Sonata

Gospođa Hedwig Dillenius izišla je iz kuhinje, odložila pregaču,
oprala se i počešljala, a zatim otišla u salon dočekati muža.
Razgledala je tri, četiri lista iz neke mape s Durerovim slikama,
malo se igrala porculanskom figuricom iz Kopenhagena, slušala kako s
obližnjega tornja izbija podne i na kraju otvorila glasovir.
Odsvirala je par tonova prebirući neku već napola zaboravljenu
melodiju, a zatim slušala skladan zvuk glasovirskih žica kako se
polako stišava i gubi. Nježni, poput daška blagi titraji bivali su
sve blaži i nestvarniji, a zatim su nastupili trenuci u kojima nije
znala čuje li još odjek tih nekoliko tonova ili je taj blagi podražaj
samo sjećanje njezina sluha.
Ne nastavi svirati, već spusti ruke u krilo i stade razmišljati. No
nije više razmišljala kao prije, ne više kao u doba svoga djevojaštva
kod kuće na selu, nije više razmišljala o malim, smiješnim i
dirljivim zgodama od kojih je uvijek samo ona manja polovica bila
stvarna i doživljena. Već neko vrijeme razmišljala je o drugo čemu. I
sama joj je stvarnost postala nestalna i dvojbena. U svojim napola
jasnim, sanjarskim željama i ushićenjima djevojačkog doba često je
mislila kako će se jednoga dana udati,imati muža, vlastiti život i
dom, i od te promjene mnogo je očekivala. Ne samo nježnost, toplinu i
nove osjećaje ljubavi, već ponajprije sigurnost, jasan život, ugodnu
zaštićenost od svakovrsna osporavanja, sumnje i nemogućih želja.
Koliko godje voljela maštanje i snove, njezina je čežnja ipak uvijek
težila nekoj zbilji i odlučnom kroćenju provjerenim stazama.
Ponovno je razmišljala o tome. Ispalo je drukčije negoli je
zamišljala. Muž više nije bio onakav kao u vrijeme zaruka, dapače, u
to gaje vrijeme gledala u svjetlu koje je sada ugaslo. Vjerovala je
da joj je ravnopravan, pa i nadmoćan, da s njom može ići čas kao
prijatelj, čas kao vođa, a sada joj se počesto čini da gaje
precijenila. Bio je dobar, uljudan, pa i nježan, davao joj slobodu i
oslobađao ju malih kućnih briga. Bio je zadovoljan njome i svojim
životom, poslom, jelom i skromnim užicima, ali tim životom ona nije
bila zadovoljna. Imala je u sebi nekog vra-žića koji je htio
zadirkivati i plesati, duha sanjara koji je želio pisati bajke,
stalnu čežnju da svakodnevni obični, mali život poveže s onim silnim
i veličanstvenim koji je odzvanjao u pjesmama i slikama, u lijepim
knjigama i oluji šuma i mora. Nije bila zadovoljna time da cvijet
treba biti samo cvijet, a šetnja samo šetnja. Cvijet bi trebao biti
patuljasti vilenjak, lijepi duh u lijepoj preobrazbi, a šetnja ne
treba biti tek obvezatna vježbica i odmor, već slutnjom ispunjen put
u nepoznato, posjet vjetru i potoku, razgovor s nijemim stvarima. A
poslije dobroga koncerta još dugo bi ostajala u nekom čudnom svijetu
duhova, dok je muž već odavno u papučama prošetao kućom, popušio
cigaretu, malo popričao o glazbi, pa se zaželio postelje.
Već izvjesno vrijeme često gaje znala iznenađeno pogledati čudeći se
stoje takav, što više nema krila, što se samo obazrivo nasmiješio
kada mu je jednom zgodom poželjela otvoriti srce.
I uvijek je iznova donosila odluku da se neće ljutiti, da će biti
strpljiva i dobra i na njegov mu način ugađati. Možda je bio umoran,
možda su ga na poslu mučile neke stvari kojih ju je želio poštedjeti.
Bio je tako popustljiv i ljubazan da mu je morala biti zahvalna. Ali
on više nije bio njezin princ, njezin prijatelj, gospodar i brat,
ponovno je sama prolazila svim dragim putovima sjećanja i mašte, bez
njega, aputovi su bivali sve mračniji jer na njihovu kraju više nije
stajala tajanstvena budućnost.
Oglasi se zvonce, korak mu se začu u hodniku, otvoriše se vrata i on
uđe. Pošla je prema njemu i uzvratila mu poljubac.
"Jesi li dobro, mila?"
"Da, hvala, a ti?"
Zatim sjedoše za stol.
"Čuj," upita ga, "odgovara li ti da Ludwig dođe večeras?"
"Naravno, ako ti je do toga stalo."
"Mogla bih ga poslije nazvati. Znaš, jedva da mogu dočekati."
"A što to?"
"Novu glazbu. Nedavno je pripovijedao daje uvježbao one nove sonate i
da ih sada može odsvirati. Navodno su vrlo teške."
"Aha, od novoga skladatelja, zar ne?"
"Da. Zove se Reger. Zacijelo su vrlo neobične stvari, silno sam
znatiželjna."
"Da, čut ćemo već. No, to neće biti neki novi Mozart."
"Dakle večeras. Da ga odmah pozovem i na objed?"
"Kako god želiš, dušo."
"I tebe zanima Reger? Ludwig je o njemu pričao s takvim
oduševljenjem."
"Pa, čovjek uvijek rado posluša nešto novo. Ludwig je možda malo
velik entuzijast, zar ne? No, na posljetku, on se u glazbu jamačno
razumije više od mene. Kad netko pola dana svira klavir!"
Uz crnu kavu Hedwig mu je pripovijedala priče o dvjema zebama koje je
danas vidjela u parku. Dobrohotno je slušao smijući se.
"Kakve ti imaš ideje! Mogla si postati književnica!"
Zatim je otišao u ured, a ona gaje s prozora pratila pogledom jer je
to volio. Tad se i ona lati posla. U knjigu troškova upisala je
posljednji tjedan, pospremila muževu sobu, oprala lisnate biljke i na
posljetku malo šila dok nije došlo vrijeme da se ponovno pobrine za
kuhinju.
Oko osam stigao je muž, a odmah za njim Ludwig, njezin brat. Rukovao
se sa sestrom, pozdravio šogora, a onda ponovno primio Hedwigu za
ruke.
Za večerom su brat i sestra razgovarali živahno i ugodno. Muž bi
povremeno dometnuo koju i za šalu glumio ljubomornoga.
LudWig to prihvati, no ona ne reče ništa, već se zamisli. Osjećala je
daje među njima trima njezin muž doista stranac. Ludwig joj je
pripadao, imao je isti način ophođenja, isti duh, ista sjećanja kao i
ona, govorio je istim jezikom, shvaćao i uzvraćao na sva ona mala,
sitna peckanja. Kada je on bio tu, okruživalo ju je ozračje njezina
zavičaja; tada je sve opet bilo kao nekad, sve je opet bilo stvarno i
živo stoje od kuće u sebi nosila, stoje njezin muž ljubazno trpio,
ali nije uzvraćao, jer u biti možda nije ni razumio.
Ostali su još sjediti uz crno vino dok ih Hedwignije upozorila. Sada
su prešli u salon, Hedwig je otvorila glasovir i upalila svjetla,
brat odložio cigaretu i otvorio kajdanku. Dillenius se ispružio u
niskom naslonjaču i privukao cigaretni stol, dok se Hedwig smjestila
postrance uz prozor.
Ludwig je još rekao nekoliko riječi o novome glazbeniku i njegovoj
sonati. Na trenutak je zavlada potpuna tišina. A onda poče svirati.
Hedwig je pozorno slušala prve taktove. Glazba ju je čudno i neobično
doticala. Pogled joj je počivao na LudWigu kojemu se tamna kosa
povremeno sjajila na svjetlosti svijeća. No uskoro je u toj neobičnoj
glazbi osjetila snažan i profinjen duh koji ju je ponio i krila joj
dao da nadišavši sve zamke i nejasna mjesta može razumjeti i
doživjeti djelo.
Dok je Ludwig svirao vidjela je široku tamnu vodenu površinu kako se
valja u velikom taktu. Jato velikih, iskonski mračnih, golemih
ptičurina doletjelo je uz bjesomučan lepet krila. Oluja je potmulo
tutnjala i kadšto u zrak bacala zapjenjene grebene vala što su
prštali tisućama sitnih bisera. U tutnjavi valova, vjetra i širokih
ptičjih krila odzvanjalo je i nešto tajnovito i ubrzo čas glasnim
patosom, čas tankim dječjim glasićem zapjeva pjesmu, srdačnu, dragu
melodiju.
Crni su oblaci lepršali razderani u pramenove, a između njih čudesni
se pogledi dizali u zlatno duboka nebesa. Velike vale uzjahaše morske
nemani okrutna izgleda, ali na onim malima, nježno i dirljivo u kolo
se uhvatiše anđelci sa smiješno debeljuš-kastim udovima i dječjim
očima. I tako ono drago i milo sve većom čarolijom nadvlada grozotu,
i slika se pretvori u lagano,
prozračno, bestežinsko međucarstvo u kojem u vlastitu, mjesečini
sličnu svjetlu u zraku lebdeći kolo pletu nježna vilenjačka bića i
čistim, kristalnim, bestjelesnim glasovima poju zvuke što ih, blaženo
lake i bezbolne, vjetar razmeće.
No sada, kao da više nisu samo anđeoski svjetlosni vilenjaci lebdjeli
i pjevali u bijelome sjaju, već kao da čovjek o njima priča ili
sanja. Teška kaplja čežnje i neutaživa ljudska patnja slijevala se u
presretni svijet čiste, želja lišene ljepote, a namjesto raja uskrsnu
ljudski san o raju, ne manje sjajan i lijep, no praćen dubokim
glasovima neutažive čežnje za zavičajem. Tako nastaje ljudska želja
iz dječje želje; nema više zategnuta smijeha, bez bora, ali je zato
zrak postao Ijupkiji i bolno slađi.
Milozvučne pjesme vilenjaka polako se rastočiše u huku mora koji
ponovno silno nabuja. Tutnjava bitke, strast i nagon za životom. A
odlaskom posljednjega visokoga vala pjesma se pri-mače kraju. U
glasoviru je još odzvanjala bujica u tihoj, polaganoj rezonanci,
zatim utihnu, i zavlada duboka tišina. Ludwig, pognut nad glasovirom,
ostade slušajući sjediti, Hedwig je sjedila sklopljenih očiju
naslonjena u stolcu kao da spava.
Napokon Dillenius ustade, ode u blagovaonicu i donese šogoru čašu
vina.
Ludwig se pridigne, zahvali i otpi gutljaj.
"No, šogore," reče, "što misliš?"
"O glazbi? Da, bilo je zanimljivo, a ti si i opet sjajno svirao.
Sigurno strahovito mnogo vježbaš."
"A sonata?"
"Vidiš, to je stvar ukusa. Ja nisam apsolutno protiv svega novoga, no
ona mije malo 'preoriginalna'. Wagnera još nekako mogu prihvatiti..."
Ludwig htjede odgovoriti, no u tom trenutku priđe mu sestra i primi
ga za ruku. Vidje daje ganuta glazbom i da bi joj daljnji razgovor o
tome samo nanio bol. No u isti mah po prvi puta primijeti kako je
sestra smatrala da morala poštedjeti svoga muža jer mu je nedostajalo
nešto što je njoj bilo nužno i urođeno. A kako se doimala tužnom,
prije odlaska joj krišom reče: "Hede, nešto nije dobro?"
Ona odmahnu glavom.
"Moraš mi to uskoro ponovno odsvirati, samo za mene. Hoćeš li?" U tom
se času ponovno doimala zadovoljnom te Ludwig ubrzo smiren pođe kući.
Ona, međutim, te noći nije usnula. Znalaje daju muž ne može razumjeti
i nadala se da će to moći podnijeti. No neprestano je slušala
Ludwigovo pitanje: "Hede, nešto nije dobro?" i razmišljala o tome da
mu je morala odgovoriti neistinom, po prvi puta izreći laž.
Učini joj se daje tek sada sasvim izgubila zavičaj i predivnu
mladalačku slobodu i svu blaženu vedrinu raja.
(1906.)