SOLOMONSKI OTOCI

Otprilike dvjesto metara od zgrade policije smjestio se stari srebrni Douglas DC 3 kojim sam upravo doletjeo u grad. Osim dvojice indonezijskih trgovaca krokodilskom kožom, od putnika prisutni su bili malajski kuhar ekspedicije i nesretni Bob — kojeg nikako da se riješim. Umjesto da zamoli članove ekspedicije da mi pomognu, Bob se držao kao da nemaveze sa mnom i sve sam sebojao da mi ne spusti kakvu patku u smislu nekakve političke insinuacije. Dr Wendt me upozorio na problem s vizom, no budući da se avion vraćao za dva tjedna, pretpostavljao sam da me ionako neće moći vratiti osim, naravno, nakon dva tjedna, kada sam i planirao povratak.

Sve se odvijalo po planu osim što mi nije palo na pamet da bi me mogli pritvoriti.

Odlučio sam da se to nikako ne dogodi. Ne bi bilo u redu da Bebek obavi svoj dio posla, a ja da se vratim praznih ruku. U biti to nije bilo važno, neuspjeh pravilno shvaćen isti je kao i uspjeh, kao što je govorio jedan veliki kemičar: negativan rezultat u nauci također je rezultat. Važno je samo pravilno voditi eksperiment. Tko zna, možda Bebek ništa ne obavi? No nije bilo važno. Ipak, odlučio sam poduzeti sve da me ne zatvore i ne spriječe.

Dobro je što smo se Bebek i ja odvojili — to nam pruža priliku da razradimo svoje

misli; bilo bi žalosno kada bismo se slagali u svim zaključcima! Naposljetku, istina uvijek ima dvije strane.

Iz žute zgrade pojavio se policajac očigledno namijenjen meni.

—Vizu imati? — bilo je prvo pitanje.

—Nemati — moj prvi odgovor.

—E, onda ići brodom na Borneo natrag — bio je slijedeći odgovor.

Metar i šezdeset visoki solomonski urođenik, šef policijske postaje malog aerodroma na

indonezijskom otoku nervozno je prelistavao moj pasoš.

—   Ali, vi ne shvaćate — govorio sam. — Ja sam upravo doletjeo s Bornea. Ja ne mogu natrag na Borneo a da ovdje ne obavim neodgodiv posao. Apsolutno neodgodiv!

Zagledao sam se u tog čovječuljka tresući glavom kao da sam htio da mu neizbježnost moje misije totalno utone u glavu.

—   Dakle,  vi  odbiti  vratiti  se  na  Borneo  —  nastavio  je  na  iskvarenom  engleskom

čovječuljak lukavih očiju i spljoštena nosa, popravljajući svoju impresivnu kapu.

—Odbijam — rekoh hrabro gledajući ga u oči.

Maleni se možda na trenutak zbunio, bacio pogled oko sebe na skupinu čistokrvnih

urođenika koji su promatrali kako njegov autoritet izaziva neki neobrijani gorostas u zgužvanoj majici i trapericama. Maleni se ukočio, povratio autoritet i progovorio:

—E pa dobro, kad je tako, onda u zatvor!

Bacih pogled oko sebe da se uvjerim jesam li stvarno na Solomonskim otocima, a ne negdje u Južnoj Africi, i razvezoh „spiku”.

—   Treći svijet, nesvrstanost, gledajte, gledajte — govorio sam uzbuđeno listajući pasoš.

Evo — indonezijska viza, evo, malezijska, evo, indijska, ja prijatelj vaše zemlje, ja svjetski putnik. Istraživač nepoznatih predjela. Kako sam spomenuo istraživača nepoznatih predjela malenom je samo zaigrala usnica. Osjetio sam da im je „pun kofer” istraživača i interesantnih tipova. Njima je bilo do bogatih turista i mušterija s devizama za jedini novoizgrađeni hotel što već godinama zjapi prazan. Shvativši pogrešku, naglo sam promijenio pristup;

-   Ja, bogati turist iz Jugoslavije. Ja populariziram ljepote vaše zemlje u svijetu.

Spika o Jugoslaviji i nesvrstanosti bila je totalno promašena. Ovi su, izgleda, čuli samo za Ameriku i Australiju.

No  bilo  kako  bilo,  moja  suvisla  ili  nesuvisla  izlaganja  barem  su  ih  donekle

zainteresirala.

-  Gdje to Jugoslavija? — pitao je sada već nešto blaže usamljeni predstavnik apstraktne vlasti. Što sada? Samo da me ne spoji s Rusijom.

Doduše ovaj me nije podsjećao na tipičnog rusomrsca, a ideje o sovjetskom socijalističkom internacionalizmu barem za sada nisu pretpostavljale problem na ovom otoku, no nikad se ne zna. Ne znajući koju taktiku primijeniti, odlučih se činiti ludim. Apsurdna situacija zahtijeva apsurdne reakcije.

-  Ja bogati turista — nastavih — ja najbogatiji čovjek u Jugoslaviji. Jugoslavija — zemlja preko mora, Jugoslavija najljepša zemlja na svijetu.

Po njegovim reakcijama osjetih da sam odabrao pravi put.

-Tik dug bug žug mau — ili tako nešto.

Maleni je lupetao urođenicima i poslije nekoliko minuta dokoturljali su suncobran,

donijeli stol i dva stolca. Maleni je pokazao da sjednem. Izvadio je cigaretu i naredio istovar mojih stvari. Urođenici su se razletjeli oko aviona. Zavalio sam se u stolac, zapalio cigaretu i čekao dok se sunce uspinjalo sve više — sad već gotovo do točke tik iznad glave. Sunce je već stajalo direktno nad suncobranom kada je škripa zarđalih kolica na guranje najavila dolazak mojih stvari.

Ugasio sam treću cigaretu, digao se i pripremio za verbalni okršaj s vlastima.

Dva urođenika odjevena u gaćice i majice istovarivala su stvari na vrući asfalt piste Sentani. Bila su to dva prilično otrcana no čvrsta omanja kofera i golema kožnata okrugla vreća koju mi je iz svinjske kože skrojila majka. Pipkajući nogom najotrcaniji kofer, maleni se ponašao kao indijski policajac više klase koji je zbog dužnosti prisiljen pregledavati prljave zavežljaje bengalskih izbjeglica.

-Otvori — rekao mi je osorno, udarajući cipelom o kofer.

Ah, k vragu, samo mi je još to trebalo, mislio sam dok sam petljao po otvaraču praveći se da mi je blokirana brava. Nervoznim pokretom maleni me odgurnu, pritisne dvije kopče i naglo digne poklopac. Pod oštrim tropskim suncem zablistale su vreće Paillard, blješteća Bolex elektronik kamera, složeni splet zupčanika ruske zenitovke, stativi, role filma i drugo. Urođenik se zapiljio, gleda u čudo.

-Što to?

Situacija je sve apsurdnija, odlazim u krajnost i nastavljam s već započetirp štosom.

-Ja, bogati turista nosim sa sobom vlastito kino.

Nije važno da li mi vjeruje, no čim apsurdnije, tim bolje.

Policajac vadi bilježnicu i zapisuje. Pred drugim koferom situacija se ponavlja. Stisak u kopče, nagli trzaj i na svjetlo dana ispada magnetofon, mikrofoni, kablovi, držači i drugo.

-A što je ovo? — propituje policajac.

Objašnjavam mu da sam čuo da u krateru Svetog brda svakog petka održavaju rock koncert. Ovo u koferu je moja privatna radio stanica koju namjeravam tamo instalirati. Putujući svijetom svakog petka želim uključiti radio i slušati originalni solomonski rock. Vrhunac, naravno, nastaje pred impresivnom kožnom torbom. Kao da se boji paklenog stroja ili možda u dijelove rastavljenog helikoptera. Policajac naređuje urođenicima da istresu sadržaj na gumenu ploču carinskih kolica. Iz vreće ispadaju izlizane traperice, zgužvane majice, i poluraspadnute tenisice. Policajac prilazi tenisicima, gurka ih štapom, nešto mrmlja, zatim uz blagi trzaj usne poravnava kapu, gleda, kima glavom.

-  Kako jedan takav bogataš kao ti s privatnim kinom i privatnom radio stanicom da nema bolju odjeću?

Dok se upuštam u objašnjavanja o mom imageu i antikomformizmu, policajac mi već udara žig u pasoš. Što li je to, pitam se očekujući najgore — nalog za protjerivanje?

Bez komentara policajac naredi nešto na gula gula jeziku.

Urođenici trpaju stvari natrag u kofere i tovare sve skupa u policijsku toyotu. Desetak minuta kasnije vozimo se jedinom cestom do tridesetak kilometara udaljene stanice. Pripovijedam o Jugoslaviji, o najljepšoj zemlji na svijetu, o divnim ljudima. Obećavam policajcu dobrodošlicu, misleći, samo da me ne strpaju u zatvor. Nije me strah zatvora, ali tu imam samo dva tjedna. Toyota praši cestom. Jedino vozilo na drumu. Bob i kuhar odavno su već otišli malim kombijem i meni ne preostaje ništa drugo nego da se uživim u okolinu. U daljini visoka, džunglom pokrivena brda. Nad glavom užarena kugla i miris džungle u nozdrvama.

Nakon dvadeset minuta vožnje ulazimo u grad. Bijele ugodne kolonijalne kućice i velika zelena kuća i nad njom natpis „Polis—barak”. No divno, pomislih, eto mi hotela. Policajac urođenik izlazi govoreći:

-Ti ovdje čekati u auto.

Prolazi  još  desetak  minuta,  vrućina  postaje  neizdrživa.  Sam  sam  u  kolima.  A  da

kidnem, pomislim, no kamo? Bacam nostalgičan pogled prema moru i tamo kao da mi se podruguju olupine američkih potopljenih brodova iz drugog svjetskog rata. Lijevo od mene džungla i visoka brda. Prolazi još deset minuta i policajac se pojavljuje s hrpom papira.

Prilazi automobilu i dok ga nepovjerljivo gledam, uručuje mi papir za papirom.

-  Ovo biti dozvola za ulazak u područje kamenog doba, ovo dozvola za ulazak u područje vračeva krokodila, ovo preporuka za vodiča, ovo dozvola za snimanje, ovo dozvola za iznošenje snimljenog materijala i na koncu ovo pasoš i viza.

Gledam ga u čudu.

-   Ti biti mnogo duhovit čovjek. Ti biti zemlja Tito, ja znati za Tito. Tito mnogo duhovit

čovjek. Mi mnogo duhovit čovjek.

Odveze me do hotela, naruči specijalnu sobu i specijalnu cijenu od dva dolara. Oprostio se, ušao u auto i nestao u oblaku prašine.