih stvorova ugrabljenu sestru Zoru, sestru ''svoje slike i prilike''1, koja će svijetu, svojim osmjehom, opet iznijeti blagi dan.

1  Bogišića pjes., 45, v. 13.

Hajde da časom provirimo u to carstvo noći Srbâ i Hrvatâ neznabožaca. Pojam toga carstva, mrkle nekakove pučine, jamačno je starodrevan, koliko i arijski rod. Rig-Veda već nam napomenu ''tri tamne prostorije'', negdje ''na zapadu'', uz ''struje'' velikih voda, gdje Açvini svake večeri zalaze, pa jednome od njih, i njegovoj ''prepelici'', prijeti ''Vuk'' i ''crna četa''2. I bez Rig-Vede, mogli bi mi s prve stope, kano a priori, predmnijevati u Arijaca, te u sviju od njih potekavših Indo-Europljana, pučkom maštom razvedenu neku prostoriju nevolje, mjesto nevidno i zebno. Tama i studen bijahu, uvijek, dva velika strašila svakog živoga. Od njih zazire i čovjek današnji, pored sve obrane, što ju nalazi pod tvrdim oklopom tvarne civilizacije; zazire tim većma, što mu je ćud više meka i pjesnička Od njih pak upravo zebljahu prvi ljudi, malo čime obranjivani protiv nepovoljnih mijena u prirodi. Ljudska himna

klikovaše danu i ljetu, a ljudska kletva huljaše noć i zimu, od kojih sav oštrac osjećao se u natmurenoj

duši. Iz ove sumornosti, usred zamašnih ozleda noćne i zimske tame, iskoči nevidna carevina naših otaca arijskih.

Açvin zapao u ''crnu četu'', a brat naš sišao megju ''crne junake'' uz ''vrane konje''3. Vitez zagje u mrklicu, u godini četvrtoj4, veli jedna pjesma, dok druga kaže, da je proveden kroz dvanaest odaja, pa da u dvanaestoj, u ''sarajima donjim'', tavnova po godine dana; dvanaestora vrata pozatvoraše se za njim5. Ove napomene o vremenu, i o odajama, izlaze, valjda, na jedno te isto računanje.

2  Vidi gornje navode, na str. 191.

3  Vuk. pjes., knj. II 97, v. 29.

4 V. 35.

5 Id. ib 95, v. 214—9.

Sudeći po nekim crtama naših pjesama i priča, ni vrijeme mitično ili božje, ni vrijeme gragjansko, ne bijaše u nas, prije hristjanstva, na tanko utvrgjeno. Ali su, opet, oci naši vrlo rado smatrali mjesec u tri maha, a godinu, dan i noć, kad u tri, kad u četiri; pa njih, po tome i razvrgli, kako kad, u tri, ili u četiri glavna dijela. Četiri dijela za dan i noć čine se nešto novija, no su najobičnija. Ovako, dan i noć, uz svojih dvanaest sati, imadu svoja četiri doba, poput latinskih četirijuh noćnih

vigiliae1. Ako je viteški brat zamrknuo u ''četvrtoj godini'', time je, valjda, rečeno, da zamrče u četvrtoj česti dana; pa, ako je vogjen preko ''dvanaest odaja'', to će biti dvanaest noćnih sati. Nije jednaka, ali je slična vedična misao toga noćnog prelaska. Açvin, koga saleti crna četa, prelazi ''tri tamne prostorije'', dok se vozi preko zapadnog mora.

1  Najnoviji su, dakako, sati ili ure, kojima nestaje i naše riječi domaće. Sat, kao dvanaesti tačni dio dana  i noći, ili dvaestičetvrti dio dana skupa sa noću, bude prilično kasno u porabi i kod samih Grka i Rimljana. Ipak, u sadanjim pričama indo - europskih naroda, noćno vrijeme mitično broji se i po satima, kao što po tri ili četiri noćna razmaka, vigiliae. Što se tiče godišnje diobe na mjesece, kako već i sami Arijci shvaćahu razliku megju godinom sunčanom i mjesečnom, posve je naravno, da indo-europske priče iznose nam mjesec, gdjekad od trideset, a gdjekad opet od dvaestisedam dana, pa i godinu, sad od dvanaest, a sad od trinaest mjeseci. Sedmica u mjesecu nije niti arijska, niti naša, već je postanka semitičnog, a uvuče se u grčko-rimski svijet, te docnije i u svijet okolnih varvara, stopro malo prije Hristova rogjenja.

Ovaj prvašnji nazor arijski o ''tri'' prostorije, i o voženju preko mora, rekao bih, da još ne ižčeznu sasvim iz pameti naroda našeg. Rijetka priča jedna iz Bosne2 zna pripovijedati evo ovo. Priča je ta o ''Mijini ženidbi''. Miji zaručniku red je hodati po donjem kraju, što, za cijelo, nije nipošto hristjanski pakao. Uzevši sala, ode Mijo, te tumarao za nekoliko vremena, dok ''spane na njekakav

7

novi svijet, koga nikada vidio nije''. To bijaše ''crni svijet''; pa bijahu i tamošnji ljudi svi crni. Od neobičnoga gosta, od čudotvorne bijele prikaze, crni doljani nagoše bježati. ''Zasto si tako bijel?'' svi   ga žurno zapitkuju, kad im prva strava popusti, i njemu se prikučiše. Zalutalome vjereniku carske ćeri najpreče je to, da iz onog svijeta ponese veliko blago, pa, da do blaga dogje, stao objeljivati donje  ljude, mažući ih svojim salom. Gdje svi pobijeliše, reče mu jedan od njih: ''Ti, čudotvorni čovječe! mi imamo cara našega, koji je još žalosniji, crnji od nas, i ako ga obijeliš, kao što nas, znaj, dobićeš koliko se i nadaš''. A zbilja, istim salom oprostio crnoće i cara onamošnjeg, koji netom je pomazan, ''u taj čas pobijeli kao snijeg''. Tri lagje, pune blaga, za to djelo nagradiše čudotvorca bijelitelja. Sjedne on na   one lagje, i zaveze se uz more, da opet gore dogje do carske vjerenice, koju će sada i vjenčati.

2  Bos. nar. pripov., 25.

Za svinjsko salo već vidismo, da ono bijaše sakralno u bogoštovju Srbâ i Hrvatâ1. Tri lagje u priči, na kojima bijelitelj vozi se morem iz crnoga u bijeli svijet, možda pokazuju na tri tamne prostorije, kroz koje Rig-Veda vodi dva Açvina, ili, bolje da rečem, jednoga od njih, Açvin pobjednika nad demonom2.

Crni svijet, drugdje u pričanju naroda, zove se ''tama" ili ''tamni vilajet'', kome je tlo sve posuto sitnim kamenjem, što se promeće u drago kamenje, kad je ono preneseno gore u svijet. Iz tame u svijet nekog cara putnika vraćaju se kobile, natrag primamljene njištanjem ždrebadi njihove1. Po riječima jedne pjesme, ''na tamu počinulo'' i sunce2.

1  Vuk. živ. i ob., str. 245—6.

2  Id., ib.

Baš s nekim troglavim demonom naših pjesama hraste prilika ove trojnosti crnog svijeta, u prvašnjem vjerovanju Hrvatâ i Srbâ. Već spomenusmo, na drugom mjestu3, troglavu grdosiju, Balačka vojvodu, koji čuva Legjan grad. Ime Bal-ač-ko spada na nekakav koren bal4. Je li to leto-slav. bal, zvečati, s kojim bi išla uporedo anglosaska riječ bellan, lajati, rikati5, ja nisam kadar kazati. Da bi ova etimologija nekako stajala, utvrdila bi se i sa slikom Balačka, u narodnoj misli. Tri njegove glave stravične su: ''iz jedne modar plamen bije, — iz druge ladan vjetar duva''6, a trećom nakaza ''progovara''7. Tome demonu govor je gromotan; gdje navali, on se razriče: ''kako riknu, kô da megjed viknu'', kaže o Troglavu jedna pjesma8.

1  Dio 1, na str. 78—9.

2  Ne smije se premučati, da je ova bosanska priča o donjem carstvu prilijepljena drugoj, koja, u istoj osobi Mije zaručnika, ponavlja priču iz Vojvodine o Veljku i Darinci (v. Dio I, na str. 78). Iz početka,

prije silaska u donji svijet, Mijo tjera janjad na pašu, pa mu se careva kći u četiri maha zagrne, kako bi od njega dobila četiri janjca. Pri svakom zagrtanju, on joj ugleda na tijelu po jedno znamenje. Ovo sve spazivši, privjenča je sebi, u prkos smradnome ciganinu. Kad dan osvanu, carevna leži Miji na ruci. Glede hoda u donji svijet, znadu za to i druge pučke naše priče, ali kazivanje prepleću a novijim nazorima. Voženje pak na čudnovatim lagjama, to je jedan od najobičnijih prizora, kako u pričama,

tako i u pjesmama gatanja bogovskog.

3  Vidi Dio 1, na str. 69.

4  Miklošić, Bild. der slav. Personenn., s. 15.

5  Fick, Vergl. Wört., II B., s. 617.

6 Vuk. pjes., knj. II, 29, v. 609—10.

7  Petranovića pjes., knj. III, 16, v. 286 — Čojkovića pjevan., 72, v. 262—5.

8  Petranovića pjes., knj. III, 30, v. 174.

Dakle, u pomisli mitičnoj naroda našeg, Troglav smatran je kao rikač. Ali, troglava neman,   više nego pod imenom Balačka, vrza se, u narodnim pjesmama, pod nadimkom, dašto novijim, ''troglava Arapa'', za koga jednom je rečeno, da je iz ''Mrakoča, grada arapskoga''1. Riječ Mrakoč vrijedna je, da se zapazi. I po njoj, i po jednakosti svega crtanja, očevidno je, da ''troglavi Balačko'' i ''troglavi Arap'' drugo nisu, do jedno ciglo tamno biće, koje je iz pustog mraka, iz nevidnih prostorija, izilazilo, da plaši oceve naše2. Samo je to različno, što Troglav iz Arabije prikazuje, prema Troglavu iz Legjana, sliku strošeniju. Crni naš Troglav jeste onaj vedični Vuk, koji, u noći, proždire pitomu

8

prepelicu, Zoru, a grozi se Açvinima. Toga nesretnog Vuka, ili Vukca, poznaje, eto po istome imenu, naša poslovica: ''Razminuše se ka' i Vukac i dobra sreća''3. A poznaje ga, još i bolje, pučko uvijek živo praznovjerje, koje drobnu, te nagloj smrti izloženu djecu, branjaše i brani, dok srdita Vuka blaži i primiruje, djeci nadijevajući taman vučje ime. Taka se obrana dandanas svečano obavlja u području najstarijih naših običaja, i najživlje misli i riječi narodne, u krajevima Crnegore, Boke Kotorske i Hercegovine. Na oborni zid oko kuće uspinje se čeljade jedno, i viče: ''Čuj, puče i narode! Rodi vučica vuka, svemu svijetu na znanje, a vućiću na zdravlje!''4

1 Id. ib. 41, v. 173.

2  Troglavi Arap izbija u Vukovoj zbirci, a još više u Petranovićevoj. Neke od pjesama iz ove druge zbirke, amo odnosnih, potkitio guslač i kazivač, I. Divjanović; no, spomen o troglavu Arapu svakako je

općenito narodan. Vidi Stojanovića pjes., knj. I, 5, pa Čojkovića pjevan., 72.

3  Vuk. posl.

4  Vrčevića Niz prip., str. 73.

Toga radi, i u Bosni, pri samom uspavljivanju djece, padaju još, sa nježnih majčinih usana, ove ljute riječi: ''Nini, sine, vuče i bauče! — Vučica te u gori rodila, — s vučadima, sine, odhranila!''5 Od tamnog ješnog Vuka biće i vučac, što ljudima truje i jede živo meso.

Odatle, u narodu, i mnoštvo ličnih imena, uz osnovu vuk ili s vukom složenih. Sad se, u opće, misli, da ovako imenovanje štiti djecu od vještica, koje hoće da ih jedu, pa ne smiju od vuka6. Nego, u davnije doba, jamačno, mnogo više od vještica, strašio oce i majke proždrljivi Vuk, troglava neman, koja u noći boravi, pa i gjipa na plijen iz noći. Uprav za to, malo koji jezik izražava, krepče i plastičnije od našega, izješnost i strahotu tmine: ''izio ga mrak" — ''omrkao, a ne osvanuo'' — ''zamrkao, a ne osvanuo''.

5  Petranovića pjes., knj. I, 46, v. 1—3.

6  Baš za to i Karadžić dobi ime Vuk. Vuk. rječ., pod Vuk..

Pjesme, a još više priče, svjedoče nam crni svijet, u religiji naših djedova. Pita se: Osim ove općenite oznake po crnoći, nije li ono mrklo carstvo imalo i posebnih drugih imena? Mislim, da ih je imalo. Moguće, da takovo jedno ime bijaše riječ pakao. Riječ je starija od hristjanstva, a slavenska izvorna, i, po svoj prilici, znaćaše, iz prva, požar, zapožarena prostorija neba1. Ta prostorija bijaše   nebo večernje, gdje, sunce, koje zalazi, kosim sjajem pali oblake, pa, u velikom plamenu, dan gine, i dva zraka, dva božja konjika, poimence drugi, sumorno. zapadaju. O požarnome nebu, na razmaku dana i noći, zna pričati mit skoro sviju Indo-Europljana. Znamenito je pak, da se u Rig-Vedi svi prizori izlaska i zalaska Açvinâ prikazuju u visinama i u dubinama neba, a da se zemlja tu pominje kano uzgredno2. Taki pakao tužnog sumračja i sutona zar došao hristjanskim blagovijesnicima u živu zgodu, da od njega naprave plameno mučilište nove vjere3.

1  Krek, Einl. in die slav. Literaturg., s. 121. Tu se veli, da u Rumunjâ riječ pakao koju njima Slaveni dadoše, još znači magla. U nas, po zapadnim te stari-hrvatskim krajevima naroda, sinonim je za smolu.

2  Rigv., passim.

3  Budi opaženo, da Miklošić u riječi pьklъ (Etymologisches Wörterbuch der Slavischen Sprachen, Wien 1886) ne vidi, nego dva značenja, prvašnje smola, a onda pakao. I ovako, nazor o paklu smolavom Slaveni mogoše imati prije hristjanstva, primivši ga od susjeda Eranaca. Kod ovih, opake duše plivaju, eda bi se od grijeha čistile, po rijeci ognjenoj. Je li talog eranski ono ''ognjeno jezero'', gdje takogje, po nekim našim pjesmama, plivaju duše, mučno je kazati.

Nego je prilika misliti, da nebesni pakao večernji bijahu, već u davna doba, Srbi i Hrvati ponešto pomjerili s onoga mjesta visokog, i dolje na zemlju k sebi privukli. Ili nam je reći, valjda, ovo: Slika pakla nebesnog titrala se, svejednako. u misli rijihovoj pobožnoj; ali ta se slika sve to većma udvajala, te im se pakao širio po nizi i po zapadu zemnom, ljudima više na dohvatu. To stoji, da se već na drugome stupnju razvitka, glede Ada ili Tartara, nalaze ostali narodi od roda arijskog, osobito Heleni i Latini. Ako se ne varam, taj zemaljski pakao Srbâ i Hrvatâ zvao se Legjan. U skroz

legendarnoj pjesmi Vukovoj o ženidbi Dušanovoj4, gdje buči, u noćnom boju, sva adska sila, gdje se razmeće Balačko, a onemogla su dva Voinovića, vojna je svijetlih pregalaca na opaki Legjan, iz koga će oni izvesti djevojku. Šta je ta djevojka, a šta je i Legjan, znamo vrlo čisto po jednoj priči5.

4  Vuk. pjes:, knj. II, 29.

5  Vuk. prip., dodat. 8.

Oturena i omrknuta djevojka, djevojka pepeljuga, boravi, najprije u Čizmi gradu, onda u Legen-gradu, a potom u Sablji gradu. Pepeljuga, to je opća arijska svojina; pa su mitolozi već složni u mnenju, da ta obljubljena, i svagdje znana priča, skriva noćnu Zoru, i noćne joj mijene. Sa Čizmom gradom Zora pepeljuga nagovješćuje svoj večernji pad i zaturenje u noć, sa Legen-gradom ponoćno svoje doba, a sa Sabljom gradom pobjedonosni osvit u jutru1.

1  Može biti vrijedno pažnje, da i u gore navedenoj pjesmi nigdje se ne kaže, da bi zaprošena djevojka iz Legjana bila kći kralja legjanskoga. Djevojka, pravo rekavši, sužnuje u Legjanu. Pa i legjanski kralj, po riječi drugih pjesama, jest ''gjidija''. Petranovića pjes., knj. II, 4, v. 80—3:

''Hoće tvoja da se ženi guja, da joj prosiš lijepu gjevojku, u Legjanu gradu bijelome,

u gjidije legjanskoga kralja'',

i v. 108: ''A gjidijo, od Legjana kralje!'' S druge strane, gjidijom nazivlje se Troglav, kao što, n. p., u Jukića pjes., knj. I, 10, v. 301: ''I gjidija troglav Arapine''.

Legen vodi nas, dakle, u najtamniju noć, u ponoća: te će Legen-grad, ili Legjan-grad, biti ono carstvo noći i zime, koje ustravljivaše sve Arijce, pa i naše oce. Ovo tumačenje biva vjerojatnije time, što i Bugari, u pjesmama kreta mitičnog, poznaju isti Legen, Lean. Pače, u bugarskoj pučkoj pjesmi, koja odgovara Vukovoj čisto mitičnoj: ''Sveci blago dijele'', Legen zaprema mjesto naše ''Ingjije proklete''. Sve ovo kao da utvrgjuje i najpriličniji etim Legjanu. Nije baš nesklapno reći, da je Legjan

u jezičnoj svezi sa ledinom, što je zemlja skoro ne orana, zemlja pusta2. U Arijaca, sinja, nemila, bezrodna pustoš najbolje upriličivaše mrsku, tamaneću silu ada. Neugodnim glasom već nam zvučila Suhara-Goleč3. Najskoli na Eranu, otkle na obližje Slavene nagagjasmo neki djelomični vjerski uticaj, pustopoljina i ledina bijahu trkalištem Ahuramazdinu suprotniku, Angromainju, i svima njegovim Daevama. Sve pusto godi zlovarnim duhovima iz eranskog Legjana, pak i sve gojno njih mrzi4.

2  U staro-polj. led, terra inculta, u staro-slov. oledâti, desertum fieri. Vidi n W. Nehring-a Ueber die Namen für Polen und Lechen, s. 467 (Archiv, III).

3  Vidi Dio I, na str. 60.

4  Vendidad, III, 99—109: ''Ko gaji poljske plodove, gaji čistoću, on unapregjuje mazdejski zakon... Kad ima poljskog ploda, onda pište Daeve; kad ima mladica, onda kašlju Daeve; kad ima strukova, onda

plaču Daeve; kad ima jedrog klasja, onda bježe Daeve. Tu su najviše potučene Daeve, u kojoj su kući

klasovi''. Na neko svoje čudo evo čitam (N. List Zad. g. 1866, br. 20), da u Dalmaciji, u kotaru imotskom, ova mazdejska misao još postoji u svoj čistini.

Skoro bih mislio, da našim riječima ''pusnik'' za prokletnika, i ''pusnica'' za prokletnicu, drukčije ne rastumačismo živu energiju, već ako uzmemo da im najdublja žila leži u vjerskom nazoru, sličnu mazdejskome1.

Blizu je noć, a gos. F. I. T. ne zna puta, te upita čobanicu, koja će njemu: ''Tvojom srićom sve su ti usput oranice: ako zagledaš kakvu hudobu, utvoru ili vadinu, bržebolje prigji na oranicu, da te mine svaka nauda''. Dakle je hudoba na neoranom mjestu, na ledini, a nju otklanja mjesto uzorano. Uz to, čobanica putniku iskaza od noćnog naleta i molitvu, koja vrijedi da se zabilježi: ''Oslobodi me, Bože, od zmijskog ujdenja i vražjega napastovanja! Bog i sveti križ bio sa mnom! Amen''. Imaćemo prigode kazati, što je to ''zmijsko ujdenje''.

1 Dosad tražio se Legjan, kojekuda, na ljudskoj zemlji; no, rek' bih, uzalud. Megju ostalim, pokušalo se odnositi, i Legjan, i kralja od Legjana, na poljske Lehe. Ovo mnenje prihvati, a i vrlo vješto obrazloži  St. Novaković, u raspravi'' : Ueber Legjan-grad der serbischen Volkspoesie (Archiv, III). Evo glavno

u razlaganju Novakovićevu. Brankovića hroničar poznaje Legjane, koji su Poljaci, jer kaže: ''anno 1440 constitutus est in Ungaria rex Vladislav Ledianin''. Riječ Legjanin nam dogje od magjarske Lengyel, Poljak, a ova od slavenske Lehъ, takogje Poljak. Preko Magjara Srbi, u burnoj prvoj polovini vijeka XV, upoznaše se s Poljacima, te od istih Magjara primiše i ime za ove, pa od tih Legjanâ, mašta pučka sazda neki ''grad Legjan''. Novakovićevoj etimologiji nije, dakako, ništa zabaviti; ali stvar, mislim, ne može da razdriješi poglavito etimologija. Apstrahiranje pučko o ''Legjan gradu'' nešto je mučno shvatiti; mučno i radi toga, što ga jednaka imadu i bugarske pjesme epske. Reći, da Bugari u Makedoniji to začuše i prisvojiše od Srba ne odmiče nepriliku srpskog nešto bezpovodnog zamišljenja onoga ''Legjan- grada''. Nego je poglavita teškoća u tome, da Srbima, eda bi Poljake naznačili, ni zašto ne trebaše zajma riječi magjarske.

Od pamtivijeka, koliko možemo suditi, oni imahu, za to, narodne svoje riječi Leh i Poljak, pa je prilika, da već od davnijih doba znadijahu za znamenite slavenske Lehe ili Poljake. Po teku historije ne bih cijenio, da srpskom narodu glas o Poljacima donese istom vladavina Vladislavljeva i magjarsko poljski polom kod Varne. Gdje je država Nemanića i silni Dušan, uz njegova suvremenika, razglašenog Kazimira Velikoga, u Poljskoj ? U ostalom, i nas ep kano da luči Legjan od Leške i Poljske: ''Podiže se od Legjana kralje — preko Lječke i preko Poljačke, — preko Turske i preko Kaurske'' (Čojkovića pjevan., 72, v. 8—10). Drugdje, ep prikučuje Legjan do arapske, adske zemlje (Petranovića pjes., knj. III, 34). Ono Legjanin Brankovićeva hroničara čini mi se, da je u tek prividnom savezu s Legjanom naših pjesama. U XV vijeku, Poljaci i Ugri stojahu na braniku hristjanskog istoka, pa, pišući u ono doba pod ugarskim dojmom, naši ljudi rabiše Legjanin i Lengja za Leha i Lešku.