Prema istraživanjima koja je proveo Dr. Hubert Vogelman sa sve­učilišta u Vermontu, a koja je Charles E. Little objavio u svojoj bri­ljantnoj knjizi The Dying of the Trees (Umiranje stabala, 1995), brzina umiranja stabala na području Vermonta tako se povećala da je samo u 14 godina između 1965. i 1979. umrlo više od 40% crvene smreke, 73% planinskog javora, 49% prugastog javora i 35% šećernog javora, stabla koje većina ljudi izravno povezuje s državom Vermont. Svake godine, uslijed naše potrošnje nafte, plina i ugljena, u taj tanak sloj atmosfere izbacujemo više od šest milijarda tona staklenič-kog ugljičnog dioksida, toliko da se samo u proteklih dvade­set godina koncentracija C02 u atmosferi povećala od 315 dijelova u milijun na preko 360 dijelova u milijun. Unutar sljedeća dva desetljeća predviđa se da će premašiti 500 dijelova u milijun, time dra­matično zagrijavajući planet.

 

Ali za koliko? Prema znanstvenicima iz UN-ovog IPCC-a, najmanje 3-4 stupnja Celzija, a moguće je čak i do 7 stupnjeva.

"Što je u tome tako loše?" pitaju mnogi. "Tri stupnja nisu ništa, a ako to zagrije klimu u Michiganu ili u Maine, neće li to biti dobro za sezonu rasta, rekreaciju i sve ostalo?"

Nažalost, nije tako jednostavno.

To povećanje temperature, čini se, već izaziva goleme promjene vremenskih uvjeta posvuda na planetu, jer toplina je energija, a pove­ćana količina topline u atmosferi znači i veću količinu energije u atmo­sferi. To povećanje količine energije znači manje stabilno i silovitije vrijeme Širom svijeta.

                Projicirano povećanje srednje temperature na Zemlji za 3-4 °C iz­nenađujuće je nalik planetarnoj promjeni između posljednjeg ledenog doba i sad (ledeno doba je završilo, a razina oceana se povisila za 170 metara zato što je temperatura na planetu porasla za 7 stupnjeva Cel­zija prije 10.000 godina).

 

Naftna industrija to niječe, ali ne mogu zavarati kukce i divlje živo­tinje: oni se sele, jer se klima mijenja.

Seoba kukaca

Kad se moja obitelj 1983. preselila u Atlantu, jedva da smo vidjeli kojeg komarca. Kad bi se i pojavili, bili bi relativno veliki i nespretni, letjeli su polako i bili gnjavaža samo rano uvečer. Ali negdje oko 1990. stvari su se promijenile. Komarci su nas počeli zaista uznemiravati, a bili su manji i brži, od one vrste koji se hrane danju. Bilo ih je kroz većinu godine i pokazivali su žilavost koju nikad prije nisam vidio kod američkih komaraca.

Ispalo je da se radilo o migraciji prema sjeveru komarca Aedes ae-gypti, koji inače nastanjuje tropsku klimu, a koji se prvi put pojavio na Floridi, stigavši s brodom punim automobilskih guma uvezenih iz Azi­je. Entomolog s jednog od sveučilišta u Atlanti rekao mi je: "Hrani se danju, razmnožava se brzo, leti brzo, a manji je i pametniji od našeg lokalnog komarca. Za razliku od naših, ovaj prenosi žutu groznicu, dengue hemoralgičnu groznicu, japanski encefalitis i malariju."

Sljedećeg smo proljeća u novinama pročitali izvješće o prvom slu­čaju malarije u Južnoj Karolini, a kako se klima Sjeverne Amerike zagrijava, vidjet ćemo daljnje seobe te vrste komarca na sjever, kao što se već događa u mnogim dijelovima svijeta.

Slično, prema istraživanjima iz 1995. provedenima u Nizozemskoj i Velikoj Britaniji, globalno zatopljenje koje predviđa UN-ovo glavno znanstveno istraživačko tijelo, međunarodna udruga koja proučava kli­matske promjene, ICCP, dovest će do podvostručenja broja komaraca nositelja malarije u tropskim predjelima. Ali opasnost je mnogo veća za područja umjerene klime, ističu znanstvenici: u Sjedinjenim Drža­vama, Europi, Rusiji i Kini rizik će se povećati stotinu puta. Dodatnih 50 do 80 milijuna slučajeva malarije bit će posebno razorna pojava u tim područjima, kao Što su Sjedinjene Države, gdje stanovništvo već nekoliko naraštaja nije bilo izloženo toj bolesti pa nije steklo nikakvu otpornost.

               Dengue groznicu prenose isti komarci. Često je nazivaju i kostolo-mnom groznicom, jer izaziva izuzetno jake bolove u kostima i zglo­bovima, kao i jake glavobolje. Dosad se već 'pomaknula' na sjever sve do Puerto Rica, gdje je u nedavnoj epidemiji zaraženo 15.000 ljudi.  Dengue groznica silno oslabljuje organizam i jedna je od najbolnijih ne-smrtonosnih bolesti, a nedavno je mutirala u daleko smrtonosniji oblik pod nazivom dengue hemoragična groznica ili DHF (dengue he-morrhagic fever). DHF počinje crvenim osipom, groznicom i bolovi­ma kao i kod dengue groznice, ali tad počinje razarati unutrašnji sustav kapilara u tijelu, što dovodi do velikih krvarenja u mozgu, plućima i crijevima. Krv teče iz nosa i rektuma, a bolesnik umire od unutrašnjeg krvarenja. Između 1981. i 1985. godišnje je u prosjeku bilo 100.000 slučajeva DHF, ali tijekom 'vrućih' godina između 1986. do 1990. taj se broj više nego učetverostručio, do preko 450.000 slučajeva godišnje.

Još jedna bolest koju prenose komarci, a koja je u zadnje vrijeme u velikom porastu, pogotovu u područjima New Jerseya, Massachusettsa i New Yorka, jest istočnjački konjski encefalitis. Nekoć je to bila bo­lest rijetka među ljudima, a sad taj virus ubija oko 60% zaraženih pu­tem uboda komarca, a nedavne pojave te bolesti dovele su do odluke o zračnom zaprašivanju insekticidima u srednje atlantskim državama.

Na drugoj obali, morske ptice od Kalifornije do Oregona pogođene su prosječnim povećanjem temperature mora za samo dva stupnja Fa-renheita (oko jedan stupanj Celzija) u odnosu na vrijednosti iz 1950, a koje je preusmjerilo tokove hladne oceanske vode bogate hranom dalje od obale. To je pak dovelo do 40%-tnog smanjenja zooplanktona, koji je izvor hrane račićima i ostalim malim morskim stvorenjima. Ribe i li­gnje hrane se tim račićima, a ptice pak ribom. Samo u periodu između 1987. i 1994. duž te obale uginulo je 4 milijuna ptica, smanjivši broj te vrste za cijelih 90%.

U ledenjačkom nacionalnom parku u Montani, ledenjak star 30.000 godina otapa se tako brzo da znanstvenici predviđaju da će za trideset godina posve nestati. U sjevernom Michiganu, ptice selice crvenokrili kos, kanadska guska, širokokrili sokoli i kolibrić dolaze tri tjedna rani­je nego 1965.

U kolovozu 1997. Science News donosi članak u kojem citira znan­stvenike iz Velike Britanije, koji su proučili 74.258 zapisa o 65 ptičjih vrsta i otkrili da sve osim jedne vrste nesu jaja devet dana ranije nego 1971, što jasno pokazuje posljedice globalnog zatopljenja. Istraživači izražavaju zabrinutost da će to poremetiti normalan hranidbeni i živo­tni ciklus ptica, premda će se pune posljedice vidjeti tek nakon nekog vremena.

                Unatoč pokušajima američke naftne i ugljene industrije da zataška znanstvene činjenice, ljudi se bude.