Sputavanje  potreba,    osjećaja   i   nagona   stidom

Sputavanje osjećaja, potreba i instinktivnih nagona stidom najvažniji   je   činitelj   u   prerastanju   zdravoga   u   toksični   stid.

Biti sputan stidom znači da uvijek kad osjetite bilo kakvu emociju, potrebu ili nagon, osjetite i stid. Dinamička bit vašeg ljudskog života utemeljena je u vašim osjećajima, potrebama i nagonima. Kada  su  oni  sputani  stidom,  stidite  se  do  same  biti.

Dojmov i   koji,  međusobn o  povezan i   u   sjećanju, oblikuju  kolaže  stida

Kako se iskustva stida nagomilavaju i kako se protiv njih branimo, slike stvorene tim iskustvima zapisuju se u  banci pamćenja neke osobe. Budući da  žrtva  nema  vremena  ili potporu odžalovati bol zbog prekinute veze, njezine su emocije potisnute, a žalost nerazriješena. U sjećanju joj ostaju verbalni (slušni) dojmovi, baš kao i vizualni, tj. slike  postiđujućih  pri­ zora. Sa svakim novim postiđujućim iskustvom, novi verbalni dojam i vizualna slika pridodaju se već postojećima i oblikuju kolaže    postiđujućih    sjećanja.

Djeca, osim toga, pamte postupke roditelja kada se  oni prikazuju u najgorem svjetlu. Kad mama  ili  tata,  usvojitelj  ili bilo tko drugi tko obavlja ulogu skrbnika potpun o  izgubi kontrolu, ugrožava djetetov opstanak. Djetetov nagon za preživljavanjem duboko pamti takva ponašanja. Svako sljedeće iskustvo  stida  koje  barem  i  veoma  malo  podsjeća  na  tu prošlu traumu  lako  može  potaknuti  sjećanje  na  riječi  i  scene iz prošle traume. A tada se bilježi i novo i  staro  iskustvo. Tijekom  vremena  ti  se  prizori  stida  povezuju  i   gomilaju. Svaki novi prizor pojačava stari, popu t snježne grude  koja kotrljajući   se   nizbrdo,   postaje   sve   veća.

Kako vrijeme prolazi, veoma je malo potrebno da bi se aktivirali ovi kolaži postiđujućih  sjećanja.  Riječ,  sličan  izraz lica ili prizor  mogu  ih  potaknuti.  Katkada  nije  potreban  čak ni   vanjski   poticaj.  Samo  prisjećanje  može  izazvati  iznimno bolno  iskustvo.  Stid kao  emocija sada  se  zamrznuo  i  usjekao u  bit  nečijeg  identiteta.  Stid  je  duboko  internaliziran.

STID   KAO   SAMOOTUĐENJE   I   IZOLACIJA

Kad netko pati od otuđenosti, znači da doživljava dijelove svojega ja  kao  sebi  tuđe.

Primjerice, ako vam nikada nije bilo dopušteno izražavati ljutnju u obitelji, vaša ljutnja postaje otuđeni dio vas samih. Doživljavate toksični  stid  kada  ste  ljuti.  Taj  vam  je  dio oduzet ili je odijeljen od vas. No ne možete se riješiti emocionalne snage ljutnje. Ljutnja je samoodržavajuća i samozaštićujuća energija. Bez te energije postajete otirač drugima, onaj koji svima  udovoljava.  Budući  da  su  vaši osjećaji, potrebe i nagoni sputani toksičnim  stidom,  sve  ste više i više otuđeni. Osjećate se pogrešnim i inferiornim;  čini vam se da je vaš život  promašen.  Nikako  ne  možete  s drugima podijeliti svoje unutrašnje ja, jer ste predmet vlastita prezira. Kad možete sebe prezirati, više niste u sebi. Osjećati stid znači osjećati da  vas  vide  razotkrivena  i  ponižena.  Kad ste predmet samom sebi, okrećete pogled unutra, prateći i ispitujući svaku, pa i najsitniju pojedinost ponašanja. To unutrašnje kritičko promatranje je mučenje. Stvara bolnu napetost koju Kaufman opisuje kao »proizvodnju  sputavajućeg i paralizirajućeg učinka na sama sebe«. To paralizirajuće unutrašnj e motrenje uzrokuje povlačenje, pasivnos t i nepokretnost.

Odijeljeni  dijelovi  našega  ja  projiciraju   se   u   veze.   Često su temelj  mržnje  i  predrasuda.  Odijeljeni  dijelovi  nečijeg  ja mogu  se  manifestirati  kroz  podijeljenu  ili  čak   višestruku ličnost. To je čest slučaj u osoba koje su doživjele tjelesno i seksualno    nasilje.

Osoba podijeljena  i  otuđena  unuta r  sebe  može  razviti  i osjećaj nestvarnosti. Može imati sveprožimajući osjećaj nepripadnosti,  promatranja  sa  strane.   Stanje  unutarnje  otuđenosti i izolacije prati i  kronična  depresija.  To  je  povezano  s  tugom zbog gubitka autentičnog ja. Možda je najdublji i najrazorniji aspekt   neurotskog   stida   odbacivanje   sama   sebe.

STID     KAO   LAŽNO   JA

Budući da razotkrivanje sebe pre d sobom leži u srži neurotskog stida, nuža n je bijeg od sebe. Taj je bijeg povezan sa stvaranjem lažnog ja. Lažno ja uvijek je više ili manje od ljudskog. Osoba s lažnim ja može biti perfekcionist ili površna osoba, obiteljski junak ili žrtveno janje. Kako se oblikuje lažno ja, pravo ja se skriva.  Stvarani godinama, slojevi obrane i maski toliko su jaki da pojedinac  potpun o  gubi  svijest  o tome  tko  je  zapravo.

Veoma  je  važno   uvidjeti  da   se  lažno  ja  može   iskazivati u takvim suprotnostima kakve su, primjerice iznimno sposoban perfekcionist ili pak propali narkoman. Obojica skrivaju dubok osjećaj unutrašnje rastrganosti,  rupe  u  duši.  Mogu  se  tako prikriti da izgledaju popu t krajnjih suprotnosti, dok  uistinu obojicom upravlja neurotski stid. Zapravo je  najparadoksalniji aspekt neurotskog  stida u  tome  što  je  on  osnovni  pokretač  i iznimno    sposobnog   i   nesposobnog,    i  junaka    i   žrtvenog  janjeta, i   »pravednog«   i   nevaljalog,   i   moćnog  i  jadnog.

STID   KAO   OVISNOST   O   DRUGOME

Mnogo se pisalo  o  ovisnosti  o  drugome.  Svi  se  slažu  da je tu riječ o gubitku sebstva. To je stanje kad pojedinac nema unutarnji život. Sreća je samo izvanjska. Dobrohotnost i samopoštovanje  su  izvanjski.  Ne  dolaze  iznutra.  Pia  Mellody ovisnost  o  drugome  definira  kao  »bolesno  stanje  u  kojemu je  autentično  ja  nepoznato  ili  se  skriva,  tako  da  je  osjećaj sebe...  vlastite  vrijednosti...  samopoštovanja  i  povezanosti  s drugima iskrivljen,  što  stvara bol i iskrivljene  odnose«.  Nema bitne razlike između te definicije i mojeg opisa internaliziranog stida.  Smatram  da je  internalizirani  stid bit ovisnosti o drugome.

STID    KAO    GRANIČNI    POREMEĆAJ

Kaufman smatra da su mnoge emocionalne bolesti ukorije­ njene u neurotskom stidu. Čini se očitim da su neki od tih poremećaji povezani sa sindromima stida. To se odnosi na ovisnu ličnost, kliničku depresiju, shizoidne pojave i granični poremećaj. Ja smatram da je toksični stid pojam koji ujedinjuje on o što često predstavlja zbrku psiholoških definicija i distinkcija. Premda mi je jasno da takve iscrpne etiološke distinkcije, dobivene točnom i preciznom razradom, imaju kliničku i psihoterapijsku vrijednost, mislim da  su  neke  od njih  kontraproduktivne.

Nakon što sam proučavao djela Jamesa Mastersona o graničnim poremećajima i pregledao njegove radne filmove siguran sam da postoji minimalna razlika u liječenju ljudi utemeljenih na toksičnom stidu i Mastersonova liječenja graničnih poremećaja. Uvjeren sam da je Mastersonov granični poremećaj  sindrom  neurotskog  stida.

To je skup sljedećih, u glavnim crtama povezanih, simptoma:

•  poremećaj  predodžbe  o  sebi

•   teškoće   u    određivanju   i  izražavanju  vlastitih     indivi- dualiziranih   misli,   želja     i               osjećaja  te  teškoće  u samostalnoj  procjeni  vlastite  vrijednosti

•   teškoće   sa   samodokazivanjem.

STID    KAO    BIT    I    POGONSKA    SNAGA    SVIH    OVISNOSTI

Neurotski je stid srž i pogonska snaga svih kompulzivno/ ovisničkih poremećaja. Moja je općenita radna definicija takvih poremećaja sljedeća: »Patološki odnos prema svakom iskustvu promjene   raspoloženja   koje   ima   životno   štetne   posljedice.«

Nagon za ovisnošću povezan je s rastrganim ja, s vjerovanjem da pojedinac nije ispravan kao osoba. Sadržaj ovisnosti, bez obzira na to radi  li  se  o  konzumentskoj ovisnosti ili ovisnosti o aktivnosti (poput posla, kupovanja ili kockanja), jest uspostava intimne veze. Radoholik je u ljubavnoj vezi sa svojim radom, alkoholičar s pićem. Oboje modificiraju raspoloženje kako bi izbjegli osjećaj usamljenosti i povrijeđe­ nosti u svojem ranjivom, stidljivom dijelu. Svako ovisničko ponašanje uzrokuje životno štetne posljedice koje, opet, uzrokuju  još  veći  stid.  Novi  stid  pokreće  kolo  ovisnosti.

Slika 1.1. prikazuje kako internalizirani stid pothranjuje ovisnost i kako ovisnosti stvaraju novi stid, pa  pojedinac postaje još više utemeljen na stidu. Ovisnici taj ciklus zovu kavezom  za  vjeverice.

Ja sam nekada pio kako bih riješio probleme izazvane pićem. Što sam više pio kako bih olakšao svoju na stidu utemeljenu usamljenost i povrijeđenost, osjećao sam se sve postiđenijim. Stid rađa stid. Krug započinje pogrešnim susta­ vom vjerovanja koje je zajedničko svim ovisnicima -  da  ih nitko ne bi mogao željeti ili voljeti takve kakvi jesu. Zapravo, ovisnici ne mogu voljeti  sebe.  Predmet  su  vlastita  prezira. Taj duboko internalizirani stid uzrokuje iskrivljeno razmiš­ ljanje. Iskrivljeno razmišljanje svodi se  na  uvjerenje  da  će  mi biti dobro ako pijem, jedem, vodim  ljubav,  više  zarađujem, više radim itd.  Stid  pretvara   pojedinca  u  ono  što  Kellog naziva  »radnim  bićem«,  umjesto  ljudskog  bića.

Nitko  me  ne  bi mogao voljeti onakva  kakav sam

Vrijednost se procjenjuje prema izvanjskosti, nikada prema unutrašnjosti. Mentalna opsjednutost određenim ovisničkim odnosom prvi je stupanj promjene raspoloženja, jer nas razmišljanje udaljava od emocija. Nakon što smo neko vrijeme opsjednuti, dolazi do drugog  stupnja  promjene  raspoloženja. To je »iživljavanje« ili ritualna faza ovisnosti. Ritual može biti odlazak na piće s dečkima, jedenje na omiljenom skrovitu mjestu ili lutanje u potrazi za  seksom.  Ritual će  završiti  tako što ćemo se opiti, nasititi, doživjeti orgazam, potrošiti sav novac  itd.

Potom slijede osjećaj stida zbog  vlastita  ponašanja  i životno štetne posljedice - mamurnost, nevjera, ponižavajući seks, praza n novčanik. Meta-stid je zamjena afekta - transformiranje stida zbog sebe u  stid  zbog  iživljavanja  i životno štetnih posljedica. Taj meta-stid pojačava identitet utemljen  na  stidu.

»Ne valjam; nešto nije u redu sa mnom«, ponavljamo popu t pokvarene ploče. Što više to ponavljamo, više učvršćujemo pogrešan sustav vjerovanja. Toksični stid pot­ hranjuje  ovisnost  i  sam  se  obnavlja.

STID   I   OSJEĆAJ   KRIVNJE

Toksični  stid  valja  jasno  razlikovati  od  osjećaja  krivnje  (i krivnja može biti zdrava i toksična). Zdravi je stid emocionalna osnova  naše  savjesti.  Taj  je  osjećaj  posljedica  ponašanja  koje se  protivi  našim vjerovanjima i vrijednostima.  Osjećaj  krivnje podrazumijeva  internalizirana pravila i razvija se nakon stida. Prema Eriksonu, u trećoj  fazi psihološkog razvoja, koja počinje poslije  treće  godine, uspostavlja se polarna ravnoteža između inicijative  i  osjećaja  krivnje.  Osjećaj  krivnje je, razvojno,  zreliji od  stida  i  ne  odražava  se  izravno  na  nečiji  identitet  te  ne

Slika  1.2.

Suprotnost  stid  -  osjećaj  krivnje

	Toksični osjećaj  krivnje	Zdravi  osjećaj  krivnje	Toksični stid	Zdravi  stid
Izvori i opis	Nedovršeni razvoj zbog iskrivljena super-ega; rezultat perfekcionizma, obiteljskog uplitanja	Nastupa nakon stida; po Eriksonu treća  psihosocijalna faza; inicijat- va versus osjećaj krivnje; oblikovatelj savjesti	Nedovršeni razvoj:  na stidu uteme- ljeni uzori; trauma napuštenosti; isprepleteni dojmovi stida	Rano se razvija, 15 mjeseci - 3 godine; po Eriksonu druga psihosocijalna faza
Osjećaj odgovornosti i moći	Megalomanski osjećaj odgovornosti; biti moćan u sustavu nemoći	Normalan osjećaj odgovornosti; pouzdanost; iskušavanje snage volje	Neodgovornost; manjak volje; krivi izbor; nesposobnost	Ograničeno moć i odgovornost; proizlazi iz poznavanja granica; potrebna mi je pomoć
Doživljaj	Turobna ozbiljnost; nema mjesta greškama; ne smijem pogriješiti - to bi bilo užasno	Pogrešio sam; prekršio sam svoja pravila; krivo mi je	Ja sam promašen; nema mi pomoći; ne valjam; bezvrijedan sam	Mogu pogriješiti i griješit ću; to je normalno, a pogreške se mogu ispraviti
Osjećaj pogreške	Pogreška zbog krutosti uloge; pogreška iskrivljenog mišljenja (odgovorni smo za tuđe živote)	Pogrešan postupak; krivi korak; mogućnost popravka	Pogrešni smo u samoj biti; osjećaj da smo manjkavi kao osobe - nepopravljivi smo	U svojoj smo biti ograničeni, pogreška proizlazi iz naše prirodne  konačnosti
Moralnost, Čestitost	Mogu biti dobar ako sam savršen i slijedim sva pravila (legalistički pristup) i izvršavam svoju zadaću (ulogu)	Nisam dobro učinio; mogu popraviti štetu	Loš sam; nisam dobar; nisam dorastao; nemoralan sam	Dobar sam, ali imam svoje granice - dopuštenje da budemo ljudi
Osjećaj za granice	Nemam pravo na ograničenja, osim unutar svoje krute uloge	Prekršene moralne granice (vrijednosti)	Nema ograničenja; ni u čemu nisam dobar	Bitna ograničenost
Usporedba sa sportom	Kršenje jednostavnog pravila - kao off-sidea; posljedica je velika kazna, poput isključenja iz igre	Kršenje pravila igre - kao istrčavanje u out na nogometnom igralištu	Narušavanje   same   igre;   promaše- nost - nikada neću postići gol	Kršenje pravila, jednostavan prekršaj; sporost

umanjuje    njegov    osjećaj     osobne     vrijednosti.     Proizlazi      iz integriranog   sustava   vrijednosti.   Fossum   i   Mason   kažu:

»Osoba  s  osjećajem  krivnje  može  reći:  "Strašno  mi je  kad napravim  nešto  protiv  svojih načela."  Ili: "Žao mi je  zbog posljedica  mojega  ponašanja."  Time  su  vrijednosti te osobe reafirmirane. Postoji mogućnost popravka, učenja i poboljšavanja. Dok  je  krivnja  bolan  osjećaj  žaljenja  i  odgovornosti  zbog svojih postupaka, stid je bolan osjećaj  u vezi sa sobom kao osobom. Mogućnost popravka stidljivoj se osobi čini isključenom, jer je  stid  stvar identiteta...  a ne  pogreške u ponašanju.  Iz tog  se  iskustva  ništa  ne  može  naučiti  i  ne  otvaraju  se mogućnosti poboljšanja, jer ono samo potvrđuje pojedinčeve negativne  osjećaje  prema  sebi.«

Suočavanje   sa   stidom

(Facing  Shame)

Slika 1.2. pokazuje složenu suprotnost između toksičnog stida, zdravog stida, toksične krivnje i zdrave krivnje. U žarištu je teza da je toksični stid  povezan  s  osjećajem  neispravnosti kao ljudskog bića. Popravak se čini nemogućim, jer nikakva promjena zapravo nije moguća. U svojoj krajnjoj biti,  toksični stid  znači  beznađe.

POREMEĆAJI    LIČNOSTI    KAO    SINDROMI    STIDA

Narcistička  osoba

Prema Jamesu Mastersonu  glavne  kliničke  oznake  osobe sa narcističkim  poremećajem  su:

»Megalomanija, iznimna zaokupljenost samim sobom te ne­ dostatak zanimanja i sućuti za druge, unatoč njihovom nastojanju  da  dobiju  potvrdu  i  pohvalu.«

Narcistički  i  granični  poremećaji

(The Narcissistic and Borderline Disorders)

Osoba s narcističkim poremećajem neizmjerno je motivirana tražiti savršenstvo u svemu što radi. Takva je osoba usmjerena na stjecanje bogatstva, moći i ljepote te na pronalaženje drugih koji će odražavati njezinu veličinu i diviti joj se. Ispod  te vječne fasade krije se praznina  ispunjena  zavišću  i  srdžbom. Srž  te  praznine  je  internalizirani  stid.

Paranoična  osoba

Paranoična je obrana poza kojom  se nastoji prevladati prekomjerni stid. Paranoična osoba postaje hiperoprezna, predosjećajući i očekujući izdaju i poniženje za koje je sigurna da će uslijediti. Ona osjeća da je osobno ugrožavaju čak  i nevini  događaji  i  vječno  je  na  oprezu.

Harry   Stack  Sullivan   opisao  je  ja  paranoične   osobe   kao »osjećaj beznadne manjkavosti«. Izvore osjećaja manjkavosti paranoična osoba  traži  drugdje.  To  je  kao  da  se  unutrašnje oči stida, prezira i gnušanja projiciraju van.  Krivi  postupci, pogreške  i  drugi  oblici   osobne   promašenosti   ne   mog u   biti dio  paranoične  osobe.  On a  ih  prenosi  sa  svojeg  unutrašnjeg ja  na   druge.

Prijestupničko  ponašanje

Kriminal     općenito

Allice Miller uvjerljivo je pokazala kako je kriminalno ponašanje zapravo uglavnom »iživljavanje nesvjesnoga«, tj. ponavljanje doživljenoga u prošlosti. To znači da je prijestupnik nekada i sam bio žrtva u situaciji  veoma  sličnoj  onoj  u  kojoj sada druge čini žrtvama. Djeca iz obitelji u kojima je bilo nasilničkog ponašanja i zlostavljanja, djeca iz obitelji s visokim stupnjem napuštenosti trpe strahovitu  viktimizaciju.  Oni, općenito  govoreći,  ili  preuzimaju  ulogu  žrtve  koju  će  ponovno i ponovno ponavljati, ili se pak poistovjećuju s prijestupnikom i ponavljaju prijestup na bespomoćnim žrtvama (što su i sami nekoć bili). To se ponavljanje zove »kompulzivno ponavljanje«

-      nagon  za  ponavljanjem.

U knjizi »Za tvoje dobro« (For Your Own  Good)  Alice Miller potanko opisuje ponavljanja mladića - narkomana i ubojice djeteta. Premda nitko ne može dokazati da je svaki prijestupnički čin iživljavanje  stida  zbog  napuštenosti,  niti je to učinio, mislim da ima dovoljno podataka koji podupiru pretpostavku da je tomu najčešće tako. Nitko nije ponudio nijedno drugo rješenje za vječni problem zločina i kriminala. Nedvojbeno, kriminalci se osjećaju kao društveno izopćeni ljudi  i  podnose  teret  golema  toksičnog  stida.

Tjelesno     zlostavljanje

Onaj tko tjelesno zlostavlja druge i  sam  je  nekoć  bio žrtva - nemoćna i ponižavana. Roditelji koji tjelesno ponižavaju i zlostavljaju djecu najčešće su i sami u mlađoj dobi bili zlostavljani. Nikada nisu razriješili internalizirani stid u vlastitim životima. Njihove su traume iz djetinjstva ugrađene u niz međusobn o isprepletenih sjećanja. Te izvorne prizore sad ponavljaju njihova djeca; oni ih tjeraju na ponavljanje, poput Pavlovljeva  refleksa.  Kaufman  tumači:

»Roditelji koji se spremaju zlostavljati vlastitu djecu ponovno proživljavaju situaciju u kojoj su sami bili udarani, ali istodobno je proživljavaju i iz perspektive svojih  roditelja. Sada  oni  igraju  ulogu  svojih  roditelja.«

Zašto roditelji, koji su i  sami  nekoć  bili  zlostavljana  i udarana djeca, žele biti poput svojih roditelja? Odgovor treba tražiti u dinamici poistovjećivanja. Poistovjećivanje  prijestupnika jasno  je  definirao  Bettelheim  kao  »poistovjećivanje  s  agresorom«.

Kad su djeca tjelesno povrijeđena  i  kada  duševno  pate,  žele što prije pobjeći  od toga.  Stoga  se više ne poistovjećuju  sami sa sobom nego sa svojim postiđujućim tlačiteljem, pokušavajući zadobiti njegovu moć i snagu. Poistovjećujući se s roditeljem, pojedinac istodobno postaje slabo, zločesto dijete i snažan nasilni roditelj. Unutrašnja slika roditelja-mučitelja budi staru situaciju i posreduje proces. Tjelesno zlostavljanje može potaknuti prisilno ponavljanje zlostavljanja, usmjerenog prema sebi  ili  svojem  supružniku,  ili  pak  prema  djeci.

Žrtve tjelesnog nasilja mogu, osim toga, i ostati žrtve. Martin Seligman je proveo opsežno istraživanje o  onome  što on zove »naučena bespomoćnost.« U osnovi, proizvoljno, nasumično i nepredvidivo tjelesno zlostavljanje uzrokuje stanje pasivnosti u kojemu žrtva osjeća kako ne može više ništa učiniti. Uz to se javlja i  negativni  sustav  vjerovanja.  Osoba više  ne  vjeruje  u  mogućnost  izbora.

Jednostavnije se vezanost za nasilje može objasniti činjenicom da što se nekoga više tuče, on  se  sve  više  i  više stidi. Što je stid više internaliziran,  snažnije  je  vjerovanje  da smo  manjkavi  i  neispravni.  Što  više  vjerujemo   da   smo manjkavi i neispravni, ograničenije su nam mogućnosti izbora. Internalizirani stid uništava  granice.  Bez  granica  nemam o zaštite.

Seksualno      zlostavljanje

Oni koji seksualno zlostavljaju najčešće su ovisnici o seksu. Katkada  takve  osobe  ponavljaju  situaciju   u   kojoj   su   same bile seksualno  ili tjelesno zlostavljane. Seksualno  zlostavljanje stvara intenzivan i  onesposobljavajući  stid  koji  veoma  često stvara podijeljenu ličnost. Počinitelji incesta i seksualnog zlostavljanja  poticani  su  internaliziranim  stidom.   Kaufman  kaže:

»I počinitelj napada ili nasilja  utemeljen je  na stidu.  Takva su djela djela moći i osvete, rođena iz nemoći i potaknuta stidom... taj je prizor nasilja  ponavljanje,  rekonstrukcija prizora jednake nemoći i poniženja koju je iskusio sam počinitelj od ruke drugog mučitelja... Žrtvu, metu osvete, zbunjuje izvor počiniteljeva stida. Poražavajući i ponižavajući žrtvu  počinitelj  se  trenutačno  oslobađa  stida.«

Viktimizacija se može manifestirati kroz incest,  uzne- miravanje, silovanje, voajerizam, egzibicionizam,  nepristojno ponašanje  ili  kroz  telefonske  pozive.  U  svakom  slučaju,  riječ je   o   izražavanju   stida   i   viktimizaciji   nevinoga.

Megalomanija - onesposobljena volja

Toksični stid ima i oblik megalomanije. Megalomanija je poremećaj volje. Može se pojaviti kao narcističko samo- uveličavanje ili bijedna bespomoćnost.  Oba  ekstrema  odbijaju biti  ljudska  bića.  Oba  pretjeruju:  jedan  je  više  od  ljudskog bića; drugi je to manje. Važno je shvatiti da  je  onaj  koji  je manje od ljudskog bića  - onaj bespomoćn i  - takođe r megaloman. Bespomoćnost kaže da mi ništa i nitko ne može pomoći. Ja sam najbolesniji među bolesnima... ja sam »najbolji/ najgori«   na   svijetu.

Megalomanija je rezultat uništene ljudske volje. Volja se prvenstveno   onesposobljava   kroz postiđivanje   emocija.    Postiđene i zapriječene emocije sprečavaju pun u integraciju intelektualnog značenja.  Kada  doživimo  događaj  nabijen  emocijama,  moramo se emocija osloboditi kako bi intelekt, um i moć prosuđivanja izvukli  smisao  iz   njega.   Emocije   iskrivljuju   mišljenje.   Kada su sputane stidom, njihova se energija smrzava i  nije  moguća puna   integracija   između   uma   i   volje.

Ljudska  je  volja  intenzitet   želje   podignut   na   razinu akcije.   Volja  je  apetit.  Um  (zaključivanje  i  prosuđivanje)   daju volji oči. Bez  uma,  volja  je  slijepa  i  nema  sadržaja.  Bez sadržaja volja  počinje htjeti samu sebe. Ovo stanje uništenosti uzrokuje   ozbiljne   probleme.   Neki   od   njih  jesu:

•   Volja  hoće  ono  što  se  ne  može  htjeti.

•   Volja   pokušava   imati   sve   pod   svojim   nadzorom.

•   Volju   se   doživljava   kao   svemoćnu,   ili  kad   ne   uspije, kao     »bijednu«.

•   Volja   hoće   samo   za   volju   htijenja   (impulsivnost).

•   Volja  hoće  u  apsolutnim  ekstremima  -  sve  ili  ništa.

TOKSIČNI     STID     KAO     DUHOVNI     BANKROT

Problem toksičnog stida  u krajnjemu je  duhovni problem. Ja to zovem »duhovnim bankrotom«. Već sam najavio da je duhovno bit ljudske  egzistencije.  Mi  nismo  materijalna  bića na duhovno m putovanju; mi smo duhovn a bića koja trebaju zemaljsko  putovanje  kako  bi  postala  potpun o  duhovna.

Duhovnost je način života - takav koji  povećava  i proširuje  život.  Stoga je  bit  duhovnosti  rast  i  širenje,  novost i kreativnost. Bit duhovnosti je bivanje. Bivanje je onaj pobjedonosni udarac kojim trijumfiramo  nad  ništavnošću. Bitno u bivanju jest  zašto  je  nešto  nešto,  a  ne  ništa.  Bivanje je  temelj  svih  bića.

Odrugojačenje  i  dehumanizacija

Uslijed toksičnog stida, koji je otuđivanje ja od sama sebe, pojedinac    se   »odrugojačuje«.

Odrugojačenje  jest  pojam  koji  rabi  španjolski  filozof  Ortega

Y.       Gasset kako bi opisao dehumanizaciju. On kaže da je čovjek  jedino  biće  koje  živi  iznutra.  Biti  uistinu  ljudsko  biĆe

znači imati unutrašnje ja i život iznutra. Životinje žive u stalnoj budnosti, uvijek na oprezu, tragajući izvan sebe za hranom i obranom. Kada ljudska bića više nemaju unutrašnji život,  odrugojačuju  se  i  dehumaniziraju.

Toksični je stid polarnost »više od  ljudskog/manje  od ljudskog«. Potreba da lažno ja pokrije i sakrije autentično ja iziskuje  život  u  kojemu  prevladavaju  rad  i   dostignuća.   Sve ovisi o tome  kako  radimo  te  o  uspjesima  koje  postižemo, umjesto o bivanju. Bivanje ne traži mjerilo; ono je samo sebi opravdanje. Bivanje je utemeljeno  u  unutrašnjem  životu  koji raste  u  bogatstvu.  Toksični   stid   traži   sreću   i   potvrdu   vani, jer je unutrašnjost neispravna i manjkava.  Toksični  je  stid duhovni    bankrot.

Stid  ka o  bespomoćnos t

Toksični stid ima osobinu neizlječivosti. Ako sam neispravan, manjkav i pogrešan, nem a  mi  pomoći.  Takvo  uvjerenje  vodi do nemoći. Kako se mogu promijeniti? Toksični stid ima i osobinu cirkularnosti. Stid rađa stid. Vidjeli ste  na  slici  1.1. kako ovisnici izražavaju internalizirani stid, a onda se osjećaju postiđenima  zbog  svojega  sramnog  ponašanja.

Funkcionalna  autonomija

Kad se internalizira, toksični stid je funkcionalno autonoman, što znači da može biti potaknut iznutra, bez ikakvih vanjskih stimulansa. Čovjek može zamisliti neku situaciju i osjetiti dubok stid. Može sam potaknuti spiralu stida kroz unutrašnji razgovor. Što  više  doživljava  stid,  sve  je  postiđeniji  i  tako  u  krug.

Upravo je značajka slijepe ulice ono što stid čini tako beznadnim.  Mogućnost   za  popravak  čini  se  isključenom  ako je   čovjek   u   osnovi   neispravan   kao   ljudsko   biće.   Pribrojitetome samoobnavljajuću osobinu stida i uvidjet ćete uništavajuću, duševno  razarajuću  snagu  neurotskog  stida.

Čitatelj sada već uviđa kako je dramatično za mene bilo otkriće dinamičkog stida. Osvještavajući dinamiku stida, imenujući  ga,  stječemo  stanovitu  moć  nad  njim.