Sreća je postignuće duše

Što je sa srećom? Postoji li ona uopće?

Sretni trenuci postoje u svakom životu, npr. u prvoj ljubavi, u braku ili pri rođenju djeteta.

Svaka faza života ima vlastite zakone i vlastito ispunjenje. To se često zanemaruje. Uzmimo dijete u majčinoj utrobi. Ono je sretno. Ali iako je sretno, poslije devet mjeseci dijete više ne može izdržati. Ako je zaista sretno, naći će put do majčinih ruku. Dijete će biti dojeno, njegovano, voljeno. Poslije nekog vremena, ni to ne može više izdržati. Dijete želi hodati, udaljiti se.

Onda od djeteta postaje mladić ili djevojka, sav u pokretu s osjećajem beskrajne slobode. Poslije nekog vremena i to postaje dosadno. Tada dolazi nova faza: zanimanje,  obveze, brak,  djeca itd.

U mnogim kulturama je to regulirano obredima tako da svatko na unaprijed određen način prelazi od djeteta ka adolescentu i od adolescenta do odrasle osobe. Tih obreda kod nas uglavnom više nema. Npr, ranije je vojna služba za mladića označavala prijelaz iz mladica u odraslu osobu. Poslije toga se ženio.

Mislite li da nam danas ti rituali prijelaza nedostaju?

Da. Kad je, na primjer, ranije netko išao kod majstora na zanat to je bio prijelaz. Kasnije kad je i sam postajao majstor, opet prijelaz. To su bili putokazi. I danas prolazimo kroz slične promjene, ali im više ne pridajemo nikakav značaj.

Imamo li pogrešnu sliku sreće?

Naša slika sreće je najčešće slika sreće iz mladosti. Mnogi smatraju mladost privilegiranim vremenom koje žele što je moguće više produžiti. Ne shvaćaju što time propuštaju.

Što, na primjer radi onaj, koji se recimo s 50 godina ponaša kao neki momčić? Koji nema obitelj i pojma nema što to znači. On odjednom postaje usamljen i primjećuje da je propustio nešto veliko: krenuti  naprijed u pravom trenutku.

Za mene je sreća višeslojna. Ona nije stanje euforije, već je slična osjećaju da sam na pravnom mjestu u pravo vrijeme, na pravom mjestu u razvojnoj fazi u kojoj se upravo nalazim. Kad samdijete da sam dijete, ili mladić, ili muškarac, ili žena, ili majka...

Isto tako je bitno i da se u pravo vrijeme povučem. I to je važan korak, da onima koji dolaze iza mene, napravim mjesta i suočim se sa smrću.

A što je s onima koji imaju tešku sudbinu?

Kad netko ima tešku sudbinu, npr. majka čije je dijete hendikepirano, tada mnogi kažu da je to nesreća i za majku i za dijete. Međutim, ako se majka suoči s tim i ako se dijete suoči s tim, onda za njih iz toga izrasta posebna veličina i snaga. To je više od obične sreće. Treba samo zamisliti kako bi to bilo da postoje samo sretni ljudi. Kakvo bi to bilo društvo? Koliko bi tu bilo snage? I koliko veličine?

Postoji li neki dublji smisao za trud majke s hendikepiranim djetetom?

Ja to ne želim tumačiti. Ali treba samo pogledati takve ljude oko nas. Pogledajte majku s hendikepiranim djetetom koja ga je prihvatila i odgaja ga ljubavlju. To na čitavu okolinu djeluje ljekovito. Razbija  iluzije  i  djeluje kao energetsko polje iz kojeg zrači energija.

Jeste li vi to doživjeli?

U terapiji se stalno susrećem s takvim slučajevima. Vidim kako se majke i očevi odnose prema tome. Pred tim se duboko poklanjam. To je veličina koja je meni nedostupna, mogu je uočiti i ona na mene ima iscjeljujuć učinak.

Neki ljudi kažu da  mi nismo ovdje da bismo bili sretni. Što je to opasno u sreći?

Ja jednostavno vidim da takozvani sretnici baš i nisu oni, koji su i najispunjeniji. Ispunjen život se drugačije osjeća.

Zaista ispunjen čovjek zrači. To bi za mene bio pojam sreće. Takvih ljudi na svijetu nikad dosta, jer oni već samom svojom prisutnošću mijenjaju ozračje ljudskog zajedništva. Ali to je svakako sasvim drukčiji pojam o sreći od onog površnog kojinam svakodnevno propagiraju masovni mediji.

Postoji i sreća djece koja se igraju, zaboravivši na sve ostalo. Ili zaljubljeni, oni su isto tako sretni. To je sve jako lijepo, ali biti ispunjen nije sreća u tom smislu. Sreća je, biti u harmoniji s Velikim, i s patnjom, i sa smrću. To daje duboku sabranost, težinu i smirenost. To je nešto sasvim tiho, sreća kao postignuće. To nije onaj osjećaj dječje zanesenosti pri čemu zaboravimo na sve ostalo. Takva sreća ima snagu i energiju.

Snaga,  energija?  Postignuće?  Što  mislite  time?

Kad netko gradi kuću i ona je lijepa, ili ako netko lijepo svira violinu ili mu pak bilo što drugo uspije. Mi živimo u našim djelima. I djeca su uspjeh roditelja. Ta vrsta radosti je drukčija od one na nekoj zabavi.

Povezana je sa  samoizražajem?

Da, točno. Sreća je postignuće duše.