Elementi astralnog tijela su mentalni, emocionalni i biotronski. Devetnaest komponenti jesu: inteligencija; ego; osjećaji; duh (osjetilna svijest); pet instrumenata spoznaje koji odgovaraju čulima vida, sluha, njuha, okusa i dodira; pet instrumenata akcije koji mentalno odgovaraju sposobnostima produženja vrste, izlučivanja, govora, hodanja i manuelnim sposobnostima, i pet instrumenata životne sile koji u tijelu vrše funkcije kristalizacije, asimilacije, eliminacije, metabolizacije i cirkulacije. Suptilno astralno tijelo od devetnaest elemenata nastavlja živjeti i poslije smrti fizičkog tijela koje je sačinjeno od šesnaest grubih organskih elemenata.

U trideset pet misaonih kategorija kauzalnog tijela Bog je razradio sve složenosti čovjekovih devetnaest astralnih i šesnaest fizičkih elemenata koji se međusobno dopunjuju. Kondenzacijom vibratornih sila, isprva suptilnih, a zatim grubljih, stvorio je čovjekovo astralno tijelo i najzad njegov fizički oblik. U skladu sa zakonom relativnosti prema kojem prvobitna jednostavnost postaje zbunjujuća složenost, kauzalni kozmos i kauzalno tijelo razlikuju se od astralnog kozmosa i astralnog tijela, a jednako se tako i fizički kozmos i fizičko tijelo po svojstvima razlikuju od ostalih oblika kreacije. Bog je u sebi smislio različite ideje i projicirao ih u snove. Gospa kozmičkog sna rodila se tako ukrašena beskonačnim brojem uresa relativnosti.

Tijelo od krvi i mesa načinjeno je od Stvoriteljevih čvrstih objektificiranih snova. Na zemlji je uvijek prisutna dualnost: zdravlje i bolest, užitak i bol, dobitak i gubitak. Ljudska bića ograničena su trodimenzionalnom materijom koja im pruća otpor. Kad je čovjekova želja za životom duboko pokolebana bolešću ili nekim drugim uzrokom, nastupa smrt. Duša privremeno odbacuje svoj kaput od mesa, ali ostaje zaodjevena astralnim i kauzalnim tijelom.¹ Privlačna sila koja sva tri tijela drži na okupu, jest želja. Neispunjene želje u korijenu su svakog čovjekovog ropstva.

Fizičke želje izviru u egoizmu i čulnim užicima. Prisila ili iskušenje osjetilnog doživljaja snažnije je od želje za astralnim ili kauzalnim percepcijama.

Središte astralnih želja je uživanje u vibracijama. Astralna bića slušaju etersku glazbu sfera i opčinjena su pogledom na kreaciju kao neiscrpan izraz promjenljivog svijetla. Astralna bića mirišu, kušaju i dodiruju svjetlo. Astralne želje su prema tome povezane sa sposobnošću astralnog bića da sve predmete i doživljaje percipira kao svjetlosne forme ili kao kondenzirane misli ili snove.

Kauzalne želje ispunjavaju se isključivo percepcijom. Gotovo posve slobodna bića koja su obavijena samo još kauzalnim tijelom, vide cijeli svemir kao ostvarenje Božjeg sna – ideje. Ona sve doživljavaju u mislima. Stoga kauzalna bića smatraju da čulni užici i astralne radosti guše senzibilitet duše. Svojih želja oslobađaju se tak oda ih trenutno materijaliziraju. Oni koji su obavijeni samo tankim velom kauzalnog tijela mogu stvarati svjetove baš kao i sam Stvoritelj. Budući da je sve što je stvoreno načinjeno od kozmičke materije snova, duša pokrivena samo još finim kauzalnim tijelom posjeduje veliku stvaralačku moć.

Duša koja je po prirodi nevidljiva, može se opaziti samo ako je odjevena jednim ili više tijela. I samo postojanje tijela znači, dakle, da je ono nastalo zbog neispunjenih želja.

Sve dok je čovjekova duša obavijena jednim, dva ili tri tjelesna omotača koji su čvrsto zapečaćeni pečatima neznanja i želje, on se ne može stopiti s morem duha. Kad čekić smrti razori grubi fizički omotač, ostala dva omotača – astralni i kauzalni – i dalje sprečavaju dušu da se svjesno pridruži Sveprisutnom Životu. Kad čovjek putem mudrosti stigne u stanje bez želja, moć toga stanja razara preostala dva ogrtača. Sićušna ljudska duša napokon je slobodna. Sjedinila se s Neizmjernom Amplitudom.”

Zamolio sam svog božanskog gurua da mi podrobnije objasni uzvišen i tajanstven kauzalni kozmos.

“Kauzalni svijet neopisivo je suptilan”, odgovorio mi je. “E da bi ga razumio, čovjek bi morao posjedovati tako silnu moć koncentracije da zatvorenih očiju može vizualizirati sva golemi astralni i fizički kozmos – svijetleći balon i čvrstu korpu na njegovom dnu – samo kao ideje. Kad bi tom nadljudskom koncentracijom ta dva kozmosa i sve njihove složenosti uspio pretvoriti u čiste ideje, dosegao bi kauzalni svijet i stao na granicu gdje se spajaju duh i materija. Ondje čovjek sve stvoreno – krute tvari, tekućine, plinove, elektricitet, energiju, sva bića, bogove, ljude, životinje, biljke, bakterije – opaža kao oblike svjetlosti, baš kao što kad zatvori oči shvaća da postoji, premda svoje tijelo ne vidi tjelesnim očima nego mu je ono samo u mislima.

Sve što ljudsko biće može zamisliti, kauzalno biće može ostvariti. Inteligentniji ljudi žive mašte mogu (naravno, samo u duhu) obuhvatiti sve misaone ekstreme, lebdjeti s jedne planete na drugu, baciti se u bezdani ponor vječnosti ili poput rakete sunuti među galaksije te kao reflektor prelaziti mliječnim stazama i zvjezdanim prostorima. Bića u kauzalnom svijetu uživaju i u mnogo većoj slobodi te bez napora mogu lako i trenutno misao pretvoriti u stvarnost bez ikakvih materijalni ili astralnih prepreka ili karmičkih ograničenja.

Kauzalan bića shvaćaju da materijalni kozmos nije prvenstveno načinjen od elektrona kao ni astralni od biotrona. Obadva su zapravo stvorena od najsitnijih čestica Božje misli usitnjene i razdijeljene mayom – zakonom relativnosti koji prividno odvaja stvoreno od njegovog Stvoritelja.

Duše u kauzalnom svijetu prepoznaju se međusobno kao individualizirane iskre blaženog Duha. Njihove misli-slike jedini su predmeti koji ih okružuju. Kauzalna bića vide da je razlika između njihovog tijela i njihovih misli samo pojmovna. Kao što čovjek kad zatvori oči, može vizualizirati blještavo bijelo svjetlo ili nježno plavičastu sumaglicu, tako i kauzalna bića mogu samo u mislima vidjeti, čuti, kušati, njušiti i dodirivati. Sve stvaraju ili razaraju snagom svoga kozmičkog duha.

U Kauzalnom svijetu smrt i ponovno rođenje događaju se u mislima. Kauzalna bića goste se samo ambrozijom vječno novog znanja. Piju sa izvora mira, lutaju po djevičanskom tlu percepcija, plivaju u beskrajnom oceanu blaženstva. Njihova sjajna misaona tijela jure mimo trilijona duhom stvorenih planeta, mjehurića iz kojih nastati novi svemiri, mimo zvijezda mudrosti i snovitih zlatnih maglica koje počivaju na nebeskim grudima beskonačnosti! Mnoga bića ostaju u kauzalnom kozmosu tisućama godina. Prolazeći kroz sve dublje ekstaze, oslobođena duša izvlači se iz malenog kauzalnog tijela pa se odijeva prostranim kauzalnim kozmosom. Svi odvojeni vrtlozi ideja, individualni valovi moći, ljubavi, htijenja, radosti, mira, intuicije, spokojstva, samokontrole i koncentracije stapaju se u neiscrpnom moru blaženstva. Duša više ne doživljava radost kao individualizirani val svijesti, nego je uronjena u jedna jedini kozmički ocean sa svima njegovim valovima – vječnim smijehom, ushitom, životom, - sa dugo žuđenom raznolikošću u jedinstvu.

Kad duša izađe iz omotača triju tijela, zauvijek je izbjegla domašaju zakona relativnosti i postala neprolazno vječno Postojanje. Pogledaj leptira Sveprisutnosti – krila su mu posuta zvijezdama, suncima i mjesecima! Duša proširena u duh ostaje sama u području svjetla bez svjetla, tame bez tame, misli bez misli, opijena ekstazom radosti u Božjem snu kozmičkog stvaranja.

“Oslobođena duša”, povikao sam sa strahopoštovanje.

“Kad duša konačno odbaci tri sloja tjelesnih obmana”, nastavio je učitelj, “sjedinjuje se s Beskonačnim, a da pritom ne gubi ništa od svoje individualnosti. Krist je zadobio tu konačnu slobodu čak i prije nego što se rodio kao Isus. U tri faze svoje prošlosti koje su u njegovom zemaljskom životu simbolizirane sa tri dana između njegove smrti i uskrsnuća, postigao je moć da uskrsne u Duhu.

Nerazvijeni čovjek mora proći kroz bezbroj zemaljskih, astralnih i kauzalnih inkarnacija da bi se oslobodio svojih triju tijela. Kad postigne tu najveću slobodu, može izabrati da se vrati na zemlju kao prorok da bi druga ljudska bića vodio natrag Bogu ili može kao ja odabrati da boravi u astralnom svemiru. Ondje spasitelj preuzima dio kozmičkog tereta stanovnika i tako im pomaže da završe ciklus reinkarnacije u astralu, te zauvijek odu u kauzalne sfere. Oslobođena duša može ostati i u kauzalnom svijetu da pomogne njegovim stanovnicima skratiti boravak u kauzalnom tijelu i postići apsolutno blaženstvo.”

“O, uskrsnuli učitelju, želi bih saznati još o karmi koja nagoni duše da se vraćaju u tri svijeta.”

(…)

“Prije nego što može zauvijek ostati u astralnim svjetovima, čovjek mora do kraja odraditi svoju fizičku karmu, to jest ispuniti sve svoje želje”, obavijestio me moj guru svojim melodičnim glasom. “U astralnim sferama žive dvije vrste astralnih bića. Oni koji se još moraju osloboditi zemaljske karme (pa se prema tome moraju ponovno nastaniti u grubom materijalnom tijelu e da bi otplatili soje karmičke dugove), nakon tjelesne smrti postaju privremeni posjetioci astralnog svijeta, a ne njegovi trajni stanovnici.

Bića koja se nisu iskupila na zemlji, ne mogu poslije astralne smrti otići u višu kauzalnu sferu kozmičkih ideja, nego moraju ići tamo amo, iz fizičkog u astralni svijet i obratno, naizmjence svjesni fizičkog tijela od šesnaest grubih elemenata i astralnog tijela od devetnaest suptilnih elemenata. Svaki put kad izgubi fizičko tijelo, nerazvijeno biće sa zemlje veći dio vremena provodi duboko omamljeno snom smrti i jedva da je svjesno prekrasne astralne sfere. Poslije astralnog počinka takav se čovjek vraća na materijalnu razinu da bi dalje učio. Ponavljanjem putovanja u astral, postepeno se privikava na suptilni astralni svijet. Normalni ili stalni stanovnici astralnog univerzuma su oni koji se oslobođeni svih materijalnih želja, ne moraju više vraćati u grube zemaljske vibracije. Takva bića moraju odraditi samo još astralnu i kauzalnu karmu. Prilikom astralne smrti prolaze u beskrajno finiji kauzalni svijet da bi nakon izvjesnog vremenskog roka određenog kozmičkim zakonom, odbacili misaoni oblik svog kauzalnog tijela i vratili se na Hiranyaloku ili sličnu astralnu planetu ponovno rođeni u novom astralnom tijelu da iskupe ostatke svoje astralne karme.

“Sad ćeš, sine moj”, nastavio je Sri Yuktesvar, “bolje razumjeti da sam uskrsnuo na Božji nalog da budem spasitelj duša koje se iz kauzalne sfere vraćaju u astralnu, a ne onih astralnih bića koja dolaze sa zemlje. Bića sa zemlje koja još nose tragove materijalne karme, ne dolaze na tako visoko razvijene planete kao što je Hiranyaloka. Kao što većina ljudi na zemlji nije meditacijom stekla sposobnost da cijeni uzvišene radosti i prednosti astralnog života, pa se u času smrti žele vratiti ograničenim i nesavršenim zemaljskim užicima, tako ni velik broj astralnih bića tijekom normalnog raspadanja svoga astralnog tijela ne uspijeva zamisliti uzvišeno stanje spiritualne radosti u kauzalno svijetu, pa obuzet mislima o nesavršenijoj i šarolikoj astralnoj sreći čezne za tim da se ponovo vrati u astralni raj. Takva bića moraju odraditi još tešku astralnu karmu prije nego što poslije astralne smrti mogu trajno ostati u kauzalnom misaonom svijetu, tako blizu Stvoritelju.

Tek kad čovjek više ne žudi za iskustvima u oku ugodnom astralnom kozmosu i ne može doći u iskušenje da se onamo vrati, ostaje u kauzalnom svijetu. Kad ondje iskupi svu svoju kauzalnu karmu (sjeme prošlih želja), zarobljena duša izbacuje zadnji od triju čepova neznanja, pa se izišavši iz posljednjeg kauzalnog tijela stapa sa Vječnim.

(…)

“Međusobno prožimanje čovjekovih triju tijela, na mnogobrojne je načine izraženo u njegovoj trostrukoj prirodi”, nastavio je moj veliki guru. “U budnom stanju na zemlji ljudsko je biće manje ili više svjesno svojih triju tijela. Kad su mu čula zaposlena kušanjem, mirisanjem, dodirivanjem, slušanjem ili gledanjem čovjek pretežno djeluje svojim fizičkim tijelom, a kad nešto vizualizira ili hoće, pretežno astralnim. Njegovo kauzalno tijelo dolazi do izražaja kad razmišlja ili duboko zaranja u introspekciju ili meditaciju. Stvaralačke kozmičke misli dolaze čovjeku koji je navikao biti u vezi sa svojim kauzalnim tijelom. U tom smislu moguća je gruba klasifikacija ljudi na ‘materijalne’, ‘energične’ i ‘intelektualne’ tipove. Čovjek se oko šesnaest sati dnevno poistovjećuje sa svojim fizičkim tijelom. Zatim spava. Ako sanja, ostaje u astralnom tijelu stvarajući bez napora svaki predmet, kao što to čine astralna bića. Ako spava duboko i bez snova, tada može na nekoliko sati prenijeti svoju svijest ili osjećaj ‘to sam ja’ u kauzalno tijelo. Takav san okrepljuje. Čovjek koji sanja, nije u vezi sa svojim kauzalnim tijelom nego sa astralnim, pa ga san potpuno ne osvježava.”

(…)

“Na zemlji si samo sanjao. Na toj zemlji vidio si samo moje tijelo od sna” nastavio je. “Kasnije si taj san zakopao. Sad je moje finije tijelo od krvi i mesa, što ga u ovom času gledaš, pa čak i držiš u prilično čvrstom zagrljaju, uskrsnulo na jednoj drugoj Božjoj planeti također od snova. Jednoga dana nestat će i to tijelo i ta planeta, ni oni nisu vječni. Svi mjehurići od snova moraju se na kraju rasprsnuti od Božjeg dodira. Sine moj, Yogananda, razlikuj snove od stvarnosti!”

(…)

Sri Yuktesvar izgubio mi se iz vida izgovarajući to nebesko obećanje. Zatim samo čuo glas koji je zvučao kao melodična grmljavina iz oblaka: “Reci svima! Tko god ostvari nirvikalpa samadhi i tako spozna da je zemlja Božji san, može doći na finiju planetu Hiranyaloke (koja je također Božji san) i naći me ondje uskrsnulog u istom onakvom tijelu kakvo je bilo na zemlji. Reci svima, Yogananda!”

¹ Tijelo znači svaki omotač duše, bio on grub ili suptilan. Tri tijela su kavezi za rajsku pticu.

 http://www.geocities.com/sinkronicitet/yuktesvar_uskrsnuce.html