U raznim razdobljima i kulturama zakon je svrstavao žene, djecu ili druge kategorije ljudi kao vlasništvo. Danas je ljudsko ropstvo širom svijeta nezakonito. Smatramo nemoralnim postupati s bilo kojim čovjekom, kakva god bila njegova obilježja, kao s vlasništvom. Jednako je nemoralno postupati s bilo kojim ne-čovjekom kao s vlasništvom. Unatoč tome, trenutno je ropstvo ne-ljudi sveopće.

...............................................

Definirajući specizam kao "propust da se, s obzirom na pripadnost vrsti ili karakteristike tipične za neku vrstu, bilo kojem svjesnom biću prida jednak obzir i poštovanje ", Joan Dunayer oštro kritizira specizam i izvan i unutar pokreta za prava životinja. Ona propituje filozofiju, pravo i aktivizam kroz tri originalne kategorije: "starospecisti" ograničavaju prava na ljude; "novospecisti" se zalažu za prava relativno nekolicine ne-ljudi, onih koji se čine najviše čovjekolikima; nespecisti se zalažu za temeljna prava, poput prava na život i slobodu, za sva svjesna bića. Jedinstveno egalitaran, Specizam ocrtava nespecističku misao, pravo i akciju.

"Vrlo dobra i originalna knjiga. Specizam je važan doprinos ostvarenju istinski moralnog načina života."

Evelyn B. Pluhar, profesorica filozofije, Pennsylvania State University i autorica knjige Beyond Prejudice

"Specizam je konačna poruka abolicionističkoga animalističkog stava, ne samo u filozofiji već također u pravu i provođenju zagovorništva životinjskih prava. S beskompromisnom jasnoćom i bogatim recentnim dokazima, Joan Dunayer potanko razlaže logičke zaključke temeljnog stava glede životinjskih prava da sve što je potrebno za moralna prava jest sposobnost za patnju. Njezino istančano uho za specistički jezik i oštro oko za logičku nedosljednost donose bogatstvo informacija, uvida i misaonih provokacija čak i za one koji su aktivni u pokretu za životinjska prava već desetljećima, a njezine kritike hijerarhijske raznolikosti specizma, na kojeg se još uvijek može naići kod nekih od najpoznatijih zagovornika prava životinja, omogućit će konstruktivno žarište za živu raspravu i unutar i izvan tog pokreta."

Steve F. Sapontzis, profesor emeritus filozofije, California State University, Hayward i autor knjige Morals, Reason, and Animals

Predgovor hrvatskom izdanju knjige Specizam

Knjiga Specizam stigla je u moj elektronski poštanski sandučić prije točno dvije godine. Tada smo upravo radili na izdanju knjige Ta ravnopravna stvorenja - 100 odgovora na 100 pitanja o pravima životinja. To je bila prva knjiga o zaštiti prava ne-ljudi za koju je meni osobno bilo izuzetno drago što je izašla pod kapom naše nakladničke kuće.
Specizam me odmah zaintrigirao, ali eto, do danas nije došlo vrijeme za njegovo izdavanje.

I sad kad izlazi, i kad sam svjesna koliko je važna ta knjiga za razumijevanje istinskih prava svih živih bića, a što uključuje i ljude i ne-ljude, pitala sam se zašto nije prije bila pripremljena za izdavanje i zašto nije prije otišla u tisak.

A onda sam, iščitavajući knjigu, shvatila pravi razlog. Na to me podsjetila jedna priča koju sam davno pročitala, a koja je govorila o majci koja je dovela svog sina poznatom duhovnom učitelju kako bi ga zamolila da uvjeri njezinog sina da prestane konzumirati toliko šećera u svojoj prehrani. No, umjesto da joj ispuni želju, učitelj ju je otpravio od sebe i rekao joj neka se vrati za mjesec dana. Nakon toga dao je traženu uputu njezinom sinu, a ona ga je upitala zašto to nije učinio kad su ga posjetili prvi put. Učitelj je odgovorio: "Zato što sam i ja tada još uvijek konzumirao dosta šećera u svojoj prehrani."

Prije dvije godine, točnije proteklih 19 godina, bila sam vegetarijanka. Što iz zdravstvenih, što iz etičkih razloga, odabrala sam hraniti se vegetarijanski. Za mene je patnja ne-ljudi kako bi se proizvela hrana za sve veći broj ljudi na ovom planetu bila i jest neprihvatljiva. Tada nisam znala ili nisam bila svjesna da postoji i korak dalje. No, radeći sve više na području aktivizma za prava ne-ljudi, suosjećajući s njima i osjećajući njihovu bol i tugu kad su zatočene, kad im je oduzeta sloboda kretanja i bivanja, kad se prevoze bez hrane i vode do klaonica, kad se pod ogromnim stresom bore za život na tekućoj traci smrti prije klanja, shvatila sam da biti vegetarijanka koja ne jede meso, ribu i jaja jednostavno nije dovoljno.

I tako sam krajem prošle godine prihvatila veganski način života i razmišljanja koji uključuje ne samo prehranu već i život bez proizvoda koji potječu od izrabljivanja ne-ljudi. I znate što? Jako mi se svidjela takva vrsta prehrane. Iako ni prije nisam pila puno kravljeg mlijeka niti jela puno sira, potpuno odbacivanje tih namirnica donijelo mi je lakoću u probavi (kad god bih popila kravlje mlijeko, obično bih imala probavne probleme što i ne čudi s obzirom na to koliko se raznih štetnih sastojaka danas može pronaći u mlijeku koje se prodaje u našim prodavaonicama).

Ne, nisam izbacila sve neveganske stvari iz svojeg ormara (to bi bilo previše rastrošno), već sam ih odlučila koristiti dok se ne istroše.To se uglavnom odnosi na obuću (jer kožne jakne, bunde od krzna i sl. odjevni predmeti ionako nisu nikad bili dio mog odjevnog stila), ali sada više ne kupujem nove. I tada me oduševilo kad sam u trgovinama uspjela pronaći već prilično velik izbor veganske odjeće i obuće, lijepog dizajna i niskih cijena.

Tako je došlo vrijeme i za izdavanje Specizma. Jer, ako želim stati iza te knjige kao što stojim iza svake knjige izašle u izdanju Dvostruke duge, ne mogu biti drugo nego veganka.

Iako je sve počelo - prema riječima Daniela Quinna, mojeg vrlo omiljenog pisca – još davnih dana kada se čovjek dosjetio stočarstva (zatočivanja ne-ljudi, hranjenja i njegovanja kako bi ih onda ubio za hranu) i time položio temelje svom nasilju koje se danas događa u svijetu, u meni ipak postoji nada da se čovječanstvo pomalo osvješćuje i da pomalo shvaćamo da ovakva neravnoteža koju smo stvorili iscrpljujući cijeli životinjski i biljni svijet ne može još dugo potrajati.

I premda sam svjesna činjenice da je broj ljudi na planetu dosegao brojku koja odavno prijeti bilo kakvoj mogućnosti održivog razvoja, vjerujem da, kao što bi rekli neki moji prijatelji, brzo rastući pokret za prava ne-ljudi koji uključuje sve veći broj vegetarijanaca i vegana (u Hrvatskoj ih trenutno ima više od 160000) nije samo kozmetika koja neće donijeti bitne pomake dok se broj ljudi na planetu ne smanji ili barem ne prestane vrtoglavo rasti. Naprotiv, držim da su svi napori mnogih pojedinaca, udruga i stranaka (a u Nizozemskoj je stranka za zaštitu prava ne-ljudi uspjela ući u parlament, dok je u Hrvatskoj stranka za promicanje i uspostavljanje prava ne-ljudskih životinja upravo u postupku osnivanja) i te kako važni i da uvelike utječu na porast kolektivne svijesti.

Radeći na projektima zaštite prava ne-ljudskih životinja, sudjelujući u njima, radeći na izdavanju ove knjige, postala sam svjesna činjenice da mnogi ljudi jednostavno ne znaju. Točno tako. Ne znaju. Nisu svjesni podataka da se svake godine ubije više od 60 000 000 000 ne-ljudi zbog hrane (slovima: šezdeset milijardi životinja!), 85 000 000 ne-ljudi zbog krzna, a godišnje se proizvede 276 milijuna tona mesa, 50 milijuna tona jaja i 500 milijuna tona mlijeka (izvor podataka u ovom predgovoru, ukoliko nije drukčije navedeno, je internetska stranica www.oneworld-oneconscience.org, a primarni izvor je izvještaj Specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu FAO pod nazivom "Livestock’s Long Shadow - Environmental Issues and Options" iz 2006. godine).

U ovom trenutku na planetu je oko 6,5 milijardi ljudi.

Procjenjuje se da bi do 2050. godine proizvodnja dosegla brojke od 465 milijuna tona mesa i skoro 1 milijardu tona mlijeka godišnje. Ta se proizvodnja potpomaže iz naših džepova kroz velike vladine novčane poticaje industriji mesa i mlijeka, a ti bi poticaji usmjereni u proizvodnju biljne hrane istu učinili vrlo pristupačnom velikom broju ljudi.
Uz predviđeni porast rasta broja stanovnika čovječanstvo bi do 2050. godine moglo u prehrambene svrhe uzgajati na farmama 120 milijardi ne-ljudi godišnje!

A jedan od stravičnih utjecaja ovog masovnog uzgoja stoke na plavi planet jest njegov doprinos globalnom zatopljavanju i klimatskim promjenama. Specijalizirana agencija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu FAO (Food and Agriculture Organisation) objavila je 2006. godine izvještaj da 18% svih stakleničkih plinova potječe iz stočarskog sektora što je 40% više od utjecaja svih automobila, zrakoplova, vlakova, autobusa i ostalih prijevoznih sredstava koja prometuju diljem svijeta.

U siječnju 2008. godine dr. Rajendra Pachauri, voditelj UN-ove krovne organizacije za klimatske promjene - Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC), objavio je na pariškoj tiskovnoj konferenciji povijesni apel medijima i svjetskoj javnosti zbog ogromnog utjecaja prehrane životinjskim namirnicama na globalno zagrijavanje.
Njegova ljubazna zamolba sadržana u rečenici "Molimo vas... jedite manje mesa!" bila je neočekivana i senzacionalna.

Danas se za stočarstvo prisvaja 30% ukupne kopnene površine na Zemlji, a za uzgoj i ishranu životinja iz farmskog uzgoja koristi se 78% cjelokupnog plodnog zemljišta.

U proteklih 40 godina uništeno je oko 20% amazonske prašume. Do 2030. godine na svijetu će preostati samo 10% tropskih šuma uz još 10% u stanju propadanja, dok će ih 80% biti nepovratno izgubljeno zajedno sa stotinu tisuća biljnih i životinjskih vrsta.

Amazonska prašuma koja se prostire kroz 9 zemalja Južne Amerike, igra ključnu ulogu u apsorpciji svjetskog CO2, proizvodi 1/5 svjetskog kisika i stanište je 1/3 svjetskih životinjskih vrsta (izvor podataka je internetski portal www.mongabay.com).

Zemlja nezaustavljivo kroči i prema vodnom bankrotu. Sve je manje pitke vode, a stočarski sektor i farmska industrija nemilice koriste ionako već prilično smanjene zalihe (izvor podataka su internetske stranice:www.european-waternews.com, izvješće Svjetskog ekonomskog foruma SEF, 2009. godine).

Radi usporedbe pogledajte sljedeće podatke:
Proizvodnja 1 kg goveđeg mesa zahtijeva oko 15 000 litara vode.
Za 1 kg pilećeg mesa potrebno je utrošiti 3 500 - 6 000 litara vode.
Za 1 l mlijeka potrebno je utrošiti 2 000 - 4 000 litara vode.

Za 1 kg pšenice potrebno je do 1 000 litara vode.
Za 1 kg krumpira potrebno je 500 litara vode,
a samo 450 litara vode kako bi se uzgojio 1 kg kukuruza.

Stočarstvo proizvodi oko 13 milijardi tona otpada godišnje.

U ovom trenutku preko 80% ribljih vrsta je izlovljeno do ili preko održive granice.
Jata bakalara, sabljarki i mnogih drugih vrsta su desetkovana ili su u potpunosti nestala.
Godišnje se izlovi 100 000 000 tona (slovima: sto milijuna tona) ribe, a taj podatak nije u ukupnom podatku od 60 milijardi ne-ljudi koje se godišnje ubije za ljudske potrebe.

I dok glad prijeti svijetu, podaci govore:

Na površini 10 hektara (9 nogometnih igrališta) može se uzgojiti:
hrana za ne-ljudske životinje čije je meso dovoljno za prehranu 2-je ljudi ili,
kukuruza dovoljno za prehranu 10-ero ljudi, ili
žita dovoljno za prehranu 24-ero ljudi, ili
soje dovoljno za prehranu 60-ero ljudi.

I na kraju, prema riječima mog prijatelja i aktivista u promicanju prava ne-ljudi, gospodina Vedrana Romca, "što još nedostaje u ovoj slici stravične cijene koju plaća život oko nas na svim razinama - od našeg planeta kao žive cjeline sve do svakog pojedinog staništa koje je bezobzirno uništeno i svakog živog bića čiji je život nepovratno oduzet?
Što još nedostaje u slici stravične cijene koju će na kraju platiti i samo čovječanstvo?
Koji dio slagalice odbijamo uočiti zbog naše nespremnosti da preuzmemo odgovornost kao generacija koja stoji na samom pragu uništenja?
Koji dio slagalice odbijamo priznati zbog naše nevoljkosti da uočimo da u našoj navici hranjenja i korištenja životinjskim proizvodima upravo svatko od nas u svojoj ruci drži jedno od najgorih oružja za masovno uništenje svaki put kad sjeda za svoje dnevne obroke...
Ono što često ne želimo priznati, nalazi se u središtu te tmurne i tužne slike: patnja svih živih bića čiju smo jedinu svrhu postojanja odredili upravo mi... ne priznajući im nikakvo drugo pravo na egzistenciju osim kao proizvodnim strojevima za naš apetit i naše potrebe... ignorirajući svaku pojedinačnu patnju svih njih koji kao i sva druga bića žele živjeti.
Ovdje ne možemo citirati niti jednu od tih životinja jer nam se one ne mogu obratiti našim jezikom.
No svaka od 1 milijarde životinja, koje svaki tjedan ubijemo u našim klaonicama po cijelom svijetu, obraća nam se svojim licem i glasom tako jasno da je možemo razumjeti... SAMO AKO TO ŽELIMO!"

Ovo je poziv svima vama da se priključite milijunima ljudi diljem svijeta koji su rekli "ne" i odlučili živjeti istinski suosjećajno i s punim poštovanjem prema cjelokupnom živom i neživom svijetu na ovom prekrasnom planetu, jedinom mjestu koje imamo za život.
Njihova kolektivna svijest omogućila je ostvarenje niza postignuća iz kojih izdvajam samo neke, većinom ostvarene upravo u proteklih nekoliko godina temeljem velikih napora nevladinih udruga i pojedinaca koji su svoje živote posvetili promicanju, zaštiti i uspostavljanju prava ne-ljudskih životinja:

- u Hrvatskoj je donesen Zakon o zaštiti životinja
- zabranjena su gostovanja cirkusima koji u svojim programima iskorištavaju ne-ljude
- zabranjen je uzgoj životinja za krzno
- zabranjeno je zatočivanje dupina
- osnovane su udruge za promicanje prava životinja u Bosni i Hercegovini i Sloveniji
- povećan je broj vegetarijanaca i vegana
- u zemljama Europske unije zabranjena je trgovina proizvodima od tuljana
- Europa je rekla "ne" hrani od kloniranih ne-ljudi
- u zemljama Europske unije zabranjeno je testiranje kozmetičkih sastojaka na ne-ljudima (više o tome i o ostalim projektima i postignućima možete pročitati na stranicama udruge Prijatelji životinja, www.prijatelji-zivotinja.hr).

Osim toga, prema riječima gospodina Luke Omana, predsjednika udruge Prijatelji životinja, "sve više ljudi počinje razmišljati i aktivno djelovati u zaštiti i promicanju prava ne-ljudi. No, bitno je naglasiti kako mnogi još uvijek misle da je ne-ljudima dovoljno osigurati bolje uvjete života pa su mnoga poboljšanja prividna jer bolji uvjeti u specističkom društvu ne vode nužno prema ukidanju takvog društva, već ga ponekad i opravdavaju i čine održivim. Stoga je upravo ova knjiga vrlo značajna u razumijevanju same biti aktivizma za prava ne-ljudi, koja za cilj ima potpuno ukidanje specizma kako bi dosadašnja postignuća bila temelj značajnije promjene u kojoj će najveću ulogu odigrati upravo pojedinci koji će, mijenjajući sebe, mijenjati druge te društvo u cijelini."

I na kraju, ovaj predgovor hrvatskom izdanju knjige Specizam posvećujem vama, svojim najbližima, svojim prijateljima, poznanicima, našim čitateljima te svima vama koji još uvijek jedete meso, kupujete proizvode životinjskog podrijetla, koristite proizvode koji su testirani na ne-ljudima i tako svjesno ili nesvjesno sudjelujete u jezovitoj patnji milijarda ne-ljudi koji završavaju svoje živote u klaonicama i laboratorijima diljem svijeta.

Recite danas "NE", "NE više u moje ime". Recite "DA" istinskom suosjećanju, budite ona kap kolektivne svijesti koja će pisati novu povijest, povijest u kojoj ljudi više neće biti smatrani superiornom vrstom i u kojoj će svako živo biće na planetu imati ona osnovna prava koja je steklo po rođenju - pravo na život i pravo na slobodu.