Prema knjizi Ozdravljenje - liječenje stresa, anksioznosti i depresije bez lijekova i psihoterapije, autor dr. David Servan-Schreiber
Uz dozvolu izdavača Planetopija d.o.o., priredila: Carmen Rivier-Zurak, dr. med.

Svaki život je jedinstven... i svaki život je težak. Često smo i sami iznenađeni koliko zavidimo nekom drugom. Kad bismo postali netko drugi, ne bismo imali naše uobičajene probleme - to je istina. Ali imali bismo druge - njihove probleme! Primjerice, da sam barem lijepa kao Marilyn Monroe. Marilyn Monroe bila je možda najslavnija, najseksepilnija žena za kojom se žudjelo više od svih drugih žena njezine generacije. A ipak se uvijek osjećala usamljeno i svoju je nevolju utapala u alkoholu. Na kraju je umrla od prevelike doze barbiturata.
Postoje i ljudi koji, reklo bi se, žive u harmoniji. Većinom imaju osjećaj da je život velikodušan. Uspijevaju uživati u ljudima oko sebe i malim zadovoljstvima svakodnevice: obrocima, snu, projektima, odnosima. Ne pripadaju nekom kultu ili specifičnoj religiji. Ne žive u nekoj određenoj zemlji. Neki su bogati, drugi nisu. Neki su u braku, drugi žive sami. Neki imaju posebne talente, drugi su prilično obični. Svi su iskusili poraze, razočaranja, mračne trenutke. Nitko ne bježi od teškoća.
Ali u cjelini, ti su ljudi, čini se, bolje opremljeni da prevladaju zapreke. Kao da imaju neku sposobnost da prođu kroz nevolju, dadu smisao svom životu, čini se da su bolje povezani sami sa sobom, s drugim ljudima i s onim što su izabrali kao svoj oblik postojanja. Kako se postiže takva otpornost? Kako ćemo izgraditi vlastitu sklonost prema sreći?

Prekretnica

Autor je proveo dvadeset godina studirajući i prakticirajući medicinu, uglavnom na velikim sveučilištima Sjedinjenih Država, Kanade i Francuske, ali i s tibetskim liječnicima i indijanskim šamanima. U tom razdoblju, došao je do nekih ključnih postupaka koji su se pokazali korisnima i za njegove pacijente i za njega samoga. A nisu bili posrijedi ni farmaceutski proizvodi ni uobičajena psihoterapija.

Nakon diplome na medicinskom fakultetu, na pet godina napustio je medicinu da bi proučavao kako se neuroni organiziraju u mreže i proizvode misli i emocije te doktorirao kognitivnu neurologiju. Nakon "tvrdog" znanstvenog obrazovanja, povratak u svijet klinike i stažiranje na psihijatriji bili su mu, zapravo, teški. Rad s pacijentima činio se previše mekan, previše neodređen, gotovo prelagan u usporedbi s konkretnim podacima i matematičkom preciznosti na koju je navikao. Međutim, tješio se da uči psihijatrijsku praksu na psihijatrijskom odjelu čije je znanstveno i istraživačko usmjerenje među najčvršćima u zemlji (SAD). Nakon nekog vremena od državnog instituta za zdravstvo i privatnih fondacija dobio je i dovoljno sredstava da pokrene vlastiti laboratorij. Stvari nisu mogle izgledati bolje i moglo se očekivati da će njegov interes za novim znanjem i čvrstim činjenicama biti zadovoljen. Međutim, u kratkom roku, nekoliko iskustava potpuno je promijenilo njegov pogled na medicinu i smjer njegove karijere.
Jedno od tih iskustava bilo je putovanje u Indiju, u okviru organizacije Liječnici bez granica, za koju je radio kao član Upravnog odbora za Sjedinjene Države od 1991. do 2000. U Indiji je radio s izbjeglicama iz Tibeta u Dharamsali, sjedištu Dalaj Lame. Ondje je upoznao tradicionalnu medicinsku praksu Tibeta, u kojoj liječnici postavljaju dijagnozu bolesti i "neravnoteže" detaljnim opipavanjem bila na oba zgloba i pregledavanjem jezika i urina. Ti liječnici primjenjivali su samo akupunkturu, tradicionalne biljne preparate i upute za meditiranje. I bili su jednako uspješni u tretiranju pacijenata koji su patili od kroničnih bolesti kao i oni na Zapadu, ali su njihove terapije imale mnogo manje popratnih pojava i puno su manje koštale. Njegovi psihijatrijski pacijenti patili su uglavnom od kroničnih bolesti (depresija, anksioznost, bipolarnost i stres - sve su to kronične tegobe.)
Tako si je dr. Servan postavio pitanje je li prezir prema tradicionalnim pristupima kojem su ga podučavali tijekom cijelog školovanja utemeljen na objektivnim činjenicama ili neznanju. Dakako, dok zapadna medicina bilježi uspjehe kod akutnih tegoba kao što su upala pluća ili slijepog crijeva, ili lomova kostiju, daleko je manje sjajna u tretiranju kroničnih stanja, uključujući anksioznost i depresiju.

Na temelju toga, kao i ostalih iskustava, došao je do sedam prirodnih pristupa liječenju koji koriste vlastite iscjeliteljske mehanizme uma i mozga za oporavak od depresije, anksioznosti i stresa.
Metode liječenja, koje autor opisuje, dijele isti cilj: jačanje mehanizama samoiscjeljenja koji se primjenjuju na sve životne oblike - od pojedinačne stanice do cijelih ekosustava, uključujući i ljude. Svaka metoda na svoj način podržava stalno nastojanje tijela da uspostavi koherenciju, vrati njegovu ravnotežu. Stoga različite metode rade u sinergiji: nije nužno izabrati jednu, na štetu svih ostalih. Upravo suprotno, sve one međusobno se ojačavaju.
Dok je istraživao znanstvenu literaturu pišući ovu knjigu, autor je otkrio da svaka pojedina metoda u stvari osnažuje ravnotežu parasimpatičkog živčanog sustava. Ta grana autonomnoga živčanog sustava smiruje i ublažava mnoge različite funkcije u tijelu i umu. Zato je lakše osjetiti poboljšanje raspoloženja i olakšavanje stresa, korisno djelovanje uspostavljanja srčane koherencije, ako uz to vježbamo, jedemo više omega-3 masnih kiselina ili eliminiramo tragove starih traumatskih emocionalnih iskustava kroz EMDR (izazvana imitacija brzih pokreta oka kakvi se odvijaju tijekom spavanja koja pomaže u liječenju trauma), jer sve to pomaže da se ponovno uspostavi ravnoteža između simpatičkog i parasimpatičkoga živčanog sustava. Oni time pomažu resetiranje emocionalnog mozga i održavaju optimalan raspon njegova funkcioniranja.
Moderna medicina izgubila je sam pojam sinergije. Jedina velika transformacija u povijesti medicine dogodila se u četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Prvi put, zastrašujuće i smrtonosne bolesti mogle su biti pobijeđene specifičnim i pouzdanim tretmanom. Upala pluća, sifilis, gangrena, tuberkuloza - sve to pokleknulo je pred antibioticima. Ti novi lijekovi bili su tako djelotvorni da je sve što je dotad bilo neizostavno za medicinu odjednom izgledalo nebitno. Nije bilo važno brinu li liječnici o pacijentu, nije bilo važno ni što jede, čak ni želi li ozdraviti. Pacijent uzima antibiotike i bolest se povlači. Stari stupovi medicine - odnos liječnika i pacijenta, zdrava prehrana, stav pacijenta i tako dalje - izgledali su kao zastarjeli i pogrešni koncepti.
Od tog fantastičnog napretka, rodila se nova medicina u zapadnom svijetu, medicina koja više nije uzimala u obzir prošlost pacijenta, njezinu ili njegovu mrežu odnosa, jačinu njezine ili njegove životne sile, ili mehanizma samoizlječenja. Novi i čisto mehanički pogled na pacijente i bolesti odmah se proširio na cijelu medicinu, daleko šire od područja zaraznih bolesti.

Danas se učenje na zapadnim medicinskim fakultetima većinom fokusira na dijagnosticiranje specifičnih bolesti da bi se mogao odabrati specifičan tretman. Takav je pristup jako uspješan u akutnim stanjima: kirurško uklanjanje slijepog crijeva kod upale, penicilin za upalu pluća, kortikosteroid za astmatični napadaj i tako dalje. Međutim, "specifični tretman" je pristup koji ne postiže nikakvo pravo izlječenje kod kroničnih oboljenja. Kod njih moderni zapadni pristup općenito pomaže jedino u krizama, kao što je napadaj astme ili infarkt - ne djeluje na oboljenje koje do njih dovodi.
Uzmimo kao primjer infarkt. Pacijentica dolazi u hitnu službu na rubu smrti - blijeda, osjeća mučninu, guši se, osjeća razornu bol u grudnom košu. Liječnici točno znadu što treba učiniti: u trenu, kroz cjevčice u nosu dotječe kisik, nitroglicerin širi njezine krvne žile, beta-blokator usporava broj otkucaja srca, aspirin sprječava dodatno zgrušavanje, a morfij ublažava bolove. Za manje od 10 minuta, ženin život je spašen. Može normalno disati, može razgovarati sa svojom obitelji, može se čak i osmjehnuti. U mnogo čemu, to je medicina u svom najboljem izdanju.
Međutim, unatoč dramatičnosti moćne intervencije, bolest koja se ispod toga krije - progresivno začepljenje arterija - nije ni dotaknuta. Do današnjeg dana, najdjelotvorniji zahvati za liječenje ovog oboljenja zbunjujuće su netehnički. Gotovo "nemoderni". Sastoje se od kombinacije prevladavanja stresa, vježbanja i bolje prehrane. Sinergija između tih promjena u načinu života može potaknuti temeljito čišćenje arterija.
Isto vrijedi i za anksioznost i depresiju. To su kronična oboljenja, ni malo slična akutnim infekcijama ili slomljenim rukama. Kronično oboljenje nastaje kroz složeno međudjelovanje između tjelesnih sustava koji su počeli loše funkcionirati. Hrani ga i neki oblik "zagađenja" izvana, u obliku neprilagođene prehrane, traumatičnih događaja ili kronično bolnih odnosa. Nakon godina lošeg funkcioniranja i trovanja izvana, naivno bi bilo misliti da bi jedan zahvat ili čak jedna vrsta zahvata mogla sustavno uravnotežiti sustav ili ga usmjeriti na put samoizlječenja. Svi liječnici koji u praksi rade s kroničnim bolestima, ma kojeg tipa, slažu se u tome. Sinergija između nekoliko intervencija jedini je način da se obrne dugotrajno stanje koje se učvrstilo u tijelu. Čak najzadrtiji psihoterapeuti i biološki psihijatri prisiljeni su priznati da je za kronične oblike depresije kombinacija psihoterapije i liječenja djelotvornija nego bilo koji tretman zasebno. To je nedavno potvrdila velika i impresivna studija s nekoliko sveučilišnih središta, objavljena u New England Journal of Medicine.

Da bismo pobijedili kronično oboljenje, moramo se koristiti svim mehanizmima samoizlječenja do kojih imamo pristup. Kroz nekoliko intervencija, moramo izgraditi sinergiju liječenja veću od zamaha same bolesti. U tom duhu je autor u knjizi i predstavio različite metode. Iako je svaka od tih metoda proučavana pojedinačno i potvrđena je njezina djelotvornost, najdjelotvorniji tretman je pronaći kombinaciju koja je najprikladnija za pojedinačnu osobu, koja ima najviše šanse transformirati bol te osobe i vratiti joj životnu energiju.

 

Izvor: www.vasezdravlje.com