Dio VI.

Gromovnik Perun i Oganj.

Na velikoj visini slavenskog neba juri i praska gromoglasni Perun.

Kod Slavena, u redu bogova, je li najprvi Perun? Većemu broju ispitača sadašnjih čini se, da je. Drže  ga vrhovnim bogom osobito za to, što Vizantinac Prokopije, u poznatom svjedočanstvu o višnjem biću u slavenskih Anta, za ovo veli, da je ''gromotvorac''.1

A Prokopija bi potvrdio ruski hroničar Nestor, u koga je naći ugovore, sklopljene kroz X vijek izmegju Viziintinaca i Rusa pogana, gdje se ovi kunu Perunom, kao na glasu bogom, kao bogom preuzvisitim. Pa i zbilja, ko gromorniji na nebu, ko jači od Gromovnika? Kud se krene, prati ga vijor; gdje tresne, drma nebom i zemljom. Svoga Gromovnika Indru vedični molioci smatrali bogom najsilnijim. Grci i Rimljani trijes pridadoše vrhovnome Zeusu i Jupiteru.

Ipak, hoćemo li stvar pobliže gledati, ta svjedočanstva nisu odlučna; a Perunovo prvenstvo koleblje se. Običaje i bogoštovje Slavena Prokopije tek crta na velike poteze; njegova je izreka veoma općenita, te Peruna ni po imenu ne zna; odaljeni Vizantinac ne može da označi slavenske bogove, pa slavenskom višnjem bogu pokuči on trijes valjda s razloga, što mu u pameti lebdijaše gromoviti Zeus.

1 .... ''της αστραπης δημιουργον''.... Vidi opasku, na str. 31—5 I Dijela.

Bolji svjedok od nehajnoga Vizantinca biti će saski hroničar sveštenik Helmold, koga obuzela živa želja, da u Hristovu vjeru obrati polapske i baltičke Slavene. Helmold navodi poimence četvero slavenskih svijetlih najglavnijih bogova pa Perun, premda odličan, dolazi na drugom mjestu, iza Svantovida:1 dobro obaviještenomu misionaru, uvijek je na čelu neba, visok vladar, Svantevid, a onda za njim Perun,2 Živa (?) i Radigast. Što se pak tiče kletvenih riječi, od Nestora navedenih,3 one se  lasno mogu preokrenuti u potvrdu Helmoldova kazivanja. Rusi pogani čas se kunu ''Perunom i Volosom, skotskim bogom'', a čas ''bogom i Perunom''. U ovoj drugoj formuli, neimenovani bog, koji će biti Volos, izilazi prvi u kletvi. Mi u Volosu, Velesu, nagagjasmo obličje jedno vrhovnoga Svantevida.4 Ovako bi se Rusi bili zaklinjali svojim vrhovnim bogom i Perunom. Višnji bog mogao se, u Slavena, katkad nazivati naprosto ''bogom'',5 kao što ''bagha'', u klinastim natpisima Akemenidâ,  hoće reći višnji Ahuramazda.6 I naš pučki govor, u izrazu od davnine: ''Bog i Božić'', po svoj prilici dostavlja nam riječ ''Bog'' u istome značenju.

1  Chron., c. 52.

2  Helmold piše: Prone. U polapskom govoru dolaze za Peruna forme: Pyron, Prohn.

3  I ovo i sve ono, što se u ruskim spomenicima odnosi na Peruna, gledaj u G. Kreka: Einleitung in die slavische Literaturgeschichte, 2 Aufl., Gratz 1887, s. 384—5.

4  Dio 1.

5  Krek je protivnog mnenja (Einl., s. 385).

6  Spiegel, u opasci na str. 39 II knj. Aveste.

Premda je Vidu, bogu vidila, a ne Perunu, bogu groma, išlo, koliko ja cijenim, prvo mjesto7, opet bješe Gromovniku dostojanstvo preveliko. To se razabira već po tom, što u megjunarodnim svečanim ugovorima, koje čas prije spomenusmo, rušitelji mira ukleti su, i na osvetu prepušteni njemu, gromoradnom ljutom bogu. A baš u X vijeku, gdje se Rusija megju poganstvom i hristjanstvom ljulja, gdje su dvije vjere u živome suporu, neprestano ističe se Perun. Njega u veliko obožavaju južni i sjeverni Rusi; u Kijevu, kao u Novgorodu, Perunu na čast stoje kipovi; u hramu kijevskom kip, i ako  od drveta, skupocjen je, jer mu je glava od srebra, a na glavi brada od zlata; bog drži u ruci ognjeviti kremen, dok pred njim trajno gori vatra od hrastovih klada. Perun iste žrtava, a žrtvovani su, osim životinja, kašto i ljudi.

7  Kad se dobro pazi, i u drugim indo-europskim mitologijama na prvom mjestu ne stoji bog groma, nego bog vidnoga, sjajnoga neba. U Italo Helenâ, Jupiter-Zeus, ako i drži grom, opet, u pravome svojem biću, prestavlja sjajno Nebo. U vedično prvo doba, bijaše Vârunas (Nebo) bez sumnje

dostojanstvom stariji od Gromovnika Indre, pošto nam himna X, 124, u Rig-Vedi, izrično veli, da je gospostvo s Varune prešlo na Indru. A po riječima vedičnim, meni se čini, da taj prvašnji Varuna ide uporedo s našim Vidom i s germanskim Odhinom Varuna se nazivlje ''Gospod'', ''kralj bogova i ljudi'', ''prabog'', ''Gospod svega'', ''kralj svemira''. ''Oko sebe ima četu vidokâ'', pa i sam ''gleda daleko'' (I, 25,

v. 16), te njegova ''oba jasna oka kroz tri zemlje prozira'' (VIII, 41, v. 9). Isti Varuna ''kao plašt svijet pokriva'' (VIII, 41, v. 7), ili, ''zaogrnut zlatnim plaštom, odijeva sebe u presjajnu svoju odjeću, i vidoci sjede okolo njega'' (I, 25, v. 13). I nazive i svojstva i prilike ove mi već nagjosmo u Svantevida i u Odhina (vidi osobito Dio 1). Kod Varune kao da je pripaziti i svjetsko drvo, germansko i naše: ''Sveti kralj Varuna, u prostoru bezadnjem, usprav drzi vrh od drveta; zrake korenom silaze, uzlaze'' (I. 24, v, 7).

Kad veliki knez Vladimir od sebe Peruna odrinu, i g. 988 sruši mu kip u Kijevu, time i poganstvo u Rusiji propade stubokom. Moglo bi se reći, da poslavenjeni skandinavski Rusi i ratoborni knezovi, Rurikov porod, zavoliše žestokog Gromoviiika za to, što im pripominjaše germanskog boga satritelja, Gromovnika Thôrra. Ali je Perun skoro u jednakoj časti i kod sjeverozapadnih Slavena. Helmold imao zgodu, da mu vidi svetište u prastaroj šumi, onamo negdje preko donje Labe. U šumi bio kup posvećenih hrastova, što ih zagragjivala drvena ograda uz dvoja vrata. To bijaše na daleko razglašena bogomolja, sa sveštenikom, godovima i različnim žrtvama. U svaki ponedjeljak tamo na sud išao narod, a s njim knez one zemlje, pa i sveštenik, kome svetište bijaše pristupno, ujedno s ocima, koji su voljni bili žrtvu prinijeti, ili su od zagrožene im smrti tražili kod boga utočista. Pribjegu ne bi niko kidisao radi pošte, što su Slaveni davali svetinjama svojim; pače, nije se ni to trpilo, da se krvlju neprijatelja oskvrni tlo unutar ograde hrama. A veoma nerado bi se Slaveni kleli, jer je kletva kod njih kao ukletva, zbog osvetne srdnje bogova.1

1 Vrijede, da se navedu, riječi Helmoldove (Chron., 1. I, c. 83): ''.... transivimus in ulteriorem Sclaviam

.... Accidit autem ut in transitu veniremus in nemus, quod unicum est in terra illa, tota enim in planiciem sternitur. Illic inter vetustissimas arbores vidimus sacras quercus, que dicate fuerant deo terre illius Pronen, quas ambiebat atrium et sepes accuratior lignis constructa, continens duas portas. Preter penates enim. et ydola, quibus singula oppida redundabant, locus ille sanctimonium fuit universe terre, cui flamen et feriationes et sacrificiorum varii ritus deputati fuerant. Illic omni secunda feria populus terre cum regulo et flamine convenire solebant propter judicia. Ingressus atrii omnibus inhibitus nisi   sacerdoti tantum et sacrificare volentibus, vel quos mortis urgebat periculum, hiis enim minime negabatur asilum. Tantam enim sacris suis Sclavi exhibent reverentiam, ut ambitum fani nec in hostibus sanguine pollui sinant. Jurationes difficillime admittunt, nam jurare apud Sclavos quasi perjurare est, ob vindicem deorum iram''.

Na temelju historijskih svjedočanstva, to je, od prilike, sve ono, što se da reći o slavenskom Perunu. Kako je čuti, Perun je bog na visokom mjestu, bog preugledan; ognjem nebesnim silovit, on gromom satire rušitelje ugovorenog mira i krivokletnike na narodnom sudu. Ljudi boje se kletve, radi Peruna. Nego, pravednike i nevoljnike on zaklanja tvrdom obranom svog hrama, svetim okriljem gromu izloženih hrastova. Pridamo li tome etimologiju Perunova imena, koje dolazi od slavenskog korena per-, otkle starosl. pьrati == udarati, prati1, u Perunu čisto je oličen grom, trijes, koji udara i krha, a nije munja, koja samo sijeva.2 Po drugom značenju korena, nagoviještena je možda i kiša, što se s gromom iz nagomilanih groznih oblaka na zemlju lije, ispirajući i čisteći nebo.

1  Miklošić, Etym. Wört, pod per-2 — Krek, Einl., s. 386.

2  Krek, Einl., 16.

Pitanje je: da li, baš pod istim imenom Perun, javlja se bog Gromovnik u Srbâ i Hrvatâ, kao što u sjeveroistočnih i sjeverozapadnih Slavena? Dosta je prilike to misliti, jer Perunovo ime ostade nam u riječi ''perunika'', što je pučko ime žensko, a znači i bilinu jednu, iris germanica, koja se u Crnojgori zove ''sablja'', ili ''mačić'', a u Dubrovniku ''bogiša'',3 s očitim odnosom na jednog boga. Prilika biva još veća time, što ''perunika'' ne sačuva nam se tek po goloj riječi, već se ona pjeva u puku:

''Oj devojko, plava peruniko!''4 ''Oj .Dunave, tija vodo!

Što ti tako mutno tečeš? Il' te jelen rogom muti,

il' Mirčeta vojevoda?

Nit' me jelen rogom muti, nit Mirčeta vojevoda,

već devojke gjavolice,

svako jutro dolazeći, peruniku trgajući,

i beleći svoje lice'' 5

Govor te pjesmice odiše mitom, a sasvim je mitična perunika u ovoj:

''Perunika krajem mora rasla, tud prolaze Pavlovi svatovi, svi svatovi peruniku beru, — al' ne bere Pavle gospodine ..... pade iskra na sedlo kumovo,

iskra pade, sedlo se raspade,

i pod sedlom dobar konjic crče, i pod konjem trava se osuši,

i pod travom zemlja se raspade''.6

Ovdje je perunika u tijesnoj svezi s ognjem nebesnim, s iskrom Perunovom.7

3  Vuk rječ., pod Perunika. Ima i ''divlja perunika'', iris pseudacorus (id.). Pogledom na lično ime, da su ovakova imena i ova stara dubrovačka: ''Perchuna Sclava'', to mati dubrovačkog vlastelina, Dimitra Maskanje, i ''Perchinii Zenobia'', žena župana (?) Tolislava (Libri Reformationum, T. I, p. 23 i p. 15, Zagabriae 1879), ne bih hotio tvrditi odrješito. Dvije žene življahu na razmaku XIII i XIV vijeka. Za lično ime Perun znadu i Slovenci, kao što i Česi.

4  Vuk. pjes. knj. I, 441, v. 1.

5  Id, knj. I, 669.

6  Vila Beogr. g. 1868, br. 31.

7  Peruniku imadu i Bugari. Da li se štogod tamo o njoj pjeva i kazuje, nije mi poznato. Perunikom naši ljudi hoće da i liječe. Kad koga guša boli, tuku koren od nje i na gušu privijaju. (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, g. 164).

Ali mi ne samo da induktivnim putem, manjom ili većom vjerojatnošću, nagagjamo, već i pouzdano, izravnim svjedočanstvom našeg naroda, znamo, da za prošlih vremena Hrvati i Srbi štovahu Peruna. O opstanku njegovu, u nas, svjedoči jedno naše mjessto, i za mjesto privezana tradicija. U nas ima ''planina Perun", što je visoki vršak u dalmatinskom Mosorn, nad poljičkim selom Dubravom. Poljica, u Dalmaciji do Cetine, naselili i udržali hrvatski starenici, koji se sklopiše, već od davnog vremena, u neku malu republiku. Na suhoj zemlji dalmatinskoj, čakavština ostavi tu mnoge tragove,   pa se i koješta još sačuva od starine hrvatske. U selu Dubravi, pod pomenutom planinom Perun, priča se, da su se na onom mjestu ljudi nekad klanjali bogu Perunu.1 Možda nije bez neke niti selu ime Dnbrava, koja je mogla, u doba neznabožačko, biti sveta Gromovniku.2 Poljičko ovo predanje diže

svaku sumnju o imenu Perun u Gromovnika hrvatskog i srpskog. Po poljičkom primjeru, ima jedna

Perin planina i na zemlji Bugarâ.

1 Ovo meni kaza katolički sveštenik, Petar Škarica, marljivi poznati povjesničar rogjenih svojih Poljica.  2 Dub, u zapadnom dijelu naroda, zapravo znači hrast, a hrastovi bijahu sveti Gromovniku. Isporedi s Perun-Dubravom poljickim Perunovim Dubъ, mjesno ime u Maloj Rusiji. Veliki i jaki dub, ili hrast (quercus aescula), kraljuje u šumama europskim, te pošto grom k sebi najviše on privlači, spomenit je u arijskom vjerovanju. Poput hrastova hrama, koji nam opisa Helmold, bijaše i glasoviti hram pelaškoga Gromovnika u Dodoni. Govoraše bog, kad bi hrastovi vjetrom šuštali, a prvo prorostvu dodonsku oglasi se gromom. Kremenom, i hrastom jednim, nastade takogjer davno proročište u latinskoj Prenesti (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod (Chêne). Hrast, a na hrastu imela, bili pak najsvečaniji u  keltičnom bogooštovju Druidâ, premda ne čisto ne zna, je li se pri tome štovao Gromovnik. Nego je skandinavski Gromovnik Thôrr, i jednaki njemački Gromovnik Donar, imao hrast sebi posvećen, i hrastove hrame. Isto je i s litvinskim Perkunom. A u Mecklenburgu, na negdašnjoj slavenskoj zemlji, taki hramovi spominju se još u XII vijeku. Pače i danas u Rusiji, u Tulskoj guberniji, ljudi traže velike hrastove do izvora, i korom od njih, umočenom u vodu, liječe zubnu bolest, dok, na drugim mjestima, kad prvi put u godini zagrmi, brane se oda zla svakog, tarući legja na hrastovo stablo (Gubernatis, ib.). Neka niža vrsta hrasta zove se, u nas, ''grm'', koja bi riječ mogla biti u svezi s gromom.

Najživlji spomen boga ostade nam u pjevanju i kazivanju o Gromovniku Iliji. Kad Peruna oturiše, prenesoše mu Srbi i Hrvati djelovanje na Iliju. Prelaz od boga na sveca bio najlaglji. U svetom pismu, na samu riječ velikog proroka Ilije, oganj silazi s neba i pali, voda se u oblaku rastupa, te uji dažd i vjetar; vihor, najposlije, uze proroka i uznesu ga, u čudnoj prikazi ognjenih kola i ognjenih konja. Pak i svetački dan Iliju pada na 20 julija, gdje no u ljetu najčešće i najjače grmi. Ovakog Iliju slavenski obraćenici odmah nazvaše Gromovnikom, to po Gromovniku im Perunu.

Na Gromovnika Iliju Gromovnik Perun naprti sve teško breme svoga poganstva. Svetac Gromovnik, kako ga shvaćaju pučke pjesme, gotovo u ničem se ne luči od boga Gromovnika. Nigdje u pjesmama, kao što u bibliji, ne silazi oganj na riječ Ilijnu, već svuda sam Ilija udara gromom:

''Vala Bogu! vala jedinome! gde mi Vlasi žanju u nedelju! Nad njima se tri oblaka viju: jedan oblak Gromovit Ilija, drugi oblak Ognjena Marija, treći oblak sveti Pantelija. Progovara sveti Pantelija: Udri gromom, Gromovit Ilija, udri ognjem, Ognjena Marija, a ja vetrom sveti Pantelija.  Al' govori Ognjena Marija:

Nemoj gromom, gromovit Ilija, nemoj vetrom, sveti Pantelija, ni ja ognjem Ognjena Marija,

jer Vlasima Turci ne vjeruju, a pšenica težatka ne čeka''.1

''Udri gromom, Gromovit Ilija, seci mačem, sveti Pantelija,  pali ognjem, Ognjena Marij'a!"2 niz oblaka svetac progovara: Ognjem pali, Ognjana Marija,

str'jelom str'jeljaj, sveti Pantelija, gromom udri, svetitelj Ilija''.3  ''Ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju, koji gromom bije,

ni Mariju, koja munjom pali''.4 ''Ilija ih gromovima gagja,

a Marija munjom i strijelom''.5

Grom je uvijek Ilijna svojina. Gdje sveci blago dijele, uze ''svet' Ilija groma nebeskoga, — a Marija munju i strijelu''.6

1  Mobarska pjesma, Vuk. živ. i ob., str. 52.

2  Nar. pjes. u Vili Beogr. g. 1867, br. 4.

3  Krasić, pjes., knj. I, 68, v. 136.

4 Vuk. pjes., knj. II, 36, v. 119—21.

5 Id., knj. II, 2, v. 35 -6.

6 Ovako u pjesmi crnogorskoj (Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 24—5). U hercegovačkoj (Vuk. pjes., knj. II, 1), pri diobi izpuštena je Ognjena Marija, te Ilija uze ''munje i gromove'' (v. 55). Inače, munja i oganj

pripadaju najviše ognjenoj svetici.

Silni tutanj groma potresa srce Slavenima. Prije u gromu, koji prostorijama neba dugo ječi, nego li u munji, koja časom sijeva, spaziše oni gromovitog Peruna. Grmljavina im bijaše otuda, što se Perun kolima vozio po nebu. Perun je nebesni gromotni kočijaš, pa eto kočijaš je i sveti Ilija. Dvije narodne pjesme, obe ljuto mitične, privode nam poganskog kočijaša. Zvijezda Danica ženi brata Mjeseca olujnom Munjom:

''Hvalila se zvijezda Danica: Oženiću sjajnoga Mjeseca, isprosiću Munju od oblaka''.1 ''Raduje se zvijezda Danica, ženi brata sjajnoga Mjeseca, isprosila Munju od oblaka''.2

1 Vuk. pjes., knj. I, 230, v. 1—3.

2 ld., knj. I, 231, v. 1—3.

Pri nebesnoj toj svadbi, megju visokim kumovima, i jedna i druga pjesma spominju ''kočijaša svetoga Iliju''.3 Mogao bi ko pomisliti, da je Gromovnik Ilija kočijaš s uzroka, što prorok Ilija uzagje

na nebo na kolima ognjenim. Ali je kočijaševa utvara davnija od hristjanskog uticaja. U Eddi, kočijaš  je Gromovnik Thôrr: on se vozi, ili hodi pješice, dok na konju ne jezdi nikad.4 A u knjizi i religiji još starijoj od eddične, u Rig-Vedi, na kolima sa dva sivalja juri Gromovnik Indra.5 Od ovih se kola, za čudno davnih u mašti Arijaca, još ori nebo, po pučkom vjerovanju. Trči Gromovnik Ilija na kolima svojim, i od lupe kola postaje grmljava, kažu neki naši ljudi kad grmi.'' Gromovit Ilija bog je i onda, kad kišu lijeva, ili zatvara nebesa, u pjesmama narodnim. Nije ni ova slika uzeta od biblijskog Ilije, i ako u svetom pismu, kad se prorok Bogu moli, daždevi udaraju. Naš epski Gromovnik Ilija, kao što neposredno upravlja gromom, tako glavom on pušta bučne ljetne pljuskove. koji s gromom idu, ili take pljuskove zemlji uskraćuju.7

3  230, v. 8—231, v. 11. Prva pjesma kočijašu pridaje ''munje i strijele'' (v. 22), a druga ''strijele i gromove'' (v. 19), te Ognjenoj Mariji doznačuje ''oganj živi'' (v. 18).

4  Grimm, Deutsche Myth., s. 138.

5  Rigv., passim.

Vukova zbirka junačkih pjesama otvara, odmahi prvom pjesmom: ''Sveci blago dijele'', stravični prizor srdnje Gromovnikove, gdje on, uskratom voda, prokletu zemlju suši i bije. Sastali se Gromovnik i sestra mu, Blažena Marija. Ona je plačna, a

''Sveci blago dijele''

''nju mi pita Gromovnik Ilija: Sestro naša, Blažena Marija! Kakva ti je golema nevolja, te ti roniš suze od obraza?  Al' govori Blažena Marija:

A moj brate, Gromovnik Ilija! Kako ne ću suze proljevati, kad ja idem iz zemlje Ingjije, iz Ingjije iz zemlje proklete? U Ingjiji teško bezakonje:

ne poštuje mlagji starijega, ne slušaju gjeca roditelja, roditelji porod pogazili,  crn im bio obraz na divanu,

pred samijem Bogom istinijem! Kum svog kuma na sudove tjera, i dovede lažljive svjedoke

i bez vjere i bez čiste duše, i oglobi kuma vjenčanoga, vjenčanoga ili krštenoga,

a brat brata na mejdan zaziva, gjever snasi o sramoti radi,

a brat sestru sestrom ne doziva. Njoj govori Gromovnik Ilija: Sejo naša, blažena Marija!

Utri suze od bijela lica,

6  Vuk. živ. i ob., str. 66.

dok mi ovdje blago podjelimo, otićemo Bogu na divane, molićemo boga istinoga,

nek nam dade ključe od nebesa, da zatvorim sedmera nebesa,  da udarim pečat na oblake,

da ne padne dažda iz oblaka, plaha dažda niti rosa tiha, niti noću sjajna miesečina,

da ne padne za tri godinice . . . Uze . . . Ilija munje i gromove, Pantelija velike vrućine . . . zatvoriše sedmera nebesa, udariše pečat na oblake..., crna, zemlja ispuca od suše,

u nju živi propadoše ljudi,

a Bog pusti tešku bolezanju, bolezanju strašnu srdobolju, te pomori i staro i mlado,

i rastavi i milo i drago. Što ostalo, to se pokajalo,

gospodina Boga vjerovalo. I ostaše božji blagoslovi, da ne padne leda ni snijega

do jedan put u godini dana''.1

7  Izmedju nebesne gospe, kišne Vide (gledaj Dio I), i kišnoga Peruna, razlika je valjda ta, što Perun lijeva plahe olujne dažde.

Kroz ovu pogansku pjesmu provlačena je nit hristjanska, koja joj razne komade vezuje po misli nove vjere; ali je čisto to, da Gromovnik, sam uzevši gromove, zatvara sedmera nebesa i udara pečat

na oblake. Jednako je čisto i ovo drugo, da Gromovniku samo po staroj vjeri može Marija biti sestra, te da je ta Blažena Marija ona Ognjena Marija, koja nam dogje u uskliku:

''Udri gromom, Gromovit Ilija, — seci mačem sveti Pantelija,

pali ognjem Ognjena Marija!'' i u stihovima:

''Ne svetkuju Iliju . . . koji gromom bije, ni Mariju, koja munjom pali''.2

Dakle po pjesmi, koju sad ovdje prebiramo, sastao se, da dažde ustavi i grješnu zemlju mori, Gromovnik sa sestrom svojom, nekom Ognjenom Munjom.3 Ljudski se grjehovi, u pjesmi, navode vrlo u krupno, pa se u njima čini izražena kao neka rudimentalna etika naših otaca. Što se tu uporno govori o tjeranju na sudove, možda je to pripomenak svečanih sudova pod sankcijom Perunovom.4

1  Vuk. pjes, knj. II, 1, v. 12—83.

2  Gore, na str 134.

3  U porednoj pjesmi crnogorskoj: ''Sveci blago dijele'' (Vuk. pjes., knj. II, 2) uze ''sveti Toma pečat od oblakah'' (v. 26), t.j. oporni i tvrdoglavi apostol preuze k sebi nemilo lice kaznitelja Gromovnika. To nam je ujedno i dokaz površne i prelagane analogije, kojom obraćenici preobukoše svoje stare bogove.

4  ''Illic omni secunda feria populus terre cum regulo et flamine convenire solebant propter judicia'' (1. c., na str. 131).

Vrijeme prestanka ''plaha dažda, rose tihe i sjajne mjesečine za tri godinice'', uporegjeno s izrazom: ''i ostaše božji blagosovi, da ne padne leda ni snijega do jedan put u godini dana'', moglo bi značiti tromjesečnu zimnu nevolju. Od Gromovnika silazi mrtvilo na prirodu, kako u ljetu, kadno ne grmi, ili grmi a malo kiše pada, tako isto i u zimi, gdjeno grom sasvim prestaje, te se bog umanjo, pokunjio. Crna zima grize ljude, a onemoćuje gromovitog boga. Litvinski Perkun bijaše od zime slab, osjećaše grozu, kad bi se god utrnula vatra, sto goraše njemu na čast.1 Gromovnik hoće da se prene s prvim svojim gromom u proljeću.

1  Brückner, Beitr. zur lit. Mythologie, Archiv IX, s. 118.

Da bi iz drijema ustali i osnažili se na ljetnu borbu, veliki i svijetli bogovi, po postojanoj zamisli svih Arijaca, piju svjetlost, piju nektar na sjajnim gozbama. Što su bogovi veći i svjetliji, tim je izdašnije pijenje, sobet svečaniji. U Eddi, Gromovnik Thôrr pije silno, pije više od ostalih bogova. Pošto je i naš ep udržao Gromovnika, za čudo bi bilo, da njega ne izvede, gdje se slavno časti na  veselju bogovskom.

''Bože mili, čuda velikoga!'' pjeva pjesma jekavska,2 ''gledah čuda prije nevigjena: u Pavlovu svetom manastiru postavljeni od zlata stolovi, svi se sveci redom posadili; navrh sofre Gromovnik Ilija, nasred sofre Sava i Marija, —

2  Vuk. pjes., knj. II, 22.

3 v. 1—15.

po dnu sofre Petka i Negjelja; slavu diže svetitelji Nikola,

i napija u slavu Ristovu;

al' se njemu malo zadrijema, u drijemu čašu ispustio,  čaša pade na stolove zlatne,

nit' se razbi, nit' se proli vino. Kara njega Gromovnik Ilija''.3

Pićem nadovoljeni ovi sveci, da su prozirnom koprenom tek prevješeni svetitelji poganski, svak uvigja. Maldane sve njih mi već poznajemo u glavu, iza izloženog tečajem našeg rada. Jedini nam se Sava tu sasma izmiče, te ne znamo, dali on skriva boga kakva. Al krio se, il ne krio iza njega

bog, on nam opet nekako ovdje nagoviješta zimnu nedaću, jer drugdje, u pjesmi o diobi svetačkih darova, dopade ''Sveti Savo leda i snijega''.4

4 Vuk. pjes., knj. II, 2, v. 30.

A taman čudnu pogibiju, zar redovnu godišnju, opisuje prvašnja pjesma, gdje se sveci goste:

''Al govori svetitelj Nikola: Ne karaj me, Gromovnik Ilija;

malo trenuh, čudan sanak usnih: naveze se trista kalugjera, naveze se u to sinje more,  prilog nose Svetoj gori slavnoj

žuta voska i b'jela tamnjana. Digoše se vjetri do oblaka, udariše po moru talasi,

da s' potopi trista kalugjera; u glas viknu trista kalugjera:

Pomoz' Bože i sveti Nikola!''1

1 Vuk. pjes., knj. II, 22, v. 21—32. Mitičnu misao ove pjesme nalazimo, u malo preinačenom obliku, i u pjesmi jednoj (knj. II, 3) Petranovićeve zbirke: od silne jugovine na.moru sv. Nikolaj spasava trideset kaludjera.

Na gozbi nebesnoj, gdje su ''postavljeni od zlata stolovi'', pa ''svi se sveci redom posadili'', Gromovnik drži čelo sofre, dok Nikola slavu diže. Po tom Gromovnik i Nikola kažu se kao svetitelji ponajglavniji. A ko je to Nikola? Mi ga već vidismo u prikazi sveosve mitičnoj, u pjesmama pjevanim pri početku velikoga posta:

''Časne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola''

''Oj na djelu na golemu

mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena

u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola''.2

Sada uz Gromovnika, k očima nam se blize primiče slika Nikolina: on je s Gromovnikom neki svetitelj zamašit, pošto na gozbi dižu slavu. Božansko biće njegovo odgaliće sasvim ova ženska pjesma iz davnine, a sadržaja čisto vjerskog3:

''Raslo drvo sred raja, plemenita dafina, plemenito rodila, zlatne grane spustila, lišće joj je srebrno;

pod njom sveta postelja, svakog cveća nastrta, ponajviše bosiljka,

i rumene ružice;

na njoj svetac počiva, sveti otac Nikola,

k njem dolazi Ilija, mironosna vojvoda, pa besedi Ilija, mironosna vojvoda: Ta ustani, Nikola!''4

2 Dio IV, na str. 46—7 (146—7).

3  Vuk pjes., knj. I, 209.

4  ''                     da idemo u goru, da pravimo korabe. da vozimo dušice,

s ovog sveta na onaj'',

zaključuje pjesmica, slabo privezana, s ova četiri stiha, za mišljenje nove vjere.

Što je arijsko i slavensko drvo od svjetlosti, mi puno puta rekosmo.5 Evo ga ovdje opet, bujnom riječju stare religije, naslikana. Veliki svetac Nikola, koji pod svjetskim drvetom počiva na postelji, nastrtoj bosiljkom; koji na gozbi diže slavu nelomnom, nesmrtnom čašom, jamačno punom čistog vidila; koji se bio olijenio, zaljuljao u snove, i božanstvenu čašu ispustio: to je ostarjeli Vid, što umanjen leže pod svjetsko drvo, pa od drveta crpa snagu na novi ustanak, pri mladoj godini. K još

tromome Vidu pristupio Gromovnik s prvim proljetnim gromom, rekavši: Ta ustani, Strahore! Uzvik: Ustaj, ustaj, Strahore! upravljen k Vidu, mi čusmo iz usta djece, u sačuvanom ulomku drevne himne, što se sad pjeva uz veliki post hristjanski, t.j. na proljeće.1 ''Ta ustani, Nikola!'' po svoj je prilici jedno sa: ''Ustaj, Strahore!'' a to se čini kao molitvena pobuda ratnome Vidu, kao ritualna riječ, k nama prešla iz obrednika prvih Hrvata i Srba.

5  Poglavito u Dijelu III, na str. 10—15 (154—9)

Što stari, bradati hristjanski svetac Nikola, po već vigjenom primjeru drugog starolikog sveca Vlaha,2 ovdje zamijeni sustala, na koncu godine, Vida-Velesa, u tome nije čuda. Dapače, čudo bi bilo da se ono ne dogodi.

Pri unutrašnjoj duševnoj borbi sa dviju oprječnih vjera, poganske i hristjanske, smućena savjest pokrštenika gledaše, kako bi to nesuglasje potulila i poravnala dvije vjere, rado laćajući se svake i površne prilike, svakog iole suzvučnog imena. Iz panja svakojakog ljudi tesali svetitelja, ni poganskog, ni hristjanakog, ama nešto polovno, kao što polovna bješe i vjera, u podubljem sloju naroda, to kroz dugo doba poslije obraćenja. U onoj žurbi za asimilacijom, za izjednačivanjem, kašto do dva i do tri nova sveca k sebi preuzeše vlastitosti jednog starinskog boga, tim laglje, što je bilo onda mnogo odjelitili kotara, više samosvojnih županija, na narodnom zemljištu. Ovako sveti Vlaho, pa i sveti

Nikola, dogjoše na ispražnjeno mjesto Vidovo; no bogu oni ponešto oteše i sebi prisvojiše. Starački

plašt, što spade s pleća onemoćalog Vida, podignu Nikola, i nabaci ga na pleća svoja. Gdje Nikola pod čudnim drvetom leži na postelji, zastrtoj Vidovim bosiljkom, ili sjedi za zlatnim stolom, časti se, diže slavu čašom nelomnom, u snove se uljuljuje, tu je on, po znakovima neprevarnim, vrhovni bog Srbâ i Hrvatâ. Gdje pak, kako još kazuju pjesme, dobiva vode i brodove3, pa je čuvar nad gazovima, veliki čuvar na svakom putu i suhom i morskom4, tu je svetac hristjanski. Tu je on svetac onaki, kakva ga napravi općenita misao europejskog svijeta u srednjem vijeku, premda, i u ovom obliku, moglo bi se valjda na njemu, još tanjom analizom, pripaziti neku žicu pogansku.5

1 Dio I, na str. 52 (92).

2 Dio I, na str. 49—51 (89-91).

3 Vuk. pjes., knj. II, 1, v. 59.

4 Id., knj. I, 95, v. 4—6.

5 U pučkim molitvama, sveti je Nikola ''putnik i namjernik''. N. p. u Srbiji, na badnji dan, kućni starješina njega vapije ovako: ''Sveti Nikola, putniče i namerniče, molim ti se, pomozi mi na svakom

mom putu, u tavnoj gori i na mutnoj vodi!'' (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, g. 127). Zašto na badnji dan, bez ikakvog posebnog uzroka, starješina se moli sv. Nikoli, to se slabo tumači hristjanskim koledarom. Znamo pak da Svantevid baltički daje namjeru, ili sreću, a putuje svake noći. Putuje   jednako Odhin skandinavski. S druge strane, s namjernikom Nikolom možemo usporediti uve pučke

izvorne izreke: ''Što je Bog dao i namjerna'' — ''Namjerna je najbolja'' (Vuk. rječ., pod namjerna).

U narodnim pjesmama, dovle ispitanim, Gromovnik Ilija nam se očitovao radeći ovo glavno: upravlja gromom, drži do sebe ognjenu munju, zatvara i rastvara kišne oblake, gozbuje sjajno navrh sofre. Da su ta svojstva u Gromovnika Ilije starija od hristjanske preobrazbe, da je Gromovnik baš taki čak od pamtivijeka arijskog, to, osim rečenog, još utvrgjuje sva komparativna mitologija. Već indijskim ljudima vedičnoga doba ono sve vrši Gromovnik. Tima Indima Gromovnik jest Indra, snagom, smionošću i veličinom bog nad ostale bogove On sobom puni ajer i dva svijeta. Na nebu Indije, gdje mrke olujine, munjom presićene, goropade se i prolamaju jekom urnebesnom, najprvi, ili barem najoglašeniji bog, bude, dakako, Gromovnik. Ipak, Indra nije samosazdani bog; njega, silnog i ratobornog mladića, koji naglo, za cigli dan, raste, rodiše otac Nebo i mati Zemlja; a molitelji pjevači vedične himne uvijek obraćaju, prije Agniju (Ognju), pa Indri. Što se tiče Indrina djelovanja, on upravlja i udara gromom ili trijesom, koga drži u desnoj, ili u obima rukama. Indima Gromovnikov trijes privigja se različito, kao klin, dvostruko, stostruko, hiljadostruko pregiban, kao kijak, mlat, strijela1, kamen2, kojim bog nebo razlama.

1 Rigv., II, 12, v. 10.

2 Id. II, 30, v. 5. — IV, 22, v. 2 — VI, 22, V. 6.

Bilježimo strijelu i kamen gromovni, jer ulaze, kako ćemo to brzo viditi, i u naše pučko vjerovanje. Od groma Indrina ne luči se munja, kao što to biva u nas; ali opet Indra ''ragja oganj''.3 Eda bi dažd uz grom udario, pobožnici najtoplije se mole Indri: ''Daj nam od neba vodu, i dolje lijevaj daždevno mlijeko!''4 Eto buču dva konja Indrina, ''oblačna planina zaklikta, pljusak lijevajući'';5 vode, ''ričući kao krave, letom hitale, strujile k moru''.6 Gozbuje pak indijski Gromovnik još veće od našega. Na presveto pilo, na somu, njega, češće od ostalih bogova, dozivlju vedični molioci; dozivlju skoro u svakoj himni, tome silnome bogu upravljenoj. Kako bi sebe na borbu krijepio, ratnik Indra somom se opija. Moćni Indra ''vlada mirom i ratom''.1

3 ld., II, 12, v. 3.

4 Id, 10, v. 8.

5 Id., II, 11, v. 7.

6 Id., I, 32, v. 2.

1 Id., VIII, 37, v. 5.

Sličnost prikaza vedičnih s prikazama naših pjesama ide i dalje. Gdje je god govor, u nas, o Gromovniku i o Munji Ognjenoj, tu svegj dolazi i sveti Pantelija, koji ili mačem siječe, ili strijelom strijelja, ili, to ponajviše, vjetrom udara: ''Udri gromom, Gromovit Ilija, — udri ognjem, Ognjena Marija, — a ja vetrom sveti Pantelija''.2 Tako i u pjesmi Petranovićeve zbirke: ''Angjeli blago dijele'',3 guslar namijeni Panteliji ''velike vjetrove''.4 Po isti način, vedičnome Gromovniku pomažu, klikću, pjevaju, hrli i snažni vjetrovi, takozvani Maruti. Tih Maruta gospodar je Indra; brza četa Maruta svagda ga opkoljava, te uz njega ratuje; niko ne može da odoli, kad zajedno napadaju vjetreni Maruti i gromovni Indra. To će reći, da grom i veliki vjetrovi skupa idu, pri neslomljenoj sili oluje. Ovo je božje djelovanje tako zajedničko, da je naći u Rig-Vedi himnâ, a osobito bojnih peana, upravljenih, pod sjedinjenim naslovom, Indri i Marutima.

2  Ovo, i druga odnosna mjesta, opet gledaj gore, na str. 134.

3  Knj. II, 1.

4  v. 14. Isporedi što je o Panteliji rečeno u Dijelu V, na str. 53 (173), gdje u njemu ja nazreh, S razloga tu navedenih, nejako Sunce, što se uz vjetrove iz olujnoga oblaka odgaljuje. Ni ovdje ja ne mislim, da Pantelija zauze mjesto poganskog kakvog vjetrnog boga, nego da je to olujom zamračeno, slabačko Sunce, koje vjetrovi i Gromovnik, rastjeravši oblake, turaju opet na svijet božji. Barem je takav, u

Rigvedi, olujni prizor. Gromovnik Indra i vjetrovi Maruti driješe, u oluji, Zoru i Sunce, sapete od

nemani: koturati će Gromovnik sunčano kolo; Indra ''izvede Sunčev sjaj'' (Rigv., II, 19, v. 3); Indra učini, te ''Sunce stoji na nebu vidno svima'' (id. I, 52, v. 8). U nas, tijesni odnošaj megju Suncem i Gromovnikom izrazuje se, možda, i u pučkom običaju, da oni koji slave Gjurgjev dan često preslavljaju sv Iliju (Miličevića živ. Srba, Gl. XXII B. 107). Mi u Golemom Gjurgju narodnog pričanja opazismo veliko Sunce godišnje u maju mjesecu (Dio V, s. 30—48 (150—68).

Metnusmo naporedo malne čitav rad obojice Gramovnika, vedičnog i našeg. Moguće je, da i samo ime Perun nalazi se u Rig-Vedi. Gromovnika tri vedične himne uznose pod imenom, ili nazivom Pardžanja (Parjányas).5 Da je Gromovnik Pardžanja u svom biću, isti sa Gromovnikom Indrom, nema razložite sumnje, jer Pardžanja radi ono, što i Indra: praćen od Maruta, grmi silno i pušta olujne  dažde.1 Od Indre, koji osušenu zemlju daždom oplogjuje, ne razilazi se Pardžanja ni u tom, što mu se ističe moć plodonosna: ''Paržanja je onaj, koji plod izvodi u bilju a i u pastusima, u kravama i u ženama'', veli himna.2 Valjda amo spada naš epski izraz čudna i nejasna značenja: ''Ilija, mironosna vojvoda''. Po velikoj prilici, Paržanja jest arijski Gromovnik, prije nego se on, u daljoj vedičnoj  periodi, razvi u glasovitijeg Indru. Sanskritsko ime Parjányas, litvinsko Perkúnas, slavensko Perunъ, mnogima čini se jednako, i ako se, pri sravnjivanju, opaža glasovna koja neprilika.3 S imenom Gromovnika Peruna-Paržanje mi bi ovako uzlazili u zaglušno doba samog postanja arijskog.

5  Rigv., V, 83 — VII, 101 i 102. No se dosta često i drugdje imenuje kao bog oluje.

1 Vidi cijelu himnu V, 83.

2 Rigv., VII, 102, v. 2.

3  Krek, Einl., s. 388—9.

Osim pjesama, takogjer pučka prosta predaja pruža nam gragje za poznavanje mitičnog Gromovnika. O gromu, i o Gromovniku Iliji, dosta se govori u narodu. Indijska zamisao, u Rig-Vedi, da je grom kad strijela, a kad kamen,4 čvrsto se u nas udrža. Naš puk misli, da je u groma ''strjelica'',5 koja u obliku ''kamena'' leži u zemlji na onom mjestu, gdje grom udari.6 Čudni taj kamen sam izilazi, poslije nekoliko godina, na površinu, pa ko srećom njega nagje, nosi ga uza se, kao moćnu hamajliju.7 No, turobna je ''strjelica jesenja'', jer će babe gatalice nju ponamjestiti u red s drugim jakim i mrskim moćima.8 ''Jesenja strjelica'' očevidno nije drugo, no zadnji grom, kojim Gromovnik prestaje djelovati u vrijeme mrtve jeseni, te se onda i priroda umrtvuje. Što pak strjelica, ili kamen, poslije nekog vremena sam izilazi na zemlju, to je isti bogov grom, koji će na proljeće iznova jeknuti, te i prirodu uskrsnuti. Kad prvom započne Gromovnik romoriti, kad prvi put u godini zagrmi, to je u zdravlje svemu i svakome: ljudi još danas valjaju se onda po zemlji, kako ih one godine ne bi legja bolila.1 A strijelom, dašto gromovnom, još se kunu: ''Tako me strijela uvrh počeoka ne udrila!''2

4  Gledaj gore, na str. 140.

5  Slovaci je zovu ''Paromova (Perunova) strela''.

6  To je ''kamen bjelutak koliko veliki orah, glatko zatesan sa mnogijeh strana, te su na njemu postali mnogi uglovi'' (Vuk. živ. i ob., s. 66).

7  Vuk. živ. i ob., str. 66. Kao hamajliju od uroka, ušivaju i nose uza se takogjer komadić od drveta, koje grom zapali (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, s. 147).

8  Vrčevića niz prip., str. 226: ''.... iz jedne krpe izvadi i u dotični red ponamjesti vučji zub, papak od srne, jesenju strjelicu i iglu soldinjaču bez ušiju''.

1  Vuk. živ. i ob., str. 67.

2  Vuk posl.

U svakom času grom i gromovnik nisu pogodni. Usred ljeta, gdje najjače grmi, jeste, naravno, i najveća Gromovnikova epifanija. Ali bog, kao što može tada djelovati blagosovom plaha dažda i rose tihe, može, uskrativši te darove, suhim ognjem svojim biti i sve živo u svijetu. Od udara njegova  padaju ljudi: ''jeknu kao ranjenik ilijnštaka!''3 Opada žir sa hrasta, opadaju i lješnici i orasi, s istog ilijnštiika, ili julija, Gromovnikova mjeseca.4 Ako, naime, grmi na Ilijn dan (20 julija), misli se u narodu, da će se one godine ucrvljati, te opasti žir i lješnici i orasi.5 Pominjanje ovakog voća nije nipošto slučajno, već ono potječe iz stare religije. Za hrast sa žirom mi već znamo, da bijaše posvećen Perunu. No i lješnik namijeniše Gromovniku. Nema za to naročitog svjedočanstva u pogledu slavenskog boga, al ga ima za Gromovnika germanskog: lješnik pripadaše Thôrru.6 Što se tiče oraha,  on brani od groma, u praznovjerju pučkom na otoku Siciliji.7

3  Vrčevića niz prip., str. 131.

4  Ilijnštak, u jekavskom narječju, znači julij, a to je mjesec Ilijnski, mjesec Gromovnika.

5  Vuk. živ. i ob., str. 67 — Milićevića živ. Srba, Gl. XXII, str. 106.

6  Vidi navod iz Mannhardt-ovih Germanische Mythen u Gubernatisa, Myth. des Plantes, pod Noisetier. Jednako pripadaše i njemačkome Donaru. U gornjem Pfalzu, kad bjesni oluja, prosti ljudi u okvire od prozora meću lješnikovih grančica (Kuhn, Herabk. des Feuers, s. 202).

7  Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Noyer.

Još je znamenitije ono što se u našem narodu kaže, da sveti Ilija, po zapovijedi božjoj, gromom gagja i bije gjavole.8 A tako silno boje se gjavoli groma, da je nastala poslovica: ''uzvrdao se kao gjavo ispred groma''. Kad grmi, nipošto se ne valja krstiti: rasplašeni vragovi mogli bi pod krst, a to se zna, da grom u krst ne će. Pučko govorenje ovo čini se posvo hristjansko, a naprotiv pogansko je baš do gola. U Švetskoj priča se o divovima, koji se boje groma Thôrrova. Kad Gromovnik grmi, od straha stiskuju se divovi, pa kao klupka, ili kruglje, kotrljaju se niz brda u livade, bježeći i zaklanjajući se megju kosioce.9 Nego je ta prestava još davnija od skandinavske mitologije. Gromovnik Indra, kad grmi, bije redom sve vragove vedične, koji sapinju daždevne oblake, to Vala, Ahi, Pipru, Pani, Namući, Çušna, Vritra. Kivan je Gromovnik osobito na iziješnoga Çušnu, ''dušmanina žetve'',1 pa još i više na ogromnu zmiju Vritru, koja razastire maglu i siplje grad,2 i koju on neprestano goni: Indra je nazvan Vritrahan, ''ubilac Vritre''. Svojim gromom bog gagja neman, pa eto ''rastvori zaprtu pećinu vodâ'';3 nad lješinom Vritre vode zastrujile.

8  Vuk. živ. i ob., str. 66.

9  Grimm, Deutsche Myth., s. 835—6.

1 Rigv., II, 19, v. 6 — IV, 16, v. 12.

2 Id., I, 32, v. 13.

3 Id., l, 32, v. 11.

Dakle, vragovi naši i divovi skandinavski, u prvom zametku mitičnom, ukazuju se kao crni arijski duhovi, koji napastuju oblacima i božjoj blagodati plaha dažda; no, na visokom poprištu neba, Gromovnik protiv njih žestoki boj bije; tad tutnji oluja, a lijeva se voda. Crnogorska poslovica veli: ''ljetni je dažd kô i vojska'',4 a druga poslovica: ''gràd je kâ i vojska'', možda i to na tamni spomen one vojne nebesne.5 Jasniji spomen biti će ovo drugo: kad pada grad, gdjekoji ljudi, kako bi gràd prestao, hoće iznijeti pred kuću sofru sa žlicama, a gdjekoji, u Grblju kotorskom, zapaliće granu lovorike, ili će baciti napolje lopatu žeravice.6 Na bogovskoj sofri vidismo Gromovnika gdje gozbuje, eda bi jak postao; suviše, vidismo ga ubojnika, ognjem oružana. Pomenuti običaj kao da je mimika božjeg čina, a i ponuda bogu. Da gràd prestane, na nekim mjestima sad se i puške izbace na zloduhe i na vještice u olujnome oblaku,7 a mnogi vjeruju, da su kašto vještice i pogogjene, pa s oblaka strovaljene na zemlju. Je li ovakovo vjerovanje poteklo iz srednjega vijeka, gdje demonologija bijaše sasvim mah otela, te i vještičine razmetahu se posvuda, ili je to izvorna pomisao slavenska i arijska, ja ne bih hotio   presuditi.1 U ostalom, vještice pominje Rig-Veda, baš pri borbi Gromovnika: nubilac Vritre potjera vještice''.2

4  Vuk. posl.

5  Kažem ja ovo vrlo dubitativno, jer se sad poslovice razumijevaju ovako: dažd ili gràd, nekud udari, a nekud i ne udari (Vuk. posl., na str. 45).

6  Vuk. rječ., pod Gràd. Protiv gràda bilo u Rimljana drugih, no jednoznačnih, običaja: dizahu krvavih sjekira prema nebu, ili crvenom čohom zastirahu kućni mlin.

7  Na zloduhe primijenjeno je i slavljenje hristjanskih zvona, kad je zlo vrijeme, a gràd prijeti ljetini. Radi toga se negda zvonilo po svoj Europi, pa i u nas, gdje se običaj osobito uporno još drži u Spljetu i

u spljetskoj okolici. U Europi, barem u Njemačkoj, takogjer pucalo se na olujne oblake.

1 Radi toga, ja uopće ispuštam vještice iz ovoga rada. U pogledu njih, čini mi ge mučno lučiti nazore poganske od hristjanskih. .

2 Rigv., II, 20, v. 7.

Eto iznijesmo sliku Gromovnika, koji gromom mlati opake duhove, i navedosmo pri tom mnoge običaje u puku, s kojih je ona slika još punija. Česti se običaji tu pripletoše, pošto suzbijanje vragova ljetne žetve bijaše najmučniji i najviši čin boga gromovitog. Svojom sućuti, pobudom svojom, božji čin praćahu ljudi. Ori se po nebu zamračenom prejaka grmljavina, a nije kiše; to je još neriješen boj megju Gromovnikom i vragovima žetve. Iz šturih oblaka siplje se gràd zatorni; to časom pretežu vragovi. Ali, uz manju grmljavu, eno, najposlije, svrnu se k zemlji žednoj plahi dažd, razli se  očekivana voda; to je svršetak borbe i pobjeda bijeloga Gromovnika nad četom crnih dušmana božjih i

ljudskih. Rastreskao ih bog ''bijelim'' svojim gromom!3 Ovi je prizor tim uzvisitiji, što se fizičnim zakonom zbiva na velikoj visini neba. Zimi oblaci su niži, nego li ljeti. Krupne kaplje ljetnih plahih dažda padaju sa visoka. Navrh neba uzvio se Gromovnik, te brižljivo lebdi nad zemaljskom žetvom svojih vjernika. Gromovniku klanjaja se ljudi, u svečanim časima njegove borbe Ako sada, u spljetskim varošima, kad je vrijeme olujno, a čeljad po kućama užeže oganj, te unj baci bilje mirisavo, osobito kadulje, pa se žene, djeca i starci okolo ognjišta vruće mole Bogu3a, ovaj bog, u davno doba, doista bijaše Gromovnik. Boga slavili vjernici u velike i o ljetnom godu njegovu, pa se i od toga sačuva sve do danas trag jedan u izuzetnom štovanja Ilijnoga dana, sa strane muhamedanskih Srba i Hrvata. U Bosni, naši ljudi Muhamedove vjere još svetkuju Ilija dan, kako svetkuju i dan Gjurgjev. Njihova jedna poslovica za Iliju dan veli: ''Do podne Alija, od podne Ilija3b''.

3  U pjesmama narodnim, kadikad grom je ''bijel''.

3a Dostavljeno meni od spljetskoga prijatelja.

3b Vuk. posl. To će reći: svetac je naš, kao i vaš, turski i hristjanski.

Na dva tri li mjesta, mi našemu Gromovniku primakosmo Gromovnika germanskog. Nego, i u cjelini skandinavski Thôrr, njemački Donar, kao da je, po nazivu i po biću, čiti naš Gromovnik. Stječu se potpuno dva boga, slavenski i germanski, ili barem nema niti jedne crte, koja bi ih mogla odvojiti. Germanski je Gromovnik najjači i najsilniji od svih bogova, osim vrhovnoga Odhina, koji mu je roditelj, dok mu je mati Zemlja. Presnažnog, al tankovitog i krasnog mladića, odlikuje rigja brada. Thôrr je nazvan ''rigjobrad'': trese bradom, a gnjevi se; u bradu kad puše, ječi kroz oblake grom; rigjoj mu bradi mole se pobožnici.4 Zakleti je neprijatelj divovima, koje gromom gagja i rastura: da nije Thôrra, veli skandinavska jedna poslovica, divovi bi mah preoteli. I oni su kivni na njega. Jedan mu div kradom ote grom, i zakopa ga osam milja ispod zemlje. Thôrrov je grom mlat čudotvorni: kad je bačen na divove, koji pred njim strepe, mlat se sam po sebi vraća bogu u ruku. Božanstveni taj mlat oživiti će i mrtve kosti; on posvećuje, kao što ljudsku lješinu, tako i mladu nevjestu.1 Mlat je kamenit, pače zapravo jest ''kamen'', hamar.2 Zove se i mjölnir, koja riječ živo sjeća na starosl. mlъniju i na našu munju ognjenu.3

4  Mi ovdje ne zaboravljamo, da je bila kijevskome Perunu, na glavi srebrnoj, rigja brada od zlata (gore na s. 130). Rigjost imala bi znamenovati oganj Gromovnikove strijele.

1  Sad bolje razumijemo ono, što rekosmo na str. 142, da naši ljudi, kad nagju gromovni kamen, nose ga uza se kao moćnu hamajliju.

2  Hamar (hammer) u prvom je značenju tvrdi kamen, pa onda mlat (Grimm, D. M., s. 151).

3  U istoj germanštini starosjevernoj ima i riječ myln, što znači oganj (Miklošić, Etym. Wört, pod

melnija — Grimm D. M., Nachtr. zur s. 150).