Spiritistička iskustva u Americi

Wallace je 1886. i 1887. godine nekoliko puta odlazio na turneju po Sjedinjenim Državama, gdje je održavao znanstvena predavanja. Tijekom tih posjeta, upoznao je mnoge američke spiritiste, kao što je harvardski prof.

William James, i sudjelovao je na nekoliko seansi.

Niz seansi održan je u bostonskom domu gospođe Ross, glasovitog medija za materijalizacije (Wallace, 1905., sv. 2, str. 338-339). Iznad jednog kuta prostorije u prizemlju, obješen je zastor iza kojega je uređeno mjesto za medij. Taj je kut s jedne strane obuhvaćao vanjski, a s druge unutrašnji zid kuće, iza kojega se nalazila stražnja soba. Uz unutrašnji zid stajao je ormar s porculanom. Wallace je podrobno pregledao zidove i pod i to iz prednje, stražnje sobe i podruma. Utvrdio je da, osim kliznih vrata koja vode u stražnju sobu, ne postoje nikakvi otvori kroz koje bi mogao ući čovjek. Spomenuta vrata bila su čvrsto zatvorena ljepljivim gipsom, a jedan je svjedok krišom označio gips olovkom, kako bi se poslije moglo utvrditi je li gips bio uklonjen. Deset svjedoka, uključujući Wallacea, sjedilo je u krugu pod prigušenim svjetlima ispred zastora. Svjetlost je bila dovoljno jaka da Wallace vidi kazaljke svoga ručnog sata i obrise tijela svih prisutnih.

Pod takvim okolnostima, iza zastora su se pojavila tri lika - žena u bijelom, gospođa Ross odjevena u crno i muškarac. Nakon što su se oni povukli, pojavile su se tri žene različitih visina, odjevene u bijelo. Poslije njih se pojavio muškarac. Jedan od svjedoka prepoznao ga je kao svoga sina. Poslije se iza zastora pojavio lik odjeven u Indijanca, koji je plesao, govorio i rukovao se s nekim od okupljenih, uključujući Wallacea. Naposljetku se pojavio lik žene, koja je u rukama nosila dijete. Na njezin poziv, Wallace joj je prišao i dotaknuo dijete, za koje je ustanovio da je stvarno. "Neposredno nakon seanse", napisao je, "upaljena su svjetla i iznova sam pregledao gole zidove kabineta, zastor i vrata i sve je bilo isto kao i prije, i nije bilo nikakve prostorije ili mjesta na kojima bi se moglo sakriti dijete, a kamoli drugi likovi."

(Wallace, 1905., sv. 2, str. 339).

Na drugoj seansi s gospođom Ross, kojoj je bio nazočan William James, Wallace je opet vidio osam ili devet likova kako izlaze iza zastora. Među njima je bila preminula nećakinja jednoga od svjedoka, gospodina Bracketta.

Wallace je napisao: "Gospodin Brackett ju je često viđao kako se postupno oblikuje iz gustog oblaka i gotovo trenutačno iščezava." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 339).

I sam je Wallace vidio poznate mu osobe. "Jedna od njih bila je žena odjevena u prekrasnu odjeću, koja mi je uzela ruku, pogledala me smiješeći se i, vidjevši da sam zbunjen, šapnula mi da me često viđala na seansama gospođice Kate Cook u Londonu. Potom mi je dopustila da joj dotaknem uši, kako sam činio prije da se uvjerim da nije medij. Onda sam primijetio da veoma nalikuje osobi s kojom sam često razgovarao i zbijao šale kod gospodina Randija, o čemu nitko u Americi nije znao. Drugi je bio lik starog gospodina sijede kose i brade, odjevenog u večernje odijelo. Primio me za ruku i izgledao zadovoljno, kao da je susreo starog prijatelja... ukratko, prepoznao sam sličnost s mojim rođakom Algernonom Wilsonom, čiju fotografiju imam i kojega sam posljednji put vidio kada smo obojica bili djeca, premda sam se s njime dugo dopisivao, budući da je bio oduševljen entomolog i živio je u Adelaideu, gdje je nedugo prije umro ... Veoma me iznenadilo što sam prepoznao te dvije osobe, jer sam s obje bio veoma prisan, a medij, pa čak nijedan od mojih prijatelja koji su ondje bili prisutni, nisu ih mogli poznavati." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 339-340).

Nekoliko mjeseci nakon tih događaja, dvanaest je ljudi nazočilo jednoj od seansi gospođe Ross, s nakanom da dokažu da su duhovne materijalizacije lažne (Wallace, 1905., sv. 2, str. 340). Kada su proveli svoj plan, njih dvanaest nije uspjelo zadržati nijednog sumnjivca (dva muškarca, jednu ženu, dva dječaka i djevojčicu), ni uzeti ijedan komadić njihove opreme.

Poslije su objavili u novinama da su navodni prevaranti ušli u prostor iza zastora kroz klizni dio zida. Saznavši za to, neki su prijatelji gospođe Ross doveli njezina kućevlasnika i tesara na to mjesto da ga podrobno pregledaju.

Tesar je potvrdio da u zidu nema nikakvog otvora i da nikada nije bio ni probijen i potom prekriven. Wallace je časopisu

Banner of Light poslao pismo u kojemu je potvrdio te činjenice. Tvrdio je da: "... potpuni neuspjeh dvanaestorice ljudi, koji su ondje došli isključivo s ciljem da otkriju i prokažu suučesnike u prijevari, u čemu nisu uspjeli, kao što nisu uspjeli osigurati nijedan opipljiv dokaz njihova postojanja, uistinu je čvrst dokaz da nije bilo nikakvih tajnih suučesnika." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 340-341).

No, time nije poricao da postoje slučajevi u kojima su mediji i njihovi suučesnici u prijevari bili otkriveni i uhvaćeni. Ali spomenuti slučaj, čini se, nije jedan od njih.

U Washingtonu je Wallace, u pratnji kolege profesora, vojnog generala i službenika vlade, od kojih su svi bili spiritisti, nazočio seansama medija P. L. O. A. Keelera (Wallace, 1905., sv. 2, str. 341-345). Iznad jednog kraja sobe, na konopcu, 1,5 m iznad poda, visio je crni zastor. Iza zastora nalazio se stol na kojemu su stajali def i zvono. Wallace je prije početka seanse pažljivo pregledao zidove i pod, uvjerivši se da u njima nema nikakvih skrivenih ulaza. Pregledao je i zastor, koji je bio sastavljen od jednoga komada tkanine bez ikakvih otvora. Taj pregledbio je dopušten svim prisutnima.

Keeler i dva gosta iz publike sjedili su na tri stolca ispred zastora. Tada je ispred njih podignuta niži zastor do razine njihovih prsiju. Keller se rukama držao za gosta koji je do njega sjedio. Wallace je primijetio (1905., sv. 2, str. 343): "Def je zazvečao i nastavio svirati, nakon čega se iznad zastora pojavila ruka kojoj je pružen štap, koji je ona primila. Potom se pojavio def obješen o štap, koji se počeo visoko u zraku vrtjeti velikom brzinom, dok se istodobno začuo zvuk zvona. Medij je čitavo to vrijeme mirno i šutke sjedio, a osoba koja je do njega sjedila potvrdila je da se objema rukama držao za nju." Nakon toga je ruci iznad zastora pružena olovka i blok, koji je, ispisan porukama, bačen natrag preko zastora. Te su poruke bile potpisane imenima poznatima nekim svjedocima, koji su razumjeli i njihov sadržaj. I sam je Wallace primio poruku, no na neobičan način.

Umjesto da je pružio blok ruci preko zastora, držao ga je pokraj nje. Onda je vidio kako kroz sam zastor izlazi ruka s olovkom i zapisuje mu poruku na blok.

Drugom prilikom Wallace je svjedočio sličnoj pojavi: "Kroz zastor je izronio štap. Primio sam dva ručna sata, koja su pripadala dvjema osobama koje su sjedile pokraj medija. Potom je kroz zastor izbačen mali def, promjera oko 25 cm, koji je pao na pod. Ti su predmeti izašli kroz različite dijelove zastora, no za sobom nisu ostavili nikakve vidljive rupe, što je potvrđeno kasnijim pažljivim pregledom. Još čudesnije (ako je to moguće) bilo je kada mi je kroz zastor pružen prsluk koji je pripadao mediju, premda je na sebi imao kaput i čitavo se to vrijeme dlanovima držao za svoje susjede. Osim toga, desetak ljudi koji su se nalazili u dobro osvijetljenoj sobi, neprestano je promatralo sve što se događa. Premda se te stvari čine nemogućima, to su činjenice." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 344-345).

U San Franciscu je Wallace sa svojim bratom Johnom, koji je živio u Kaliforniji i gospodinom Owenom, urednikom novina

Golden Gate, sudjelovao na nekim seansama medija Freda Evansa, na kojima su se poruke ispisivale na pločici (tzv. ouidži ploča) (Wallace, 1905., sv. 2, str. 346-349).

Ondje je bio prisutan i liječnik, prijatelj gospodina Owena. Četiri sklopive pločice očišćene su vlažnom spužvom i potom dane četirima gostima da ih pregledaju. Nakon toga su ih preklopili i položili na stol. Gosti su potom položili svoje dlanove na pločice i na dogovoreni ih znak otvorili, da bi ustanovili da su ispisane. Bile su to poruke Wallaceovih preminulih rođaka i mrtvih spiritista. Uobičajeno je sumnjičavo objašnjenje da su pločice na neki način zamijenjene, ali Wallaceov opis postupka naizgled isključuje tu mogućnost, budući da su svjedoci u ključnom trenutku na njima držali dlanove.

Nakon toga je na stol stavljen drugi niz pločica. Medij je označio jednu od njih olovkom i kada se ona otvorila, bila je ispisana slovima u pet boja.

Wallace je primijetio da su slova jasno napisana preko tragova olovke. To naizgled isključuje mogućnost neke vješte kemijske metode pisanja slova.

Wallaceov brat je sa sobom donio novu sklopivu pločicu, koju je na nekoliko minuta odložio pokraj sebe na pod. Wallace je čitavo vrijeme budno motrio pločicu. Kada su je otvorili, obje strane pločice bile su ispisane porukama. Važan je podatak da je bila riječ o novoj pločici, koja nije pripadala mediju.

Wallace je zatim pitao medija hoće li se slova pojaviti na papirima umetnutima među pločice. Evans mu je rekao da stavi šest listova papira iz bloka i umetne ih među dvije pločice. Nekoliko minuta poslije, kada ih je otvorio, Wallace je na njima ugledao portrete petorice mrtvih spiritista i njegove davno preminule sestre, nacrtane drvenom bojom na 6 listova papira položenih jedan na drugoga između pločica. Budući da ih je ondje stavio sam Wallace, medij ih nikako nije mogao zamijeniti. S obzirom na Wallaceov neočekivan zahtjev i okolnosti pod kojima su papiri umetnuti među pločice, teško je zamisliti da je medij izveo nekakvu prijevaru.

Wallace je napisao (1905., sv. 2, str. 348-349): "Poruke na svih 7 pločica i 6 listova papira toliko su brzo izvedene, da je seansa trajala manje od sat vremena, i bila je toliko jednostavna i posve otvorena da se sve odvijalo pred očima četvorice promatrača, pod uvjetima koji potpuno omogućavaju ispitivanje ... Izvješće o tom učinku objavljeno je, uz opis seanse i potpisano od strane svih prisutnih."