Naša je kultura mlada: nakon stotina tisuća godina ljudskog postoja­nja, naša kultura sad nosi zamisao, priču, koja nam dolazi iz proteklih samo sedam tisuća godina. Ta se zamisao 'zgušnjavala' tijekom tih godina, upijajući u sebe nekoliko različitih vrijednosti i na kraju posta­vši ono što nazivamo našom kulturom. Naša kultura je izraz skupnih misli, gledišta i tumačenja toga kakve su stvari bile, kakve jesu i kakve će biti. To je naša zajednička priča o tome kako su stvari nastale i kako će se nastaviti ili završiti.

Modernu svijest oblikovao je skup vrlo specifičnih mitova, vjero­vanja i paradigma (koje ja nazivam pričama) i baš su nam te priče donijele obilje i utjehu, a ipak — paradoksalno — ubrzavaju propast naše kulture. Može ih se sumarizirati na sljedeći način:

Nismo sastavni dio svijeta; odvojeni smo od njega. Zemlja (i sav biljni i životinjski svijet na njoj) je nešto odvojeno od nas. Tu drukčiju stvar nazivamo "priroda" i "divljina", a sebe nazivamo "čovječans­tvo", "ljudska rasa" i "civilizacija". Vrlo smo jasni u pogledu razlika između nas i svega ostaloga na planetu — odvojeni smo od toga, nad­moćni mu i sami stvaramo zakone. Kad nešto želimo, možemo to slo­bodno uzeti, a račune ne moramo polagati nikome.

Naša je sudbina podrediti sebi sve što postoji i vladati nad time. Od

biblijskog ukaza neka 'zagospodarimo' svemu na Zemlji, do doktrine američke vlade, do naših znastveno-fantastičnih priča o kolonizaciji svemira, pričamo si mnoge priče koje izražavaju da mi zaslužujemo biti isključivi vladari nad svime što vidimo, od oceana do mora i nat­rag. Neki to ljudi pokušavaju 'smekšati' pa kažu da je Čovjek, kad mu je rečeno neka vlada Zemljom, dobio i odgovornost neka se za nju brine, ali vrlo se malo ljudi u našoj kulturi ponaša kao da u to vjeruju.

Mlađe Kulture sebe vide kao gospodare, osvajače. Ne zadovolja­vaju se time da žive na svome, da se uzdržavaju i brane od napadača; oni traže protivnike (životinjske ili ljudske) i zarobljavaju, porobljavaju i istrebljuju ih. Njihova poljoprivreda iz tla crpi što je moguće više hranjivih sastojaka, makar to značilo da će ga potpuno osiromaši­ti. Taje stvari jedni od drugih, imaju policije i vojske koje bogatima pomažu zadržati bogatstvo.

Te se zamisli odražavaju u pisanoj riječi temeljnih i poticajnih mi­slilaca naše kulture. Aristotel je u svom eseju naslovljenom 'Politike' opisao klasični grčki pogled na svijet: "Bilje postoji za životinje, a životinje za čovjeka — domaće zato da bi mu služile, a divlje (većina njih) za hranu i druge potrebe, poput oruđa i odjeće."

Rimsko je stajalište sumarizirao Ciceron, kad je napisao: "Mi smo apsolutni gospodari svega što nam zemlja daje. Planine i doline nama su za zabavu. Rijeke nama pripadaju. Mi sijemo sjeme i sadimo mla­dice drveća. Mi prihranjujemo plodno tlo. Mi zaustavljamo, usmjera­vamo i skrećemo rijeke; ukratko, svojim rukama i raznim djelima mi stvaramo svijet i činimo ga drukčijim."

Do 1600. godine tu je zamisao u svom Novum Organum Francis Bacon već iznosio izravnije, napisavši: "Dolazim u istini i vodim vam Prirodu sa svom njezinom djecom neka vam služi i robuje."

U 19. stoljeću Karl Marx je napisao da je cilj socijalizma "razumno regulirati materijalnu međurazmjenu ljudi s prirodom i staviti jedno i drugo pod zajednički nadzor..." Engels je ljude opisivao kao "istinske gospodare prirode".

Isprva smo ta vladarska vjerovanja primjenjivali samo na prirodu, umjesto da se jednostavno natječemo s drugim životinjama za hranu, počeli smo njima vladati. Budući da smo im gospodarili, uzeli smo si za pravo otići korak dalje od natjecanja pa smo ih jednostavno počeli uništavati, a to smo učinili svakoj vrsti koja nam je bila suparnik u borbi za hranu ili za plodno tlo. Od vukova do kukaca do korova, smi­šljali smo nove i bolje načine istrjebljenja naših suparnika.

Čak ni danas ne vidimo mnogo dokaza takvoga stava među plemenima koja žive na način kako su živjeli ljudi prije 50.000 godina. U 1990-tim, na primjer, narod Dani iz Indonezije bio je suočen s krizom jer njihova kultura uči da je krivo da ljudi posjeduju zemljište (ili gotovo sve ostalo; Dani žive plemenskim načinom života već najmanje 12.000 godina). S obzirom da su bili nevoljki zatražiti vlasništvo nad zemljom na kojoj žive od doba prije pisane povijesti, jer takav čin drže nemora­lnim i krivim, došli su ljudi izvana i zatražili pravno vlasništvo nad danijskom zemljom te su počeli sječi prašumu u kojoj Dani žive.

Slično tome, 1997. proveo sam tri dana s nekoliko stotina američ­kih starosjedilaca iz plemena Oneida, Choctaw, Cherokee, Ho-Chunk, Navajo, Poma, Ojibwe, Otoe, Cree, Lac Couste Oneilles, Mescalero Apache, Tohono O'odham i Cheyenne River Sioux (između ostalih). Opetovano sam čuo ljude kako govore o potrebnosti poštovanja "naše Majke" Zemlje, o potrebnosti iskustva povezanosti s prirodom i duho­vnošću koja dolazi kroz tu povezanost. To su narodi koje kasnije u knjizi svrstavam među Starije Kulture, koji i danas vide Zemlju kao sveto mjesto i poštuju osnovno pravilo prirode koje kaže da svatko mora živjeti u skladu sa svojim okolišem, a ne gospodariti njime i uni­štavati ga. Nakon 100.000 godina života u skladu s prirodom, došlo je do ne­koliko kulturnih erupcija: na nekoliko mjesta u svijetu neka su pleme­na počela gospodariti nad prirodom, miješati se u restrukturiranje svo­ga okoliša, pretvarati goleme pošumljene površine u pašnjake ili njive, time proizvodeći više hrane za ljude.

Dok je takvo 'mlađe kulturalno' ponašanje ostavilo manje hrane za druge životinje i smanjilo ukupan broj živih vrsta jer smo raščistili površine obrasle "nejestivim" biljkama (većinom drvećem, time izbrisavši i njihove mnogovrsne ekosustave) da bismo ih zamijenili s bilj­kama jedne vrste, pogodnim za ishranu stoke ili ljudi, omogućilo je više hrane za ljudska bića.

         Zamisao da je nama "naravno" suđeno biti gospodarima svega oko nas, imalo je dalekosežne implikacije. Ta priča o tome "kako stvari sto­je" doslovno je promijenila svijet, često na vrlo surove načine. Bili su to temelji filozofije kojom se nalazilo razumno opravdanje za britansko osvajanje kolonija, za američki Manifest Destiny u kojem Kongres za­ključuje da je njihova verzija boga nama namjerila osvajanje kontinenta pa smo ubili sve koji su nam stajali na putu, što je za posljedicu imalo masovno umorstvo desetina milijuna američkih starosjedilaca.

Nije se to dogodilo samo njima — isto su prošli i mnogi drugi staro­sjedilački narodi širom svijeta. Ropstvo, apartheid i cijeli koncept darvinijanske ekonomije upotrijebljeni su kao opravdanje za kontinuiranu patnju masa ljudskih bića.

"Postoje vladari i postoje oni kojima se vlada", primijetili smo. To je prirodni zakon, vjerovali smo. Zacijelo su stvari tako organizirane od samog početka pa zapravo samo postupamo onako kako bismo i trebali. Ako to ne učinimo mi, učinit će netko drugi.

Naše priče zaista postanu naša stvarnost. Budući da su priče samouništavajuće, što nije zdravo, mislim da ih slobodno mogu nazvati su­ludima. A takva su suluda vjerovanja pomogla stvoriti svijet u kakvom danas živimo.

         Dr. Jack Forbes, profesor koji predaje autohtonu kulturu američkih starosjedilaca pri kalifornijskom sveučilištu u Davisu i autor briljantne knjige Columbus and Other Canibals (Kolumbo i drugi ljudožderi, 1992), koristi starosjedilačku riječ wétiko da bi opisao tu zbirku vjero­vanja. Wétiko doslovno znači 'ljudožder', a Forbes je koristi potpuno namjerno u opisima europskih standarda kulture: mi "jedemo" druge ljude uništavajući njih, njihovu zemlju i uzimajući im životnu energiju kroz porobljavanje, bilo fizičko, bilo privredno. Priča o Kolumbu i Taino Indijancima samo je jedan primjer.