Sveti, jaki bog čistog vidila i nasporene ljetine, bog na nebesima, bijaše veoma opasan hristjanskoj vjeri. Kad se Hrvati i Srbi u ovu vjera obratiše, i stadoše zatomljivati stare svoje bogove iz svijeta, jamačno popovi njihovi nastojaše, da najgušćom koprenom zastiru osobito toga poglavara neznabožačkog Olimpa, Nego bi čudo bilo, kad veliki bog ne bi, ipak, iza sebe ostavio vidljivih ragova. Ostavi ih u imenima, u jeziku, u običajima, u pjesmama i u pričama; a mi ćemo ih sad redom pokazivati.

Oko glavnoga bogova imena, oko imena Vid, imala je biti briga najrevnija, da se ono briše; a to i pogje dosta za rukom. Posebni Vidovi ostaci verificiraju se sa nekim naporom indukcije; ipak su neprevarni, kad se svi skupa slože. Pučko, u velike razgranano, ime lično: Vid, Vidak, Vidač, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vićan3, Vidosav4, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava5, Ljutovid, ne nalazi, valjda, dovoljna tumačenja, već ako se uzme, da je ono negda pozajmljeno od vrhovnoga boga. Izmegju narodnih imena, cijenim da samo Radosav i Milosav iskazuju jednako obilje oblika. Srbima i Hrvatima bogovi često podaju imena, kao i Helenima što prečesto ona silaze od bogova njihovih.

3  Vuk rječnik.

4  B. Petranović, Srpske narodne pjesme, k. II, 26, u Biogradu 1867.

5  Vuk. rječ. Po Vidovu zrenju, biti će u ovom istom kupu imenâ i Ozren, Ozreta.

U hristjanskom smislu Vid je, dašto, od sveca Vita; ali taj je svetac u martirologiju malo glasit, a šta se š njim sluči kod sjevero-zapadnih Slavena, već nam kaza Helmold. Neznabožačka zamjena Vita i Vida rek' bih, da se, u prva doba, rasprostre jednako po svima zemljama tek pokrštenih Slavena. I Česi, pod svecem hristjanskim, sjećahu se na staroga boga, te još za vremena Orbini-eva6 naše: ''pomoz' Bog!'' bijaše im: ''pomoz' Vit!'' Nesto slično, po svoj prilici, bivalo i u nas sa riječju Vid. Bugarštice, češće, imaju usklik: ''moj Vidovni Bože!''1; a jedna od njih prizvala Boga, skoro po  češkom primjeru, ovako: ''moj Vidovni Bože, — ti mi, Bože, uspomeni i na moje dobro zdravlje!''2

6  M. Orbini, Il Regno degli Slavi, p. 80: .. ''questa superstizione di Svantovid de' Rugiani hebbe vigore  e duro gran tempo appresso li Boemi, sino che il b. Vencislavo Principe di Boemia diede loro le reliquie di Santo Vito, aceio publicamente l' adorassero, le quali egli haveva havute da Ottone Imperadore. Ma  in vero ne cosi pote del tutto cancellar dalle menti de' Boemi la memoria di Svantovit; imperoche ancor hoggi li Boemi non hanno la piu solenne ne piu frequente salutatione di quella che fanno sotto 'l nome  di Vito. Onde havendo da ricever qualche hospite e amico, che viene da lontani paesi, replicando  dicono: Vitei, Vitei''. U zapadnoj grani slavenskih jezika, od Vida načinjen je glagolj za pozdravljati, dočekati.

1 Bogišića nar. pjes.: 8, v. 92—25, v. 38—36, v. 67—50, v. 89—77, v. 104.

2  Id, 7, v. 159—60. Ima još bugarštica jedna, kojoj je naslov: ''Molitva djevojčina Vidovnomu Bogu'', a predmet mitičan (83). Zaljubljena djevojka, eda bi do nje došao ljubljenik, moli ''Vidovnoga'' a ''Višnjega Boga'' (v. 3—5), da joj se kosa prometne djetelinom, a od dva oka da se stvore dva hladenca, a sama da bude jela u planini. Vidovnog boga ona i umolila.

Od Vida mora biti, u istim bugaršticama, i glagolj viditi sa značenjem sveti i, kajati3; koje je značenje naći i u današnjoj jednoj pjesmi4: odmazda je do velikoga boga, do Svantevida. Pa i sama riječ svetiti, osveta, mislim da dolazi od prve čestice u kompoziciji ovoga imena, kao što je od druge jednoznačno viditi. Od Vida je i vidovito dijete, koje zna više nego drugi ljudi, te ide sa vilama5; a jeste od istoga vidnoga boga i trava vidovita, nazvana takodje vidovčevica, vidičak, koja liječi oči, dok se sirova u njih zacjegjuje, il se suha u njih sipa6.

3  Id. 33, v. 57: ''Što ovo danas učini? vidio ti Bog veliki!'' I opet, 35, v. 68: ''Što ovo, slugo učini ? vidio ti Bog veliki!''

4  U pjesmi 135 Čojkovićeve zbirke ova dva stiha znače jedno: ''Zal' me sveti, jal' me posijeci'' (v. 45). - ''To mi vigji, al' me posijeci" (V. 52).

5  Vuk. rječ., pod Vidovit.

6  Id., pod Vidovita trava.

U narodnoj jednoj priči pominje se i ''vidovita večera od vidovitoga guska7''. Što je ta vidovita večera i taj vidoviti gusak, odgoneće nam narodna zagonetka: ''Poleteše dvije guske Bogu na večeru, susrete ih pčela ogorela, te ne dade Bogu na večeru — Varnice1''. Dakle, vidoviti gusak jest vidovita iskra, a vidovita večera, božja, Vidova, večera. Po isti način, skriva Vida i izraz stajaći, a pučki: ''vigjen dan'', pošto u jednoj pjesmi ''vigjen danak'' sinonim je sa ''Vidov danak2''

 

7  G. Kojanov Stefanović, Srpske narodne pripovetke, 9, Novisad 1871. Pokojna jedna duša, u crno uvijena, drži u ruci gusku, pa govori: ''Ustaj! da kuvamo od vidovitoga guska vidovitu večeru''.

1  S. Novaković, Srpske narodne zagonetke, Beograd i Pančevo, 1877. Uporediti je još i ove zagonetke, uz isto značenje: ''Polećele titirin-guske, susrete ih supečen-čelo: Kuda ćete, titirin guske?

Hoćemo da idemo u svetu Goru — Podigoše se kusi palandrci, te pogjoše Bogu na večeru. Sretnu ih stari čerendisalo: Vratite se, kusi palandrci, davno je Bog večerao — Poletiše titirin-guske tamo gori po moli-boga Susrete ih openčegalo: Kud idete, titirin-guske? Kud idemo, da idemo, tebe ne pitamo''. I u drugim našim zagonetkama za varnicu, gusak je najobičniji simbol, koji nju prikriva; pa ovako oličenje svjetlosti u noći već pripada arijskim nazorima. Božja večera, ili vidovita večera, biti će večernji suton

vidila.

2  Petranovića pjes., knj. II, 26, v. 775.

Dan u nas prozvao se Vidov po onoj istoj misli, koja u Latina stvori Jupitru pridjev Diespiter, otac vidila i dana. Vid se pokazuje, svanjuje, svakim svojim danom; od čega još postoji rečenica: ''svaki u boga dan'' — ''Svaki božji dan''. A pri negdašnjoj megji Srba i Hrvata, eno nam i ime cjelokupno ranoga, sjajnoga, jakoga Svantevida. Na zemlji stare naše Poganije, u velikom dalmatinskom Biokovu, gdjeno, u čistom plavetnom zraku, hoće rano da sviće dan, brdo jedno uzvisito zove se Sut-vid. I do Bihaća, negdašnjeg sela hrvatskih kraljeva, na visinama trogirskim, bijaše mjesto Sutvid. Valjda se tu klanjali Vidu, čije ime opet, iia drugom kraju Poganije, kano da se nagovješćuje i u neretvanskom sadašnjem selu Vidu. Na otoku Braču, što nekad bijaše pod rukom Neretvana poganskih, najviši vrh, otkle je vidik na sve pomanje otoke okolne, zove se Vidova gora. A tamo od Omiša, megju selom Svinišćem i selom Rogoznicom, vrhunac na visokoj planini Dinari nosi ime Suvid. Tu je sagragjena crkva svetoga Vida, pa kad otud sijeva, znak je brzoj kiši, te puk veli: ''Eno sa Suvida siva brza kiša3a''. Sutvid je takogjer megju Cetinom i Krkom najviše brdo, uz Ostrovicu.

Sveti Vid, sa svojom crkvom starodrevnom, prionuo i uz postanje obližnjeg grada  Dubrovnika3. Starinske crkve svetoga Vida začestale i na zemljištu hrvatskih kajkavaca izmegju Kupe, Save i Drave. U XIV vijeku spominju se: ''ecclesia sancti Viti de Crapina'', ''sancti Viti de metis Clococh'', ''sancti Viti de Zerade'', ''sancti Viti circa castrum'', ''sancti Viti'', ''sancti Viti de Greben'', ''sancti Viti sub castro Urbouch'', ''sancti Viti''3b. Vrijedno je opaza, da na istom Biokovu ima i drugo brdo, Viter4; brdo uprav vilovno i pričajno.

3  Annales Ragusini Anonymi, Zagabriae 1883, p. 19—20.

3a Meni priopćeno od don Petra Škarice.

4  Zar po starosl. vitati, habitare, te bi značilo Vidov stan. Glagolj vitati leksikografi poljski i češki primiču Vidu. Za ovaj smisao naše riječi Viter, ili Vitor, čini mi se pak baš odlučno svjedočanstvo Saksa Gramatika XIV, p. 289. Svantevidova Arkona bijaše sazidana na jednom ostrvcu koje se zvalo

Withora: '' .... insula Archonensis quae Withora dicitur''. I starosl. vitь, victoria, može se amo

primaknuti.

3b I. K. Tkalčić, Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis, knj. II, u Zagrebu 1874, str. 89—96.

U pjesmama narodnim takogje spominje se neka planina Vitor, bez sumnje mitična, jer se ne zna, gdje je: ''O Vitore, visoka planino! — Iz tebe mi tri sunca granuše5!'' Rekoh, vrijedno je velikog opaza, jer mjesto Svantevidove Arkone zvalo se, po isti način, Vitora. Čudno se priča u narodu i o brdu Vidojevici, u Srbiji6.

5  Vuk pjes., knj. I, 78, v. 1—2.

6  Vuk rječ., pod Vidojevica i Koviljača.

Gorepomenute bugarštice, gdje im je govor o vigjenju u smislu kajanja, osvetitelja boga nazivlju ''bogom velikim'', a, gdje govore o bogu vidovnome, kažu, da je ''bog višnji1''. Dok Bog hristjanâ najvoli epitete ''jedini'', i ''istini'', vrhovni bog Srbâ i Hrvatâ kano da se zbilja nazivao ''velikim'' i ''višnjim'', na način osobiti. Pridijevanje ovih posliednjih dvaju epiteta božjih najčešće je i u sadašnjim pjesmama narodnim; pa bih rekao, da ovo potječe od davnašnje misli poredeće: Sutvid

 

bijaše, naime, i veliki i višnji, spram ostalih od njega manjih i nižih bogova. Svakako, komparativna forma ''višnji'' ne može, i ne mogaše biti, hristjanska2; hristjanski Bog ne trpi komparacije. Što je najveći od bogova, i Latinima Jupiter jest magnus, maximus, a čak i majus, kao, što je supremus i summus3.

1  Vidi gornje navode

2  Neizravno, kano da se ovo pritvrgjuje ličnim praslavenskim imenom Višesava, koje je od Vyšij, altior, a i našim pučkim imenom Višnja, ako ovo potonje nije uzeto od višnje (Vidi F. Miklošić, Die Bildung

der Slavischen Personennamen, Wien 1860, s). 48).

3  L. Preller, Römische Mythologie, I. B, Berlin 1881, s. 206.

Niti je hristjanskog postanja izreka ''car nebesni'' uz drugu ''carica nebesnica'', koje susretamo, osobito u pjesmama sljepačkim; već bijahu, u početku, svojina Vidova i žene njegove. Očito ovo proizlazi iz neznabožačke pjesme, sad u Boki bogojavljenske: ''Car nebesni kad ženjaše Sunce, — svetitelje zove u svatove4''. Utvrgjuje nam pak i ovo ovdje opet mitologija latinska, te i grčka. Latinski jezični običaj nazivao Jupitra rex i induperator, a Junonu regina5: i homerski Zeus, αναξ ανδρων και ϑεων, spada amo6. Pa i ''car'', bez pridavnika ''nebesni'', i bez mjesnoga ili narodnog ikakva označivanja, imamo u jednoj pjesmi mitična sadržaja7.

4  V. Verčević, Tri glavne narodne svečanosti, Pančevo 1883, str. 71—2.

5  Preller, Röm. Mythol., I. B., s. 205-6.

6  Premda rjegje, i Hera je βασιλεια kod Grka.

7  Vuk pjes., knj. II, 8.

Još drugi izrazi nas potsjećaju na boga vrhovnog, koji nizašto nije Bog hristjanski, no je suprotni drugi bog, bog Helmoldov., Hroničarove riječi: ''Omnem prosperam fortunam a bono deo, adversam a malo dirigi profitentes'', promiču kroza sve naše pučko vjerovanje o dobroj sreći, o  dobrom času, o dobroj sijedi, hodi, stiži. Ovo je sve do dobra boga1, kako je do zla boga sve protivno tome: zla sreća, zao čas, zli biljezi2. Po primjeru stupaja konja Svantevidova, sretno je desno, a dovodi i plodno obilje: ''Pomoz bog u ovi pošteni dom! s desnom nogom naprijed, da se sinovi ragjaju, a djevojke udavaju3!'' dok je nesretno i začudno lijevo: ''Začudio se kao da je vigjeo lijevu bradvu4!'' Lijevom rukom ništa se ne smije pružati, jer je to zla ruka; sama desna ruka sretno ruči. Dobra i zla sreća, od boga jednog ili drugog, pa napredno desno i nazadno lijevo, pronikoše, do žila najunutrašnjijih, sav govor naroda našeg.

1  ''Bog sreću dijeli'' — ''Da bog da i sreća od boga!'' ovako se prečesto umuje, ili se želi

2  ''Teško do zla boga''. — ''Skupo do zla boga!'' Vuk rječ., pod Bog - ''Bog čuo a gjavo ne čuo!'' — ''Bog

čuo a zla sreća ne čula!'' — ''Razminuše se ka' i Vukac i dobra sreća''. Vukove Srpske narodne Poslovice, u Beču 1849

3  Vrčevića Niz prip., str. 65. — Pa i u ''dobroj molitvi'', pri svadbi, u Boki kotorskoj: ''Kud god nogom stupila, svud te sreća susretala''.

4  Vuk. posl. Ovo dvojako, desno i lijevo, bijelo i crno, vrlo se isticalo u Svantevidovu bogoštovju Rujanâ, ako Sakso, osim navedenog na str. 76, još kaže 1. XIV, p. 288 : ''Nec sortium eis usus ignotus

extitit. Si quidem tribus ligni particulis, parte altera albis, altera nigris, in gremium sortium loco conjectis, candidis prospera, furvis adversa signabant.

Skoro niti Rimljani ne razmeću se toliko sa svojom fortuna secunda et adversa. A tijesni spoj sreće i nesreće s dobrim i zlim bogom nije driješen ni vjerovanjem u Sugjenice i u usud. Sugjenice, u bijelo odjevene, izilaze u mnogim našim pričama, te u noći novorogjenome djetetu5, stojeći mu više glave, odregjuju, šta će se njemu za vijeka dogoditi, a navlastito mu opredjeljuju ''Sugjen dan'' smrti. Prividno, kano da je sve pod rukom njihovom. Čak i brak ne otimlje se sugjenju, jer se vjenčavaju samo ''Sugjenik'' i ''sugjenica'''.

5  Otuda im drugo ime Rogjenice.

 

Neizbježnu, neodoljivu ovu moć označuju, jednako, izreke: ''Nema smrti bez sugjena dana'' — ''Kada njemu sugjen danak dogje'' — ''Već kad njemu sudni časak dogje'' — ''Ako bude sugjeno'' — ''Tako mu je usud usudio'', i još mnoge slične, malne pri svakoj stopi pjesama i priča. A ovo očevima našim, za cijelo, ne dogje od fatalističnog muslomanstva, pošto su im Sugjenice tri6, a tri njih takogjer ima u Helenâ i u Germanâ, te pjevaju, kako grčka tradicija i germansko im ime kaže, o prošlom,

sadanjem i budućem vremenu (Λαχεσις, Κλωϑω, "Ατροπος, Vurdh, Verdhandi, Skuld). Po tome, Sugjenice pokazuja na trajnu fatalnost prirodnih zakona, u vijeku i u svijetu. Sve ovo vjerovanje pučko, ipak, ne odvaja sreću od dobra boga, jer Sugjenicama sam bog nalaže način sugjenja. Pače, pravo rekavši, sugjenje drugo nije, do djelo božje. S toga, puk veli: ''Tako je božje sugjenje1'' — ''Što bog kome osudi, svi sveci ne moga pomoci2''.

6  Sugjenica ima i sedam na broju, ali izuzetno, dva tri li puta u pričama, koliko se ja mogu opominjati

1  Vrčevića Niz prip., str. 127.

2  Id. knj. II, str. 14.

A da ne bi ko mislio, da zadnji ovi izrazi ponikoše pod dahom hristjanskim, ženska jedna pjesma hoće, glede sreće, da nam skoro prevede, a i objasni, gornje Helmoldove riječi: ''kano zlatna žica, od vedra neba, sreća se odvija od mila boga3'', veli pjesma, jasno pokazujući na zlatne trake nebesnog Vida. Što se tiče usuda, ja sam mnenja, da nije nikad postojao, kao zasebno lice mitično. Usud izgleda kano abstraktno ime, po primjeru suznačnih mu pučkih riječi sudnja, sudište, i riječi književne sudbina. Gdje, ipak, oličen dolazi Usud, tu vrši samo ulogu Vida, davača sreće: ''kako je Usud dosudi, jeste i ljudska sreća'', kaže narodna priča iz Vojvodine4''.

3 Vuk. pjes., knj. I, 100, v. 1—4.

4  Vuk. prip., 3.

Naprijed vidismo, da je Svantevidov veliki sveštenik predskazivao bojnu sreću i rodnu godinu, i da se on, kano sluteći tu godinu, milao pred narodom s ogromnom česnicom. Ovo milanje još postoji u Hercegovini, taman u jednakoj formi, samo da tu, naravski, više nema sveštenika Svantevidova. ''Pripovijedaju'', veli ovako Vuk5, ''da se u Hercegovini milaju na božić s česnicom, t.j. uzmu dvojica česnicu, pa je okreću megju sobom, i pita jedan drugoga: Milam li se (t.j. pomila li se iza česnice)? Onaj mu odgovori: Milaš malo. A onaj prvi onda reče: Sad malo, a do godine ni malo (t.j. da rodi žito dobro, i da tako velika bude česnica, da se ni malo ne pomila iz nje)''. Ovaj obred, koji je očevidni ostatak od Svantevidova bogoštovja, vrši se na božić za to, što onda sa zimnim suncokretom počinje vidilo nove godine6.

5  Rječ., pod Milati se.

6  Može biti, da odovle poteče i drugi naš običaj prve djetinje pogače, tako zvane postupače, ili postupaonice. Djetetu, kad prvom hoće da hodi, drže više glave postupaču, a poveća djeca je izlome, bježeći s komadima odlomljenim (Vuk. rječ., pod Postupaonica). Time sluti se djetetu napredak.

Kaza nam Helmold za Svantevidov veliki god, kad se narod okupljao i veselio, a bogu se žrtvovalo od godišnjega roda i ploda. Godovno ovo, po svoj prilici, postojaše i na zemlji Hrvatâ, Vidu na čast. ''Seljaci iz okoline drevnog Garduna, izmegju Sinja i Imotskog, znadu pričati, da na jednoj gomili, što se vidi uvrh Ugljanâ, u ono vrime, palila se Bogu desetina'', i da bi onamo ''starišina ponio prvine sazorilog usiva, a mlagji bi uzeli kamenja, pa kad bi se sve sažgalo, tad bi ih nabacili, da vitri onaj posvećeni lug ne odnesu1'', Od toga paleža, zar se i mjesto prozva Ugljani. Prestao božij god; ali i sad tamo ''mladost ukiti kitu od, punog, od najljepšeg žita pšenice, i pali je na svijetnjaku u oči blagdana ivanskog'', pa ''u jutro prije zore, komu je naboj na nozi, igje i gazi po onom lugu, gdje je svijetnjak izgorio, i naboj mu prodje2''. Blagdan je ivanjski usred ljeta, kad je vidjelo najduže te najjači Vid.

 

1  Nar. List zad., g. 1886, br. 20: ''Putne crte'' od E. I. T.

2  Ib.

Sa ostava ovih Vidova imena i djelovanja, u govoru i u običajima narodnim, pregjimo sada na ep. Vidov rad, uz vlastito, svečano, to ime bogovo, ne glasi se vele ni u epskim pjesmama našega naroda. Najznatnija je, u ovom pogledu, čudna neka pjesma Čojkovićeve zbirke1; no je i ona sva isprevraćena i zamućena. Barjaktar Vidak iskazao, na Vidov dan, vrhunaravno pregnuće, suprot gomila i gomila neprijatelja svojih. On spasava sebi zaručnicu, a boii se samo jednog starca, kome teško da odoli. U ovome starcu upoznaćemo, dalje, Vidova protivnika. Nije čistija ni pjesma zbirke Bogišićeve2, gdje Vilslav (iskrivljeno od Vidoslava) Senjanin, u nevolji a daleko od ljube, utekao se vjetrovima, da dogju ''suncu istočnome, — da pohode Vilslava svojega3'': to su vjetrovi, ''kî rosnim oblakom — suproć silnom buri vojuju4''. Sudeći po precijoznosti nekih izraza, pjesma nije ni strogo pučka, već ona niče u polju afektirane Arkadije talijanske vijeka XVII, kao što i još jedna o istom Vilsavu5. Nešto jasnije prikazuje se Vid u stihovima, poslovičnim i ženskim. Poslovica jedna veli: ''Jelesije proso sije, — ide Vide da obide6''; a već znamo, da su rodne i gladne godine u rukama baltičkoga Svantevida.

1 93.

2 129.

3 V. 7—8.

4 V. 22—3.

5  130. Uzgredno, ovdje da izrečem jednu hipotezu. Rasprostranjenost pjevanja o Ivi Senjaninu, koje ide od kraja na kraj naroda, a dovoljno se ne tumači čednim djelovanjem jednog uskoka iz XVII vijeka, a

uz to uskoka zaturena u zapadnu krajinu zemljišta narodnog: ta rasprostranjenost moglo bi biti da je otuda, što se pod Ivom Senjaninom prikriva Vid Senjanin, Vid u noćnom sjenu.

6  Vuk. rječ., pod Vide.

Nego je najznačajnija jedna molitvica, koja je očevidno potkana na osnovi neznabožačkoj, te počinje ovako: ''Sveti, vidi, vidi mene! — Svi angjeli čuvajte me7!'' Ono ''Sveti, vidi, vidi mene!'' nema sada pravog smisla, a imalo ga, kad je tu, možda, bilo rečeno: ''Sveti Vide, vidi mene8!''.

7  B. M. Narodne pjesme, 28, Pančevo 1875.

8  Pjesmu je vrijedno po cijelo priopćiti:

 

''Sveti, vidi, vidi mene! Svi angjeli čuvajte me, dok mi telo prepočine, dok mi duša ne pogine.

Krstom ležem krstom ustajem, krstu se predajem;

krst me čuva do ponoći,

svi angjeli od ponoći, sam bog do veka, mati božja do sveta. Krst na nebu,

krst na zemlji.

Krsti, bože, mesto moje, gde ja spim,

da dobar sanak snim''.

 

Koji zna hristjanstvu tanke žice, taj će odmah uviditi, da ova molitva nije nizašto njegovim duhom nadahnuta. O molitvi sad vele da je za to, ''da se lepo sneva''. Gdje je ''krst'' i ''krsti'', kad bi se stavile riječi ''Vid'' i ''Vidi'', sve bi bilo mnogo više razumljivo. Za spomen pak ''ponoći'' u molitvi, nalazimo ovo isto u mazdejaca. Erancima bijaše na pomoć, u sutonu, veliki božji junak Verethraghna (Behram), koji bi razagnao noćne aveti, a ljudma prijazni duhovi, Fravashi (Fervers), stražili su opasno doba od večera do ponoći.

A ne treba umjetne rekonstrukcije ona molitva, koja se u Spljetu još upravlja Vidu, hranitelju svjetlosti i čuvaocu ognjenog ''sjemena''. Tamo, u podgragju Manušu, kad stopanica, kasno u večer, zapreće domaću vatru za sjutradan, zapret prekrsti ožegom i rekne: ''Sveti Vide! — Ti sahrani ovo sime, — da do sutra ne pogine1''. Jamačno taj Vid nije hristjanski svetac Vit2, koji nema nikakva posla s ognjem. A s druge je strane opet spljetski Vid u doticaju s obiljem, kao i baltički Svantevit, jer u

 

Lušcu, u drugom varošu istoga grada, kad težak posije njivu, zazivlje ploditelja Vida s riječima: ''Sveti Vide! sahrani ovo sime, da ne pogine!'' Kakogod što čakavci u Spljetu, onako se mole i čakavci na Braču i na Visu3.

1  Ovo mi je dostavljeno od spljetskoga prijatelja, pošto on ovu radnju pročita.

2  Ili čak onaj heiliger Veit, što je 836 g. iz francuskoga Saint-Denis prenesen u njemački Corvey, kako se to svigja Miklošiću (Etym. Wört., pod vitu).

3  Od pomenutoga prijatelja.

Iz epskih pjesama Vid izbija pod ubojitim imenima Jakša, Voin i Strahin. Boga rata lasnije bilo preokrenuti u čovjeka, nego li boga vidila i obilnosti. Ali, u prkos preobraženju; Sutvid nam je tu. Mi na više navedosmo, da sastavna riječ svet u imenu Svetovid, ili Sutvid, znači jak. Kad narod naš za koga reče, da ''ništa pod jakim bogom'' jal nema, jal ne zna, on govori još jednako neznabožačkim izrazom, koji se odnosi na davnoga Sutvida, cara nebesnoga1. Latini, po isti način, kažu: sub dio, sub Jove frigido, a razumijevaju božanstveno nebo. I pjesma, gdje ona zapjeva: ''Bože jaki, na svemu ti hvala2!'' jamačno iznijela jakoga Vida, Sut-Vida. A iznijela ga, uz sve darove njegova obilja, ova kletva jekavska: ''Ko ne pristanuo, da dâ jaki bog, utrla mu se tri sjemena, ljucko, skocko i  zemaljsko3!'' Pa da sve ovo ne bude sumnjivo, imamo i svjedočanstvo historično za slavensko štovanje vrhovnoga boga, baš pod ovakim nazivom. Anti obožavahu na odlučenom, te odličnom mjestu, kip svoga Jakoboga. Njemu pod nogama stajaše glava čovječja, a i druga lavska; ruke držahu, desna strijelu, a lijeva srebrnu loptu, ili jabuku4.

1  Za drugu formu pridavnika, jakosan, jakostan, Vuk opaža, da se najviše pridijeva Bogu, n.p.: ''Bog je jakostan''. — Rječ., pod Jakostan.

2  Čojkovića pjevan., 7. Pa i Vuk. pjesma, knj. III, 45: ''Jaki Bože, oprosti mi greha''

3  Vrčevića Niz prip., str. 206.

4  Della religione di questi Anti scrive Geremia Russo negli Annali di Moscovia, che, fra gli altri Dei, adoravano un Idolo, cui sotto i piedi stava un capo d' huomo, e un altro di leone, nella destra mano teneva un dardo, e nella sinistra una palla d' argento, e lo chiamavano Jacobog, cioe Dio forte. Questo era separato dagl' Idoli degli Slavi'' (M. Orbini Il Regno degli Slavi, p. 19). Po Orbini-u, Jeremija je

pisao u prvoj polovini vijeka XIII (p. 96).

Jakobog uščuva se kod nas u epskim junacima Jakši i Voinu. Jakša i Voin, kojima je ime od jačine i od vojne5, jednaka su lica u našim pjesmama, a pri tom lica najčudnovatija. Velike starješine i velike starčine, obično dolaze obojica uzgred i u samom pripomenu. Pripominje im se, ponajprije, starost i junaštvo uzorito:

Kad dogjoše na Jakšinu kulu, progovara Jakša kapetane:

O narode, moja braćo draga! Meni ima stotinu godina, išao sam svuda po svijetu,

i mnogo sam vidio junaka,

i mnogome obiša' junastvo1''.

Jakša je kapetan na ''Biligradu stojnom'', gdje je 'kula Nebojša2''. Najglasitijim junacima narodnih pjesama više puta stoje naporuč izvrsno oružje i čudni konj Voina i Jakše, a ističe se vrh svega ''zeleni mač Voinov:

''Dadoše mu koplje ubojito

i mač zelen staroga Voina3''.

Ovaj je mač, po jednoj pjesmi, onaj isti, koji i neodoljivi mač grebeštač4, ili grebeštak. Pripjev: ''Vojnole!'' u ženskoj pogdjekojoj pjesmi1 rekao bih, da odjekuje drevnim glasom poganskim, te da nam još pripominje boga Voina i drugu mu Lelju2.

 

5  Za sufiks ša k osnovi pridavnikâ, sravni Plavša, Mrkša. Voin znači ratnik.

1 Petranovića pjes., kn. II, 56, v. &45—51.

2 Čojkovića pjevan., 101, v. 2 i v. 114. 3 Vuk. pjes., knj. 11, 29, v. 194-5.

4 B. Stojadinović, Narodne pjesme, knj. I, 14, u Beugradu 1869.

1  Vuk pjes., knj. I.

2  Voino-Le.