Dio IX i posljednji.

Mjesec i Danica, pa i Miloševa legenda.

U Srbâ i u Hrvatâ, Mjesec bijaše bog.

O tome sumnje nije. Izmegju poganskih metanija, koje će ljudi još danas, po nekim mjestima u Srbiji, slaveći krsno ime, udariti rano u jutru, ima jedna uz riječi: ''Metanišem za mesec i sve zvezde, što nam svetle!0'' U pjesmama, nije rijetko naći izreku: ''Zaklinjem te Suncem i Mjesecom1!'' Pak Mjeseca pučke naše priče često smatraju čudnim živim stvorom, njega personificiraju. Tako, n. pr., nevjesta zmije mladoženje, tražeći izgubljenog muža, dogje do Mjeseca i do Mjesečeve majke, a ova, kad ona odande pogje, pokloni joj zlatnu kvočku s pilićima2. Osim Mjesečeve majke, spominje se i Mjesečić, to kao neki Mjesečev sin: ''Prosi Mesec za svog Mesečića3''. Dovoljno obaviješteni Helmold i drugi sjeverni hroničari, istina, ne iznose nam Mjeseca kao boga u zapadnih Slavena; no ta šutnja stvar kritički ne rješava. Skoro je izvjesno, ili je barem sva prilika, da Slaveni u opće Mjeseca vrstahu megju svoje velike bogove. Za Ruse ima svjedočanstvo iz XIV vijeka, da oni u stara doba žrtvovahu navlastito Munji, Gromu, Suncu i Luni4.

0 Milićevića Krsno ime, na str. 133—4.

1  Tako na prinajer, u tragičnoj, a krasnoj pjesmi, koja se svuda u narodu pronosi i koja obično počinje: ''Dvoje dragih u milosti raslo''. Za ovu pjesmu, vidi joj verziju slavonsku, u Ilića Obič., na str. 273—7, gdje nam izlazi i neznabožačko bogmanje: ''Oj Sunca mi!''

2  Vuk. prip., 10.

3  Vuk. rječ., pod Mesečić.

4  Kraj muškog imena ''Mjesec'', što se upotrebljava kod svih Slavena, dolazi i žensko ime ''Luna'', kod Rusâ i kod Slovenaca starih i novih. U nekim slavenskim jezicima ''luna'' takogje znači: vatreni

Što se tiče Hrvatâ i Srbâ, Mjesečevo božanstvo doista im bijaše vrlo ugledno. To mi sudimo, gledajući mu zamašne ostatke u pučkoj literaturi. Još danas mladež naša svejednako pjeva, gotovo po čistom glasu svetih mitova:

''Aj gjevojko, dušo moja moja!

Što si tako jednolika i u pasu tankovita

kan' da s' Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela,

van stajala, te gledala,

gje se Munja s Gromom igra; Munja Groma nadigrala dvjema trima jabukama''1.

1  Vuk pjes., knj. I, 235.

Djevojka, za koju se ovdje misli, da je Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela, biti će noćna Zora Arijaca. Utonuta u noći, i s tamnom noćju jednolika, ona ipak sprema Suncu, svome mladoženji, sav rudi sjaj njegovih jutrenjih trakova, sprema mu blistavu kosu2.

2  Što djevojka ''Suncu kose plete, a Mjesecu dvore mete'', u tome Krek (Einl., s. 843) vidi Sunce pomišljeno kao žensko biće s dugom kosom, te bio bi Mjesec ovdje toj sunčanoj boginji muž. Ovu koneepciju podupirala bi mitologija indijska, gdje je ženska Surja (Sunce) vjenčana s muškim Soma (Mjesec), a osobito litvinska, gdje je u jednakom odnošaju žena Saule (Sunce) s mužem Menu (Mjesecem). I u Nijemaca Sonne je žensko, a muško Mond, premda Grimm sumnja (Deutsche Myth.,

s. 736), da li je u Germanâ baš odmah iz početka Sunce bilo žensko. Ali u svoj srpskoj i hrvatskoj tradiciji Sunce je uvijek muško, a nužda nije, da bude žensko, radi pletenih kosa, ovdje na ciglom jednom mjestu.

Bog Mjesec, u mitskim pjesmama našeg naroda oglašuje se najviše svojim vjenčanjem. Sestra Danica ženi Mjeseca, a bog se vjenčava s ljubom ognjevitom, s Munjorn od oblaka:

''Raduje se zvijezda Danica,                                            ženi, brata, sjajnoga Mjeseca,

isprosila Munju od oblaka; ona kupi kićene svatove''3. ''Falila se zvijezda Danica: Oženiću sjajnoga Mjeseca, isprosiću Munju od oblaka4''.

''Ludo, mlado5, na dalek' zalete,

čak zalete preko mora čarnog, uzeo je ljubu ognjevitu,

kada hodi, kako vetar veje, kad govori kako sabljom seče; ona dvori caru na večeru, Mesec greje caru na večeru"6.

3 Vuk. pjes., knj. I, 231, 1—4.

4 Id. ib., 230, v. 1—3.

5 Misli se Mjesec.

6 Vuk. pjes., knj. I, 238, v. 12-9.

Svadba je velikačka. U svatove pozvani su, po sadašnjem glasu pjesama, najveći plamen (Mikl. Etym. Wört.). Ali drugo ime ''Luna'' za boga Mjeseca ako je i davno, teško da bude izvorno  slavensko, a biti će amo došlo iz rimskog svijeta. U latinštini, etimologija je posve na čistu s riječju ''luna'', dok u slavenštini ima u tome mušnoće. Sveci hristjanski, koji očigledno drugo nisu, već visoki bogovi starog panteona, pobrkani i kojekako prenapravljeni. Zvijezda Danica

''kuma kumi Boga jedinoga, a prikumka svetoga Jovana, starog svata svetoga Nikolu, a djevera apostola Petra, prava svata svetog Panteliju, jengjibulu ognjenu Mariju, kočijaša svetoga Iliju1''.

'Što se fali zvijezda Danica,

što se hvali,, to joj i Bog dao: oženila sjajnoga Mjeseca, okumila Boga jedinoga, odjeveri i Petra i Pavla, starog svata svetoga Jovana, vojevodu svetoga Nikolu, kočijaša svetoga Iliju2''.

1 Id., ib., 231, v. 5—11.

2 Id., ib., 230, v. 9-16.

Rekoh, da je očevidna zamjena davnih bogova sa svecima hristjanskim. Eno tima svecima današnjim Danica dijeli darove na golo iz poganskog blaga božanske prirode:

''Kad ih stala darivati darom, kumu daje nebeske visine,

a prikumku te zimne cičine, starom svatu vode i brodove,

a djeveru te ljetne vrućine, pravom svatu tri sjajne svijeće, jengjibuli onaj oganj živi, kočijašu str'jele i gromove3''.

3 Id., ib., 231, v. 12-19.

Po drugoj pjesmi, ovake darove dijeli sama mlada nevjesta, Munja:

''Stade Munja dare dijeliti: dade Bogu nebeske visine,

svetom Petru Petrovske vrućine,

a Jovanu leda i snijega,

a Nikoli na vodi slobodu, a Iliji munje i strijele4''.

4 Id.. ib., 230, v. 17-22.

Ovi su sveci prirodni bogovi. tek prevučeni laganom prevlakom nove dogmatike. Prema Munji, udatoj za ''Mjeseca, muževlja sestra Danica stupa, dašto, u rodbinski odnošaj zaove. Danicu zaovicu spominje ova pjesma mitična iz jekavskog gornjeg Primorja, u kojoj i Sunce i Mjesec prose djevojku5. Negdje na Dunavu neki je grad,

''al' su u grad devet bratah, devetina sestru 'maju,

no ih sestru Sunce prosi, ni jedan je brat ne daje,

najmlagji je brat davaše. Ona brana govorahu:

A ne, brate, jedan brate! jer je Sunce ognjevito, sestru će ni izgoreti.

S druge strane Mjesec prosi, ni jedan je brat ne daje,

najsrednji je brat davaše, sva ga braća poslušaše, jer se Mesec promjenjuje. Ona ima svojte dosta:

sve zvijezde za jetrve, Prehodnicu drugaricu, a Danicu zaovicu''.

5 Id., ib., 229.

6 V. 18-35.

Ženidbu sjajnog Mjeseca s Munjom ognjevitom, uz pripomoć Mjesečeve sestre Danice, možemo smatrati općim vjerovanjem naroda. Što u jednoj pjesmi, iz slavonske krajine1, Danica je kao ljuba Mjesecu primaknuta, a njom hoće da ga ženi zvijezda Prehodnica, to je osamljeno mišljenje:

''Hvalila se zvizda Prihodnica, da će ženit' sjajnoga Mjeseca. Zvaće kuma Boga velikoga,

i prikumka svetoga Ivana, starog svata Petra usrid ljeta i djevera Gromović-Iliju, djeverušu blaženu Mariju, isprosiće nevjestu Danicu, lipu kćerku jarkoga Sunašca, koja ima ruha i darove,

sve ljepote proljeća i ljeta, sve bogastvo bogate jeseni, svu bjelinu od bijele zime.

Al' što reče zvizda Prihodnica, štono reče i poreć' morade

jer Mjeseče ne htje se ženiti, valja bo mu često se mijeniti; nego osta neženjen u majke, pak se šeta po vedromu nebu i kazuje dane i godine''.

Po pjesmi ovoj već prodire ikavština sa zapadnih manje uzdržnih krajeva naroda, pa je pjesma i u sadržini jače pomućena od pjesama, gore iznesenih. Nego se i u samoj pjesmi kaže, da Mjesec Danicom ''ne htje se ženiti''. Nije Danica, a jednako ostaje Munja prava Mjesečeva žena.

1  Stojanovića pjes.. str. 231 - 2.

Niti je Danica ''lipa kćerka jarkoga Sunašca'', kako pjesma slavonska još veli. To je takogje nastrano mišljenje2. U ostalom nam je opaziti, da koliko je, u sadašnjoj narodnoj tradiciji, utvrgjen rodbinski odnos izmegju tri božanska lica, Mjeseca Danice i Munje, toliko je neizvjestan stepen srodstva izmegju ovim skupom bogova i Suncem. U dvije mitične pjesme3, neka ubojita i čudotvorna ''Sunčeva sestra''4 o sebi veli da je ''Mjesecu prvobratučeda'' i ''Daničina bogom posestrima''. I samo Sunce bilo bi ovako Mjesecu, pa zar i Danici prvobratučed.

2  Posve je zasebito i mišljenje one zagonetke, koja Danicu gradi Mjesečevom materom: ''Sedi vila ukraj vira, čeka sina Tatomira, dok se rodi, da ga vodi''. Odgonetljaj: ''Zvezda Danica pre Meseca'' (Novakovića zag.).

3  Vuk. pjes., knj. I, 232 i 233.

4  233, v. 14; 232, v. 28. Biće to Zora, sudeći je po nekim znakovima, što pristaju Zori Arijaca: ''žute su joj noge do koljenah,

a zlaćene ruke do ramenah''

(232, v 4 5);

ima tri jabuke zlatne,

i baci ih nebu u visine''

(v 31—1);

u tri maha, sa tri munje, gagja i ubija nametnute prosioce (v. 35—8). Zove se Bosiljka. Po misli arijskoj. Zora je sestra i zaručnica Sunčeva. Trolična je, radi noćnog boravka. Na mahove je mračna i ljuta, ili zlatna i mila.

Jedna pjesma bosanska kaže Danicu Suncu ''sestrenicom''5, a jedna iz Srbije nazivlje sestrom Sunčevom Prehodnicu zvijezdu1, to večernje Daničino lice. Po pjesmama ostaje dakle neodlučeno

pravo rodbinstvo Sunčevo spram Mjeseca i Danice. Ali je ovima Sunce ipak rod najbliži. Ako pučka tradicija sada o Sunčevoj svojti neizvjesno govori, ona još znade barem to, da su svi ovi bogovi megju sobom najtješnji rogjaci. Što se Danica kaže Suncu sestrenica, a Prehodnica Suncu sestra, pa po tome i Mjesec Suncu brat, biti će to najdavnije mišljenje, a mišljenje novije, da su Mjesec i Danica Suncu prvobratučedi. Helmod reče, da su svi zapadno-slavenski bogovi bili smatrani kao djeca visokoga Svantevida, a, slično tome, navode se i kod Slavena istočnih Sunce i Oganj kao djeca nebesnoga višnjeg Svaroga. Valjda red isti postojaše i kod nas. Svi bogovi, te i Mjesec i Danica i Sunce, bili su djeca Vidova, pa rogjena braća megju sobom.

5  Petranovića pjes., knj. I, 34, v. 2.

1 U vili Beogr., g. 1866, br. 27.

Srbi i Hrvati, kao što ni ostali Arijci, ne razlikovahu planete od zvijezda stajačica: njima  Danica bijaše zvijezda. Razlikovahu pak planet Veneru. Gledali Veneru u dva maha. Kadno rano u jutru ishodi ona na istoku, te je sa Zorom kao glasnica vidjela i dana, za nju rekoše da je Danica. No s večera Venera im se prikazivala drugojačija. Prati k zapadu hrleću vojsku, ili, po pučkom izrazu, stado zvijezda: ''prehodi preko vedra neba, — kao pastir pred belim ovcama2''. Otuda joj ime zvijezda Prehodnica. Latini jednako razabirahu u Veneri večernjega Vesperus i jutrenjega Lucifer, a i Heleni

svoga "Εσπερος i Φωσϕορος. Po smislu riječi, Lucifer i Φωσϕορος skoro su isto, što i Danica: oni su donosioci svjetlosti, pa i Danica, kako joj kaže ime, ima uza se svjetlost dana. Tako i Prehodnica, drugom riječju u nas, zove se Večernjača, koje odgovara imenima Vesperus i "Εσπερος. Isto je i u južnih starijih Nijemaca, koji imaju svoje Apandsterno (Abendstern) i Tagasterno (Morgenstern),

zvijezde večernju i dnevnu3. Zamisao naša od grčko-italske i staro-njemačke odvaja se tek u tome, što

su kod nas Prehodnica i Danica ženska bića, dok su tamo muška.

2 Vuk. pjes., knj. I, 416, v. 6—7.

3 Grimm, Deutsche Myth, s. 603.

Prehodnicu i Danicu Srbi i Hrvati razlikuju toliko, da se one, u našim pjesmama, megju sobom svagjaju i karaju:

''Dve se zvezde na rebu karale, Prehodnica i zvezda Danica. Prehodnica Danici govori:

Oj Danice, jedna spavačice! Ti prespava od večer do sveta, ja prehodim istok do zapada, od zapada pa do sunca jarka1''.

1 B. M., pes., 9, v. 1—7.

U ovoj je svagji prezgodno izražena Venerina prirodna historija. Izim Sunca i Mjeseca, nema nebesnog tijela, koje bi našemu oku bilo sjajnije od Venere. Kao uzoriti svjetionik na oceanu neba, taj se ljupki planet užiže pri zalasku sunca. Što se veći mrak hvata, to sve jači biva planeta sjaj; sjaj taki, da stvara za sobom gdje mu se što ispriječi, vidljivu sjenku. U to, po tihanoj noći zaigralo čitavo kolo zvijezda; kolo vodi, na visini zapadnog neba, od sviju najsvjetlija Prehodnica. Nju, putnicu ustrajnu, putnicu iz daleka, oštre čovječje oči mogu da naziru još mnogo prije svakog sumraka, čak i onda, kad je sunce u podne. Netom oci naši u božje lice uobraziše Venerinu večernju pojavu, ukaza se Venera njima kao radišna djevojka, koja ne će da prespava na nebu. No za to spava Venerino lice u pojavi jutrenjoj. Ova je pojava bježna, časovita. Tek što Danica navijestila dan, a ispred Sunca već ižčezava. A gdje je bila, prije neg na nebo bahnu iznenada? Lijegaše.

Trenutna Daničina prikaza pjeva se u jednoj staroj pjesmi savršene milote:

''Najljepša je ta zvezda Danica, ali joj je zaludu ljepota,

er se hita Sunca i Mjeseca. Najljepša je trava brštanova,

ali joj je zaludu ljepota, er se hita drva i kamena,

kako i zv'jezda Sunca i Mjeseca. Najljepše je lice djevojčino,

ali joj je zaludu ljepota, er se hita lica čovječaska,

kako i Danica Sunca i Mjeseca, kako i brštan drva i kamena2''.

2  Bogišića pjes., 123.

Premda je Danica spavačica, a uzaludne ljepote, ona puku omili više, nego Prehodnica. Mi smo već vidjeli, da u kolu zvijezda Danica zauzimlje mjesto najodličnije: eno ženi brata Mjeseca. Razlog većeg milovanja prema njoj biti će ovaj. Ako su se Srbi i Hrvati divili sjaju Prehodnice, oni su se iz  srca radovali Danici, koja mirnom i bijelom svojom svjetlošću ljudima javlja svaki bijeli u boga dan. Na zapadu, do večernje i noćne Prehodnice nije prave sreće, dok je sreća na istoku do jutrenje Danice. Još danas u Boki, kad naš seljak u zoru stupa na kućna vrata, skinuće kapu i prekrstiće se spram  Danice govoreći: ''Sjajna Danica na istok, a jaki bog na pomoć!3''

Ovaj poklon, osim znamenja krsta, nema što drugo hristjansko. U čisto poganskome uskliku, ne samo da se Danica ukazuje davnom boginjom naših djedova, nego je po prilici i jaki bog, što se iza nje priziva, bog starog vjerovanja. Višnjeg jakog boga dnevnoga vidjela mi već poznajemo1.

3  Vrčevića, Tri glavne sveč., str. 20: ''Vujadin izigje pred vrata (u noći badnjega dne), i kad vigje, da je Danica više no dva koplja iza brda odskočila, skide kapu i spram nje se prekrsti, govoreći: ''Sjajna Danica na istok, a jaki bog na pomoć!''

1  Dio 1.

Krajnjom noću, koja se u dan pretvara, vlada Danica, a noću, koja započinje, vlada Prehodnica; no je Mjesec prvi noćni bog. Sve zvijezde linjaju pred njim, te je i njegov sjaju u noći najvidniji. Pa, neprestanim svojim mijenama, on puni noćno nebo. Mijeni se mjesec svakih 27 ili 28 dana,  napredujući za polak toga vremena do uštapa, a od uštapa za drugu polovicu opadajući. Pošto su sve Mjesečeve mijene lako shvatljive i jasnije od Sunčevih, Mjesec, pri.je nego li Sunce, Arijcima i Slavenima regjaše vrijeme. Mjesec, od korena ma, me, znači ''mjeritelj''. On mjeri ono doba, koje se  po njem riječju jednakom zove mjesec, pa pri svakom mjesecu ukazuje svoju početnu mijenu i svoj uštap2. Mjeri takogjer trinaesto-mjesečnu godinu, što je starija od dvanaesto-mjesečne sunčane. Mjeseca mjeritelja spominje izrično naša pjesma, govoreći: ''pak se šeta po vedromu nebu — i kazuje dane i godine''3. Slično se pjeva i u starostavnoj knjizi arijskoga roda, u Rig-Vedi: ''On se ragja vazda nov, kao barjaktar dnevâ predlazi zorama ... ragja se opet i opet, dijeleći vremena''.4 Radi Mjeseca  boga, Arijci iz prva dijeljahu vremena na noćnom osnovu. Mjesto da broje po dnevima i ljetima, brojahu po noćima, mjesecima i zimama.''5

2  Mijena i uštap, to su stare riječi te i stari pojmovi, dok su nešto novijega postanka izrazi: prva četvrt i posljednja četvrt. Odmah u početku naznačivalo se vrijeme od cijelog i od polovičnog mjeseca. Za polovični mjesec od mjene do uštapa, i pjesma kaže: ''kano mjesec od petnaest dana, — kad obasja kroz jelove grane'' (Krasić, pjes,, knj. I, 9, v. 56—7). Još drugi Arijci mjesec raspoloviše, tako n.p. Rimljani sa svojima idus. No je lako i dalje tu polovicu opet raspoloviti, tim više, što mjesečnu prvu i posljednju četvrt nije baš mučno razlučiti. Mjesec okreće se oko zemlje tačno u 27 dana, 7 sati i 43 minute, a, oblo računajući, četvrt toga iznosi sedam dana. Po tome Je prilično, da i prije uvedene semitske, pa i hristjanske nedjelje dana, u nas postojaše kao neka sedmica, to četvrti dio od mjeseca.

3  Vidi gore, na str. 132.

4 Rigv., X, 85, v. 19 i 18.

5 Valjda ima i u nas ostataka takog brojenja. ''Zimiti zimu'' kod koga, pjesnički je izraz, koji kašto znači: u njegovoj kući prebivati kroz godinu. U ovom odnosu manje je jasna, ali je nekog opaza vrijedna i

riječ ''čelo''. U Risnu, noć je jedno ''čelo'', pa dan i noć dva su ''cela.'' (Vuk. rječ)

Visokog mjeritelja i reditelja vremena naši oci postojano posmatraše kao muško biće. Po riječi, Mjesec je muški supstantiv, muškarac, u svima slavenskim jezicima. Ako se on drugdje i podjevojči,  to se u nas nikad ne desi; zašto, lako pogagjamo. Na nebu sjeverne prvašnje postojbine Arijaca, pa i na nebu zakarpatskih Slavena, Mjesec je u istinu krasan i milovidan, kao što je on i na svakoj drugoj  strani zemlje; ali svježim i hladnim noćima onamo vlada doista čili junak. Nije više junak, no ipak je

neporočna i stroga junakinja, to Artemida i Diana, u mlakim i čistim noćima Helade i Italije, premda iz početka kao da i u Italiji on bijaše ''Deus Lunus''1 Više k jugu, nad raskošnom zemljom Semita, žensko biće već posve maha otimlje; junakinja se umekšava, pa, uz oštro lice Ašere, ukazuje se i drugo razbludno lice Astarte. Navlastito u tropičnim krajevima Mjesec je sasvim drukčiji, nego li u nas: iza dnevne gotovo nesnošljive žege, čovječja sjetila posrkuju svu slast tihe, mekane i zlatne mjesečine; od Mjeseca, i od žutog jantara njegova odsjeva, oči opojene kao da se odvraćati ne mogu. Po različitoj klimi, promeće se ovako Mjesec od blijedog muškarca u srebrnu, trijeznu, čistu djevojku, ili u zlatnu djevojku, meku i zamamljivu2.

1  Da je ''Deus Lunus'' nastao poznim uticajem semitskog bogoštovja, ja ne bih vjerovao Prelleru (Röm. Mythol. II B., s. 395). Ako je on obožavan najviše u Frigiji i u Mezopotamiji, Frigija rek' bih da je glavna postaja grčko-italskog naroda na njegovu putu k Europi.

2  Kod Arijaca u žarkoj Indiji Mjesec postaće djevojka. Svegjer je on djevojka u mladini i pri uštapu. Ali u staroj Vedi ponajčešće je muškarac, kako to dokazuju muška mu imena Çandra, Indu i Soma. Sunčani Savitar udaje Somi ćer svoju Surju (Sunce).

Ne podjevojči se Mjesec na snjegopadnim poljanama visoke Ilirije. Sjajni Mjesec jeste, po slovu naših pjesama, muški noćni putnik i od vajkada junak, stari vojnik: ''Sjaj, Mjeseče, moj noćni putniče!''3 — Sjaj, Mjeseče, moj stari vojniče!''4 Od pjesama, upravljenih Mjesecu vojniku i putniku, sad preostaju sami ulomci, kako su baš i ovi uvdje navedeni. Ali je prilika, da je pučka pjesma negda sipala milja obilnijeg oko toga nebesnog noćnog ratnika. Mjesec, ili gledan djetinjim okom preprosta čovjeka, ili promatran zrelom sviješću čovjeka naobražena, jednako privlači pamet i zanosi je u plave i beskrajne misli, više no ikakvo drugo biće na prostoriji neba.

3  Vuk. posl., na str. 284.

4 B. M. pes., I, v. 38.

Moguće je ipak, da uz pomenute ulomke mi još imademo sačuvanu i cjelovitu jednu pjesmu o Mjesecu junaku. Pjesma je u obliku poskočnice, a pjeva se u Primorju makarskom, na zemljištu stare Poganije.1 Veoma je liepa, i glasi:

''Primorkinja konja jaše srebrenom se ćordom paše. sjaj, Miseče, sjaj!2

Nad more se nadziraše, sama sobom govoraše: sjaj, Miseče, sjaj!

Mili Bože, lipa ti sam, bila ti sam i rumena, sjaj, Miseče, sjaj! tanka ti sam i visoka, lipim ruhom odivena! Sjaj, Miseče, sjaj!

Još da imam crne oči, tri bih grada primamila, sjaj, Miseče, sjaj!

i u gradu Jurić-kneza, oli brata, oli njega. sjaj, Miseče, sjaj!

To su čule sluge kneza, pa su knezu povidile:

sjaj, Miseče, sjaj!

Ne znaš, kneže gospodaru, Primorkinja konja jaše, srebrenom se ćordom paše, sjaj, Miseče, sjaj!

Nad more se nadziraše, sama sobom govoraše: sjaj, Miseče, sjaj!

Mili Bože, lipa ti sam! tanka ti sam i visoka, sjaj, Miseče, sjaj!

bila ti sam i rumena, lipim ruhom odivena, sjaj, Miseče, sjaj!

Još da imam crne oči, tri bih gradit primamila, sjaj, Miseče, sjaj!

i u gradu Jurić-kneza, oli brata, oli njega, sjaj, Miseče, sjaj!

Kneže slugam' odgovara: Do vam Boga, sluge moje. sjaj, Miseče, sjaj! Primorkinju ufatite, ćordom kose izmirite,

sjaj, Miseče, sjaj!

Ako budu dulje od ćorde, to će biti ljuba moja;

sjaj, Miseče, sjaj!

ako budu kolik' ćorda, to je ljuba brata moga, sjaj, Miseče, sjaj! Sluge kneza poslušale, ufatiše Primorkinju, sjaj, Miseče, sjaj! ćordom kose izmirile,

to su kose duže od ćorde, to je ljuba kneza mlada, sjaj, Miseče, sjaj!''

l Uzeta je iz rukopisa g. prof. M Alačevića.

2  Neki pjevaju: ''sjaj, Sunce, sjaj!''

Ova ratnica Primorkinja, koja ''se srebrenom ćordom paše'', i hoće ''tri grada da primami'', dosta naliči ubojnoj Sunčevoj sestri u dvije pjesme Vukove, knj. I, 232 i 233. Za ''Sunčevu sestru'' Vukovih pjesama nagagjasmo gore,3 da bi to moglo biti Sunčeva zaručnica, Zora. Mogao je i Jurić-knez ove pjesme, u prvašnjoj verziji, biti Sunce, a brat, što se u pjesmi uz njega spominje, biti Mjesec. Pripjev je dvojak: ''sjaj, Miseče, sjaj!'' i ''sjaj, Sunce, sjaj''.4 Kad bi to tako bilo, poskočnica prikazala bi nam vjenčanje viteške Zore sa Suncem, bratom Mjesečevim. Ali, naravno, sve je ovo dosta osporno, pa neka i ostane pod sumnjom

3  Na str. 132.

4  Po primjedbi g. Alačevića.

U Mjesecu, pokraj borca i putnika nebesnog, Srbi i Hrvati vidjeli još i čobanina. Naši se ljudi  za Mjeseca rado zagoneću, pa zagonetanje iznosi ga najčešće kao pastira ovaca, biva zvijezdâ, na noćnom nebu. Zagonetke: ''Puno polje ovaca, megju njima rogat čobanin'' — ''Puno polje ovaca,  megju njima rogat govedar'' — Pun tor zlatorunih ovaca, megju njima čoban-baša u mlatne haljine'' — ''Pun tor goveda, megju njima rogat govedar'' — ''Polje nemereno, ovce nebrojene, megju njima čoban rogonja'' — ''Ovce pasu nebrojene širom poljem nemirenim, a čobanin im rogušica'', odgonećuše: Mjesec i zvijezde1. Tako i zagonetka: ''Nepremer polje, neprebroj ovoe, megju njima Marče čobanine, za njima ludi Bugarin'' isto se odgoneće: nebo, zvijezde, Mjesec i Sunce2. U mitologiji već je poznato, da pastirskim Arijcima privigjalo se duboko i široko nebo sve puno ovaca, ovana i koza: s jutra i s večera, pred bijelom i zlatnom marvom ide čobanica Zora, pa onda i mlado čobanče, Sunce. Iz   arijskog pravijeka ovo se vjerovanje protegnu do Helenâ. U dorskoj naselbini Apoloniji, u hramu čuvalo se velikom brigom čitavo stado brava, posvećenih Suncu3. Protegnu se vjerovanje i do nas Srba i Hrvata; samo što u nas, mjesto Sunca i Zore, prikazuje se čobaninom na nebu Mjesec.

1  Novakovića zagon.

2  Id. Vitezom, ili viteškim konjem, kaže se Mjesec u zagonetkama: ''Poletio tumbak u subotu u mrak, u utornik nad Dubrovnik''. — ''Sedi vila ukraj rita, čeka sina Margarita, kad on dogje, da s njim pogje''. — Naš zelenko pro polja predje, za trag mu se i ne zna''. — ''Sivac more preskoči, ni kopita ne skvasi''. —

''Moj gjogo pregje preko mora, a ni kopita ne pokvasi''.

3  Herodoti 1. IX, c. 93.

Pokraj nazora, da je Mjesec na zvjezdastome nebu božji pastir, ragja se i drugi nazor paralelni, da je on visoki hranitelj i gojitelj. ''Tvoja se sreća rodila, — mjesecem sjajnim gojila, — zvjezdama sjajnim rosila!'' uzvikuje pjesma4. Goji Mjesec mlijekom zvijezda, te i čistim mlijekom sjaja svoga. Mjeseca gojitelja poznaju i uznose Arijci, od pamtivijeka. Radi krepkog gojenja, Mjesec već vedičnim Indima prometnno se u pilo nebesno, u boga Somu1: Mjesecom — Somom napajaiu se i jačaju viši bogovi, pa je on u opće uzrokom, da i ljudski ''život dugo potraje''2. Slično misli i druga grana istočnih Arijaca, eranska. Avesta ističe Mjesečevo mlijeko, pak prirodno sve rastenje i napredovanje silom  boga Mjeseca. Mánthra çpenta, Riječ-sveta, govori Mjesecu: ''Ja hoću, da tvoje rogjenje i tvoje  rastenje čistim: ja hoću, da ti tijelo i moć čistim, da te učinim djecom bogata i čista mlijekom3, čista djelovanjem, miijekom, pretilinom, mozgom i porodom .... Pridigni se, idi od vazduha do zemlje, od zemlje do vazduha; pridigni se, ustani ti, zbog čijeg rogjenja i rastenja Ahuramazda rastenje stvori.''4  Po mazdejskoj vjeri, pomoću Mjeseca boga raste sve: ponajprije zeleno drveće, pa marva i ljudstvo.  Ali ovaj napredak od Mjeseca stegnuto je na ono doba, kad i sam Mjesec raste, ''za mladine za uštapa i za vremena, koje stoji medju objema''5. S toga, mazdejci mole se: ''Mladog Mjeseca, čista, gospodara čistine, veličamo mi; punog Mjeseca, čista, gospodara čistine, veličamo mi!''6

4  Vuk. živ. i ob., na str. 33.

1 Vidi osobito himnu Rig-Vede, X, 85.

2 Rigv., X, 85, v. 18.

3  Po Avesti, mlijeko pristaje i Suncu.

4  Vendidad, XXI, 32.

5  Khorda-Avesta, XXIII, 4.

6  Id., ib.

Jednako nama, Srbima i Hrvatima, Mjesec, kad raste, hoće da naspori sve. Naš narod još živo vjeruje u blagohotno nagnuće mladoga Mjeseca prema svakome stvoru na zemlji, prema ljustvu, životinji i bilju, i njemu se obraća kao pouzdanome prijatelju. Reče nam Veda, da od Mjeseca ''život dugo traje''. Istom mišlju naši ljudi, kad nova Mjeseca ugledaju, vapiju u njega zdravlje, sretajući ga usklikom: ''Zdrav zdravljače! nov novljače!''7 U to, poskočiće spram njega. A sredoviječni gdjekoji ljudi poskočiće do tri puta, uhvativši se za uho, i rekavši mu: ''Ti star, a ja mlad!''8 S mladinom Mjeseca oni hoće da se pomlade. Pokaza nam Avesta, da rastenjem Mjeseca raste ponajprije drveće, pa da i marva onda napreduje. Baš je takvo i naše vjerovanje: po mišljenju našeg naroda, Mjesec najviše djeluje na bilje9. Kad Mjesec ne raste, kad opada, ne će niko, u mnogome kraju, držati pluga u polju, jer na njivi ne bi onda ništa urodilo10: njiva ragja u protivnoj zgodi.

7  Vuk. rječ., pod Zdravljak.

8  Vuk. posl.

9 Š. u Slovincu, s. 1883, br. 6.

10 Id.

Uz puna Mjeseca, treba posjeći drvo, da se isijeku brvna za gragjenje nove kuće: ovo je zdravo, a gdje ovo nije ovako učinjeno, umrijeće koji iz kuće1. I čovječja kosa jest neko bilje, pa se svak šiša onda, kad Mjesec raste. Od mladine do uštapa strigu se i ovce, eda bi vuna bila najdulja i najtrajnija2. Red je sve započeti u ono vrijeme, kad Mjesec napreduje. Može on tada pridavati i samo bogastvo u novcu. Spram nova Mjeseca nekoji će tresnuti novčanu kesu, a nekoji uzeti će iz nje u ruku nekolike novce, te će reći: ''Ustostručili se, da bog da, ovog mjeseca!''3 Čak i tajne svoga srca mlagjaku Mjesecu povjeravaju djevojke. U Srijemu, mnoga djevojka, spazivši nova Mjeseca, prekrsti se, očita molitvu kakvu zna u triput, pak mu rekne: ''O sjajni Meseče na nebu! Ti vidiš svu zemlju i na zemlji onog, koji je meni sugjen; učini, da ga i ja u snu vidim4.'' U djevojke, koja to kaže, nije ni truna romantičnog zaleta iz novijeg vremena. Djevojka vrača sebi sreću po živome i naprednome božjem Mjesecu. U Indiji, mladenci se vjenčavaju za prvih petnaest mjesečnih dana.

1  Id.

2  Id.

3  Id. — Vuk. rječ., pod Zdravljak.

4  Vuk. živ. i ob., na str. 324—5.

5  Vuk., rječ., pod Nedjelja.

Vrača se mnogo u sve ''mlade'' dane za još mladog Mjeseca, poslije mijene. Posvuda u narodu našem, u istočnoj kao i u zapadnoj strani, pošto se Mjesec mijeni, prva se nedjelja zove ''mlada nedjelja''5, pak drugi dani redom ''mladi ponedjeljak'' itd.6 Osobito žene idu tada na gdjekoje izvore, te se kupaju, ili vodu piju. Nigda zgodnije vračanje, nigda zdravija voda u izvorima. Kupajući se, i pijući vodu, bolesnici će jamačno ozdraviti. Ali, mimo ostale mlade dane, sveta je nedjelja i svet je petak Pače, mlada Nedjelja i mlada Petka (a ne mladi Petak7) uobražene su kao živa ženska bića, tako da  Vuk Karadžić opaža: ''U narodu se našemu misli, da je Nedjelja nekaka sveta žena, kao što se i govori: sveta Petka, Nedjeljina majka, a i na ikonama se nalaze gdješto ove obadvije8.''

6  Kukuljević, Vile, na str. 89—90.

7  Izuzetkom dolazi muški Petak, kao n.pr. u ovoj hrvatskoj pjesmi, u zbirci St. Mažuranića: ''U Ivana kuća od tamjana

u njoj sveci rujno pijo vino, uvrh stola Isus i Marija,

do njih mi je Petak i Subota''

(Radetića Pregled, na str. 75),

8  Vuk rječ., pod Nedjelja.

U hristjanskom kalendaru nepoznatu Nedjelju svetkuju, u zapadnim krajevima naroda, najvećom sućuti i kao izvanredno: ogriješio bi se o puk onaj župnik, koji na mladu Nedjelju ne bi u crkvi izložio oltarsko svetotajstvo1. U Jesenicama spljetskih Poljica, svetkuju svaki prvi petak od mjeseca, to za dobar plod polja; a taj zavjet postoji od pamtivijeka2. Dviju svetica, Nedjelje i Petke,

puna je sva pučka literatura: ''E da Bog da i Nedjelja mlada!'' — ''Bog mu dade i sveta Nedjelja''. — ''Ubila ga sveta Petka Paraskevija!''4 U jednoj pjesmi, veliki jedan grješnik ispovijeda se: ''Ja se maših perna buzdovana, — te udarih zlaćena sanduka, — pršte sanduk, kanda post'o nije, — u sanduku Petka i Nedelja, — i sa njima sveti Arangjeo, — Petka kune, Nedelja proklinje5.'' Težega zločinstva od ovoga, što učini onaj grješnik, nema, a nema kletve teže od Petkine i Nedjeljine. Preuglednim ovim sveticama domaćica u Srbiji, na badnji dan, odmah iza molitve kućnog starješine, moli se nekako čudno: ''Pomozi, sveta Bogorodice, sveta Petko i sveta Nedeljo! Jutrošnje jutarce i jarko sunašce, na radost mi osvani!''6

1  Kukuljević, Vile, na str. 89—90.

2  Dopis u spljetskom Narodu, g. 1886, br. 76.

3  Češće u pjesmama.

4  Vuk. pjes., knj. I, 254, v. 8.

5  U Vili Beogr., g. 1866, br 30.

6  Milićevića živ. Srba, gl. XXXVII, na str. 127.

Po svemu govoru pučkom očevidno je, da to nisu nikakove svetice iz nove vjere, već naprosto davne poganske boginje. No, koje su to boginje? Diljem ovih radova, Nedjelju i Petku mi više puta susretasmo, ali nam mučno bijaše posebito svojstvo njihova božanstva iznijeti na čisto. Čini mi se, da ta mušnoća nije tolika u ovome sklopu radnje, sada pri posmatranja Mjeseca, Ovdje mi čujemo, da je Nedjelja kći Petkina, jer puk veli: ''sveta Petka Nedjeljina majka''. Svakog mjeseca s mladim Mjesecom ukazuju se i Petka i Nedjelja. Nego, Nedjeljina epifanija uz mladog Mjeseca kao da je jača od Petkine, pošto epitet ''mlada'' pristaje Nedjelji, a ne Petki; kaže se: ''Nedjelja mlada'', a ne kaže se: ''Petka mlada''. Mlada Nedjelja najtješnje se druži s mladim Mjesecom. A što se tiče prave naravi ove Mjesečeve drugarice, daje se nešto nagagjati. U Boci kotorskoj, narod zna za ''caricu Nedjelju nad dvanaest Nedjeljâ''7; to je prva nedjelja po Ilijnu dne. Kako je izvan svake sumnje, da gromovnik Ilija nastupi negdašnjeg boga Gromovnika, ''carica Nedjelja'', koja se dotiče Ilijna dne, ima biti u nekom

odnosu s gromovnim i munjevnim pojavama.

7  Vuk. rječ., pod Nedjelja.

U ovoj misli nas utvrgjuje i molitvica, jedna, koju stare žene govore, isto tamo medju jekavcima, po Hercegovini. Kad sijeva i udaraju gromovi, onamošnje starice užižu kandila pred ikonama, kade kuću tamjanom, te se mole ovako: ''Sveta bogorodice, božja majko, današnja carice sveta Negjeljo, sveta Petka, Ćeklo i Ognjena Marijo, smiluj se na nas grješne!''1 U molitvici ispremiješana su imena boginja i hristjanskih svetica, ali je u njoj važno to, da se opet sveta Nedjelja spominje uz sijevanje munjâ. Po ovome dotaknuću Nedjelje s Gromovnikom i s olujom prilika je misliti, da mlada Nedjelja drugo nije, do poznata nam mlada ognjena Munja, kojom, u gore izloženim mitičnim pjesmama,2 ženi se Mjesec. Dvanaest je mladih Nedjelja, ili mladih Munja, koliko je mjesecî u godini, te i vjenčanja Mjesečevih. A da je mlada Nedjelja ognjeno biće, izlazi nam i na drugi način iz narodnih pjesama.

1 Vrčević, Niz prip.. na str. 138.

2 Str. 130—2.

U pjesmi jednoj iz Srijema,3 Marko Kraljević ulovio guju šestokrilu, koja, prokazavši se Markovoj sestri, za sebe veli: ''Ta ja nisam šestokrila guja, — već ja jesam ta Nedjelja mlada.''4 Je li išta jasno u našoj mitologiji, to je simbolizam guje ili zmije. Mi smo već razložili na dugo, kako zmija oganj oličuje.5 Pošto je po riječi pjesme, mlada Nedjelja guja šestokrila, ona drugo ne može biti, do li oganj. Srbi i Hrvati po svoj prilici držahu, da o svakoj mijeni sjaj ugašenog Mjeseca opet se užiže na viječnom prvotnom ognju, na munji, pa, kad se to mišljenje u lični mit prenese izvedena je i ženidba mladog Mjeseca s mladom Munjom. Ako je mlada Nedjelja Munja, onda Petka, Nedjeljina rnati, bila bi velika poganska bogorodica, žena Vidova, ili Svantevidova, gospoja i mati sviju bogova, Živa. Potonje svoje ime Petka valjda dobi od petka dneva. Može biti, da ovi dan bijaše njoj posvećen, kao

što je bio njemački ''Freitag'' svet velikoj gospoji mitologije germanske, majci Freyji. Dnevu ime svoje

ostavi Freyja, a Petka, obratno, od dneva uze ime. Dva nedužna imena, Petka i Nedjelja, našem narodu sad zastiru pogansku golotu dviju davnih boginja.

3 B. M. pes., 49.

4 V. 40—1.

5 Dio VI1.

Noćnog mladoženju, sjajnog mladića putnika i ratnika, koji nevidnoj noći prigrće bajnu mjesečinn, sve to veću i svjetliju do uštapa, pa tajnovito onda spori sva tri roda, bilje, marvu i ljude, oci naši zamilovaše. Kao što je Sunce veliko vidjelo po danu, tako je Mjesec drugo veliko vidjelo po noći. ''Dok je Sunca i dok je Mjeseca'', to je pučka stajaća izreka, da se označi beskrajno trajanje nepomućenog poretka u vijeku i u svijetu. Reditelj Mjesec vodi noćne triumfe. Zanj rekoše strani pjesnici, da je zastava, da je jedro. Pjesničkim sličnim mislima titrali se i naši stari. Mladog Miesera s Danicom preuzeše S neba neki od južnih Slavena, koji od njih načiniše svoj grb1,

Ali svakog mjeseca nastaje u Mjesecu prekret nesrećan. Prispjevši do svoje punoće, Mjesec na nebu počinje opadati i starjeti Sa starim sada su stari2, kako s mladim Mjesecem dnevi bijahu mladi. Ostarjelog Mjeseca boje se ljudi, pa mu kažu, kako na više čusmo3: ''Ti star, a ja mlad!'' Uštap je. Mjesec se uštapnu, iznemože.

1  Po mnenju I. Kukuljevića, Vile, na str. 89.

2  Kukuljević, Vile, na str. 89—90.

3  Na str.

Mjesečeva neruka, postepeno ižčezavanje sjaja u junaka Mjeseca iznenagjivalo tako naše oce, tako tištalo pučku dušu, da oni od zbilje pomisliše na nekakovu nevjeru u njega. U mitičnoj pjesmi Vukove zbirke o ''ljubi ognjevitoj'', ova dvaput kune Mjeseca:

''O Meseče, carev neverniče! Zašto greješ caru na večeru, te ne greješ ajdukom u goru? Ej Meseče, carev neverniče!

Zašt' ne greješ danju kako noću?''4

4 Knj. I, 238, v. 21-6.

Jednako govori i stara poslovica dubrovačka: ''Ni u psu, ni u Mjesecu nije vjere''5. Ono o Mjesecu, koji ''greje caru na večeru'', pa postaje ''carev nevernik'', dolazi nam, mislim, iz davnog doba. Taj car može biti car nebesni, kome Mjesec biva na nebu nevjernik s umanjivanjem svoga sjaja. Kao što Mjesec, nijedno nebesno tijelo nije nevjerno, nije podložno češćim mijenama i pomrčinama.

5  Daničića posl.

Kad se Mjesec smanjao, ljude bije nesreća. Poslovice redom vele: ''Mjeseca zla usječen'' — ''Mjesec mu udi'' — ''Od Mjeseca blijedi i vene''6. Osobito na maloj djeci opaža se to venenje. U Risnu misle, da nije dobro, da dijete gleda u mjesec, jer kažu, ''da ga Mjesec pije.''1 Od boga, kad ga prati sieta, može svakome čeljadetu da prigje crna tuga: Mjesec šenuće čak i pamet čovjeku ''mjesečnjaku''. Nesrećni uticaj ukazuje se i na bilju, te poslovica preporučuje: ''Kad se Mjesec ušne, ne sij stvari nijedne''2. A baš ni u čem nema napretka, pri Mjesečevoj nedaći. Kad on ide na manje, ništa ne valja sašiti, jer sašiveno ne će dobro držati3. Nestadak Mjeseca potpun je o mijeni, u onoj noći, koja rastavlja posljednju četvrt od mladine; pa je vrijeme to i najnesrećnije. O mijeni ne valja prati rublja: svaka će se prtenina onda u vodi ''omijeniti'' i raspasti4. U ponoći, o mijeni, jest i najglušije doba za aveti svakojake.

6  Id.

1  Vuk. rječ., pod Mjesec.

2  Daničića posl. Ako i ne misao, a to poslovica može biti da je uzeta iz talijanskog, jer kao da je prevedena s ove: ''Quando scema la Inna, non seminar cosa alcuna'' (Tommaseo, Dizion.: Luna). 3 U Slovincu, g. 1883, br. 3.

4  Vuk. rječ., pod Mijena.