Splavarenje

Vjerojatno još i danas negdje na Zemlji kroz travu i šumu teku potoci
i rijeke, u cik zore na rubovima šuma u orošenu lišću stoje srne
blagih očiju, možda se današnjoj djeci njihov potok s cementiranim
obalama i njihova livada sa sportskim igralištem i držačima za
bicikle čine isto tako lijepima i časnima kao što se nama
nesuvremenima nekoć, prije pola stoljeća, činio pravi potok i prava
livada. Nema smisla o tome se sporiti, možda je u međuvremenu svijet
doista postao savršeniji. Bilo kako bilo, mi stariji ipak mislimo da
smo prije četrdeset do pedeset godina još nešto udisali, nešto kušali
i doživljavali stoje otada posve iščezlo iz ovog usavršenog svijeta:
ostatak nevinosti, ostatak bezazleno-sti i seoske jednostavnosti koju
se u ono doba usred Njemačke još ponegdje moglo sresti, dok ju se
danas i u Polineziji uzalud traži. Stoga se rado spominjemo
djetinjstva i veselo, glupo i sebično uživamo u pravu svoje dobi da
na račun današnjega hvalimo prošla vremena. Ovih dana vratila mi se
uspomena na to sada bajkovito d|etinjstvo. Dobro došla, lijepa
uspomeno!
Kroz moj rodni grad u Schwarzwaldu protjecala je rijeka, rijeka uz
koju su tada stajale tek rijetke tvornice, na kojoj je bilo mnogo
starih mlinova i mostova, plićaka zaraslih u šaš i šipražja johe, u
kojoj je bilo mnogo riba, a ljeti milijuni tamnoplavih vretenaca.
Nije mi poznato kako su se ribe i vretenca održale između sve većih
cementnih podzida obale i sve većeg broja tvornica, možda su još
uvijek tu. No, vjerojatno je davno iščezlo nešto stoje tada postojalo
na rijeci, nešto lijepo i tajanstveno, bajkovito, nešto najljepše što
je posjedovala ta lijepa čarobna rijeka: splavarenje. Tada, u naše
doba, tijekom ljeta jelovi su trupci iz Schwarzwalda na golemim
splavima prevoženi malenim rijekama sve do Mannheima, a katkada još i
dalje, sve do Nizozemske. Splavarenje je bilo poseban zanat i za
svaki je gradić u proljeće pojava prve splavi bila važnija i
neobičnija od pojave prvih lasta.
Takva splav (koja se na švapskom nije zvala "das FloB", već "der
Flooz") sastojala se od samih dugih jelovih i borovih trupaca s kojih
je skinuta kura, ali nisu dalje obrađivani, a splav se sastojala od
većeg broja članaka. Svaki je članak obuhvaćao osam do dvanaest
trupaca koj i su na krajevima bili svezani, a na svakom članku
elastično je visio sljedeći članak, povezan vrbama, pa se splav, ma
koliko duga bila, svojim pokretnim člancima mogla prilagođavati
riječnim zavojima. Međutim, nerijetko se događalo da se splav
zaglavi, stoje za cijeli grad bio uzbudljiv događaj, a za mladež
pravo slavlje. Splavari, kojima su se s mostova i s prozora kuća
višestruko rugali zbog njihove nespretnosti, bili su bijesni i morali
grozničavo raditi, gazili su psujući do struka u vodi, vikali i
pokazivali ono poznato divljaštvo i sirovost svog staleža; još
mrzovoljniji i ljući bili su mlinari i ribari, i svi koji su od
rijeke živjeli i zarađivali, a napose brojni kožari dobacujući
splavarima pošalice i psovke. Ako se splav zaglavila ispod otvorene
ustave, tada bi se najviše mlinari uzšetali i raspsovali, a nas
dječake zadesila bi katkad posebna sreća: riječno je korito jednim
dijelom bilo skoro prazno, pa smo ispod brane mogli rukama loviti
ribe, široke, svjetlucave crvenperke, hitre, bodljikave grgeče, a
katkada i paklare.
Splavari su očito pripadali lutalicama, divljacima, putnicima,
nomadima, a splav i splavare čuvari ćudoređa i reda nisu baš
podnosili. Nasuprot tomu, za nas dječake, kad god bi se pojavila
splav, to je bila prigoda za pustolovine, uzbuđenja i sukobe sa
snagama reda. Kao stoje između mlinara i splavara trajao vječni rat u
kojem sam uvijek bio na strani splavara, tako je kod naših učitelja,
roditelja i teta postojala odbojnost prema splavarstvu i nastojanje
da nam se što više onemogući doticaj s njim. Kada bi nekom od nas kod
kuće izletjela vrlo nepristojna riječ ili sočna psovka, teta bi rekla
da smo to, naravno, opet pokupili od splavara. A nerijetko bi nas
onoga dana, koji bi se prolaskom splavi za nas pretvorio u praznik,
otac istukao, majka plakala, a policajci na nas vikali. Jedna lijepa
priča, koju smo kao dječaci voljeli više od svega, govorila je o
malom dječaku koji se unatoč svim zabranama popeo na splav i njome
stigao sve do Nizozemske i mora, da bi se tek nakon nekoliko mjeseci
vratio ožalošćenim roditeljima. Poći stopama toga dječaka godinama je
bila moja žarka želja.
Mnogo češće negoli je moj dobri otac slutio, kao dječačić sam na
kraćim relacijama bio slijepi putnik na splavi. To je bilo strogo
zabranjeno i ne samo da si protiv sebe imao odgajatelje i policiju,
već na žalost najčešće i same splavare. Nema za dječaka ljepše i
uzbudljivije stvari na svijetu od vožnje na splavi. Kada mislim na
to, u meni se stotinama čarobnih mirisa budi cijeli zavičaj i
prošlost. Popeti se na ploveću splav moglo se ili s mo-stića na
brani, takozvane "ustave", ili pak s obale, što često nije bilo
nimalo teško, ali se svaki put moralo platiti djelomičnim ili cijelim
kupanjem. Još najlakše je bilo za vrlo toplih ljetnih dana, kada smo
ionako na sebi imali vrlo malo odjeće, bez cipela i čarapa. Tada smo
lako stizali do splavi, a ako si se još uspio i sakriti od splavara,
bilo je divno nekoliko milja spuštati se niz rijeku između zelenih
tihih obala prolazeći ispod mostova i ustava.
No za vrijeme plovidbe, ako splavar prema tebi ne bi bio pretjerano
ljubazan, postavio bi te na hrpu dasaka, pa si vrlo brzo mogao
iskusiti i sve nedaće splavarskog zanata na kojem si im inače
zavidio. Stajao si nesigurno na skliskim trupcima između kojih je
voda neprekidno prskala, bio si mokar do kože, a ako nije bilo vrlo
toplo, ubrzo bi se počeo smrzavati. A onda se bližio trenutak kada si
morao napustiti splav koja je brzo plovila. Padala je večer, drhturio
si od vlažne hladnoće i dospio u kraj u kojem obale više nisi tako
dobro poznavao kao kod kuće. Sada je trebalo uvrebati mjesto i bez
predomišljanja ga odmah iskoristiti - obično je u tom posljednjem
trenutku palo još jedno kupanje, često je bilo i opasno, a katkada se
znala dogoditi nesreća; i sam sam tom zgodom iskusio jezu pogibelji.
A kada bi zatim sretno ponovno bio stigao na kopno, pod nogama
osjetio tlo i travu, put do kuće bio je dug, katkada vrlo dug. Stajao
si tako u mokrim cipelama, mokroj odjeći, bez kape koju si izgubio,
nakon dugog stajanja na skliskim, mokrim trupcima osjećajući slabost
u listovima i koljenima, a ipak si morao pješačiti još sat ili dva
ili još duže, da bi te na kraju dočekala uplakana majka, užasnuta
teta i smrtno ozbiljan otac koji su hvalili Boga stoje zabludjela
dječaka, mada nije zaslužio, sačuvao živa i zdrava.
Od djetinjstva |e bilo tako: ništa nisi dobio na dar, svaku si sreću
morao platiti. I kada danas računam u čemu se zapravo sastojala sreća
takve vožnje na splavi, kada oduzmem sve tegobe, napore i nezgode,
malo toga preostane. No to malo što ostane, divno je; tiha, brza i
uzbudljiva vožnja hladnom rijekom što glasno žubori, između vode što
glasno prska, čarobni prolasci ispod mostova kroz debelu, dugačku
viseću paučinu, sanjarski trenuci uranjanja u neizrecivo blažen
osjećaj putovanja, kretanja, bijega i vožnje u svijet, prema Neckaru,
prema Rajni i Nizozemskoj - i to malo što ostane, ta vlažnost,
smrzavanje, to blaženstvo plaćeno psovkama splavara i propovijedima
roditelja sve je nadoknađivalo, bilo je vrijedno svega što si za to
morao žrtvovati. Bio si splavar, bio si putnik, nomad, plovio pokraj
gradova i ljudi, tiho i nigdje ne pripadajući, i u srcu osjećao
širinu svijeta i neobičnu čežnju za domom. O ne, to zasigurno nije
bilo preskupo plaćeno.
(1928.)