11

STANOVNIK

Za mene više nije bilo vježbi sanjanja jer sam se na njih već navikao. U sljedećoj prigodi kada sam sreo don Juana, dodijelio mi je vodstvo dviju žena nje-

gove generacije: Florinde i Zuleice, dvije njegove prisne prati- lje. Njihovi se upiti nisu odnosili samo na vrata sanjanja, već na različite načine na koje se može koristiti energetsko tijelo. Njihovi savjeti nisu potrajali dovoljno dugo da bi na mene ostavili znatniji utjecaj. Odavale su dojam kao da ih više za- nima provjeravanje mojih  sposobnosti  nego  poučavanje  kako da  napredujem.

»Ne postoji ništa više čemu bih te mogao poučiti o sanja- nju«, rekao je don Juan kada sam ga upitao kako će se odvija- ti moje daljnje naukovanje.

»Moje je vrijeme na ovoj zemlji pri kraju. Florinda ostaje. Ona će te upućivati, ne samo tebe, već i sve moje učenike.«

»Hoće li nastaviti moje vježbe  sanjanja?«

»Ne znam, a ne zna ni ona. Sve ovisi o duhu, stvarnom ig- raču. Mi sami nismo igrači. Tek smo pioni u njegovim rukama. Slijedeći naredbe duha, mogu ti samo reći da postoje i četvrta vrata sanjanja, ali te kroz njih više ne mogu voditi.«

»Čemu izazivati moju znatiželju? Volio bih o tome sve saznati.«

»Duh to ne prepušta tebi ili meni na volju. Dužan sam ti ocrtati četvrta vrata sanjanja, sviđalo mi se to ili ne.«

Don Juan mi je stao objašnjavati kako pred četvrtim vra- tima sanjanja energetsko tijelo putuje određenim, vrlo kon- kretnim mjestima, te postoje tri načina na koja se koriste čet- vrta vrata: jedno je putovanje konkretnim mjestima ovoga svijeta; drugo je putovanje konkretnim mjestima izvan ovoga svijeta; treće je putovanje mjestima koja postoje samo u na- mjerama drugih. Tvrdio je kako je posljednje putovanje najza- htjevnije i najopasnije od svih triju načina putovanja, te je uje- dno i osobita sklonost starih vračeva.

»Što da učinim sa spoznajom u koju si me uputio?, pitao sam.

»Za sada ništa. Zapamti je i sačuvaj sve dok ti ne bude po- trebna.«

»Misliš li time reći da prođem kroz četvrta vrata sam, bez ičije pomoći?«

»Možeš li to učiniti ili ne ovisi samo o duhu.«

Iznenada je prestao govoriti o toj temi, ali nije ostavljao dojam da bih trebao pokušati dostići i proći kroz četvrta vrata sanjanja posve sam.

Don Juan mi je potom zakazao posljednji susret kako bi mi dao, kako je rekao, vračarski oproštaj: završno kazivanje o mo- jim vježbama sanjanja. Naložio mi je neka doputujem u maleni gradić u južnom Meksiku gdje su on i njegovi pratioci živjeli.

Doputovao sam kasno poslijepodne. Don Juan i ja sjeli smo u trijem njegove kuće na neudobne klimave stolce prekri- vene debelim jastucima koji su presezali veličinu stolaca. Don Juan se smijao i zadirkivao me. Stolci su bili poklon jedne žen- ske članice njegove generacije, te smo na njih morali sjesti kao da nas pritom ništa ne smeta, posebice on sam. Stolci su kup- ljeni za njega u Phoenixu, Arizoni, te su uz mnoge poteškoće dovezeni u Meksiko.

Don Juan me zamolio neka mu pročitam pjesmu Dylana Thomasa koja je za mene navodno imala posebno značenje u tom trenutku.

Žudio sam krenuti dalje Od siktanja istrošene laži

I neprestanog zazivanja starih strahova

Što narastaju sve strasnije dok dan Zamire za brežuljcima u duboko more....

Žudio sam krenuti dalje ali sam u strahu; Život, iako ga proveo nisam, mogao bi buknuti Iz stare laži što plamsa na zemlji

I uspinjući se vatrenim jezičcima u uzduh, ostavlja me napola slijepog.

Don Juan je ustao i rekao da će krenuti u šetnju trgom u središtu grada. Zamolio me je da ga pratim. Zaključio sam da je pjesma u njega ostavila loš dojam, te ga se nekako morao osloboditi.

Došli smo do trga a da cijelim putem nismo izgovorili ni riječi. Nekoliko smo se puta prošetali uokolo, još uvijek ne iz- govarajući ni riječ. Na trgu je bilo mnogo ljudi što su miljeli tr- govinama na ulicama što su bile okrenute prema istoku i sje- veru parka. Sve su ulice oko trga bile neravno popločane. Zgrade su bile visoke ravnih krovova, ispranih zidova okreče- nih u bijelo i plavo ili smeđe obojenih vratiju. Na jednoj strani ulice, blok dalje od trga, ponad visokih zidova goleme kolo- nijalne crkve koja je nalikovala maurskoj džamiji, ocrtavali su se obrisi jedinog hotela u gradu. Na južnoj su se strani nalazi- la dva restorana koja su na neobjašnjiv način unosno poslova- la jedan pored drugog, služeći doslovce isti jelovnik po istim cijenama.

Prekinuo sam šutnju upitavši don Juana ne nalazi li da je zaista neobično što su oba restorana gotovo posve ista.

»Sve je moguće u ovom gradu«, odvratio je.

Način na koji je to rekao pobudio je u meni osjećanje ne- lagode.

»Zašto si tako živčan?, upitao je s ozbiljnim izrazom lica.

»Znaš li nešto što mi ne želiš reći?«

»Zašto sam živčan? To je zaista smiješno pitanje. Pored te- be sam uvijek živčan, don Juane. Ponekad i više nego ostali.« Činilo se da se zaista trudi da se ne nasmije. »Naguali zai-

sta  nisu  najprijateljskije  raspoložena bića  na  zemlji«,  rekao je

tonom obrane naguala. »Naučio sam to težim putem, razdra- žen svojim učiteljem, strašnim nagualom Julianom. Sama me je njegova prisutnost na smrt užasavala. Kada bi običavao zu- riti u mene, uvijek sam pomišljao kako moj život ne vrijedi ni pišljiva boba.«

»Bez svake sumnje, don Juane, i ti na mene tako utječeš.« Srdačno se nasmijao. »Ne, ne. Svakako pretjeruješ. U us-

poredbi s ostalima, ja sam anđeo.«

»Možda i jesi anđeo u usporedbi s drugima, izuzevši činje- nice što preda mnom nije nagual Julian da bih te s njime mo- gao uspoređivati.«

Za trenutak se nasmijao, a potom opet uozbiljio.

»Ne znam zašto, ali zaista sam uplašen«, objasnih.

»Misliš li da imaš razlog što si uplašen?«, upitao je i stao kako bi me dobrano odmjerio pogledom.

Njegov je ton glasa i uzdignuti pogled ostavio na mene dojam da sumnja kako znam nešto što mu ne želim otkriti. Očigledno je očekivao da mu se povjerim.

»Tvoje me ustrajavanje navodi da posumnjam«, rekao sam, »jesi li siguran da nisi jedan od onih koji imaju skrivenu kartu u rukavu?«

»Imam skrivenu kartu u rukavu«, priznao je i nasmijao se.

»Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome da u ovom gradu posto- ji nešto što čeka na tebe. Sam ne znaš što je to ili znaš ali mi ne želiš reći ili o svemu nemaš pojma.«

»Što me ovdje očekuje?«

Namjesto da mi odgovori, don Juan iznenada promijeni smjer kretanja, te smo nastaviti šetati uokrug trga u posve- mašnjoj šutnji. Nekoliko smo puta obišli trg, tražeći mjesto gdje bismo mogli sjesti. Tada skupina mladih žena ustane s klupe i otiđe.

»Tijekom svih ovih godina opisivao sam ti domorodačke tehnike vračeva drevnog Meksika«, rekao je don Juan kada je sjeo na klupu i pokretom ruke mi pokazao da ga slijedim.

S vladanjem nekoga tko mi to nikada ranije nije rekao, stao mi je iznova kazivati sve ono što mi je već rekao stotina- ma puta: da su stari vračevi, vođeni krajnje sebičnim porivima, sve snage uložili u usavršavanje tehnika koje su ih odvodile sve dalje od razbora i duhovne uravnoteženosti, te da su napo- sljetku postali posve iscrpljeni kada su njihove složene vježbe i vjerovanja postali isuviše zahtjevni da bi ih više mogli vježbati.

»Vračevi drevnih vremena, dakako, živjeli su i boravili u ovoj oblasti«, rekao je motreći na moju reakciju. »Ovdje, u ovom gradu. Ovaj je grad sagrađen na temeljima grada u ko- jem su obitavali. Ovdje, u ovom kraju vračevi drevnih vreme- na provodili su sve svoje naume.«

»Jesi li siguran u to, don Juane?«

»Ja jesam, a i ti ćeš uskoro biti.«

Moja me je uznemirenost nagonila da učinim nešto prema čemu sam osjećao samo odbojnost: da se usredotočim na sa- moga sebe. Don Juan, osjetivši moju nelagodu, poticao me je na to.

»Vrlo uskoro saznat ćemo jesi li ili nisi nalik starim vrače- vima ili, pak, nalik modernim«, rekao je.

»Izluđuješ me svim tim neobičnim i čudnim riječima«, prosvjedovao sam.

Provevši s don Juanom trinaest godina već sam se navikao da prije svega uvijek osjećam panični strah kao nešto što me je čekalo na svakom uglu, samo iščekujući pogodan trenutak da bukne svom snagom.

Činilo se da don Juan oklijeva. Primijetio sam letimične poglede koje je bacao na crkvu. Bio je čak i zbunjen. Kada bih mu se obraćao, uopće me nije slušao. Morao sam ponoviti pi- tanje, »Čekaš li nekoga?«

»Da, čekam«, odvratio je. »Svakako čekam. Samo ispitujem okolinu. Prekinuo si me u promatranju okoline energetskim tijelom.«

»Što osjećaš, don Juane?«

»Moje energetsko tijelo osjeća da je sve na svome mjestu. Predstava će se odigrati večeras. Ti si glavni protagonist. Ja sam karakterni glumac s malom ali značajnom ulogom. Nastu- pam u prvom činu.«

»O čemu, za ime Božje, govoriš?«

Nije mi odgovorio. Znalački se nasmijao. »Pripremam po- godno tlo«, rekao je. »Zagrijavajući te, tako da kažem, izoštra- vajući zamisao da su moderni vračevi naučili tešku pouku. Shvatili su da mogu imati dovoljno energije da budu slobodni jedino ako ostanu posve nepovezani s bilo čime. Riječ je o po- sebnom obliku neprijanjanja koji ne nastaje iz straha ili nezna- nja, već iz uvjerenja.«

Don Juan je zastao i iznenada ustao, ispruživši ruke ispr- va pred sebe, na strane, a potom iza sebe. »Učini isto«, savje- tovao me je. »To opušta tijelo, a moraš biti vrlo opušten kako bi se mogao suočiti s onime što te večeras očekuje.« Široko se nasmijao. »Ili posvemašnje neprijanjanje ili potpuno preda- vanje - to je ono što te večeras očekuje. Riječ je o izboru o ko- jem svaki nagual moje generacije mora sam donijeti odluku.« Sjeo je i duboko udahnuo. Ono što je rekao činilo se da mu je oduzelo svu energiju.

»Mislim da mogu razumjeti neprijanjanje i predavanje«, nastavio je, »jer imam tu prednost što poznajem dva naguala: mog dobročinitelja, naguala Juliana i njegovog dobročinitelja, naguala Eliasa. Bio sam svjedokom njihove međusobne razli- čitosti. Nagual Elias bio je u tolikoj mjeri neprionuo da se mo- gao odreći dara moći. Nagual Julian je također bio neprionuo, ali ne dovoljno da bi se mogao odreći takvog dara.«

»Sudeći prema načinu na koji govoriš«, rekoh, »rekao bih da imaš namjeru prirediti mi neku vrst probe večeras. Je li to istina?«

»Nemam moći da ti priredim probu bilo koje vrste, ali duh ima takvu moć.« Rekao je  to  sa smiješkom,  a potom dodao,

»Ja sam samo njegov posrednik.«

»Što će mi duh učiniti, don Juane?«

»Sve što ti mogu reći jest da ćeš večeras biti poučen sanja- nju na način na koji se sanjanju poučava, ali tu poduku nećeš primiti od mene. Netko će drugi biti tvoj učitelj i voditi te večeras.«

»Tko će biti moj učitelj i vodič?«

»Posjetitelj koji za tebe može biti veliko ili nikakvo iznena- đenje.«

»Kakvu ću poduku u sanjanju dobiti?«

»Riječ je o poduci o četvrtim vratima sanjanja, i to u dva dijela. Prvi ću ti dio sam objasniti. Drugi dio nitko ti ne može objasniti jer njegovo ostvarenje ovisi samo o tebi. Svi naguali moje generacije bili su podučeni u ta dva dijela, ali nijedna poduka nije nalikovala drugoj; bile su posebno smišljene kako bi odgovarale naravi nagualove ličnosti.«

»Tvoje mi objašnjenje nimalo ne pomaže, don Juan. Po- stajem sve  živčaniji.«

Za dugi smo trenutak ostali šutjeti. Bio sam uznemiren što ništa drugo nisam bio u stanju reći izuzevši uvijek iznova do- dijavati.

»Kao što već i sam znaš, izravno opažanje energije za mo- derne je vračeve pitanje osobne sklonosti«, rekao je don Juan.

»Samodisciplinom postižemo sve zahvate sa spojnom točkom. Za stare vračeve pomicanje je spojne točke bila posljedica nji- hova podvrgavanja drugima, svojim učiteljima koji su ostvarili takvo pomicanje mračnim postupcima, te ih svojim učenicima darovali kao dar moći.

»Za nekoga sa znatnijom energijom no što je naša moguće je učiniti nešto takvo«, nastavio je. »Na primjer, nagual Julian mogao me je preobraziti u bilo što što bi poželio, u vraga ili sveca. Ali, on je bio bezgrešan nagual, te me je ostavio da bu- dem kakav jesam. Stari vračevi nisu bili tako bezgrešni i svo- jim su neprestanim nastojanjem da zavladavaju svime, stvorili stanje mraka i užasa koje se prenosilo od učitelja na učenika.«

Ustao je i promotrio sve oko nas. »Kako vidiš, ovaj grad nije velik«, nastavio je, »ali posjeduje jedinstvenu privlačnost za ratnike moje generacije. Ovdje je izvorište onoga što jesmo i izvorište onoga što ne želimo biti.

»Budući da sam pri kraju svog vremena postojanja na ovoj zemlji, moram ti prenijeti stanovite pripovijesti, dovesti te u vezu sa stanovitim bićima, upravo ovdje, u ovom gradu, upra- vo onako kako je to moj dobročinitelj učinio sa mnom.«

Don Juan je rekao kako govori o nečemu što i sam dobro znam, te kako sve što jest i sve što zna duguje svom učitelju, nagualu Julianu. On je, pak, sve naslijedio od svog učitelja, naguala Eliasa. Nagual Elias od naguala Rosenda; on od na- guala Lujana; nagual Lujan od naguala Santisebastijana; a na- gual Santisebastijan od naguala Sebastiana.

Iznova mi je rekao, vrlo službenim tonom, nešto što mi je objašnjavao nebrojeno puta ranije, da je postojalo osam na- guala prije naguala Sebastiana, ali da su se međusobno znat- no razlikovali. Njegovali su drugačiji pristup vračanju, druga- čiju predodžbu o njemu, iako su svi potjecali s istog stabla vra- čanja.

»Sada se moraš prisjetiti i ponoviti mi sve što sam ti govo- rio o nagualu Sebastianu«, zahtijevao je.

Njegov mi se zahtjev doimao neobičnim, ali sam ipak po- novio sve što mi je on ili njegovi pratioci rekli o nagualu Se- bastianu i mitskom starom vraču, prkosniku smrti koji je bio poznat kao stanovnik.

»Znaš i sam da nam prkosnik smrti u svakom pokoljenju daruje dar moći«, rekao je don Juan. »Osobita priroda tog da- ra moći mijenja smjer našeg nastojanja.«

Objasnio mi je kako je stanovnik, kao vrač iz stare škole, sve tajne pomicanja spojne točke naučio od svojih učitelja. Bu- dući da za sobom ima po svoj prilici tisuće godina neobičnog života i svjesnosti - obilje vremena da se  sve usavrši - sada zna kako da dostigne i zadrži stotine, ako ne i tisuće položaja spojne točke. Njegovi su darovi bili planovi pomicanja spojne točke na određena mjesta, kao i upute kako da učvrsti spojnu točku na svakom od tih položaja kao krajnje srašćivanje.

Don Juan je bio na visini svoje poučavateljske uloge. Nika- da ga nisam vidio u dramatičnijem raspoloženju. Da ga nisam tako dobro poznavao, mogao bih se zakleti da je njegov glas

izraz nekoga tko je duboko zabrinut ili opsjednut strahom. Njegove su kretnje ostavljale na mene dojam dobrog glumca koji pokazuje stanovitu dozu uzbuđenosti i brige oko savrše- nog izraza svoje uloge.

Don Juan je zurio u mene, te je tonom i pokretima neko- ga tko mora priopćiti važnu tajnu, rekao da je, na primjer, na- gual Lujan od stanovnika primio dar pedeset položaja. Ritmi- čki je klimao glavom kao da me šutke moli da valjano razmo- trim ono što je maločas rekao. Šutio sam.

»Pedeset položaja!«, uskliknuo je u čudu. »Za dar bi jedan ili najviše dva položaja spojne točke biti posve dovoljni.«

Stresao  je  ramenima,  pokazujući  kako  je  sav  u  čudu.

»Rečeno mi je da je stanovniku zaista bio drag nagual Lujan«, nastavio je. »Sklopili su tako prisno prijateljstvo da su bili do- slovce nerazdvojni. Rečeno mi je da su stanovnik i nagual Lu- jan običavali prisustvovati na ranoj misi jutrom u crkvi.«

»Upravo ovdje, u ovom gradu?«, zapitao sam iznenađen.

»Upravo ovdje«, odvratio je. »Po svoj su prilici sjedili upra- vo na ovome mjestu, na drugoj klupi, prije stotinu godina.«

»Nagual Lujan i stanovnik uistinu su šetali ovim trgom?«, upitao sam ponovo, ne mogavši savladati svoje iznenađenje.

»Itekako!«, uskliknuo je. »Doveo sam te ovamo večeras jer me je pjesma koju si mi čitao podsjetila da je vrijeme da se upoznaš sa stanovnikom.«

Panični me strah obuzeo brzinom munje. Za trenutak sam morao disati na usta.

»Već smo razgovarali o neobičnim postignućima vračeva drevnih vremena«, nastavio je don Juan. »Teško je, međutim, kada valja govoriti u apstraktnim pojmovima bez znanja i poz- navanja iz prve ruke. Od sada pa do svanuća mogu ti ponav- ljati nešto što je za mene kristalno jasno, ali tebi nemoguće razumjeti ili povjerovati jer ne posjeduješ nikakvo praktično poznavanje stvari.«

Ustao je i promatrao me od glave do pete. »Krenimo u cr- kvu«, rekao je. »Stanovnik voli crkvu i njezinu okolicu. Sigu- ran sam da je kucnuo trenutak da krenemo onamo.«

Vrlo sam rijetko za svoga poznanstva s don Juanom osje- ćao takvu strepnju. Bio sam posve omamljen. Cijelo mi je tije- lo drhtalo kada sam ustao. Želudac mi je bio prilijepljen uz ki- čmu, ali sam ga ipak slijedio bez riječi, dok su mi koljena kle- cala kako smo se približavali crkvi svakoga puta kada bih za- koraknuo. Za vrijeme dok smo prelazili kratki put između trga do kamenih stepenica crkve, mislio sam da ću se onesvijestiti. Don Juan me je obrglio kako bi me pridržao da ne padnem.

»Evo stanovnika«, rekao je opuštenim tonom kao da je upravo vidio starog prijatelja.

Pogledao sam u pravcu u kojem je pokazivao, te ugledao skupinu od šest žena i tri muškarca na kraju crkvenog hodni- ka. Moj brzi i panični pogled nije zapazio ništa neobično na tim ljudima. Nisam čak mogao ustanoviti ni da li izlaze iz cr- kve ili ulaze u nju. Zapazio sam, međutim, da su se posve slu- čajno okupili. Nisu bili zajedno.

Kada smo don Juan i ja došli do malenih vratiju koja su bila urezana u crkvenim masivnim drvenim portalima, tri su žene ušle u crkvu. Tri muškarca i preostale tri žene bili su na odlasku. Zahvatila me je posvemašnja pometenost, te sam gle- dao u don Juana ne bih li od njega dobio kakvu uputu. Pokre- tom ruke pokazao je na spremnik svete vode.

»Moramo poštovati pravila i suzdržavati se«, prošaptao je.

»Gdje je stanovnik?«, upitao sam šapatom.

Don Juan je namočio prste u spremište i načinio znak kri- ža. Zapovjednim pokretom ruke naložio mi je da učinim isto.

»Je li stanovnik bio jedan od muškaraca koji su izišli?«, prošaputao sam gotovo u don Juanovo uho.

»Ne«, odvratio je. »Stanovnik je jedna od triju žena koja je ostala. Ona s crnim rupcem.«

U tom se trenutku žena u crnom rupcu okrenula prema meni, nasmiješila se i kimnula mi glavom.

U jednom sam skoku bio kod vratiju i izletio van.

Don Juan je potrčao za mnom. Nevjerojatnom brzinom me dostigao i uhvatio za rame.

»Kamo ćeš?«, upitao je, tresući se od smijeha.

Čvrsto me je držao za ruku dok sam snažno udisao svjež zrak. Vidljivo sam drhtao. Grohoti smijeha su mu nadirali iz grla nalik valovima oceana. Snažno sam se istrgao iz njegova zagrljaja i krenuo niz trg.  Slijedio me je.

»Nikada nisam pomišljao da ćeš se toliko uzrujati«, rekao je dok su mu tijelom prolazili novi grčevi smijeha.

»Zašto mi nisi rekao da je stanovnik žena?«

»Onaj  vrač  ondje  prkosnik je  smrti«,  rekao je  svečano.

»Za takvog vrača, toliko vještog u pomicanju spojne točke, biti muškarac ili žena samo je stvar izbora. To je prvi dio pou- ke u sanjanju za koji sam ti rekao da će te svakako poučiti. Prkosnik smrti je tajanstveni posjetitelj koji će te voditi kroz pouku.«

Zakašljao se od smijeha. Ostao sam bez riječi. Iznenada me je zahvatio nenadani bijes. Nisam bio bijesan na don Jua- na ili na sebe ili na bilo koga drugoga. Bio sam jednostavno bijesan što me navelo da se osjećam kao da će mi se grlo i vratni mišići rasprsnuti.

»Vratimo se u crkvu«, viknuo sam i u tom trenutku nisam mogao prepoznati vlastiti glas.

»No, no«, rekao je blago. »Ne moraš samo tako skočiti u vatru. Promisli. Procijeni. Odmjeri stvari. Ohladi svoju užare- nu glavu. Nikada u životu nisi bio izložen takvom ispitu. Sada ti je potrebna samo smirenost.

»Ne mogu ti reći što da učiniš«, nastavio je. »Kao i svaki drugi nagual mogu te samo izložiti izazovu nakon što ti kažem na sasvim uopćen način sve što je bitno. To je jedan od nagu- alovih zahvata: reći sve a da ništa ne kažeš ili pitati bez pita- nja.«

Htio sam sve to završiti što je brže moguće. Don Juan mi je, međutim, rekao da će mi ovakav predah vratiti ono malo samopouzdanja što mi je preostalo. Moja su koljena popuštala. Uočivši to, don Juan me je posjeo na klupu i sjeo pokraj mene.

»Prvi je dio vježbi sanjanja u spoznaji da žensko ili muško obličje nisu krajnja stanja postojanja, već su posljedica određe- nog čina položaja spojne točke«, rekao je. »Taj je čin, dakako,

stvar volje i vježbanja. Budući da je to pitanje skriveno u srci- ma starih vračeva, sami oni ga mogu i rasvijetliti.«

Možda zato što je to bila jedina razborita stvar koju sam mogao učiniti, stao sam raspravljati s don Juanom. »Ne mogu ni prihvatiti ni povjerovati u ono što govoriš«, rekao sam. Os- jetio sam kako mi vrućina oblijeva lice.

»Vidio si ženu«, smijao se don Juan. »Misliš li da je sve to prijevara?«

»Ne znam što da mislim.«

»Ono biće u crkvi prava je žena«, rekao je odlučno. »Zašto bi to za tebe bilo u tolikoj mjeri uznemirujuće? Činjenica što je rođena kao muškarac stvar je samo moći zahvata starih vra- čeva. To te ne bi trebalo iznenaditi. Već si otjelotvorio sva na- čela vraćanja.«

Činilo se da će se moja utroba rasprsnuti od napetosti. Optužujućim tonom, don Juan je ustvrdio kako mi je stalo sa- mo do raspravljanja. Napregnutom sam mu pažnjom objasnio biološku osnovu ženskog i muškog obličja.

»Sve ja to razumijem«, odvratio je. »I u pravu si kada to tvrdiš. Tvoja je pogreška u tome što svoje tvrdnje želiš učiniti univerzalnima.«

»Ono o čemu govorimo osnovna su načela«, viknuo sam.

»Bit  će  svojstvena  čovjeku  na  ovom  ili  bilo  kojem  mjestu  u svemiru.«

»Točno, točno«, rekao je tiho. »Sve što kažeš istinito je sve dok tvoja spojna točka leži na uobičajenom mjestu. Onoga tre- nutka kada se pomakne preko stanovitih granica našeg svaki- dašnjeg svijeta više nije u svojoj uobičajenoj funkciji, te nijed- no od načela kojih se pridržavaš više nemaju cjelokupne vri- jednosti o kojoj ti govoriš.

»Tvoja je pogreška što zaboravljaš da je prkosnik smrti prešao takve granice tisućama i tisućama puta. Ne moraš biti genij da shvatiš da stanovnik više nije ograničen istim silama koje  tebe  ograničavaju.«

Rekao sam mu da moj prigovor, ako je to i bio prigovor, nije usmjeren protiv njega, već prihvaćanja praktične strane

vraćanja koji mi je dosada bio u tolikoj mjeri nategnut da mi nikada niti nije predstavljao pravi problem. Priznao sam kako sam kao sanjač prisiljen priznati, polazeći od iskustva, kako je u sanjanju sve moguće. Podsjetio sam ga da me je sam upući- vao i utvrđivao u tom uvjerenju, zajedno s upućivanjem u pot- punu spokojnost uma. Ono na što me je upućivao u slučaju stanovnika graničilo je s ludilom. Mogla je to biti tema samo za sanjanje, ali nikako ne i svakidašnji svijet. Dao sam mu do znanja da je njegov prijedlog za mene posve neprihvatljiv.

»Čemu takva nasilna reakcija?«, upitao me je sa  smiješ- kom.

Njegovo me je pitanje zateklo nespremnog. Bio sam pos- tiđen. »Mislim da me straši više no što mogu podnijeti«, priz- nao sam. I tako sam i mislio. Pomišljati da je žena u crkvi us- tvari muškarac bilo mi je neprihvatljivo.

U jednom sam trenutku pomislio: možda je stanovnik transvestit. Povjerio sam don Juanu svoju pomisao. Stao se ta- ko grohotom smijati da se činilo da će puknuti od smijeha.

»To je isuviše svjetovna mogućnost«, rekao je. »Možda bi tvoji stari prijatelji i učinili štogod takvoga. Tvoji su novi pri- jatelji mnogo domišljatiji i manje skloni masturbiranju. Pona- vljam ti, biće u crkvi je žena. Žensko je. I ima sve organe i svoj- stva žene.« Zlobno se nasmijao. »Uvijek su te privlačile žene, zar ne? Čini se da je ovakva situacija krojena upravo po tvojoj mjeri.«

Njegovo je ismjehivanje bilo toliko naglašeno i nalik dječ- jem da je zaista bilo nepodnošljivo. Oboje smo  se  nasmijali. On, s potpunim užitkom. Ja, s potpunim strahom.

Tada sam donio odluku. Ustao sam i glasno rekao kako nemam nikakve želje stupiti u dodir sa stanovnikom u bilo ko- jem obliku i stanju obličja. Odlučio sam izbjeći cijelu stvar i vratiti se don Juanovoj kući, a potom i svojoj vlastitoj.

Don Juan se složio s mojom odlukom i tako smo krenuli njegovoj kući. Moje su misli stale bjesnjeti oko pitanja, činim li ispravnu stvar? Bježim li zbog straha? Odmah sam, dakako, razborito zaključio da je moja odluka ispravna i neizbježna. Naposljetku, uvjeravao sam se, nisu me zanimali novi dobici,

a stanovnikovi su darovi nalikovali dobivenoj imovini.  Potom su me zaokupili sumnja i znatiželja. Bilo je toliko mnoštvo pi- tanja koje sam htio postaviti prkosniku smrti.

Srce mi je stalo tako snažno udarati da sam ga osjetio sve u trbuhu. Lupanje srca preobrazilo se iznenada u izaslanikov glas. Prekršio je svoje obećanje da se neće uplitati, te je ustvr- dio da nevjerojatna sila ubrzava  otkucaje  moga  srca kako bi me natjerala da se vratim u crkvu; ići u don Juanovu kuću bilo je isto što i kretati se u smrt.

Zastao sam i izvijestio don Juana o  izaslanikovim riječi- ma. »Je li to istina«, upitao sam.

»Bojim se da jest«, priznao je plaho.

»Zašto mi to sam nisi rekao, don Juane? Bi li me ostavio da umrem zato što misliš da sam kukavica?, upitao sam bijesno.

»Ne bi umro samo tako. Tvoje energetsko tijelo posjeduje beskrajne zalihe. I, uzgred budi rečeno, nikada nisam pomis- lio da si kukavica. Poštujem tvoje odluke i nije me briga što ih podstiče.

»I ti si na kraju puta, upravo kao i ja sam. Stoga budi istin- ski nagual. Ne stidi se onoga što jesi. Da si kukavica, uvjeren sam da bi od straha umro već prije nekoliko godina. Ali ako se isuviše bojiš susresti sa stanovnikom, radije umri nego se s nji- me suočiš. Nema u tome nikakvog srama.«

»Vratimo se u crkvu«, rekoh što sam mogao mirnije.

»Sada krećemo prema srži stvari!«, uskliknuo je don Juan.

»Ponajprije se ipak vratimo u park i sjednimo na klupu kako bismo pažljivo razmotrili tvoje mogućnosti. Možemo  prište- djeti vrijeme; isuviše je rano za posao koji imamo obaviti.«

Vratili smo se u park, odmah pronašli slobodnu klupu i sjeli.

»Moraš razumjeti kako jedino ti sam možeš donijeti odlu- ku hoćeš li se susresti ili nećeš sa stanovnikom i hoćeš li pri- miti ili odbiti njegove darove moći«, rekao je don Juan. »Svoju odluku, međutim, moraš izreći ženi u crkvi, nasamo i licem u lice; u suprotnom neće vrijediti.«

Don Juan mi je rekao kako su stanovnikovi darovi izvan- redni,  ali je  i  njihova  cijena  ogromna.  On  sam ne  odobrava

nijedno od toga dvoga, ni darove, ni cijenu koja se za njih mo- ra platiti.

»Prije no što doneseš pravu odluku«, nastavio je don Juan,

»moraš  dobro  poznavati  sve  pojedinosti  takve  trgovine  s vračem.«

»Radije o tome više ne bih ništa čuo, don Juane«, branio sam se.

»Tvoja je dužnost da znaš«, rekao je. »Kako ćeš inače do- nijeti ispravnu odluku?«

»Ne misliš li da je bolje da što manje znam o stanovniku?«

»Ne. U ovom slučaju ne možeš zavlačiti glavu u pijesak kao noj. Riječ je o trenutku istine. Sve što si učinio i iskusio u svijetu vračanja izazivalo te je da dospiješ do ovog trenutka. Nisam ti to htio reći, jer sam znao da će ti reći tvoje energet- sko tijelo, ali ne postoji nikakav način da izbjegneš ovaj sus- ret, pa čak ni umiranjem. Razumiješ li?« Protresao me je za ra- mena. »Razumiješ li?«, ponovio je.

Razumio sam toliko dobro da sam ga upitao ne bi li mo- gao nagnati me da promijenim razine svjesnosti kako bih uk- lonio svoju nelagodu i strah. Njegovo je odricanje svake takve mogućnosti bilo u tolikoj mjeri neotklonjivo da sam se zama- lo rasprsnuo od snage kojom je to izgovorio.

»S prkosnikom smrti moraš se susresti hladna razuma i krajnje promišljeno«, nastavio je. »To sigurno ne možeš učiniti prikrivajući se iza kakve lukavštine.«

Don Juan je mirno stao ponavljati sve što mi je već stoti- nama puta rekao o prkosniku smrti. Kako je govorio, stao sam shvaćati da je polovina moje tjeskobnosti proizlazila iz načina na koji je govorio. O »prkosniku smrti« govorio je španjolski kao o el desafiente de la muerte, a o stanovniku kao el inquili- no, što je oboje podrazumijevalo muški rod. Opisujući odnos stanovnika i naguala njegove generacije, don Juan bi u špa- njolskom nastavio miješati muški i ženski rod, stvarajući tako posvemašnju zbrku.

Rekao je  kako stanovnik mora platiti za energiju koju je uzeo od naguala svoje generacije, ali štogod platio vezivalo je te vračeve tijekom nekoliko pokoljenja. Kao cijenu koju je morala

platiti za energiju što ju je uzela od naguala, žena u crkvi pod- robno ih je uputila što da učine kako bi pomaknuli svoje spoj- ne točke na neke određene položaje koje je sama odabrala. Drugim riječima, vezala je svakog od muškaraca darom moći što se sastoji u odabranom, točno određenom položaju spojne točke i svim njezinim posljedicama.

»Što misliš reći posljedicama, don Juane?«

»Mislim na negativne ishode takvih darova. Žena u crkvi poznaje samo milostivo ophođenje. Nije nimalo štedljiva ni uzdržljiva. Podučila je, na primjer, naguala Juliana kako da svoju spojnu točku podesi na položaj na kojoj se nalazila njezi- na spojna točka, drugim riječima, kako da bude žena. Podu- čivši tome moga dobročinitelja koji je bio neizlječivo pohotan, nalikovalo je dolijevanju ulja vatri.«

»Nije li na svakome ponaosob odgovornost za ono što čini?«

»Svakako da jest. Nekima, međutim, pričinjava poteškoće snašanje odgovornosti za vlastita djela. Kako bi hotimice uve- ćala takvu poteškoću, kao što čini ova žena, svakoga izlaže isuviše velikom pritisku.«

»Kako znaš da žena u crkvi čini to hotimice?«

»Učinila je to svakom nagualu moje generacije. Ako sebe otvoreno i iskreno promotrimo, morat ćemo priznati da nas je prkosnik smrti svojim darovima postavio u red vrlo ovisnih vračeva.«

Nisam više mogao podnositi njegovu nedosljednost u na- činu na koji se izražavao, te sam mu se zbog toga požalio. »O vraču moraš govoriti ili kao o ženi ili kao o muškarcu, a ne obo- je u isti tren«, rekao sam naglo. »Isuviše sam uznemiren, a tvo- je me približno korištenje rodova samo još više uznemirava.«

»I sam sam vrlo uznemiren«, priznao je. »Istina je da je pr- kosnik smrti oboje: i muškarac i žena. Nikada nisam mogao la- ko prihvatiti vračarsku promjenu. Bio sam siguran da ćeš se i tako osjećati; zbog činjenice da si ga prvi puta vidio kao mu- škarca.«

Don Juan me je podsjetio na događaj što se zbio prije ne- koliko godina, kada me je poveo na susret s prkosnikom smrti, te sam tom prigodom upoznao neobičnog Indijanca koji nije

bio ni star ni mlad, vrlo krkhe građe. Uglavnom sam se sjećao njegova neobičnog naglaska i korištenja jedne vrlo čudne me- tafore u opisima stvari koje je, kako je tvrdio, sam vidio.

Rekao je, mis ojos se pasearon, moje su oči šetale. Rekao je, na primjer, »Moje su oči šetale kacigama španjolskih os- vajača.«

Događaj je bio tako blijed u mojem sjećanju da sam bio uvjeren da je taj sastanak potrajao svega nekoliko minuta. Don Juan mi je kasnije rekao da sam s prkosnikom smrti izbi- vao cijeli dan.

»Razlog zbog kojeg sam u tvojem sjećanju tražio znak ra- zumijevanja svega što se događa«, nastavio je don Juan, »či- njenica je što sam bio uvjeren da si se prije nekoliko godina već susreo s prkosnikom smrti.«

»Imaš isuviše povjerenja u mene, don Juane. U ovom tre- nutku ne znam ni odakle dolazim ni kamo krećem. Što te je navelo na pomisao da već otprije poznajem prkosnika smrti?«

»Čini se da si mu se svidio. To je za mene značilo slutnju da ti je već darovao dar moći, iako se toga sam ne sjećaš. Ili ti je zakazao sastanak u ženskom obličju. Posumnjao sam da ti je možda dala i točne upute.«

Don Juan je primijetio kako se prkosnik smrti, kao stvor ritualnih navika, uvijek susreće s nagualima svoje generacije kao s muškarcima. To se dogodilo s nagualom Sebastianom kada se pojavio u ženskom obličju.

»Zašto darove prkosnika smrti nazivaš darovima moći? I čemu sva ta tajnovitost?«, upitao sam. »I ti sam možeš pomak- nuti svoju spojnu točku na koji god položaj da poželiš, zar ne?«

»Nazivaju se darovima moći jer su plodovi posebnog zna- nja vračeva drevnih vremena«, rekao je. »Tajnovitost je tih da- rova u tome što nitko na ovome svijetu,  izuzevši  prkosnika smrti, ne može uputiti i podučiti takvome znanju. Ja, dakako, mogu pomaknuti svoju spojnu točku gdje god poželim, izvan ili unutar čovjekova energetskog oblika. Ali ono što sam ne mogu učiniti, a prkosnik smrti može, jest znanje što da učinim sa svojim energetskim tijelom na svakom od tih položaja kako bih postigao potpuno  opažanje,  potpuno  srašćivanje.«

Objasnio mi je kako moderni vračevi ne znaju pojedinosti na tisuće i tisuće mogućih položaja spojnih točaka.

»Što misliš reći pojedinostima?« upitao sam.

»Mislim na određene načine postupanja s energetskim ti- jelom kako bi se spojna točka zadržala učvršćenom na određe- nom položaju«, odvratio je.

Uzeo je sebe za primjer. Rekao je da je dar prkosnika smr- ti što mu ga je poklonio bio položaj spojne točke usredišten na vrani, te postupci korištenja energetskim tijelom kako bi postigao potpuno opažanje vrane. Don Juan mi je objasnio kako je potpuno opažanje i potpuno srašćivanje upravo ono za čime su stari vračevi tragali pod svaku cijenu. Za njega je dar moći, potpuno opažanje, značio postepeni proces koji je morao učiti korak po korak, kao da uči upravljati vrlo slože- nim strojem.

Don Juan mi je nadalje objasnio kako je većina pomaka spojne točke koju danas vračevi iskušavaju zapravo srednji po- mak unutar energetskih svijetlećih vlakana unutar svijetlećeg jajeta, ustrojstva koje se naziva čovjekom ili sasvim ljudskim ozračjem svemirske energije. S onu stranu takvog ustrojstva, ali nadalje unutar svijetlećeg jajeta, leži oblast velikih poma- ka. Kada se spojna točka pomakne na bilo koje mjesto u toj oblasti, opažanje nam je još uvijek razumljivo i dostupno, ali su za dosizanje potpunog opažanja potrebni vrlo razrađeni postupci i njihovo točno slijeđenje.

»Tijekom posljednjeg putovanja anorganska su bića zavela tebe i Carolu Tiggs pomažući vam da steknete potpuno sraš- ćivanje u velikom pomaku«, rekao je don Juan. »Vaše su spoj- ne točke pomaknuli na najudaljeniji mogući položaj, te vam ondje pomogli da opažate na način svakidašnjeg svijeta, što je gotovo posve neizvedivo. Za takvu vrstu opažanja vračevima je potrebno  pragmatično znanje ili vrlo utjecajni prijatelji.

»Tvoji bi te prijatelji naposljetku iznevjerili zajedno s Caro- lom kako bi se sami pokušali snaći i stekli pragmatično znanje da bi uopće mogli opstati u tom svijetu. Naposljetku biste bili ispunjeni takvim pragmatičkim znanjima kao i svi stari vračevi.

»Svaki veliki pomak posjeduje različito unutrašnje djelo- vanje«, nastavio je, »koje bi moderni vračevi mogli naučiti ka- da bi znali način učvršćivanja spojne točke dovoljno dugo u velikom pomaku. Samo vračevi drevnih vremena posjeduju znanje  postizavanja  srašćivanja.«

Don Juan je potom rekao kako takvo znanje određenih postupaka koji su potrebni za velike pomake nisu posjedovali ni osam naguala prije naguala Sebastiana, te kako je stanov- nik pokazao nagualu Sebastianu kako da postigne potpuno opažanje na deset novih položaja spojne točke. Nagual Santi- sebastian primio je sedam, nagual Lujan pedeset, nagual Ro- sendo šest, nagual Elias četiri, nagual Julian šesnaest, a on sam dva položaja spojne točke u velikim pomacima; sveukup- no, to čini devedeset i pet određenih položaja spojne točke ko- je ova generacija poznaje. Rekao je kako ih je takvo znanje približilo raspoloženju starih vračeva, te stoga ne predstavlja nikakvu prednost kako je on razumijeva.

»Sada je na tebi red da upoznaš stanovnika«, nastavio je.

»Možda će darovi koje ti pokloni poljuljati našu cjelokupnu ravnotežu, te će naša generacija završiti u mraku u kojem su skončali i stari vračevi.«

»Mučno mi je od ozbiljnosti tona kojim govoriš«, rekao sam.

»Zaista suosjećam s tobom«, nasmijao se, ali i zadržao ozbiljan izraz lica. »Znam da nije nikakva utjeha ako ti kažem da si najčvršći izdanak loze modernih vračeva. Suočiti se s ne- čim tako neobičnim i tajanstvenim kao što je stanovnik nije nadahnjujuće, već odbojno. Barem je tako meni bilo i još uvi- jek jest.«

»Zašto moram nastaviti s time, don Juane?«

»Jer si, i ne znajući, prihvatio izazov prkosnika smrti. Do- bio sam tvoju privolu tijekom tvog učeništva na isti način na koji je moju privolu dobio moj učitelj, na prijevaru i potajice.

»Prošao sam isti užas, samo ponešto grublji no što je bilo tvoje iskustvo«. Stao se smijuckati. »Nagual Julian običavao je izvoditi zastrašujuće šale. Rekao mi je kako postoji vrlo lijepa

i strastvena udovica koja se ludo zaljubila u mene. Nagual me je često vodio u crkvu, te sam ondje zapazio jednu ženu kako me netremice promatra. Pomislio sam da je zaista pristala že- na, a sam sam bio jarčevski raspoložen mladić. Kada mi je na- gual rekao da joj se sviđam, pristao sam na sastanak s njome. Moje je buđenje zaista bilo surovo.«

Morao sam se zaista potruditi da se ne nasmijem don Ju- anovom pokretu kojim je pokazivao svoju izgubljenu nevi- nost. Potom me je cijela zamisao don Juanove tvrdnje zastra- šila nasmrt.

»Jesi li siguran, don Juane, da je žena stanovnik?«, upitao sam nadajući se da je riječ o grešci ili lošoj šali.

»Vrlo, vrlo sam siguran«, odvratio je. »Uzgred, da sam to- liko glup da bih mogao zaboraviti stanovnika, moje me viđenje ipak ne bi obmanulo.«

»Misliš li time reći, don Juane, da stanovnik posjeduje drugačiju vrstu energije?«

»Ne, ne drugačiju vrstu energije, već svakako vrlo različita energetska svojstva što se znatno razlikuju od uobičajene osobe.«

»Jesi li potpuno siguran, don Juane, da je ta žena stanov- nik?«, bio sam uporan, vođen neobičnom odvratnošću i stra- hom.

»Ta je žena stanovnik!«, uzviknuo je don Juan glasom koji nije  ostavljao  nimalo  sumnje.

Ostali smo šuteći za trenutak. Čekao sam sljedeći pokret koji ćemo učiniti u takvom paničnom strahu da ga ne bih mo- gao riječima opisati.

»Već sam ti rekao da je prirodno muško ili prirodno žen- sko obličje samo stvar položaja spojne točke«, rekao je don Ju- an. »Pod prirodnim mislim na činjenicu da je netko rođen kao muškarac ili žena. Za vidioce, najsjajniji dio spojne točke ok- renut je prema van u slučaju žena, a prema unutra za muškar- ce. Stanovnikova je spojna točka prvobitno bila okrenuta pre- ma unutra, ali ju je promijenio okretanjem i stvaranjem tak- vog energetskog oblika da je poprimio obličje školjke koja se uvila oko sebe same.«