SREĆA JE ISKUSTVO kojem vjerojatno teži svaki čovjek, tako da se često postavlja pitanje: Gdje pronaći sreću? Sreća nije u stvarima, nego u svima nama. Sreća je unutarnja stvar! Ne možemo je »tražiti oko sebe«. Neki ljudi i godinama traže izvan sebe — u stvarima, ljudima, mjestima ili situacijama — a sve u potrazi za srećom. Vrlo je vjerojatno da ste već čuli riječi poput: »Bio bih sretan samo kad bih vozio Mercedes«. »Bila bih sretna kad bih živjela u velikoj kući na uzvisini«.
»Bila bih sretna kada bih mogla putovati svijetom«. Kad! Trajna i istinska sreća izvire iz duhovne dimenzije. Sreća može poteći i iz oslobađanja naših kreativnih sposobnosti radi ostvarivanja značajnih ciljeva ili unaprjeđenja svrhe i smisla.

Autor Izreka (17:22) govori nam: »Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti«. Čak i neki današnji znanstvenici dolaze do sve izraženijeg zaključka da je naša sposobnost da se smijemo i radujemo valjan pokazatelj stanja našega zdravlja. Ljudi koji imaju smisao za humor i sposobnost da se šale na vlastiti račun često vide »vedru« stranu života. Duh Sveti samo je u onome koji ima radosno srce. — Talmud
Živimo u sve većoj radosti i sreći! — Dhammapada
Radost i sreća pomažu opuštanju, pa tako i raspršuju bol. Dio naših mišića aktivira se zahvaljujući smijehu; kada se prestanemo smijati, mišići se opuštaju. Vedro je srce izvrstan lijek jer pozitivne emocije poput radosti, sreće, raspoloženja i smijeha utječu ne samo na naš imunosni sustav, nego nam daju i osjećaj da je u našem svijetu sve u
redu.

Norman Cousins, autor Anatomije bolesti, od liječnika je doznao da mu se stanje leđne moždine ubrzano pogoršava, te da za tu bolest praktički nema lijeka. Norman je odlučio pogledati sve urnebesno smiješne filmove koje mu je obitelj uspjela nabaviti i donijeti u bolnicu. Knjiga Anatomija bolesti opisuje kako se riješio neizlječive bolesti zahvaljujući lijeku koji se zove smijeh. Zvukovi sreće ne donose ozdravljenje samo tijelu, nego i duhu.

Kako bismo »pokrenuli« unutarnju radost, moramo pronaći neku korisnu aktivnost. Pred nama su brojne mogućnosti za korisno služenje u područjima u kojima je pomoć itekako potrebna, poput dobrovoljnog rada u bolnicama, bliskog pomaganja djeci kojoj takva briga može mnogo pomoći, ili čitanja štićenicima staračkih domova.
Mogućnostima za davanje i primanje sreće jednostavno nema kraja!

Pravo je čudo u svemu tome to što sreća često počiva u božanskome pojmu neograničene ljubavi. Ne u tome kad nas netko voli, nego u tome kada mi nekoga volimo, jer kada zračimo ljubavlju, automatski nas vole! Prisjetite se molitve sv. Franje Asiškog koji je rekao:
»0, božanski Gospodaru, omogući mi da toliko ne tražim utjehu koliko nastojim utješiti. Da ne nastojim biti shvaćen koliko nastojim shvatiti, da ne nastojim biti voljen koliko nastojim voljeti. Jer primamo samo davanjem. A oprošteno nam je samo kada opraštamo«. Kakve prelijepe istine!

Neki poslovni čovjek obraćao se skupini školaraca, govoreći o radosti i sreći koje osjeća dok radi. Tražeći primjer koji će djeca lako shvatiti, prepričao im je jedno iskustvo iz djetinjstva. Kao dječak obožavao je penjati se na drveće, osobito na divovski hrast koji je rastao pred kuhinjskim prozorom kuće u kojoj je odrastao. Kad god je zbog škole ili braće i sestara osjećao pritisak, uspeo bi se na određenu granu i privio uz deblo. Kad je puhalo, zamišljao je da on i stablo polagano i skladno plešu na vjetru. Činilo mu se da stablo voli njegovu nazočnost. Nikada ga nije ništa pitalo, niti sumnjalo u njega. A siva vjeverica koja je živjela više u krošnji često se spuštala i sjedila u njegovoj blizini.

Taj je čovjek djeci ispričao kako su i vrhovi stabala izvrsni za igranje. Gore se stječe dojam da vrijeme stoji.
Iz sreće se rađaju sva stvorenja, zahvaljujući
sreći se razvijaju i u sreću se
vraćaju. — Upanišade

I, što je možda bilo još najbolje od svega, s te je visine mogao promatrati cijeli obzor i svijet gledati iz vjevericje perspektive! Imao je osjećaj da ga stablo drži u zagrljaju, te da je tako i u zagrljaju prirodnoga svijeta.
Nakon obilaska svojeg svetog mjesta na stablu, uvijek se dobro osjećao.
Kad god bi osjetio umor, sjećao se osjećaja radosti koji se uvijek pojavljivao nakon tih dragocjenih trenutaka provedenih sa stablom.

Najveća radost čovjeku koji razmišlja jest istraživanje i tiho poštovanje
prema neistraženome. — Goethe

Univerzalna inteligencija — životna energija ili božansko — nije statična. Sam nas život podsjeća da je kreativnost uvijek aktivna, da je u stalnome protoku. Kad univerzalnoj energiji omogućimo da protječe kroz nas, projiciramo li se i sami u uvijek pokretno i skladno jedinstvo duha? Ona se kreće kroz nas. Izražava se kroz naš um i naše djelovanje. Plod je počesto osjećaj povezanosti s cjelokupnim životom.
Kada snazi božanske ljubavi omogućimo da protječe kroz nas,
put duše koja se razvija počinje donositi veliku radost i sreću.

*