Roksanda je, dakle, prizajmljeno, dok je Vida Vidovoj ženi narodno ime. Ali mi je reći, da ime Vida, koliko ja znam, ne utvrgjuje se mitologijom ostalih Slavena. Po svjedočanatvu poznavaoca Helmolda, velika je boginja Živa5: nju, jedinu žensku, privodi izmegju glavnih bogova sjevero - zapadnih Slavena; privodi je, uz Prona, Svantevida, Radigasta. A svjedočanstvo Helmoldovo o veličini Žive jača time, što je, u istinu, Živa, mimo druge boginje a uz najveće bogove, imala glasiti i  spomeniti hram u Raciborzu, kod Lubeke blizu.

5  Hroničar Nijemac piše Siwa, koje je moguće, pod samim filologičnim vidom, čitati i kao Dzieva.

 

Pa i u nas, u doba pogansko, kano da vladaše Živa. U jednoj slovenskoj priči iz Zamladinca1, Živa je prva u kolu vilenskom, te uči prvotne ljude orati i goniti marvu na pašu; pa joj se prinose vijenci od poljskoga cvijeća. Niti u samom našem jeziku, ime Živa ne raspojilo se od majke zemlje, ako mi za ledinu još velimo, da je to živica2. Živu pominju i pučka ženska imena Živana, Živka, te i muška Živan, Živadin, Živko, Živoin3, koja, za cijelo, nisu uzeta iz čitula hristjanskih svetaca4. Pri tome još, nije nam zaboraviti usklik: ''Živa bogorodice, ti pomozi!'' ''Kad hoće da se napije vode, kad zijevne i kad uzdahne, onda (Srbin) reče: Bože milostivi ti pomozi! ili: Živa Bogorodice ti pomozi!'' ni pučku kletvu: ''Živ te bog ubio!'', ispredenu, čini mi se, povjesmom poganskim, prije no hristjanskim5. A nije zaboraviti ni naše pučko napijanje u ime ,''živonačelne Bogorodice6''. Tako i na badnji dan, u Srbiji, započinje molitvu starješina i kućna čeljad: ''Da se strahom pomolim Gospodu Bogu, i svetoj živoj Bogomateri7''.

1  F. S. Krausz, Sagen und Märchen der Südslaven, Leipzig 1883, 1 B., 31.

2  Vuk. rječ., pod Živica.

3  Vuk. rječ.

4  U starim spomenieima, začestili Živan, Živoje, Žive, navlastito megju Dubrovčanima. Sad drži puk, da će, uz ovaka imena, djeca živiti.

4a Vuk. živ. i ob., na str. 297.

5  Riječ bog muškog spola dolazi katkad i za boginju, u narodnom govoru. Biva isto, u grčkom i

latinskom jeziku, sa ϑεος i deus. Za-višnju boginju Latini, izmegju mnogih naziva u indigitamentima, isticahu: Sospita, Sospes, koje, značenjem, odgovara našemu Živa. Svečana titulatura Junonina jest: ''Juno Sospita Mater Regina''. U ostalom, ''Živ te bog ubio!'' biti će u odnosu s muškim višnjim bogom, prije nego s boginjom, jer narod veli i ''pod živim bogom'' koje je isto kao i ''pod jakim bogom'' (ništa nema, ne zna). Rekao bih, da Živ stoji prema Živa, kao što i Vid prema Vida.

6  Vuk. rječ., pod Živonačelni.Velikom vjerovatnošću možemo, ovako, zaključiti, da boginja Živa postojaše i u nas.

7  Milićevica živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 127.

A šta je onda od Vide? Jesu li Vida i Živa dva imena za istu vrhovnu boginju, ili su dva lica, dvije velike gospoje? Ni jedno, ni drugo, ne bih ja izrijekom tvrdio; no bih svakako prije mislio na ovo posljednje. Živa, koja, po priči slovenskoj, uči ljude orati i na travna pasišta stoku tjerati, te od njih, na razmijenu, ište vijenaca poljskog cvijeća; ta je Živa, bez sumnje, zemlja, podašna i zelenilom okićena. Ali, u arijskim mitologijama, nema, možda, boginje, kojoj bi, koliko zemlji, nestajalo narisa stalna i čisto shvatljiva. Zemlja, živa i životna, krilo svoje rodno rasklapa svemu i svima. Kano da je posvuda,  i da nije nikuda, božanstvo njoj se njiha svakamo. Od ove posvudnosti, ne bi li Zemlja, naša Živa, bila gdjekad i carica uz cara nebesnoga? bila tim više, što vlaga životna, ne samo na nebu, već i po zemlji  je razvlačena, te zemlja ragja pod uticanjem vidila8?

8  Ovu tijesnu spojnost izmegju neba, vode i zemlje donekud zasvjetljuje i srpsko Slovo o nebesima i o zemlji, koje već navedosmo, na str. 88. Imaćemo prilike i dalje se nanj obzirati, pa evo ga ovdje cijela, sa srpsko-slovenskog, po Jagićevu tumačenju, prevedena: ''Od česa bi nebo? Od vode. Koliko je nebesa? Sedam. Od česa bi sunce i mjesec i zvijezde? Od svita božjih. Od česa bi zemlja? Od gliba vodenog. Što drži zemlju? Voda. A vodu što drži? Kamen veliki. A kamen što drži? Bravi četverokrilati. A brava četiri što drži? Oganj, otklen banje (toplice) istječu A oganj što drži? Drugi oganj, žešći od toga dvanaest puta.. A taj oganj što podrži? Dub, prvo svija nasagjen, a korenje duba toga stoji na sili božjoj, pa gospod i sila božja začela i konca nema''. Ima slično Slovo bugarsko- slovensko (Archiv, I B. B. 128), iz koga vadimo varijantu ''dub željezni'', koja će nam služiti na neko objašnjenje narodnih priča o ognju.

Narod zagoneće: ''Visok tata, plosna mama'' a odgoneće: ''Nebo i zemlja1;'' dakle ih nekako pomišlja, ili negda pomislio, kano muža i ženu. Ali se tiču ovoga posla još druge zagonetke, koje su uprav čudne, pa i kova čisto mitična. Njima kaže se zemlja ispucana od suše; a pominju nam se dvije ''gospe, donja i gornja'', ili dvije ''neve'', ili dvije ''druge'': ''Poručila donja gospa gornjoj: prolij tvoje zlatne suze, e umrijeh od crne suše'' — ''poručila donja neva gornjoj nevi: pošlji meni svasala masala,

 

sva sam se jadna raspala'' — ''Druga drugu preko plota zvala: daj mi, drugo, malo sala, — živa sam se već raspala2''.

1  Novakovića zagon.

2  Id. ib. Vrijedna su svake pažnje, u istoj zbirci, još i ove, uz

jednaki odgonetljaj: ''Poručuje donja župa gornjoj župi: pošalji mi oksala, maksala; sva sam se raspala''

—   ''Opravila me tetka donja gornjoj, da mi daš sala masala, sva sam se raspala, da bih se i opet sastala''

—   ''Poručuje ciciban svojoj ljubi na divan: spremi meni sala masla, živa sam se raspala, ne bih li se opet sastala'' — ''Piše ban ciciban svojoj ljubi na Dunav, da mu šalje sala salaksala, ne bi li mu rana malaksala''.

Za ''gornju gospu'' i ''nevu'' ovih zagonetaka nije izvan prilike misliti, da je ono Vida, a da je Živa ''gospa'' i ''neva donja'', te da su obe žene Vidove. Božanstvo tih ''gospa'' utvrgjuje se   pominjanjem ''sala masla'' svinjskog, koje je znamenito i značajno u sakralnom pogledu, kao što ćemo naskoro razabrati. Izilazi i sama rijefi živa, u zagonetkama. Ovo, dašto, odlučno nije; a, ipak, može biti više, no puki slučaj.

Prozivala se makar kojim ritualnim imenom, Zemlju su stari naši u velike obožavali3. Ovo stoji tvrdo, po prečestom zazivanja Zemlje, u pjesmama, u pričama i u svagdanjem govoru naroda našeg:

''Tako mi zemlje u koju ću!'' — ''Tako mi neba i zemlje4!'' — ''U miru, o ljudi, kumimo vas od neba do

zemlje, pa unakrst zemlje i svijeta1!'' Odmah do neba, do Vida, naznačila Zemlji mjesto takogje jedna pjesma bosanska: ''A momak je teško zaklinjaše — nebom, zemljom, suncem i mjesecom2''. U našim pjesmama, Zemlja, češće, pravda se s Nebom, kako Hera sa Zeusom:

''Zavadi se Zemlja s Nebesima. Nebo veli: Na Zemlji je krivda. Zemlja veli: Na Nebu je krivda. Izaslaše svetoga Iliju,

da on vidi kod koga je Krivda; al je krivda na Zemljici crnoj. Gromom pali svetitelj Ilija3''.

Pjesma ova iz Srbije ponavlja se i na drugom kraju naroda, u okolini belovarskoj:

 

''Zemlja Nebo na sud božji zvala: Ajde, Nebo, da na sud idemo,

jel me biješ ledom, jeli snegom, od Mijojla do Gjurgjeva dana. Tijo Nebo Zemlji odgovara: Boga tebi, crna Zemljo moja, odkani se Neba visokoga!

Na tebi je velko bezzakonje:

ne poštuje mlajši starijega, ne poštuju sini otca svoga,  ne poštuje brat brata rogjena,

ne poštuje kum kuma krštjanska, nit kumšije de rogjenog bratca; za to t' bijem ledom jeli snegom, od Mihojla do Gjurgjeva dana4''.

 

Po osnovnoj misli, ide ovamo i prastara srpska pjesma5, gdje svetitelji, podijelivši blago, ''zatvoriše sedmera nebesa'', i napustiše ''Ingjiju, zemlju prokletu'' sa teških bezakonja: sveci umoliše boga,

''da ne padne dažda iz oblaka, plaha dažda, niti rosa tiha,

da ne rodi vino ni šenica''6.

3  Litvinima ta boginja bijaše Žemina (zemna).

4  Vuk. posl.

1  Vrčevića Niz pripov., str. 199.

2  I. Jukića Narodne pjesme, knj. I, 39, v. 53—4, u Osjeku 1858. A do neba se zaziva i a kletvi latinskoj: Tellus Mater teque Jupiter obtestor!

3  Vila beogr. g. 1867, br. 29.

 

4  I. Kukuljevića Sakcinskog Narodne pjesme puka horvatskoga, u Zagrebu 1839: ''Sud neba nad zemljom'', v. 1—17.

5  Vuk. pjesme, knj. II, 1.

6 V. 16—48.

Zemlja je velika boginja, no i velika grješnica. Kitna, žarka i plodna, veseli nebo i ljude; sušna nerodicom, ili smrznuta zimom, otura ih od sebe i š njima se mrazi. To je teško bezakonje Zemljino,  pa najteže preko zime, kad se ''crna'' Zemlja obavija noću i svima strahotama. I helenska Gea ragia baš Gigante i Titane. Uz tvarnu veliku bijedu ide, onda, uporedo i duševni grijeh, čemu opet potmurna boginja daje prvi izgled: ona je nevjerna žena i zla maćeha. Može biti, da taman u njoj imademo Vidovu nevjernicu, koju već susretasmo u pjesmama; a kako gonjaše svoju pastorku i mladoga sina, vidiće se drugdje. Ali, na sreću, crna Zemlia razmeće se tek u jedno doba godine. ''I ostaše božji blagosovi'', veli pjesma, ''da ne padne leda ni snijega — do jedan put u godini dana1''.

1 V. 81—3.

Da im blaga kiša padne, da im godina rodi, Srbi i Hrvati željno gledahu k nebu, k Vidu2. Visokomu prestolu onoga ''koji vedri i oblači'', i njegove drugarice, uznošahu se ritmične molitve dodola i prporuša. Svima tima pjesmama, koje još postoje, jezgra je vruća molba, da se iz oblakâ kiša izvine, te polje oplodi. Uzvici sakupljenog naroda bijahu:

 

a molitve:

''Molimo se Višnjem bogu, da udari rosna kiša,

da porosi naša polja3'' ''Naša Doda boga moli, da udari rosna kiša4'' ''Mi idemo preko sela,

''Oj Dodo, oj Dodo le!

Oj Dodo le, moj božo le!''

a oblaci preko neba,  a mi brže, oblak brže. Oblaci nas pretekoše, žito, vino, porosiše5''

''Iz oblaka prsten pade6''.

 

2  Zagoneci: ''Šipile vile, šipke te bile, na vidov dan, pod lipov panj'' odgonetljaj glasi: ''Kiša'' (Novakovića zagon.).

3  Vuk; pjesme, knj. I, 184, v. 1—6.

4 Id. 185, v. 1—4.

5 Id. 187, v. 1—10.

6 Id. 188, V. 7.

Kad je suša, ovako još pjevaju dodole, u Srbiji; pa skoro jednako pjevaju prporuše u  Kotarima, u Dalmaciji7. Razlika je samo u tome, što su dodole djevojke, a prporuše, ili. prpci, momci. U kolu dodola jedna je od njih glavna, pa je gola i sva obložena travom i cvijećem, a tako isto, izmegju prpaca, jedan je kolovogja, pravi prpac, te se sav uvija pavitinom i dračom, dok mu drugovi pjevaju, cvijećem okićeni i noseći zelene grane8.

7  Vuk. Život i obič., str. 61—6. Po tome, pa i po različitome imenu za stvar istu, mogao bi ko pomisliti, da su dodole, prvim postankom, čisto srpske, a prporuše hrvatske. U Bosni, zapadno od Vrbasa, zovu se čaroice. Kad bi ovo bilo hrvatski naziv za njih, onda bi prporuše bila riječ, koja k nama pregje od  starih Slovenaca. Bugari ih zovu peperuge, i, tome jednako, Rumunji paparuge, a sadašnji Grci πυρπηρουνα. U bugarskim dodolskim pjesmama pripjev je: ''Oj Ljule, oj!'' U ostalome, čaroiča izilazi na isto značenje, na koje i prporuša: čara se, ili čarka, vatra, dok je prporuša što i žarka.

8  Moguće, da jednom i u Kotarima igjahu okolo djevojke, a ne momci, jer se ženskom riječju oni zovu prporuše, a molitvena pjesma kaže: ''Prporuša hodila, — te je boga molilašš, ili: ''Prporuše hodile, — terem boga molile''. Varijanta u jednini čini mi se bolja od Vukove u množini, a dogje meni iz Kotarâ,

od ruke prijateljske. Valja da popovi onamo dokinuše ženske dodole.

 

Kad dodola u kolu igra, izliju na nju vodu iz puna kabla. Ovom negda pobožnom, a sad zazornom pantomimom, dodola i prpac, po našim selima, prikazuju na zemlji ono što biva gore na nebu; prikazuju božji brak Vida i žene mu, u naglim i plodnim vodama zažarenog ljeta1. ''Iz oblaka prsten pade'', veli ljupko dodolska pjesma; a prporušna to tumači, moleći za kišu i rodnu godinu, pa i  za to, da bi ''rodila nevjesta gjetića do prvoga božića''2. Na oplogjenje odnosi se i pavitina, bijela loza, to simbol ljubavi koja opaja. A do sve opojenosti neznabožačke ide riječ prporuša, kako ovo  dokazuju poredne joj riječi prpor, prporiti se, prcati se3. Mladika vinove loze, što će pustiti žile te proklijati do godine, i ono je prporak, prpoljak. U Rimu, u hramu starodrevne italske Bona Dea, koja je sanda, sanctissima, i za koju neki napisi vele, da je coelestis, nad kipom boginje nadvijala se  lozova sjenica, a pod takim sjenicama godovahu joj žene; do boginjina kipa bijaše pak pun krčag  vina4.

1  U obredu tako je glavno polijevanje vodom, da gdjekoja dodola, u Banatu i u Bačkoj, od nazebe  izgubi i život. T. S. Vilovsky, Die Serben, Wien 1884, s. 156. U Njemačkoj do Rajne u Hessenu, gdje još do vijeka XI postojaše obred skoro jednak s našim, polijevahu taku djevojku (kako se ona zvala njemačkom riječju, sad se ne zna) živom vodom iz rijeke, ka kojoj je dovogjahu djevojke drugarice. Njemačka dodola, ogoljena, ne bi se pavitinom obložila, no privezala bi struk od bunike na mali prst svoje desne noge, pošto buniku uzbra malim prstom desne ruke (Grimm, Deutsche Myth., s. 493). Bunika (Bilsenkraut, hyoscyamus) bilje je drijemežno, pa na starinsko praznovjerje, s njim skopčano, može biti da se odnosi naše: ''obišao je bunca i bunicu'' za veliku skitalicu, a i glagol ''buncati'': ''bunca kao baba u bolesti''. Što se tiče pavitine (bijela loza, clematis vitalba), cvijet joj je bijel, a prepleće se uz bijeli glog i uz živice, dok odiše mirisom grkoga badema. Važnije je to, što to bilje služi, koliko mi reče prijatelj iz kotara zadarskog, na kojekakvo gatanje, osobito o Ivanju dne.

2  Vuk. živ. i obič., str. 65.

3  Zamamljiva je analogija smisla i glasa svega ovoga sa grčkim Πριαπος.

4  Preller, Röm. Mythol., I B., s. 398—405.

Rimske pobožnice, i ako u kućnoj potaji i s isključenjem muškaraca, bijahu, po raspuštenom tancu, puke prporuše. A malne kao kolo prporuša nam je smatrati onaj zbor sveštenica (collegium sacerdotum Bonae Deae), koji imaše na čelu svoju kolovogjn (magistra), te se nahogjaše i u Rimu i po ostaloj Italiji, kako nam kažu latinski napisi5. Bona Dea, koja je takogje agrestis, pripomaže zelenilu i plodu, a raduje se vodi. Ona se svetkuje početkom maja.

5  Ovoj istoj religiji kiše i ploda ja bih primakao ime i bogoštovje majke bogova, boginje 'Ρεα, kod Helena. Lijevanjem vodâ može da joj se tumači još preporna etimologija imena. Rea je visovita, planinkinja; a ima oko sebe prpce (κουρητες), koji, po legendi, ponikoše u plahu daždu, iz drvlja onda, kad ih sunce vidi, sagleda. Helenska Rea jeste frigijska Kibele, a Reini kureti Kibelini koribanti, po kojima se još jače isticala pomenuta religija roda i vode. K nama Slavenima priče frigijske i bogoštovje Kibelino pojekuju, gdjegdje, nekim čudnovatim jekom. Stara velika majka Κυβελη, ili Migale, sjedi do velikog Βαγαιος, i ragja godišnje sunce "αττηϖ, "αττιϖ, ili Παπας Παπαιος, ''oca'' i ''goapodara'' proljetnog, kako se u mitu veljaše. Ime "αττηϖ, ili Παπας, nose i Kibelini sveštenici. Kad ovi sveštenici, inače κορυβαντες, ili γαλλοι, tancaju i prose, onda su μητραγυρτουτες, koja nas riječ zar potsjeća na slavenske davne žrce. Kibele majka, Mα, 'Αμμας, jeste Δινδυμηνη po brdu Δινδυμον: slična božja osoba, u trećem dijelu radnje, doletiće i nama, uz Božića, novogodišnje sunce, iz  ''dundulova dola''. Vidićemo, da se na božić gradi mlada godina; a naročito je graditeljica Kibele, ta mater turrita, ili turrigera, kojoj glavu rese gradski zidovi. U legendama boginje i boga Atisa pominje se jela, simbol zime, bademovo cvijeće, simbol rodnosti proljetne, i ljubice, oko jele posute i obavite,  što je sve, takogje, do našega simbolizma možda najbliže. Nego, tijelo ovo ovdje budi samo mimogred rečeno. Frigijska imena dogjoše do nas prelita u grčku, ili latinsku, formu; a ja nisam vješt, do li površnome poregjenju. Bude li vrijedno, da se sva frigiština, bogoštovje, priče i preostale riječi, sa slavenštinom uporedi, to će ko drugi bolje od mene učiniti.

Plodnost vode, ljetne nagle kiše s neba, dade našoj prporuši drugo ime dodola, udvojeno od korena dha, roditi, hraniti1. Nebesna Doda, koja se prizivlje u pripjeva: ''Oj Dodo le2! Moj božo le!'', dok spori plod, hrani ljude. Dodolsko hodanje nije, u narodu, privezano za izvjesni dan, ili mjesec. U Boki kotorskoj prporuše idu naokolo od Gjurgjeva do Petrova dne, u Srbiji dodole u svako sušno doba,

 

u Rumuniji od nas prizajmljene paparuge odmah po časnom postu3. Kadagod, uz žarko vidilo, zemlji treba rosne kiše; kad se hoće, da venuće bilje i klasje propadajuće opet oživi, te da se oplodi i ustraje svaki rod, zapomagaće nevoljni ljudi dvojici bogova, dobrome caru i carici nebesnoj4.

1  Daničića Korijeni, str. 107—8. Za čudo je, da Bona Dea ima i naziv nutrix, taman po značenju naše riječi doda, dodola. Uporedi deda, dedo, djed.

2  Znači: ''Oj hraniteljko teto!'' Le, po svoj prilici, skraćeno je od lêlja, koje Miklosić tumači amita (Bildung der slav. Personenn., s. 73). Kako vidismo, Bugari pripijevaju sa čitavom riječju: ''Oj Ljule, oj!''

3  I. Slavici, Die Rumänen, Wien 1881, s 166—7. Slavici primjećuje i to, da je još danas vrlo raspušteno pjevanje i plesanje rumunjskih paparuga.

4  Do Bona Dea stoji, kod Rimljana, neki vrhovni Bonus Deus.

Ipak je ljudski usklik najvrući usred bijelog ljeta, gdje je i najjača Vidova epifanija. Vid onda pali s neba, ali, uz živu vodu, daće zemlji, takogje uspaljenoj, tim obilatiji plod. Vidu na čast, i ljudi pridaju oganj kresovima. Vatre sad se lože najviše uoči Ivanja i Petrova dne, jer hristjanstvo dodijeli Vidov plamen najvigjenijim svecima jula mjeseca. No, da je takova slava, negda, išla Vidu poimence, razabira se po pučkom običaju u dubrovačkoj okolini: kresovi onamo gore navlastito uoči Vidova dne5.

5  Matas, Miletii versus, str. 42.

Na proslava velikoga braka Vida i Vide, Voina i Lelje, kao da su prvom ispjevani i ovi stihovi, što se sad u narodu, pri svadbi ljudskoj, posvuda ponavljaju: ''Paun šeta, Vojno! Le! na venčanje, — sobom vodi, Vojno! Le! paunicu''. Paun božja je tica, u Arijaca; sa zvjezdastim repom prikazuje noćno nebo, osuto zvjezdama: Sahasrâksha, ''kome je hiljadu očiju'', to je ujedno pridjev nebesnoga Indre i pauna, u mitologiji indijskoj1. A Italo-Heleni svojoj carici neba posvetili pauna. Inače, vapaj: Leljo! razlijegao se i po drugim našim himnama i molitvama. Velikog imena boginje puna bijahu usta pobožnika, ako u sadanjim pripjevima ono dolazi čak četverostručeno: ''Le! Le! Leljo! Le!2'' Rimskoj Junoni ništa drugo ne patri toliko, kao svadba, te je sa rodne svoje svadbe, i slične svadbe ljudske, nazivana čitavom gomilom pridjevaka, kako to malo prije rekosmo. U Srbiji, u Podgorini, mladencivjenčavaju se s kitom bosiljka, što je bilje Vidovo i Vidino, a prije vjenčanja udavači je red  na mladoženju pogledati kroz vijenac od smilja i bosiljka3.

1  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 132 i 340.

2  Vuk. pjes., knj. I., 375.

3  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, s. 134.

Svojoj Bona Dea rimske žene prinošahu u jednoj decembarskoj noći, na svečanu, otajnu žrtvu, uz krčag vina tusti burag mladih prasica1. Sa Clodijeve drzovitosti, žrtva oglasi se, jednom, i u  svjetskoj historiji. Žrtvovane prasadi živ je spomen u našoj jednoj priči iz Vojvodine2. Bio Veljko, mlado svinjarče, i bila Darinka, carska kći, ''koja pod desnim ramenom sunce, a pod levim mesec,  navrh glave tri zvezde imagjaše''. Jednog jutra, Veljko tjera u polje, da pasu, veliku svoja krmaču i tri vrlo lijepa praseta. Sa prozora carskog dvora Darinka ih gleda gdje prolaze, pa joj se zaželi jedno  prase. Dade Veljku blaga, i uze prase, koje zaklaše, a ona pojela u meden kus. Drugo jutro, pa i treće, ovo isto biva s drugim i trećim prasetom, dok red dogje i na krmaču: ''od velike slasti prasećeg pečenja svi lizali prste''. Veljko nešto malo se otimao pregoru prasadi, koja je u njegovoj kući pregledana svake noći. Drugom ulicom, svaki put, išao na pašu; ali ''ona varoš tako bijaše uregjena, da je imala toliko sokaka, koliko u jednoj godini ima dana, pa svaki sokak vodio je na sredu, gde su bili carevi dvori''. Kad je pregorena i krmača, Veliko uljeze u carsku bašču. ''Tamo dogje za njim i Darinka, pa mu je ona kazivala, kako se koje cveće sadi i voće kalami, i što ima pod pazuhom i na glavi''. Gdje sutra sunce ograne, oglasi se po svoj carevini, da će Darinka biti zaručnica onome, koji pogodi, što je u nje  osobito. Pogagjaše mnogi, a ne pogodiše, i glavu izgubiše. Pogje i Veljko. ''Da što mi ti dašto, daj govori, šta se osobito u Darinke stvori ?'' na taj upit Veljko će odmah: ''Pod desmm pazuhom sija joj sunce, a pod levim mesec, a vrh glave tri zvezde sjajne''. Tada ''Veljka sa Darinkom venčaju3, pak za cara cele one carevine krunišu'', završuje priča.

35

 

1  Preller, Böm. Mythol., 1 B., s. 402—3. Ta žrtva decembarska bilo bi jedino, što bi moglo, pored ostalih sličnosti, lučiti rimsku od naše boginje. Ali je ova razlika tek prividna. Kako već u jednoj opaski rekosmo, bahnuće nam carica ''iz dundolova dola'', baš uz krmka i u decembru, gdje ona, ''sunčeva majka'', ragja mlado sunce nove godine. Prasicu Litvini žrtvovahu svojoj Žemini: ''Telluri porcam faciebant''(A. Brückner, Beiträge zur litauischen Mythol., Archiv IX, s. 118).

2  Kojanova pripov. 21.

3  Ili ih nagjoše u zagrljaju, kako se to kazuje u drugim varijantama ove iste priče o carskoj ćeri i o svinjarčetu sa troje prasadi. Ova crta, što je prijesnija, biti će i davnija, dok je u ostalome mitologemu Kojanova priča najprozirnija. U priči Vukovoj (dodat. 16) mladi svinjar ''miriše na bosiljak'', pa i ovo je

vrijedno, da se pridrži i opazi.

Veljka mi već poznajemo. Darinka, koja ''kazuje, kako se koje cveće sadi i voće kalami'', bez sumnje je jedna sa Živom, koja uči ljude orati, a od njih ište vijenaca poljskoga cvijeća'', u priči slovenskoj1. I u ovoj priči iz Vojvodine, ime Živana pomalja nam se i ako neizravno, a kano kradom: Živana je Veljkova mati2. Ne ćemo zar pogriješiti misleći, da je Živa i Darinka jedna te ista kitnasta i rodna zemlja. Odnos sa zemljom Darinki pritvrgjuje i samo joj ime, koje, značenjem, posve je jednako sa imenom latinske Ops: u zemne boginje ima izobila svakovrsnog dara ljudima, te uprav po daru, i Heleni nazivahu svoju Geu πανδωρα, ανησιδωρα, Darinka je, s druge strane, pohlepna i

lačna na prasad, kao što i Ceres i Bona Dea, jer prasad joj simbolizira rodnost. Bona Dea naslagjuje se velikom noćnom žrtvom prasica u decembru, pri rogjaju novog sunca i nove godine; a eto, baš po punom i tačnom broju godišnjih dana, imade ulica, što prasad, noću pregledana i čuvana, njima ide do carskih dvora naše Darinke, koja pod desnim pazuhom drži sunce3.

1  Vidi na str, 112.

2  Bio jedan čovek Stanko i žena mu Živana, pa su imali sina Veljka'', ovako priča počinje. Mi izostavismo Veljkova oca i mater za to, što su bez zamašaja pričajnog, i priči samo prilijepljeni.

3  Svinja, žrtvovna a smatrana kao božji simbol, po svoj prilici, poda ime nekim ljudima hrvatskim i

srpskim. Što nekada bijaše pobožnost, to sada, pošto davni simbolizam zaboravismo, nas dira u živce.

O Vidu, o njegovu konju, o psu, o maču čudotvornom, pa o ženi njegovoj, pjesme, priče i jezik naroda izniješe nam ovo doslije kazano. Nego, učeći Vida, meni se nametnulo jedno pitanje, koje mi  se čini, u poslu komparativne mitologije, vrlo znatno, al odveć zamotano i zagonetno, da ga se punom čistinom riješi. Evo, o čemu je pitanje.

Jedan dio Germana, poimence istočno-sjeverni Nijemci i južni Skandinavci, imadijahu vrhovnoga boga ne samo nalična Vidu, ne samo u sustini š njim jednaka, već po gotovo njemu ravna i u svemu obličju spoljašnjem. Kao djeca u jedne porodice što su, navadno, jedno nalik na drugo, tako i bogovi indo-euvropskih naroda, budući istog porekla, jedni drugima prilikuju; ali sličnost prevršuje mjeru u tog germanskog boga, poredna s Vidom. Ime mu je Wôdan kod Sasâ, a kod Normanâ Ođinn. Rekoh, da mu je sličnost s Vidom uprav vanredna. Što je Wôdan, kome ostali bogovi služe, ''kao djeca ocu'', ujedno najblaži bog obilja i najoštriji bog rata, to sudaranje s glavnim Vidovim svojstvima, samo po sebi, ne bi začudno bilo. Ali je za čudo ovo, da je Wôdan, po jednom hroničaru, nazvan ''grandaevus'' i ,''armipotens'' (stari Voin, stari Jakša), a u sagama Edde ''Yggr'' (Strahor).

Wodan ima konja nada sve konje, bijelca, kojeg jaše u lomu i ograšju, a izvan boja ima noćnog vranca, prostoga gaul (kušlja), za čiju noćnu krmu po gdjekoji njemački žeteoci, još danas, ostavljaju u polju jednu rukovet klasja. ''Rusi, isto ovako, ostavljaju poštogod snoplja ''Volosu u bradu''. (Grimm, Deutsche Mythol., nachtr. zur s. 130); a ovo nam je opet neka potvrda, da Volos jest Vid.

Borac i lovac Wôdan drži do sebe i tri hrta. Vrsne pse on gdjekad dariva; ali najsjajnije, što može biranim junacima darivati, to je njegovo pobjedno koplje, čudotvorni gûngnir (otrovano koplje Strahinino): gûngnirom bila se prva bitka na svijetu1. A, mjesto koplja, javlja se kod Burgunda i s mačem (zeleni mač staroga Voina), dok u drugoj ruci drži zlatnu jabuku, kako Jakobog kod Antâ2. Megju Sasima, nakon sabrane žetve, ljudi palili kresove na brdima, uz radosni usklik: Wôdan!  Wôdan3! Wôdanu, ili Odinu, žena je Iörd (Zemlja), koja je ujedno i njegova kći. Ta zemlja zvala se, gdješto, i Fru Gode-Wode (gospoja Vida). U Eddi, vrhovnome Odinu žena jest i Frigg, a vrhovnome nekome Freyr jeste Freyja, koja mu je sestra; pa Freyr i Freyja hoće naprosto reći Gospodin i Gospoja

36

 

(naš gospod i gospoja, car i carica)4. Freyr imao i on čudotvorni mač, s koga je gdješto prozvan i Sahsnôt, mačonoša; al ga položio, te, miran, upravlja kišom i zrakom sunčanim. Do njega je plodnost, koju predskazuje, pa njegov kip ima ogromni ϕαλλος5.

1  Ja bih rekao uzoran i dvoboj Strahine u našem epu.

2  Vidi naprijed, na str. 84.

3  U Meissenu, jal u Thyringenu, na Ivanj dan, u slavu ljetnog suncokreta, tancahu i bacahu, protiv vještica, u krijes konjsku glavuču, kako u Dubrovniku, na Vidov dan preskaču vatru, jer da je zdravo od

Vade.

4  Ovako je lasan poregjaj Freyra i Freyje sa slavenskim bogovima, dok nije opravdan sa tobožnjom boginjom slavenskom Prije, koja nije u istinu nikad postojala, a neki izumisliše, samo da je sa Freyjom usporede. Da pak Freyr i Freyja nisu drugo, do Odin i žena mu, razabira se poglavito iz spomenika

anglosaskih i langobardskih, koji Freu dodavaju Wodenu.

5  Odinu pristaje i pridjev Osci, u kome Grimm (Deutsche Myth., s. 115—119) istražuje postanak bogu

Wunsch (volja, želja) neznabožnih Nijemaca. A Kuhnu (Herabk des Feuers) razglašena njemačka ''wünschelruthe'' slika je strijele gromovne, ili Donarove. Meni se čini, da se s ovim podudara, te da iz prva bijaše phalličan, i naš izraz: ''Voljani bože!'' kome mučno da se nagje drugo naravno tumačenje. Pripadaju, valjda, amo i riječi: spor, nespor, sporiti, nasporiti (od spa, nadimati se, Daničića Korijeni,

str. 278), pa i drugi usklik željni: ''Da bog naspori!'' Travu sporiš, ili paprac, achillea millefolia, još danas namjenjuju mladencima, i meću je na svadbi, pod njihovim stolom (Vuk. rječ., pod Sporiš). Sva paprat, filix, sitna, a vanredno rodna, znači plodnost. Ona bijaše u Slavena, Germana. i Kelta, sveto bilje, te je još čarna u predanju ovih naroda (Gubernatis, Mythol. des plantes, pod Fougere).

Ruskome seljaku paprat buja i cvjeta, u ponoći na Ivanj dan; pa kad procvjeta, udara iz nje vidilo, koje svud prodire i goni svakog bijesa, a sjaju do tri sunca. Makar kakovu dušmanskom činu ta

paprat može da odoli. Kao što seljak ruski, onako misli i naš bokeljski. Ima u Boki neka biljka propratina, koja nikad ne pokazuje ni cvijeća, ni sjemena, pa eno cvjeta, i sjeme joj sazrije noću, uoči Ivanja dne; no ga vile pokupe. Da ko, na sreću, od toga sjemena uznagje ciglo jedno zrnce, taj bi znao namah, što životinje govore, a i sve jezike na svijetu (Zad. Nar. List. g. 1879, br. 58). Prilika je, da je

ovo isto i ona tajnovita trava, koju narod zove odoljan, u Dubrovnika odoljen (odol, pobjeda, Miklošić,

Bildung der slav. Personenn., s. 30), a o njoj pjeva: ''Da zna ženska glava — što j' odoljan trava, — svagda bi ga brala, — u pas ušivala, — uza se nosila'', te opet, u pripjevu: ''Gjevojke su nižu brale — ododoljeno, odumiljeno'' (Vuk. rječ., pod Odoljan i Ododoljeno). U Crnoj Gori kažu, da je odoljen ''vrlo jak'', pa, da mu ublaže jačinu, bolesnicima uzanj pridaju i ponešto od druge trave, odumiljena (Vuk. rječ., pod Odumiljen).

U Boki, kad je praskozorje, gleda se, ''eda je odumililo (Vrčevića, Niz pripov., str. 139). Odoljen je u jednog našeg starog pisca, u Nalješkovića, taman ljubavni lijek (Jagićeva pripaska u   Arch., V, s 92). Biće s ovim jedna i trava što sve otvara, raskovnik, u pričanju narodnom. Phalličnome Vidu ja bih odnosio i čudotvorni štap glogov, koji se toliko često pominje u sadašnjem praznovjerju. Glogu, kao i Vidovu bosioku, cvijet je bijel i malen. Ne znam, da li pogagjam misleći, da bi ovo sve

bili, manje ili više vidni, tragovi bogoštovju Vidova phalla, kod nas. Što se pak tiče sjevero-zapadnih

Slavena, čini mi se, da je vjerski priapizam u njih iznad svake sumnje.

Nakon dovršene ove opaske, evo sad čitam list, kojim Adelgot, nadbiskup u Magdeburgu, 1108

g. pozivlje Nijemce na križarsku vojnu protiv onamašnjih Slavena posiljenih i uzobiještenih sa svog boga Pripegala (Arch. für slav. Phil., VI, s. 220—2). Nadbiskup jada: ''Phanatici autem illorum, quotiens commessationibus uacare libet, ferus in dictis capita, inquiunt, vult noster Pripegala; hujusmodi fieri oportet sacrificia Pripegala, ut ajunt, Priapus est et Beelphegor impudicus. Tunc decollatis ante prophanationis sue aras Christianis crateras tenent humano sanguine plenas, et horrendis vocibus ululantes, agamus, inquiunt, diem leticie, victus est Christus, vicit Pripegala victoriosissimus. ''Ferus in dictis'' i 'Victoriosissimus'' mene sjećaju na proročnog ubojnog Svantevida. S druge strane, Sakso Gramatik (Hist. Dan., p. 294) pominje phallizam najkrući u bogoštovju Karentina, baš na Svantevidovu otoku Rügenu. Karentinski bogovi, Porevit i Porenut, priapični su, po kazivanju Saksa. Da bi se to ikako dalo, ja bih za sva ova imena, ta zar i za ono Helmoldova boga Prone, tražio isto značenje žara i ragjanja, koje je u našim riječima prpa, prpor, pa bih mislio, da samo različni nazivi prikrivaju ovdje isto božanstvo.

Da godina bude rodna, taj kip, uz mladu i lijepu sveštenicu (prporušu) vozi se na kolima megju narodom nagomilanim, a kadno se razvedrilo poslije kiše, žrtvuje se bogu čak i ljudskih žrtava.  Boginji ''suze'' su ''zlatne'', taman po izrazu naše zagonetke. Ali Freyr i Freyja najvole vepra (našu prasad), simbol njihove plodnosti. Slikom ovoga vepra anglosasko pjesništvo resi sjajne kacige

 

junacima, koje su poput zlatne kacige mladoga Strahine. Freyr ima svete konje, te se goje u pritvoru hrama njegova1. Nestašna Freyja preljubila drugoga, taman kao i naša Strahina žena dušmanina Ala. Ako se preljubnik ne imenuje, ipak u sjevernih Germana ima noćna strahota jednoimena s Morom, Mar, Nachtmar2. Nego je Freyja, opet, i ratoborna, pa, vjerna druga Odinu, š njim polazi s kolima na razbojište, kako ruska kraljica, u našoj pjesmi, prati, na intovu, visokoga junaka, kome je na grdosiju Alu boj biti3. Neko bilje vidovito nalazi se kod Freyje i kod Freyra4.Sve ovo, ovdje navedeno, već tjera nas neodoljivo na to, da Wôdana izjednačimo s Vidom. Pa, i svrh toga, ima još nešto. Sam naš Vid, sa svojim zrenjem, dovoljno tumači narodnu priču Langobarda o postanku njihova imena. Kad se Langobardi nisu još zvali ovako, već Vinili, zaratiše se, veli priča, s Vandalima5.

1  Običaj konjskih glavuča još danas pomiče se, osobito u Meklenburgu i u donjoj Saskoj.

2  Grimm veli (Deutsche Myth., s. 384), da ovu riječ on ne može iskazati u gornjo - njemačkom jeziku, pa je usporegjuje sa poljskom mora, češkom mŭra. Biće je ovo, dašto, indoeuropsko, al mu je ime

mora samo slavensko i sjevero-germansko. Kod Anglosasa bijaše moere, a kod Francuza je cauchemar, to zar po uticaju Burgunda. Mar zamršuje konjma repove, a protiv njega pomaže molitva vrlo slična bokeljskoj (vidi na str. 102). On se boji ''dragoga dana'' i konjske glavuče (Id , 8. 384—5 i s. 1041—2).

3  Na ovakim kolima, Freyja drži do sebe dvije mačke, dok drugdje, kao boginja ljubavi i braka, ima sebi posvećenu lasicu. U saskom Westfalenu, lasicu, po gospodarici joj, zovu froie, frau, a u Italiji donnola

(vidi Grimma), to, jamačno, po istoj prevedenoj langobardskoj riječi. Nije li i nevjestica, kako za lasicu vele Crnogorci, od iste bračne boginje?

4  Grimm, Deutsche Myth. VII, X, XIII i s. 547—51.

5  Po svoj prilici, ovi Vandali nisu gotski Vandali, nego slavenski Venedi.

Odmah Vandali pristupili Wodanu, da im pobjedu da, a Vodan reče, da će pobjeda biti onih, koje on prve ''bude prizrio pri istoku sunca1''. Vinili, po svojoj Gambari, pristupili Frei, ženi Wodanoyoj, koja njima svjetova ovako: žene Vinilke pustiće kosu sprijeda kao bradu, pa, ranim jutrom, prikazati će se sa mužima svojim, da ih takogjer Wodan vidi sa onog mjesta, otkle on, sa istočnog prozora, običavao prizirati2. Na istoku sunca, vidi Wodan3 ove žene s dugim bradama, i zapita: Koji su ti Langobardi (Dugobradi)? A Frea odmah reče: Kojima si ti ime podao, onima udijeli i pobjedu. Vinili nadbiše Vandale, a od te riječi i pobjede, posad prozvani su Langobardi. Za ovaki postanak langobardskog imena znalo se i megju Burgundima, jer u jezgri ovo isto nam priča i burgundski sastavljač takozvane Fredegarove hronike. Vandale on zove Hune, a za Langobarde veli,  da su oni, na razbojištu, uzviknuli božje ime4. Pri ovom pripovijedanju dvaju hroničara, langobardskog i burgundskog, slavni filolog i njemački mitolog J. Grimm pripominje, u odnosu sa ''fenestra orientem versus'', izreku naših pjesama: ''od božjeg prozora5''.

1  Pauli Warnef de Gestis Langobardorum (Murat, Rerum Ital. Script. T. I, Mediolani 1723), 1. I, o. 8: '' .... se illis victoriam daturum, quos primum oriente sole conspexisset''.

2  Id. ib.: ''Tunc accessisse Gambaram ad Fream, uxorem Wodan, et Winilis victoriam postulasse, Freamque consilium dedisse, ut Winilorum mulieres solutos crines erga faciem ad barbae similitudinem

componerent, maneque primo cum viris adessent, seseque a Wodan videndas pariter e regione, qua ille

per fenestram, orientem versus, erat solitus adspicere, collocarent''.

3  Id. ib.: ''Quas cum Wodan conspiceret oriente sole . . .''

4  Fredegarii Schol. Chronicum (Ruin., Luteciae Parisiorum 1699), c. 65: ''Fertur desuper utraeque phalangae vos dixisse: Hi sunt Langobardi! quod ab his gentibus fertur eorum deum fusse locutum,

quem fanatici nominant Wodanum. Tum Langobardi cumi clamassent: Qui instituerat nomen,

concederet victoriam, in hoc praelio Chunos superant''.

5  Grimm, Deutsche Mythol., s. 114,

Ali poregjenje može ići, mislim, mnogo dalje. U premda kratkoj priči, do tri puta Pavao Gjakon, govoreći o Wôdanu, ističe njegovo vigjenje, kako ga je i Svantevidu istakao Helmold; dakle  je Wôdan, po božjem svojstvu svojem, ono isto, što i naš Vid, gospodar vidila. Osim izreke ''od božjeg prozora'', mi imademo i drugu, koja još tačnije odgovara Pavlovoj: ''od istočnog prozora''. A drži se u našoj Crnoj Gori jedna navika, koja može biti da šiba na ovo isto. Kad Crnogorac putuje, a popne se

 

na kakvu visinu, ''s koje vidi veći prostor zemlje, odmah se sjeti sile i slave božje, pa skine kapicu, krsti se i Bogu se moli1''.

1 V. Medaković, Život i običaji Crnogoraca, u Novom Sadu, 1860, na str. 27.

Wôdan, svakim ranim jutrom, pomalja se, uz sunce, na prozoru istočnom, te gleda na svijet,  koji od njega postaje. Gledao jednom i na Langobarde, kojima dade pobjedu, pa mu oni prisvojiše ime. Kazasmo, da je Wôdan ''grandaevus'', kao što je Vid ''stari'' Voin, ''stari ''Jakša''. Po germanskoj tradiciji, Wôdan, u starosti, zalaže jedno svoje oko, a, ćorav, skriva lice velikom šešurinom1; po našoj tradiciji, on je slijepac na oba oka, a lice mu pokriva bijela bradetina2. ''Dugobradi'' naš Velimir jest ''Langbart'' Pavla Gjakona; žene, u Pavlovoj priči, koje dugom kosom prikrivaju lice, oponašaju  staroga Wôdana. Kad Vinili poprimiše bogoštovje Wôdanovo, bojni im usklik bio: Langbart!  Langbart! po velikom bogu, koji dijeli pobjedu. Da Langobardi, na bojištu, ove božje ime klikovahu, već nam svjedočio Fredegar. Inače, i Sasi, otprije Chauci i Cherusci, pridjedoše sebi novo svoje ime valjda od istoga boga (Sahsnôt), od mača njegova, sahs3.

1  U Eddi, stari Ođin naziva se Lângbarđr (Dugobradi).

2  To je slijepi ''stari Dedo'', ili ''Dešo'' nekih naših narodnih priča. Biće o njemu poduži govor slijedom ove radnje, gdje će izloženo biti, kako mu mlado Sunce oči i vid povraća. Ime Dešo, Deša, sišlo i na ljude, kao lično ime. I Wôdan, takogje, udjeljivao ljudma svoje ime (Grimm, Deutsche Myth., s. 131).

3  Grimm, Deutsche Myth., s. 169.

Pošto evo ovako utvrdismo jednakost Wôdana i Vida, pridolazi pitanje: Jesu li ovog boga Slaveni uzeli od Germana, ili, obratno, od Slavena Germani? Grimm, kome, dašto, nije poznat naš Vid4, al je u svakoj, i najtanjoj žilici, poznat njegov Wôdan, stoji, sa svom težom svoje nauke, za ono prvo; stoji indirektno, dok riječ Wôdan, Ođinn, izvodi iz glagola staro-gornjo-njemačkog watan, wuot, i staro-sjevernog vađa, ôđ, meare, transmeare, cum impetu ferri5. Wôdan je, po tom, vrhovno, razumno biće, koje kroza sve prodire. Ako je to tako, Slaveni svoga Vida uzajmiše u Germanâ. Pri ovakom etimu, ne bi ništa mogla pomoći opaska, da u Meklenburgu, na negda slavenskoj zemlji Svantevidova bogoštovja, Wôdan izgovara se Wod, a da ga Burgundi zar izgovarahu Wut6, koje se oboje potpuno podudara sa našim Vid.

4  Poznaje ga samo u nesavršenoj slici Svantevida.

5  Deutsche Myth., s. 109. Vidi i Nachträge, Berlin 1878, a. 49.

6 Ib. s. 109—10.

Protiv Grimma i njegove etimologije, ma bila ona koliko ispravna, držim da vojuje znatni  jedan razlog mitičan, a drugi historičan. Wôdan, očevidno, poremećuje germanski Olimp. Indo- europski narodi namijeniše prvo mjesto, jal bogu svijetloga neba, jal bogu groma. Kod Germanâ neizvjestan je položaj vrhovnoga boga. Reklo bi se, da oni prvim mjestom odlikovaše Gromovnika, njemačkog Donar skandinavskog Thôrr, a odličnim mjestom, odmah tik njega, njemačkog Zio, skandinavskog Tyr, ravna, po davnosti i po svjetlosti, helenskome Zeusu. Nego, eto i trećega, uzvisitog boga, Wôdan Odinn, koji turka ona dva boga, i sebi prisvaja gospodstvo u. panteonu. Čudno koleblje se, u germanskoj mitologiji, visoki presto boga vrhovnoga, dok je taj presto, u drugim mitologijama, stanovit i nepomičan, barem u izvjesnoj periodi božje historije. Kako to, u Germaniji? Cijenim, da tome nema jasna odgovora, već ako se kaže, da je Wôdan pridošao i uturio se, na zabunu njihovu, megju germanske bogove.

Teža je činjenica koja slijedi. Buja Wôdanovo bogoštovje, ne kod sviju, nego kod izvjesnih germanskih plemena: kod Sasâ, i od njih potekavših Anglosasa, kod danskih Normanâ, kod Langobardâ, kod Burgundâ. Megju ovima je, i pričanju o Wôdanu, i bogoštovja, pravo ognjište, s kojega tek varnice odlijeću ostalim Germanima. No, Sasi, danski Normani, Langobardi i Burgundi, to su sve krajišnici na sjevero-istočnoj megji starog germanskog svijeta. U davno doba, Langobardi i Burgundi sjegjahu do baltičkog mora, a pripadahu suevijskoj istočnoj grani Germana, kojoj, rek' bih,

 

da se pridjede štošta slavensko1. U Sueve, po Tacitu2, valja brojiti i Angle, drugu sastavinu anglosaskoga naroda Uzmemo li na um geografični položaj sviju ovih plemena, mi ih opažamo u najtješnjem dodiru sa obližnjim baltičkim Slavenima. Ako je pak kod tih Germana glavni bog Wôdan, dok nije kod južnih, ni kod zapadnih, ni valjda kod najsjevernijih, sljeduje odatle, po mom mišljenju, da ga baš baltički Slaveni darovaše baltičkim Germanima3.

1  Glede religije, meni se čini, da Tacit zadosta razlikuje suevijsku od germanske zapadne. Za ovu veli (Germ. c. 9): ''Deorum masime Mercurium colunt, cui certis diebus humanis quoque hostiis litare fas habent Herculem ac Martem concessis animalibus placant'', dok za bogove Sueva ovako govori (c. 39):  '' . . ibi regnator omnium deus, cetera subjecta atque parentia'', pa na dalje (c. 40): '' . . in commune Nerthum, id est, Terram matrem colunt, eamque intervenire rebus hominum, invehi populis arbitrantur''. Ovi vrhovni bog i boginja, osim kojih Tacit kod Suevâ, nikoga više ne spominje, kano da vrlo nalikuju baltičkomu Svantevidu i ženi njegovoj. I Tacitova ''insula Oceani'' (c. 40)) gdje se u velike obožava   mati Zemlja, Nertha, može lasno biti ostrvo Rügen.

2  Germ., c. 40

3  Burgundima, n.p., kano da dadoše cijelu religiju i sustav politični. Kod Rujanâ vidismo, da je u mnogom sveštenik bio stariji od kralja. Kod Burgunda veliki im sveštenik (sinistes) doživotan je, dok kralja (hendinos) zbacuju, zadesi li narod nedaća s velike gladinje, ili rata zatorna. Ova ustanova luči neznabošce Burgunde od ostalih Germana Vrijedno bi pak bilo ispitati otkle Valteru Skottu, u njegovu

romanu Ivanhoe, dvaput megju sasonskim bogovima spominjani Crnebog. Sasonka Ulrika, jednom, veli

(gl. XXVII): ''Bolje bi bilo, da se povratim Wodenu, Herthi i Zernebocku, bogovima naših još nepokrštenih pradjedova'', a, drugom, opet (gl. XXXI): ''Napalite zublju, Zernebock urliče!''

Toga dara i čista historija iznosi jedan značajni primjer. Danski kralj Sveno privrže se arkonskome Svantevidu, i počasti ga poklonom skupocjene čaše1. U ostalom, neki mutni spomen Wôdanova inostranstva sačuvaše i sami Germani. Po više no jednom svjedočanstvu2, Wôdan odlazi iz Germanije, on je protjeran u tugjinu, u strane istočne. Pače, u istočnim krajevima on caruje, te se otuda vraća doma, ili otuda kreće na zapad. U tome je istoku Wanaheim, Wanaland, zemlja Wana, kako kažu eddične sage. Kažu one i to, da je Freyja Wanadis, biva od roda istih Wanâ. Ali su Vani, po skandinavskom jeziku, ono što i Venedi, Vendi, po njemačkom, to jest Slaveni3.

1  Saxonis Gramm Hist. Dan., I XIV, p. 288

2  Vidi a Grimma Deutsche Myth. opasku na str. 135—6.

3  P. J. Schafariks Slavische Alterthümer, Leipzig 1843—4, I, 11. Ovome zaključaju moglo bi se zabaviti jedino to, da bog u eddičnim sagama putuje i vojuje na svoje mitične dušmane, preodjevene imenom narodnih neprijatelja Skandinavcima, kao što, u istinu, to bijahu Vendi, jal Slaveni. I naš bog, u docnijoj versiji, vojuje na Turčina, ili na Tatarina

K opasci na str. 56 pridaj: Pučku čistinu bugarštica, iz kruga kosovskog, već metnuo pod sumnju tanki prosugjivač narodnih pjesama, St. Novaković (Archiv, III, s. 449—51).

Ono o konjskoj glavuči na str. 91, vr. 26—8, čitaj ovako: Kad naš težak, na zaštitu uljanika, ili kuće, ili polja, natiče na motku konjsku suhu glavuču, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomoć kušlja.

www.prosvetljenje.net