Kad god sebi postavimo cilj, bilo da je to svjesno ili tek samo u osjećajima, a taj cilj je sebičan, mi nećemo moći postići ono što se stvarno želimo. Čak ako i postignemo željeni cilj, njegov učinak i zadovoljstvo koje dobivamo od njega bit će nepostojano i na kraju će nestati. Ako želimo sreću samo za sebe, tada nećemo moći biti sretni. Moguće je da kažemo »Ali sigurno ja ne želim sreću samo za sebe. Bit će mi drago vidjeti da su i drugi ljudi sretni.« Ali velika je razlika da li je to samo povremena i površna misao, proizašla iz osjećaja dužnosti, ili ta želja prožima cijelo naše biće. Svatko od nas može pogledati u sebe da bi postao siguran u to koliko je ta želja duboka. Jer i tu možemo sami sebe zavaravati, svjesno to želimo, a naše emocije vuku u drugom smjeru. Tada želimo drugima dobro tako dugo dok to ne zahtijeva da se mi odreknemo nečega, ili da nas košta truda, i to je bit problema. Tako da čak i razvijena osoba, ako je iskrena, često može u sebi zapaziti nešto zavisti, ili neznatnu radost kad se nesreće događaju drugim ljudima, pogotovo ako misli da su to loši ljudi.

Da bismo postali karika u lancu života tada sve što tražimo za dobrobit drugih - ljubav, snaga, zdravlje, sloboda - to će cvjetati i za nas i za druge. To je načelo davanja i primanja ili bezuvjetna ljubav. Uzmite primjerice mnoge ljude koji su pretjerano zaokupljeni željom da postanu slobodni. Svaki ekstrem priječi ostvarenje želje, jer je iza njega strah, a ne ljubav, pa će takva osoba biti sve manje slobodna. Ovdje se primjenjuje isto načelo: onaj koji želi slobodu samo za svoju vlastitu dobrobit, bit će tako vezan svojim strahom. S druge strane, onaj tko želi slobodu da bi postao karika u lancu, cvjetat će u slobodi i neće biti vezan iznutra.

Da biste druge ljude učinili doista sretnima, dali im ljubav, toplinu, utjehu i duboko razumijevanje, dakle da biste im dali sebe, morate prvo posjedovati sebe. A da bismo posjedovali sebe, moramo poznavati sebe. Spočetka to zahtjeva naizgled veliku žrtvu: prevladavanje otpora da sebe vidite u istini, da se otvorite i da se odreknete svojih grešaka. Do one mjere do koje ne želimo vidjeti nesavršenstvo u nama, do te iste mjere ne posjedujemo sebe. Jedino prihvaćanjem sebe kakvi smo u ovom trenutku, možemo nadvladati negativnost u nama koja je izvor svih pogrešaka. Svaka osoba mora prvo liječiti povredu u sebi, odstraniti masku kojom štiti svoju povredu, da bi mogla istinski pomoći drugima. Čak i prije nego što to učinimo u cijelosti, već ćemo imati što ponuditi drugim ljudima. Tada ćete postati svjetlo, potpora i primjer drugima. Bit ćete to jedino ako to ne budete radili tek kao samo vanjsko djelovanje, već iz duboke unutarnje spremnosti da slijedite put istine, da bolje volite, shvaćate i pomažete drugima. To je način kako početi pročišćavati sebe.

Tako da bez obzira koliko vanjske slobode možemo imati, porobljeni smo tako dugo dok bježimo od neugode zbog unutarnje nesavršenosti. Posljedica takvog stanja je da postajemo ovisni o drugima i vanjskim događajima, pa se ne možemo osjećati harmonično. A sklad možemo postići jedino kad više ne ovisimo o stvarima koje su izvan naše kontrole. Ljudi koji su to postigli mogu istinski pomoći drugim ljudima, jer njihov unutarnji sklad utječe pozitivno na druge ljude. Takvi ljudi mogu u potpunosti dati sebe, ne samo svojim voljenima, već i u svakoj situaciji u koju ih Bog postavi.