Na fakultetu su nas učili da su shizofrenija, manijakalna depresija i alkoholizam takozvani ‚funkcionalni' poremećaji. Iza riječi 'funkcionalni' krile su se naše sumnje i nade da će možda, jednog dana, istraživači otkriti neku vrlo suptilnu neuroanatomsku grešku, ili neku vrstu biološkog problema. Ali zapravo su svi studenti čvrsto bili uvjereni da su ovi poremećaji psihološke prirode. Kada smo postali psihijatri, prikupili smo obimnu dokumentaciju o tome.

Tokom posljednjih trideset godina, međutim, naučili smo da svi psihološki problemi imaju duboke biološke korijene. U stvari, jedan od problema sa kojima smo danas suočeni je činjenica da su svi psihijatri toliko zaljubljeni u biokemiju da postoji opasnost od potpunog zaboravljanja starih psiholoških mudrosti - a neke jos uvijek spadaju u domen neprevaziđene istine.

Psihosomatska komponenta patnje je već vijekovima prisutna u svakodnevnom govoru. Psihijatri veoma često spominju 'organski govor' koji reflektira neku vrstu i ihosomatske mudrosti. Na primjer: 'Glava me zaboli od njega', ili 'Muka mi je od nje', ili Srce mi je slomljeno.' Priličan broj ljudi se noću javlja hitnoj pomoći žaleći se na bol u grudima - ponekad je u pitanju srčani napad, a često se radi o nekoj vrsti tuge koja je slomila srce'.

Poremećaji vezani za kičmu su, zapravo, poremećaji vezani za hrabrost. I ponovo se to ogleda u svakodnevnom govoru. Obično kažemo: 'Pusti ga, on je pravi beskičmenjak', ili: 'Priznajem, taj ima jaku kičmu kad može toliko podnositi.' Gotovo cijelog života imam problema sa spondilozom, najviše u predjelu vrata. Kada biste vidjeli rendgenski snimak mog vrata pomislili biste da' imam sto godina. Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza, pitao sam ortopeda i neurokirurga: 'Zbog čega moj vrat izgleda kao da pripada starcu?' Odgovorili su: 'Pa vjerojatno ste ga povrijedili u djetinjstvu.

Nikada nisam povrijedio vrat i to sam im i rekao. 'U tom liučaju zaista nemamo pojma šta je prouzročilo spondilozu.' Takav odgovor me je obradovao, jer vrlo malo liječnika je spremno priznati svoje neznanje. Zapravo, ja znam šta je prouzročilo moju spondilozu. Otkrio sam to prije trinaest godina, u vrijeme kada me moje zdravstveno stanje potpuno izluđivalo - bolovi su postali nesnosni, a jedna ruka gotovo paralizirana. Prošao sam i nekoliko operacija. Često sam sebi govorio: Scotty, ako ne želiš da se svakih nekoliko godina podvrgavaš skupim i po život opasnim operacijama, možda bi mogao razmisliti o vlastitoj ulozi u poremećaju koji te muči. Postoji li ikakav način na koji se ti ne uklapaš u cijelu stvar?' Kada sam si postavio to pitanje, shvatio sam da način zaista i postoji. Tačnije, shvatio sam da dobar dio života provodim hodajući oštrom ivicom profesije za koju sam se opredijelio, u neprestanom strahu od neprijateljstva i otpora koje izazivam. S pojedinim otporima sam se uspio izboriti, iako ne u onolikoj mjeri koliko sam to želio - znači da je moj strah bio opravdan. A poput ragbijaša, spremnog da uleti u protivničku liniju obrane, jurim kroz život povijenog vrata i oborene glave. Pokušajte samo trideset godina držati vrat i glavu u takvom položaju, pa ćete i sami shvatiti šta uzrokuje spondilozu.

Naravno, stvari nisu tako jednostavne. Postoje brojni uzroci bolesti. Iako ne u tolikoj mjeri kao ja, i moji su roditelji i brat imali velikih problema sa spondilozom vrata. Očigledno, postoji i biološka - genetska ili nasljedna - komponenta moje bolesti. Sjetite se tvrdnje da, u suštini, nijedan poremećaj nije samo psihosomatske već i psiho-duhovno-socijalno-somatske prirode.

Ne, ne otvaram nove granice ovakvim stavom. Mnogo je toga napisano o odnosu između tijela i uma. Poznata je i psihosomatska komponenta bolesti - kod mnogih ljudi osjećaj krivice prerasta u bolest. Naravno, potpuno je nepotrebno osjećati krivicu svaki put kada zaradite prehladu ili gripu. Ali, trebali biste, ako vas muče ozbiljnija ili kronična oboljenja, dobro razmisliti i zapitati se koliko sami utičete na vlastitu bolest.

Ukoliko me zaista poslušate, budite nježni i pažljivi prema sebi. U određenim trenucima život i treba biti ispunjen stresnim situacijama koje prijete da nas povuku dolje. Molim vas, zapamtite, prije ili kasnije svi moramo umrijeti od posljedica ovog ili onog psihosomatskog poremećaja.

Ponovo naglašavam: ne tvrdim da je svaki krajnji stadij raka psihosomatskog porijekla i da su odjeli na kojima se liječe djeca oboljela od ove bolesti - gdje četverogodišnje dijete umire od adrenalnog karcinoma, šestogodišnjak od meduloblastoma, ili osmogodišnjak od tumora na mozgu - ništa drugo nego skladišta prepuna infantilnih samoubica. Ne tvrdim da su se žrtve avionske nesreće namjerno okupile na istom aerodromu u masovnom pokušaju samoubistva. Ili, da je šest miliona Jevreja dobrovoljno otišlo u gasne komore nacističkih konclogora. Međutim, sve dok smrt prihvaćamo jednostavno kao slučajnost, ignoriramo ne samo njenu realnost, već i misteriju kojom je okružena.