Od hristjanske protivnosti, gotovo kao i Vid, zamrije Jakša, ili Voin; al mu ovdje narisana slika opet dostatna je, da se njomu i prilika uhvati. Jakša-Voin jest Sutvid, u ratnom obličju. Što Jakša sjedi  u ''Biligradu stojnom'' i u ''Nebojši'', u tome je posve prozirna alegorija: grad Sutvidov bijeli je dan, a bog stoluje u Nebojši, jer dnevno vidilo, vječno i nebojazno, nasrće svagda na tamnu noć, pa je i nadvlagjuje. Za historičnu kakvu Nebojšu, jal za stojni Biograd prošlih vjekova, ne zna niko živ5. A zeleni mač još više napominje Sutvida. Uzet je od žuto zelenog6 zraka jutrenjeg, te ga vidismo, gdje stoji do Svantevidova kipa u Rujanâ7. Kad bi god Vid izišao iz noćnih dubina slavodobitnik, vitlao se taj mač u rukama njegovim. Vidov mač zadire, siječe tminu, te je otuda grebeštak, načinjen od ljutog grebeškog gvoždja8.

5  Da je to možda Stuhlweissenburg, nije drugo do nagagjanje

6  Čisto ne izražavaju Arijci, pa ni Leto-Slaveni, razliku megju žutom i zelenom bojom.

7  I rog Svantevidova obilja kano da je naći u našem pučkom pričanju. U narodnoj priči srpskoj: ''So i hleb'' (Vila Beogr. g. 1866, br. 51). u čudotvornog bika hranitelja ima taj rog obilja. Kad se biku lijevi rog odvije, ispada iz njega oonajlepsih jela, kakih ni car na svojoj trpezi nema'', a kad mu se odvije desni, ''prosiplje se poljem silna stoka''. Rogovi i stoka sunčane su zrake, po arijskom govoru.

8  Zar od garb, kopati, zadirati. Vidi Daničića Korijene u hrvatskom ili srpskom jeziku, u Zagrebu

1877, str. 61—2. Može biti vrijedno primjedbe, da radi sličnog mača, ili bradve, Grci štovahu Ζεις-a Ηρυσαωρ-a, koga primiše iz Male Azije, gdje bujaše frigijska religija. Po riječi tamošnjih naroda λαβρυς, bradva. taj Ηρυσαωρ zvao se pravo Λαβρανδευς, ili Λαβραυνδος.

Jedina epska cjelovita pjesma, koja je meni poznata o Jakši, pjeva se, il se tu nedavno pjevala u Crnojgori1. Udesi je na svoju hristjanstvo i natruni je turstvo; no, pored svega, prosijeva mitični Jakša iz nje. Jakša, kapetan u kuli Nebojši i na Biligradu stojnom, hoće da se ženi. Svata sakupio mnoštvo takovo, kojeg drugdje, niti u pretjeranoj besjedi narodnih pjesama, nema: svata sto hiljada! ''Ne mogu se od straha pogledati2!'' Sila sva svatovska ne boji se nikoga: ''zaratiću cara i ćesara — i ostalo sedam kraljevina3''. Dovedoše djevojku Hajkunu, sestru Ćuprilića, vezira u Travniku. Lijepa je, no mučne i obijesne ćudi. Na Nebojši kuli, u zlaćanoj, u ''šikli odaji4'', ne daje k sebi pristupa; ona ne će da se vjenča. Iz Jakšina njedra ugrabila dvije puške, opalila ih, a ''odaja podaplila krvcom'' ženika5.  Zaklopiše djevojku, i odoše po ''Lazara vozara6, koji sobom dovede ''ećimbašu Marka pobratima7''. Jakša pokazuje uvijek ljubljenoj vjerenici svoje ''na kupove blago8''; nego Turkinja dotle se ne da, ne će da se prevjeri, dok Jakša ne dao ''svršiti lijepu prebijelu crkvu9'', kojoj je ime Ruža. Po crkvi prozvala  se Ružica i žena, napokon krštena i vjenčana; pa rodila Jakši ''bijesnoga Dmitra i Šćepana10''.

1 Čojkovića pjevan., 101: ''Kapetan Jakša''.

2 V. 167.

3 V. 12—3.

4 V. 208. 5 V. 263.

6 V. 273.

7 V. 277.

8 V. 295.

9 V. 336.

10 V. 341.

Što su dva Jakšića i dvije puške, pa i Lazar vozar, ispitaćemo drugom prilikom. A vidićemo na skoro, da se Vid vjenčava sa opornom zemljom, uz napredovanje godišnjega vidila. Crkva Ruža nije drugo, do li dotjerana vidna, topla i cvjetna godina.

 

U kazivanju našeg naroda zar nagjosmo zeleni, grebešni mač Sutvidov; a čusmo nekolike uzgredne riječi i o rogu obilja. Mislim, da se i konj bogov jednako napominje, navlastito u značajnoj priči iz Vojvodine: ''Veljko Lović i Kušljo11''. Poslije hajdučine i četovanja mnogog, ostario Velimir, pa ležao na umoru, pod visokom jelom kod jednog izvora. Starcu ''seda kosa pala niže ramena, a bela brada do pojasa; brkove je u usta podavio, te ji od muke grize''.

11 Kojanova prip,, 20.

Ništa mu žalije ne bješe što li ovo, da ne imaše nikoga u svijetu, na kome da ostane dobar kušljo njegov. Kad eno, odnekuda, k starcu mladi Veljko Lović, kome ostavi i sve oružje i konja; Veliko mrtva starca Velimira sahrani, i čelo groba usadi mu drvo hladovito. U svakom, i najvećem radu, kušljo će neodoljiv biti, i vjeran gospodaru svome. Pred veče, proleti tica alemperka; Veljko hoće da je ubije, a kušljo ga odvraća: ''Neka alemperke! Jer ćeš mnogo za to patiti! Bolje uzberi tri struka bosiljka, te nakiti sebe, mene i oružje''. Odvraća ga, i kad je suuce tu blizu da sjedne;

no gdje sunce sjede, utaman, kušljev prigovor: alemperka pade, puškom ubijena. Od perja žive alemperke sva se okolina svijetljaše; Veljko joj sad odvali, i uze sebi, tri alemova pera; ''pera sjaju noću, kao što sjaje na danu sunce''.

Iza toga i Veljka i kušlja uhvati debeli mrak, pa zagjoše u šumu, i prigjoše dvorima cara Tatarina. Veljko Lović sad je lovac u ovoga cara. Drugi lovci, trideset na broju, rugaju se Loviću, ''kakva ružna konja ima''; no Lović, po nagovoru svog kušlja, iskopao ispod crnog gloga srebrnu sviralu, zviznuo u nju, iskupio preda se i zvjerad i tice, natukao ih do volje, i caru se iskazao najboljim lovcem. Ipak, car Tatarin i neki glavaš mu gone Veljka. Vidivši mu alemova pera, Tatarinu hoće se alemperke, pa kaveza zlatna, da u njemu alemperka pjeva, pa, napokon, zaželi i samu djevojku, čija bijaše alemperka. Djevojka je ova divna do čuda: da je čovjek vidi, ''onda bi tek znao šta je to lepota  na svetu''. Ona je kći cara Radomana, koji stoluje u gradu Megjenici, negdje tamo preko mora. Sve kušnje Tatarinove prebrdio Veljko, uz neprestano pomaganje kušlja. Triput se odveze galijom, natovarenom sa ''devet peći leba i toliko maži mesa''. Ovom hranom zasićivao dvanaest psoglavaca i džinove, čuvare Radomanova grada; kušljo na katarci, do potrebe, vitlao repom i tjerao brod, te, ovako, za tinji čas putovali i vraćali se zdravi i čitavi.

Kad djevojka stigne u dvore cara Tatarina, njoj se tu ne mili nipošto; nego ište Megjenicu, dvore oca svoga. Od Veljka i kušlja natjerani, džinovi i poglavci prenesoše k njoj Megjenicu cara Radomana, a, kako Megjenici ključi utonoše usred mora, i ti ključi iznagjeni su, pomoća cara morskih životinja. Ovaj dade Veljku i jednu pregršt morskih alemova, i reče mu: ''Koliko ima u ovoj mojoj pregršti dragi kamenova, toliko ti ljuba porodila gizdavi sinova i ćeri''. Veljkova je ljuba ta Radomanova kći, koja njega voli mimo cara Tatarina. Kušljo svlada Tatarina; psoglavci i džinovi predadoše se Veljku; obje carevine, Tatarinova i Radomanova, sastavljene su u jedna veliku. Car bude Veljko, a carica žena njegova, kojoj je ime Divna.

Čudotvorni kušljo, u ovoj priči, vrlo prilikuje noćnome kušlju Svantevidovu. Oba su konja viteza, a pri tome ružna1''. I ime Veljko Lović kano da nas hoće sjetiti na velikoga, ili višnjega boga, koji se bori u noći dnevnoj i u noći godišnjoj, što je zima. Stari Velimir jeste bog, koji na domak noći i zime propada, a mladi Veljko bog, koji se ipak vječito ponavlja2. Borba, im je na cara Tatarina, pod kojim ćemo dalje nazrijeti Sutvidova protivnika, hudu neman.

1  Bogišić veli (pjes., predg. str. 73), da ima u pučkom govoru izraz ''konj vidovit''. Ovo bi još bolje utvrdilo Vidova konja u nas; ali, pri čitanju pučkih umotvorina, meni se onaj izraz izmakao. Naš stajaći ''konj vitez'' može biti, da je takogje Vidov, po vitь, victoria (J. Perwolf, Archiv, VIII, s. 16).

2  I mitologija slavenska kao da bilježi za nebo dva boga, staroga i mladoga, Svaroga (svar sansk. i zendski nebo) i Svarožića.

Drugdje pak pokazaće se car Radovan kao noćni oganj. Trijest lovaca u Tatarina možda je trijest dana u zadnjem mjesecu godine, gdje je Vid najslabiji. Tad se nekako gubi i alemperka. Kojeg  je postanja tica alemperka, i alem kamen dragi naših priča i pjesama, zar nam kažu arijska milologija i eranska Avesta. Arijcima nebo, kube nebesno, privigjalo se od kamena; za to açman u zendskom

 

ieziku znači ujedno kamen i nebo3, a u Helena ακμων je nakovanj (iz početka od kamena), pa i nebo  te i otac Urana. Ovo dvojako značenje imala negda i naša riječ kami, kamen, koja je isto, što i  zendska açna (açman)4. Jedna pjesma narodna počinje: ''Moli Boga prečista Gospogja, — na kamenu prestolu božijem5''; skoro očevidno je, da ovo ''na kamenu'' hoće reći ''na nebu6''.

I naš alem kamen dragi jest nebo, a jeste simbol neba i tica alemperka. To nam pak utvrgjuje Avesta, dok, na jednom mjestu, pominje božje kamene, kano ''prve izmegju stvorova1'', a, na drugom, veli za nebo, da ga se može porediti s iednom ticom2''.

3  Vidi Spiegelovu opasku k jednoj vrsti Vispereda u Avesti, II B., str. 21.

4  Riječ nebo, nebesa, istom poznije zamijenila kamen. Etimologično je već dokazano (Miklošić, Christ.

Termin., s. 48), da je nebo jedno sa lat. nubes i gr. νεϕος, te iz početka hoćaše reći oblak nebo oblačno.

5  Petranovića pjes., knj. II, 2.

6  Sravni i pučku kletvu (Vuk posl.): ''Tako mi prijestola božjega!'' t.j. neba. Sravnjenja je vrijedna, takogje, izreka jedna, u nekom kratkom a starom slovu srpskom o kosmogoniji (u Jagićevu Arhivu, I

sv. na str 95): ''A vodu što drži? — Kamen veliki'', ili još jasnije, po bugarskoj varijanti istoga Slova,

''kamen plosan veliki''.

1  Vispered, XII, 10.

2  Khorda Avesta, XXIX, 3.

Kako mi se vidi, Avesta ovdje govori taman kao i naša priča iz Vojvodine. Unesrećena alemperka, eto je nebo unesrećeno3. Ispred noći i ispred zime, zalazi u pučinu veliki car nebesni Vid, i njegov bijelac postaje kušljo. Kod Arijaca, pukla voda i gusta šuma obični su simboli za noć. Ako iz pučine morske Veljko dobiva jednu pregršt dragih kamenova, pa ljuba hoće da mu rodi toliko sinova i ćeri, to je sjajna povorka nebesnih bogova, koji svi, po riječima Helmoldovim, stoje od živoga Vida. A koja je ta ljuba, po raspitivanju saznaćemo dalje.

3  Otkle riječ alem, nije čisto (Akad. rječ., pod Alem), kao što nije jasan postanak niti riječi alatyrj, latyrj (Jagić, Die christlich-mythologische Schicht in der russischen Volksepik, Archiv für slavische Philologie, Berlin 1875, I B), što je u ruskom predanju kamen naličan našemu alemu. Jagić razlaže,  kako kod ruske epike mnogo djelova mitična misao hristjanskih apokrifa, pa cijeni, da se otuda uvro u pričanje pučko i čudesni kamen alatyrj. Ovo može biti; ali može biti, ako se ne varam, i drugo, da alatyrj i onamo, po arijskom nazoru, znači nebo. Onomašnji puk kaže, da je to ''bijeli gorući kamen''; koje je zgodna slika neba dnevnog. Biva ovo vjerovatnije time, što se priča i o ''babi Latyrki'', ili ''Latigorki'', ili ''Semigorki''. Ta Sedmogorka pokazuje na sedmostručni kamen alatyrj, a baš   ''Sedmera'' su u Slavenâ ''nebesa''. Uz alatyrj jesu i nekaki ključevi, pa ista nebesa, u pjesmama slavenskim, zatvaraju ključevi.

Dugobradi starac Velimir, po svoj prilici, izlazi nam opet na susret u jednoj legendi velikoga patrona grada Dubrovnika, svetoga Vlaha, ili svetih Vlasih4, kako se tamo govori, u baš neobičnoj i prepunoj formi množine. U davna doba, Dubrovnik trepće u velikoj noćnoj opasnosti. Dušmani (Mlečići) prijete, noćno, opstanku grada; a grad svegjer spasava, s gomilom vojske svoje nebesne, jedan kapetan, stariš sa štapom u ruci i sa sijedom bradom. To bijaše sveti Vlaho, kome harni Dubrovčani, po nastojanju nekoga popa Stojka5, sazidaše, u močvarnom lugu, prvu drevnu crkvu, do kipa Francuza Orlanda6. Ovaj Orlando prvašnjeg Dubrovnika bio veliki pobjednik nad Saracenom Spuzente, nad Smardo-Dassi; ispred grada stojao kip Smardov spram kipa Orlandova1. Dakle, u Dubrovniku slavio se pobjednik nad Spuzente, ili Smardo-Dassi, t.j. nad dusima smrada. Ali u ovome nije sve. Istočni Slaveni, neznabožački Rusi, u Kijevu, zaklinju se, vijeka X, u ugovorima sa Bizantijom, su dva svoja boga, s Perunom i Velesom ili Volosom, ''skotiimь bogomь''; pa, kad se malo za tim pokrstiše, Velesa prikriše sa hristjanskim svecem Vlasijem, čobaninom i mučenikom2.

4  P. Budmani, Današnji dubrovački dijalekat, u Radu jug. akad , knj. LXV, str. 168.

5  Što je pop Stojko, biće kazano slijedom ove radnje.

6 Ann. rag., p. 21—2.

1  Ann. rag., p. 11.

 

2  Vlasije (Βλασιος) zamijeni Velesa. Historičnu i filologičnu nemogućnost obratnog postanja Velesa od Vlasija, kako to držahu neki, savršeno dokaza G. Krek, u svojoj raspravi: Veles, Volos und Blasius (Archiv für slav. Phil., 1 B.).

U Novgorodu, gdje jednom bijaše Velesov kip sagradi se crkva Vlasijeva, kako u Dubrovniku, do kipa Orlandova, nasta crkva Vlahova. Ja bih rekao, da se bog Veles i u nas iz početka pritajao a svetom Vlahu, i da je Veles bio Veliki bog, Velimir naše priče3. Što je Veles bog prijesne skotske plodnosti, to pristaje Vidu, pa ćemo se brzo na to opet obazrijeti. Samo budi ovdje odmah rečeno, da tamni izraz naših narodnih pjesama: ''Oj djevojko! selen! velen!" nekako kao da sluti baš toga boga. Selen je miloduh, stajaće bilje ljubavno, njemački fremde Liebstöckel4, a Velen nije mučno da bude božje ime, koje nam preostade u pripjevu5.

3  Veles, kao Maleš. Za sufikse eš i es sravni naša imena: Milas i Milaš. Ovaka etimologija svigja se, kao najbolja, i Kreku (Slav. Literaturg., s. 106).

4  Ima, baš u Dubrovniku, trava vidac, za koju Vuk. rječnik jednostavno kaže: herbae genus. O njoj vrijedno bi bilo i više doznati.

5  Valjda, u formi pridavnika. Vidi Daničića Rječnik is književnih starina srpskih, pod Velni: ''velen

zastupnik''. Mogao bi ko još nazrijeti ime Veles u planini Podvelež do Mostara, i u hrvatskom Velebitu; ali će to biti, osobito ovo potonje, pod još većom sumnjom.

Veliko dostojanstvo boga Velesa nagoviještaju nam pak naprijed pomenuti ugovori. Rusi kunu se Perunom i Velesom. Što je tu obično prvi Perun, biće za to, što Gromovnika smatrahu kano naročita osvetnika krive kletve. Nego, iza strijele Gromovnikove6, protiv prekršaja čuva i sveti kletvu Veles, veliki bog na nebu. Da je Veles, megju Slavenima, bio baš bog nebesni, zar razabiramo, načinom posrednim, iz sviju starih bugarskih pripazaka o poglavnijim bogovima Slavena7.

6  Naša poslovica: ''Tako me grom ne ubio''!

7  Jedna pripaska nalazi se u bugarskom prevodu, starijem od vijeka XII, grčkog hristjanskog apokrifa o hodanju Bogorodice po paklenim mukama, a druga u prevodu docnijem drugog apokrifa o apokalipsi apostola. Inače, nešto je preporna važnost takih spomenika.

U prvoj spominju se Trojan, Chъrs, Veles i Perun, a u drugoj Perun, Chors, Dyj (Zευς) i Trojan. Što je Trojan noćno sunce, a Chres valjda oganj, ne spada ovdje; no spada to, da je Veles u jednoj bugarskoj glosi ono, što je Dyj (Zευς) u drugoj. Dakle, kod starih Bugara, shvaćao se Veles kao vrhovni bog na nebu. Inače, ovo proizlazi i iz prije pomenutih ruskih kletava. U nekima od njih izrijekom ne spominje se Veles, no se kaže: ''da budetь kljatь otь boga i otь Peruna'''. Ovaj bog

κατ εξοχην jest Veles. Rusima Veles bijaše orijaš s jednim okom; pa i naše neke priče, kako će to biti na drugom mjestu izloženo, prikazuju nam starog ''dešu'' u sljeposti. Što je Veles jednook, ili slijep, time se naznačuje slabljenje vidne moći, dnevne ili godišnje, u ostarjelog Vida. Od skotskoga i plodnoga Velesa-Vida preostade štošta u praznovjerju našeg naroda. Uoči Ivanja dne, t.j. davnoga Vidova dne, čobani i djevojke vračaju kojekako. Čobani zapale lilu, najviše brezovu, ili trešnjovu, pa time osvježe marvu, bacivši je u tor, ili je obnoseći oko tora. U Boki kotorskoj marvu okupaju u moru, kako bi napredovala, a ne bi se kroz godinu ogubala. Djevojke, u svakom kraju naroda, gataju u rodno bjelance od jajeta, ili siju zrna šenice, da po tom isklija, ili viju vijence od Ivanjskog bijelog i žutog cvijeća. Koliko o Ivanju dne, nikad u godini, osim o božiću, toliko se ne sluti na plodnost.

Priča iz Vojvodine izvede nam kušlja. ''Tako se valja; ostalo nam je od starih'' odgovaraju, kad ih se pita, zašto to čine, ljudi u Šumadiji, gdje je najviše običaj, da se na koji proštac od svake ograde natakne konjska glavuča (Milićevića živ. Srba, na str. 105). Ali konju Vidovu možemo uhvatiti još očitije tragove u pučkom praznovjerju. Malne posvuda u narodu misli se, da noćna Mora hoće da šteti konje, da im mrsi dlake, osobito ako su ti konji vigjeniji. A od tamnih sila, opet, brane se ljudi uprav konjem. Kad naš težak, na zaštitu polja ili kuće, natiče na motku konjsku glavuču, time, makar i nesvijesno, prizivlje u pomoc kušlja. U stara doba, naime, Slaveni prinosahu bogu žrtvu najdragocjenju, konje izborite, poput kušlja, pa od žrtvovanih konja glave bijahu čini neodoljive1.

 

Konjska je žrtva, u opće, indo-europska; no čini se, da je najviše bila u običaju kod Inda, i Eranaca, te i kod Slavena. Nekolike molitve u davnoj Rig-Vedi2 načinjene su uprav za tu konjsku žrtvu. A pokazuje se u Indiji i naše praznovjerje o konjskoj glavuči. Neki vedični polubog zove se Dadhiank, pa   njegovim kostima, njegovom konjskom glavučom, visoki Indra jednom tuče i razbija mnoštvo svojih neprijatelja. (Rigv., I, 84, v. 13 i 14). Ta indijska konjska glavuča nalazi se sakrivena na planinskom mjestu, gdje obiluje božansko pilo Soma.

Mutni pomen o konjskoj žrtvi, preostade u našem epu, gdje kraljević Andrija hoće da pije od krvi svoga konja, a Marko ga odvraća:

''Ne, Andrija, bog te ne ubio! Dosle smo se zvali Kraljevići, poslen ćemo Popikonjevići3''.

1  Vidi odnosne navode u J. Grimma Deutsche Mythologie, 1 B., Berlin 1875, s. 38—40. II B., Berlin 1876, s. 546—53.

2  Reći je ipak, da molitve ne pripadaju megju najstarije.

3  Čojkovića pjevan., 6, v. 31—3. Drugdje, u porednim pjesmama, stoji: ''Koljikonjevići''. Markova prezirna izreka biti će od hristjanstva. U prvo doba srednjeg vijeka, obraćenicima se najstrožije zabranjivalo jedenje žrtvovane konjevine i pijenje konjske krvi.

U narodnim pjesmama, ubojni Vid nešto je sretniji, nego li pod nadimkom Jakša ili Voin, pod trećim svojim pridjevom: Strahin, Strahina, Strahinin, Strahinj, Strahinja, Strahinić, Strahilo, Strahor. Ime je ovo od straha: Strahinja je ''sobom junak strašan1'', kaže pučka etimologija, koja ovdje pogagja.

I u Helenâ personifikacija straha ne odvaja se od bojnoga Aresa, kojeg prate Δειμος i Fοβος, strava i strah, sinovi njegovi. Kad bi god bilo do loma i boja, Strahora boga oci bi naši prizivali, dok sada ga pominju tek luda djeca, pripijevajući nekolika po metru hitra i krilata stiha:

''Oj Straore! Straore! Oj javore Straore! . . . Ustaj, ustaj, Straore! . . Čujem, čujem, nebore''.

Ovako djeca, u ukinutoj hrvatskoj krajini, od šale pjevaju uz časne poste, a babe im brane, misleći da ono sluti na rat2. Babe još prisjećaju davnoga boga. Žene su, po tankoj ćuti, najvjernije čuvarice kojegod religije, a, gdje se religija izmijeni, čuvarice nejasnih osjećaja iz starije vjere. Osim ono malo stihova, ućuta Strahor u himni neznabožačkoj; on je već ukopan. I pravo radi opet po koje dijete, u Srijemu, što se sad ovako ruga:

''Oj Straore, Straorel Umre, umre Straore!

Dozov'te mu teticu i očinu sestricu,

nek donese tamnjana i struk bela bosiljka, da okadim Straora''4.

1  Čojkovićeva pjevan., 151, v. 130.

2  Vuk. rječ., pod Straor.

3  Id. ib. Bosiljak, ocimum basilicum, kako u našim pjesmama i pričama, tako i u predanju Helena i Itala, ima veliku znamenitost sa dvojakog simbolizma: njegov cvijet znaci smrt i ljubav. U Indiji slična bilina, ocimum sanctum, znamenuje isto ovo dvoje, pa se odnosi uprav na boga tvorca; dakle je bosiljak u smislu mitičnom, pradavna arijska, svojina. Što je bosiljkov cvijet sitan i bijel, time označuje Vida, pri sutonu i na uranku, a što je miomirisan, dolikuje ljubavi plodnog boga. S prvog razloga, vidićemo ga dodijeljena i Zori. Za tradiciju helensku, italsku i indijsku o bosiljku, vidi djelo A.

Gubernatis-a, La Mythologie des Plantes, T. II, Paris 188-i, pod Basilic i Tulasi.

 

4  U ovom slučaju, Slovenci, podložni Avarima, bili bi je pridali Hrvatima. Po Šafariku bajan nije lično ime avarsko, već persijski naslov, koji pregje k Avarima. Kod ovih, bajan, baan, ban, bijaše doglavnik do chana ili chagana, pa i Hrvati u VII vijeku, po avarskom primjeru, banom imenovaše prvoga dostojanstvenika iza svoga velikoga župana (Schafariks Slav. Alterth., II, s. 257, 278, 290).

Nego Strahor ne umrije, već se jednako bani u pjesmama epskim, pod najnavadnijim svojim imenom: Banović Strahinja. ''Banović'', ili ''Ban'' Strahinja, to će reći ''gospodar'' Strahinja. Nekoga pripaza može biti vrijedno, da je riječ ban udomljena osobito u zapadnom dijelu naroda našeg. Valja  da je riječ negda značila više, nego danas. Ona nije izvorna slavenska, ali ipak vrlo starinska: mislio bih, da je od preljutoga avarskog poglavice VI vijeka4, Bajana, kako je riječ kralj od franačkoga   Karla. Time, iz prva, bio bi ban Strahinja ono, što i gospod Strahinja. Ako je ista u ovoj pukoj hipotezi, slijedilo bi odatle i ovo drugo. Ban Strahinja bio bi se pronosio kod zapadnih Hrvata, dok je Jakša i Voin osobito poznat bio kod istočnih Srba. I za ulomke himna Strahorovih, čusmo da ih djeca pjevaju  u zapadnim krajevima naroda.

Pa i cijela religija Sutvidova kano da je vrlo bujna bila kod davnih Hrvata. Tome znak možda  je i sama čestica sut u imenu Sutvid. Rekao bih, da je forma sut za svet hrvatska osobina. Barem se ona opaža na mjestima, gdje sjegjahu Hrvati, il bijaše hrvatsko uticanje prejako za vremena hrvatske narodne kraljevine. Do Biograda zadarskog, i u cijeloj okolini spljetskoj, učestaše imena, kao Sukošan (sveti Kasijan) Supetar, Sutivan, Sustipan, Sućurac (sveti Juraj), a i dalje u Primorju ih nalazimo, kano Sutvid, Sućekla (sveta Tekla), Sutvara (sveta Vara), Sutomore, Sutorman (?).

U našem istoku, ovakih imena mislim da nema. Skoro sve pjesme epske o Banoviću Strahini nose na sebi znakove velike davnosti, pa gragja im je jednaka, makar gdje u narodu bile pjevane. Strahina bije strašan boj s nekim silovnim dušmaninom; bije boj na bijelcu, ili bijelca radi; pripomaže mu pas žutov, dok vlastita žena hoće da ga upropasti. O ovoj borbi pjesma jedna hercegovačka1 donosi crte najznačajnije. ''Netko bješe Strahiniću bane2!'' svečano začinje ep. Kakav je Strahinić, ''takoga ne ima sokola3;'' nigdje ga nema, jer ''se ne nagje junaka, — da dohaka njega i obrani4''. Jaše na bijelcu; a udario na sebe grimiz plameni, ''ponositu čohu salaliju, — što od vode čoha crvenija, — a od sunca čoha rumenija''5. Dok mu konja zauzdava gjem od ljuta čelika, junak ima do sebe i preljuto oružje. Izvrsno ugogjenu sablju skovala mu ''dva kovača i tri pomagača, od negjelje opet do negjelje6'': ovom sabljom, kad ''mahne jedan put, siječe dvadeset glava'', veli ulomak kosovske pjesme, koji na bojno Kosovo prenese i Strahinju i sablju njegovu7.

1 Vuk. pjes., knj. II, 44.

2 V. 1.

3 V 4.

4 V. 779—80.

5 V. 23—5.

6 650-2.

7 Vuk pjes. knj. II, str. 314. Biti će jednaka uspomena na premožnog i nepredobitnog gospodara vidila, ako pjes. 32, knj. III, zbirke Petranovićeve, opisujući kobno Kosovo i pogibiju sviju junaka, ostavlja na

životu Strahila, premda se niko nije kao on izložio, i, koliko on, niko ne posjekao dušmana.

Od crvenog junaka na bijelcu strah i trepet povećava koplje otrovano1, koplje iznimno Strahinino u sadašnjim pjesmama epskim. Ipak, na ''malenu Banjsku2'' Strahinića bana narupila ''sila3'' neka, ''mučna ala4'', Turčin Vlah-Alija, u kojega taboru govori se ''manovski6'', pa su tu Tuka i Mandžuka6. Ovome silniku postojbina su Goleč-planina7 i Suhara planina8. Iz poharanih banskih dvorova sad odveo Strahininu ženu, nevjernu ćer Jug-Bogdana. Udari Strahinić na Aliju; ''te se dvije ale'', veli pjesma, ''poniješe — na Goleču na ravnoj planini9'', i strašno iskrvaviše. Strahinića žena, koja voljaše Aliji, priteče ovome u pomoć, i obrani muža: da ne bi ''žuta, nekakoga hrta Karamana10'', ban zaglavi. Vjerni hrt, koga je gospodar ''na lov naučio11'', a ''voli nego dobra gjoga12'', ščepa nevjernicu,  pa pribavi banu potpunu pobjedu. Planuli onda Jug i Jugovići, i htjeli ćer i sestru raznijeti; no ih stiša Strahinić, koji je može i sam ''stopiti13'', pa opet ne će. ''Pomalo je takijeh junaka, — ka' što bješe Strahiniću bane14!'' završuje pjesma.

 

1 Vuk. pjes., knj. 44, v. 479.

2 V. 2.

3 V. 130.

4 V. 640.

5 V. 224—6.

6 V. 127.

7 V. 366.

8 V. 378. Neman Vlah-Alija pjeva se u narodu i kao Džin(div)-Alija.

9 V. 675—7.

10 V. 725 i 734.

11 V. 726.

l2 V. 296.

13 V. 805.

14 V. 809—10.

Ovaj naris velikačkog junaka veoma je čist, a biva i čistiji po ostalim pjesmama, koje, dok u glavnome kazuju jedno, opet kakom crtom novom, ili barem dubljom, usavršuju sliku Strahine. U bugarštici jednoj Bogišićeve zbirke, ''mladi''15 Strahinja ima na sebi ''skerletnu dolamu16'', ima i ''hrta Bezbiljega17'', al do ruke nema konja. Na konja bijaše usjednula, da bježi, ljuba nevjerna; pa ga Strahinja iz kreševa izveo k sebi, istom poslije borbe i smrti Turčina Den-Alije Vlahovića. Braća Ugovići, ovdje, raskomadaju sestru.

15 Bogišića pjes., 40, v. 2. Džin-Alija zove se tu Den-Alija.

16 V. 123.

17 V. 89.

I u pjesmi jednoj iz Bosne1, Strahinin ban, iz Banjske, mlad je junak. Pod njim su vojvode, a vojvode vele njemu: ''Od svakog si bolji na mejdanu2!'' A i sam hvali se ban: ''Dok je sablje i desnice ruke, — a i moga hrta Karamana, — koji pazi gospodara svoga — i po danu i po noći tavnoj, — ne bojim se nikoga do Boga3''. Pa sugjenoj ljubi, ćeri Jug-Bogdana, poručuje, ''nek ne žali truda i gospodstva — često prati krvave haljine4''. Ovu njegovu zaručnicu preposio ''silan Bala-ban'', ''Bale'', ''Baleša''; no u za' čas sebi. Taj silni ban poginuo od bana još silnijega, koji svagda, veli druga  bosanska pjesma6, ''naprijed ide: — gdje je strašiv u planini klanac, — Strahilo ga nikad obić' ne će, — ni od šta se prepanuti ne će, — već uhodi drume i bogaze, — a sve gleda i tamo i amo, — ne će' l gdjegod opaziti koga, — opaziti dušmanina svoga6!''

1  Petranovića pjes., knj. II, 22.

2  V. 3l,

3 V. 85—9.

4 V. 91—2.

5 Id., knj. III, 54.

6 V. 105—12.

Junaku pobjedniku, koji ''naprijed ide, a sve gleda i tamo i amo, ne će 'l opaziti dušmanina svoga'', guslači iz Crne gore i Hercegovine primeću, do prigode, značajno ime Vid, te i njegovu dušmaninu ne manje značajno ime Kavga. Pjesme crnogorske ponešto su odvrnute od obične osnove narodnih pjesama o Strahini; al su za to, u gdječemu, i znatnije. U jednoj takovoj pjesmi7, veliki junak, Žeravica Vido, dokopava se svog bijelca u noćnoj najtežoj borbi. Vido je samdrugi s Milošem Voinovom. Obletili Turci Vida, koji u njih opali dvije svoje puške8; no, pored svega junaštva, dopade sveza dušmanskih. I žene Turkinje kivne su na ''Vida krvnika9'': ta skoro bijaše pogubio do trideset ljudi njihovih. Hoće Turci da ga isijeku; kal al eto dograbi se ćorde vezirove, ubije vezira, te okroči ''vezirskoga jedeka10''.

7 Čojkovića pjevan., 120.

8 V. 28-9

 

9 V. 49.

10 V. 80.

Kroz svu tursku vojsku vrati se slavodobitnik do Voinova Miloša. Što je ovdje Vidovo, to je Strahinino u još jednoj pjesmi crnogorskoj1. Do Janka u Sibinju ''sjedi ban najbolji i od najboljega2'', Banović Strahina, koji se bije sa Kavgom Bošnjaninom. Boj je za to, da od Kavge ''izvadi gjoga debeloga, — a iznese od zlata kaciju3''; megju tim, Strahina jaše vrančića. Ograšje megju Strahinom i Kavgom biva ''pregje zore i bijela dana4''. Kad se dva suparnika čelo i čelo namjeriše, Kavga Strahini ''presječe dvije puške male5'', što ih ovaj nošaše u pasu, ''ni kovane ni čeličovane, — no u zlatni kalup

slijevane, — megju njima ljutoga handžara6''. Strahina pogubi Kavgu, i sa razbojišta vrnu se s

plijenom. Pa kad se junak vraćao, gle čuda! Jankova žena ''pogleda nebu ka zapadu'', a ''vigje čudo  prije negledano, — gdje j' ogrija od zapada sunce7''. Nešto je čudno na Strahini, i u drugoj pjesmi crnogorskoj. Njegov suparnik pita sestru svoju za neznana ljuta junaka: ''Kakov bješe, dugo tužna bila?

—  Ona mu ga biljovito kaže. — Strahinj, seko, dugo grdna bila8'' ! previknuće onda ustravljeni pitalac. Ovo biljovito ovdje nema pravog smisla, a nije izvan prilike misliti, da je iskrivljeno od riječi Bilvid, Biovid. Pobjedniku Janko ''ogradio dvore — kod svojijeh, ljepše od svojijeh9''.

1 Čojkovića pjevan., 109.

2 V. 28-9.

3 V. 104—5.

4 V. 131.

5 V. 124.

6 V. 68—70.

7 V. 136 i 141—2.

8 Čojkovića pjevan., 151, v. 192—4.

9 Pjevan. 109, v. 160—1.

Crta o ''čudu prije negledanu'', o ''suncu od zapada'', bila bi dovoljna, da se malne iznad svake sumnje stavi izvorno božanstvo Strahine. U mitologiji arijskoj, sunce i nebesni bogovi putuju, u noći, od zapada na istok. Taki je i put velikoga Vida, kad se on sa zapada vraća, eda bi na istoku, uza sunce, zapalio luč novoga dana. Nego, Strahinino božanstvo proviruje i iz crta drugih. Gdje mladi, a neporedivi i nepobjedivi, junak jaše na bijelcu, ili na vrancu, da bijelca iznese iz kavge i borbe noćne; gdje stravičnog krvnika resi grimiz plameni, dok mu ljuba pere krvave crvene haljine; gdje mu se u  ruci vitla mač, koji siječe kao što nijedan drugi u epskih junaka naših, pa na tom maču hoće da izvojšti od zlata kacigu10; gdje su njemu u zlatni kalup slijevane i dvije puške male dvije strijele, bez sumnje, u prvašnjoj guslarskoj versiji, a to dvije prve zlatne zrake dana, o kojima će takogje biti govor; gdje ban

izilazi iz male Banjske, a, poslije održane pobjede nad drugim banom, nad Kavgom, ima dvore

najprostranije i najljepše: u tome svemu nije mučno razabrati ratnoga Vida, pri prvom mahu pobjedonosne njegove veličine, u prvom jeku dana koji u zlatu. sviće.

10 Koliko Strahinu, nijednog viteza ne ukrašuje zlato, u pjesmama narodnim.

Tu su oba konja Vidova: vranac, noćni kušljo, i bijelac, konj dnevni. Pjesma Vukove zbirke, i druge njoj poredne o Strahini, donose nam, u strošenu obliku, pobožnu legendu, kojom stari naši slavljahu, rek' bih, najveću Sutvidovu epifaniju. Ta je u prvi silni prasak jutrenjeg vidila, a u mjesecu julu, kad žarko vidilo najviše pritiskuje noćne i zimne bjesove. Oni tad ''spavaju'', kaže pjesma Vukova: ''u Turčina grdan hadet bješe, — kail svaki zaspat' na uranku1''. U ovoj je pjesmi Radoslav do Strahine, te pokazuje na mjesec julij. Čemu i Radoslav, i Jug-Bogdan, i Janko dolaze Strahini u društvo, vidiće se u drugim dijelovima radnje.

Ali ništa drugo, valjda, ne utvrgjuje toliko našoj legendi o Strahini mitičnu suštinu, koliko njegov žut hrt Karaman. Je li Karaman pučkim mlatom isklepano, iskrivljeno od sanskritskog Saramâ, što znači ona koja trči, te je kučka božja, ja ne moga reći2, pa kažem evo samo ovo. Po arijskom nazoru, vrata od doma nebesnoga čuvaju psi. Ona su vrata dvoja: jutrenja, što se otvaraju bijelome danu pri osvitku, i večernja, što se rasklapaju mrkloj noći pri sutonu. Do prvih vrata stoji

 

pseto umiljato, prijazno; do drugih, mrzovoljasto, režavo. Dvjema je psima, ipak, jedna majka, kučka nebesna. Zove se Saramâ u Vedama, pa je Sârameya kučak jutrenji, a Sârameyâu oba su kučka. Kad epske naše pjesme iznose nam stajaće ''hrte i ogare'', ''hrte i zagare'', može biti da nas iz daleka sjećaju na te dvojake pse: hrt kano da je vrli pas dnevnog neba, a ogar, ili zagar, kako mu kaže i etimon3, vrani garov neba noćnog4.

1 44, v. 519—20.

2  Ime Kariman, Karaman Miklošić izvodi od korijena kar, punire Bildung der slav. Personenn., s. 68). Na vedičnog psa poluboga Strahine već pokaza Ruvarac, Dve rasp., str. 44—7.

3  Od gariti, mrčiti

4  Moguće, da oslabljeni pomenak dvaju nebesnih pasa sačuva i jekavska jedna basna. Iza smrti domaćina vrlo pravedna, sve ponestalo nekako u kući, pa dva kućna psa, jedne zimske noći, megju sobom se razgovaraju. Od gladi, mlagji hoće da bježi, al ne će stariji, vjeran domu i u nevolji (V.

Vrčević, Narodne basne, u Dubrovniku 1883, str. 39: ''Dva psa''.) I što prosti puk sad misli da, u kužno

doba, mnoge kuge (kuge su žene ispreko mora) propadaju od pasa (Vuk rječ., pod Kuga), i to zar dogje od stare vjere u nebesne pse