II Socijalno - psihološka funkcija  religije

Psihoanaliza je psihologija nagona ili poriva. Ona smatra da je ljudsko ponašanje uvjetovano i određeno emocionalnim nago nima koje ona tumači kao izbijanje određenih fiziološki ukori jenjenih poriva koji sami nisu predmet neposrednog promatra nja. U skladu s uobičajenim klasifikacijama nagona gladi i na gona ljubavi, Freud je od početka pravio razliku između ego- nagona ili nagona za samoodržanjem i seksualnih nagona. Zbog libidino/.nog  karaktera ego-nagona za samoodržanjem  i  zbog osobitog značaja destruktivnih tendencija u psihičkom aparatu čovjeka, Freud je predložio drukčije grupiranje uzimajući u ob zir suprotnost između nagona za očuvanje života i destruktiv nih  nagona. O toj klasifikaciji ovdje nije potrebno  dalje ras pravi jati. Važno je uočiti određena svojstva seksualnog nagona po kojima se on razlikuje od ego-nagona. Seksualni nagoni ni su imperativni; to jest, moguće je da njihove zahtjeve ostavimo nezadovoljenima a da pri tom ne ugrozimo sam život, što ne bi bio slučaj  kad duže vremena ne bismo zadovoljavali glad, žeđ i potrebu za snom. Nadalje, seksualni nagoni, do određe nog ali ne i beznačajnog stupnja, dozvoljavaju zadovoljavanje u fantazijama i vlastitim tijelom. Oni su, stoga, nezavisniji od vanjske stvarnosti nego ego-nagoni. Usko povezan s tim je lak prijenos i sposobnost međusobnog izmjenjivanja sastavnih po riva seksualnosti. Frustracija jednog libidinalnog poriva može biti  relativno  lako  ublažena  zamjenom  drugim  porivom koji se može zadovoljiti. Ta fleksibilnost i pokretljivost unutar sek sualnih poriva je osnova za izvanrednu varijabilnost psihičke strukture  pa je  u  tome  i  osnova  za  mogućnost  da pojedini

doživljaji mogu tako određeno i izrazito utjecati na strukturu libida. Freud smatra da se princip zadovoljstva modificira principom realnosti kao regulatorom psihičkog aparata. On kaže:

»Postavićemo zato skromnije pitanje: šta mogu saznati  o svrsi svog života na osnovu svoga ponašanja. Šta traže od ži vota, šta žele da postignu? Odgovorom se ne može pogrešiti: teže za srećom, žele da postanu srećni i da takvi ostanu. Ta težnja ima dve strane: pozitivan i negativan cilj — s jedne strane, žele odsustvo bola i nezadovoljstva, a s druge strane doživljavanje  snažnih  zadovoljstava.  U  užem  značenju  reci

»sreća« se odnosi samo na ovo drugo. Shodno dvojstvu cilje va, i aktivnost ljudi se odvija u dva pravca, prema tome da li žele da ostvare pretežno ili čak isključivo jedan ili drugi cilj.«1

Pojedinac nastoji doživjeti — u danim uvjetima — maksi mum zadovoljenja libida i minimum boli; da bi se izbjegla bol, mogu se prihvatiti promjene ili čak frustracije različitih sastav nih seksualnih poriva. Međutim, slično odricanje u ego-pori- vima nije moguće.

Osobitost emocionalne strukture pojedinca zavisi od njegove psihičke konstitucije i u prvom redu od doživljaja u ranom djetinjstvu. Vanjska realnost, koja mu jamči zadovoljenje od ređenih poriva, ali koja ga sili na odricanje od nekih drugih, određena je postojećim društvenim prilikama u  kojima  živi. Ta društvena realnost uključuje širu realnost koja obuhvaća sve članove društva i užu realnost različitih društvenih klasa.

Društvo ima dvostruku funkciju u psihičkoj situaciji poje dinca, i frustriranja i zadovoljavanja. Osoba rijetko suzbija porive zbog opasnosti koja proizlazi iz njihovog zadovoljenja. Obično, društvo propisuje takva suzbijanja: prvo, one zabrane koje su utvrđene na osnovu društvenog uviđanja stvarne opas nosti za samog pojedinca,  opasnosti koju on  lako ne osjeća i koja je povezana sa zadovoljenjem poriva;  drugo, represiju i  frustraciju poriva čije bi zadovoljenje nanijelo zlo ne pojedincu već grupi; i konačno, suzbijanja ne u interesu grupe već samo u interesu vladajuće klase.

Funkcija društva »da zadovoljava« isto je tako jasna kao i njegova uloga da frustrira. Pojedinac prihvaća to društvo jer samo njegovom pomoću može do izvjesne mjere računati da će pribaviti zadovoljstvo i izbjeći bol, prvenstveno s obzirom na zadovoljenje elementarnih potreba samoodržanja  i  drugo, s obzirom na zadovoljenje libidinoznih potreba.

U dosadašnjem izlaganju nismo uzeli u obzir specifičnu od liku svih historijski poznatih društava. Članovi društva u stva ri se ne savjetuju da bi odredili šta društvo može dozvoliti a šta mora zabraniti. Zapravo, stvar je u tome da sve dok pm- duktivne snage ekonomije ne budu dovoljne da pruže svima adekvatno zadovoljenje njihovih materijalnih i kulturnih po treba (to jest, osim zaštite od vanjske opasnosti i zadovoljenja elementarnih potreba ega), najmoćnija društvena klasa najpri je će  težiti za maksimumom zadovoljenja svojih vlastitih po treba. Stupanj zadovoljenja koji ona omogućava onima kojima vlada zavisi od  nivoa  raspoloživih ekonomskih mogućnosti  i od toga da se minimum zadovoljenja mora pružiti onima koji ma se vlada kako bi ovi bili kadri da nastave djelovati kao kooperativni članovi društva. Društvena stabilnost zavisi rela tivno malo od upotrebe vanjske sile. Ona zavisi uglavnom od toga da li se ljudi nalaze u takvom psihičkom stanju koje ih intimno vezuje za postojeće društvene prilike. U tu svrhu kao što smo primijetili, neophodan je minimum zadovoljenja pri rodnih i kulturnih nagonskih potreba. Ali na ovom mjestu moramo napomenuti da je za psihičku potčinjenost masa važ no nešto drugo, nešto što je povezano sa posebnom struktu ralnom stratifikacijom društva na klase.

U vezi s tim Freud je istakao da je čovjekova bespomoćnost pred prirodom ponavljanje situacije u kojoj se odrasla osoba nekada nalazila kao dijete, kad bez tuđe pomoći nije  mogla ništa učiniti protiv nepoznatih nadmoćnih sila i kad je svoje porive ljubavi, koji proizlaze iz narcističkih tendencija, vezala

najprije za objekte koji su joj pružali zaštitu i zadovoljstvo, to jest, za majku i oca. U onoj mjeri u kojoj je društvo bes- pomoćno s obzirom na prirodu, mora se ponavljati psihička si­ tuacija djetinjstva za pojedinačnog člana  društva kao odrasle osobe. Takav član prenosi s oca ili majke nešto od svoje dje­ tinje ljubavi i straha, a i  nešto od svoga neprijateljstva na maštoviti lik, na boga.

Uz to, postoji neprijateljstvo prema određenim stvarnim li­ kovima, osobito prema predstavnicima elite. U društvenoj stra­ tifikaciji infantilna se situacija ponavlja kod pojedinca. U gospodarima vidi moćne, snažne i mudre — osobe koje treba obožavati. On vjeruje da mu oni žele dobro; on također zna da se suprotstavljanje gospodarima uvijek kažnjava; on je zado­ voljan kada poslušnošću može dobiti njihovu pohvalu. To su ona ista osjećanja koja je, kao dijete, imao prema svom ocu, pa je razumljivo da je on isto tako sklon da nekritički vjeruje u ono što mu njegovi gospodari prikazuju kao pravedno i isti­ nito kao što  je nekritički običavao  vjerovati  u svaku  izjavu koju bi dao njegov otac. Božji lik nadopunjava tu situaciju; bog je uvijek saveznik gospodara. Kad se gospodari, koji su uvijek stvarne ličnosti, izvrgnu  kritici,  oni se  mogu  osloniti na boga koji, zahvaljujući svojoj nerealnosti, samo s prezirom odbacuje kritiku i koji, svojim autoritetom potvrđuje autoritet vladajuće klase.

U takvoj se psihološkoj situaciji infantilne zavisnosti nalazi jedno od glavnih jamstava društvene stabilnosti. Mnogi nalaze sebe u istoj situaciji koju su doživjeli kao djeca kad su bespo­ moćno stajali pred ocem; isti mehanizmi djeluju sada kao i onda. Ta se psihička situacija učvršćuje kroz mnoge značajne i  složene  mjere  koje  sprovodi  elita  čija je funkcija  da  održi i ojača u masama njihovu psihičku zavisnost i da sebe namet­ ne njihovoj nesvjesnosti kao lik oca.

Jedno od glavnih sredstava za postizanje tog cilja je religija. Njen je zadatak da sprečava svaku psihičku nezavisnost ljudi, da ih intelektualno zastrašuje, da ih navodi na društveno neophodnu infantilnu poslušnost prema vlastima. Ona istovre meno ima još jednu bitnu funkciju: masama nudi do od ređene mjere zadovoljenje koje im čini život dovoljno snošlji vim kako bi ih spriječila u pokušaju da promijene svoj polo žaj pokornog u položaj buntovnog sina.

Kakve su vrste ta zadovoljenja? To zacijelo nisu zadovolje nja ego-nagona za samoodržanjem, niti je  to  bolja  hrana,  a niti drugi materijalni užici. Takvi se užici mogu postići samo u stvarnosti i za tu svrhu čovjeku nije potrebna religija; reli gija služi samo da olakša masama da se pomire s mnogim fru stracijama koje realnost donosi. Religija nudi zadovoljenja libidinalne prirode, zadovoljenja koja se, u biti, događaju u fantaziji jer, kao što smo prije primijetili, libidinalni porivi, za razliku od ego-poriva, dozvoljavaju zadovoljavanje u fanta zijama.

Ovdje se suočavamo s pitanjem koje je u vezi sa psihičkim funkcijama religije i sada ćemo pokazati ukratko najvažnije rezultate Freudovih istraživanja na tom području. U Totemu i tabuu Freud je pokazao da je životinjski bog totemizma uzvi šeni otac, da u zabrani da čovjek ubije i pojede totemsku ži votinju i u svečanom običaju suprotnom tome kada ipak krši tu zabranu jednom godišnje, on ponavlja ambivalentan  stav što ga je usvojio kao dijete prema ocu koji je istovremeno i zaštitnik i okrutan suparnik.

Pokazano je, a to je naročito uočio Reik, da se taj prenos in fantilnog stava prema ocu na boga nalazi i u velikim religija ma. Pitanje koje su postavili Freud i njegovi učenici odnosilo se  na  psihičke  osobine religioznog  stava prema bogu;  a  od govor je da se u stavu odrasle osobe prema bogu vidi ponov ljen infantilni stav  djeteta prema  ocu.  Ta infantilna psihička situacija predstavlja obrazac religiozne situacije. U Die Zukunft einer  lllusion  (Budućnost jedne  iluzije)  Freud prelazi  sa  tog pitanja na šire.  On ne pita više samo kako je religija psiho loški moguća; on također pita zašto religija uopće postoji ili zašto je potrebna.  Na  to  pitanje  on  daje  odgovor  koji  istovremeno uzima u obzir psihičke i društvene činjenice. On pri pisuje religiji djelovanje narkotika sposobnog da donese utje hu čovjeku u njegovoj nemoći i bespomoćnosti pred prirod nim silama: 

»Naime, takva situacija nije ništa novo. Ona ima infantilni prototip čiji je ona u stvari samo nastavak. Jer čovjek se već jednom našao u sličnom stanju bespomoćnosti:  kao malo dijete, u odnosu prema roditeljima. On je imao razlog da ih se

boji, a posebno oca; a ipak je bio siguran u njegovu zaštitu od

opasnosti koje je poznavao. Tako je bilo prirodno da se asimi-

liraju te dvije situacije.  I ovdje je želja odigrala svoju ulogu

kao što igra i u životu iz snova. Spavača može spopasti predo-

sjećanje smrti koje mu prijeti da će ga otjerati u grob. Ali radi

sna zna kako  da odabere stanje  koje će čak taj  zastrašujući

događaj pretvoriti u ispunjenje želje:  snivač vidi sebe/ u drve

nom etrurskom grobu u koji se spustio, sretan  što nalazi da

je njegov interes za arheologiju zadovoljen.  Slično, čovjek ne

pretvara prirodne sile naprosto  u osobe s  kojima bi mogao-

uspostaviti vezu kao sa sebi ravnima a time se ne bi priznao

ogroman utisak što ga te sile na njega imaju — već im pridaje

karakter oca. On ih pretvara u bogove, slijedeći u tome, kao

što sam pokušao pokazati, ne samo infantilni nego i filogenet-

ski prototip.

Tokom vremena  izvršena  su  prva  promatranja  pravilnosti i zakonitosti prirodnih fenomena i time su prirodne sile izgu bile svoja ljudska obilježja. Ali čovjekova bespomoćnost os taje i zajedno s njom njegova čežnja za ocem i bogovima. Bo govi zadržavaju svoj trostruki zadatak: oni moraju oslobađati od straha koji zadaje priroda, oni moraju pomiriti ljude s okrutnošću sudbine, pogotovo u vezi sa smrću i oni moraju lju dima dati nadoknadu za patnje i lišavanja koje im je civilizi rani život nametnuo.«2

Freud tako odgovara na pitanje »šta čini unutrašnju snagu religijskih doktrina i kakvim okolnostima te doktrine duguju tvoju djelotvornost nezavisno od racionalnog suda?«

»Te  (religiozne ideje),  koje se  objavljuju  kao  učenje, nisu posljedice  iskustva  niti  konačni  rezultat  mišljenja:  one  su iluzije, ispunjenja najstarijih,  najneobičnijih i  najprečih želja čovječanstva. Tajna njihove snage je u snazi tih želja. Kao što nam je već. poznato, zastrašujući utisak bespomoćnosti u dje tinjstvu izazvao je potrebu za zaštitom — zaštitom kroz lju bav — koju je davao otac, te spoznaja da će ta bespomoćnost trajati kroz cijeli život primorali su čovjeka da se čvrsto uhvati za ideju o postojanju oca, ali ovaj put moćnijeg oca. Tako bla gonaklono vladanje božanske Providnosti  smanjuje naš  strah od opasnosti života; utvrđivanje moralnog reda u svijetu omo gućava ispunjenje zahtjeva pravde koji su tako često ostajali neispunjeni u ljudskoj civilizaciji;  produženje zemaljske egzi stencije u budućem životu pruža prostorni i vremenski okvir u kojem će se ta ispunjena želja ostvariti. Odgovori na zagonet ke koje izazivaju čovjekovu znatiželju, kao npr.  ona kako je nastao svemir ili kakav je odnos između tijela i duha, objaš njavaju se u skladu s pretpostavkama koje su u osnovi datog sistema. Za psihu pojedinca ogromno je olakšanje ako se kon flikti iz njegovog djetinjstva koji nastaju zbog kompleksa oca

—     konflikti koje on nikada potpuno ne prevladava — uklone iz  njegove  psihe i  riješe  na način  koji  je opće prihvatljiv.«3

Prema tome Freud vidi mogućnost religijskog stava u infan tilnoj situaciji; on vidi njenu relativnu nužnost u čovjekovoj nemoći i bespomoćnosti s obzirom na prirodu, pa zaključuje da sa čovjekovom sve većom vlašću nad prirodom, na religiju treba gledati kao na iluziju koja postaje suvišna.

Sažmimo dosadašnje izlaganje. Čovjek teži za maksimumom užitaka; međutim, društvena ga stvarnost prisiljava na mnoga suzbijanja poriva, pa društvo pokušava pojedincu kompenzi rati ta suzbijanja drugim  zadovoljenjima  koja  nisu  štetna za društvo, tj. za vladajuće klase.

Ta su zadovoljenja takva da se ona, u biti, mogu ostvariti u fantazijama, naročito u kolektivnim fantazijama. Ona obav ljaju važnu funkciju u društvenoj  stvarnosti. U onoj  mjeri u kojoj društvo ne dozvoljava stvarna zadovoljenja, utoliko za- dovoljenja služe kao zamjena i postaju snažna podrška dru štvenoj stabilnosti. Što ljudi podnose veća odricanja u stvar nosti, to veća mora biti briga za kompenzaciju. Zadovoljava- nja u fantaziji imaju dvostruku funkciju koja je  karakteris- tična za svaki narkotik: ona djeluje i kao sredstvo za umirenje i kao sredstvo za sprečavanje aktivne promjene stvarnosti. Za jednička zadovoljenja u fantaziji imaju bitnu prednost nad po jedinačnim sanjarenjem: uslijed njihove univerzalnosti, svje stan um prihvaća fantazije kao da su stvarne. Iluzija koju svat ko gaji postaje stvarnost. Najstarija od tih kolektivnih zadovo- ljavanja u fantaziji je religija. Progresivnim razvitkom društva fantazije postaju složenije i racionaliziranije. Sama religija postaje sve raznolikija a osim nje javljaju se poezija, umjetnost i filozofija kao izrazi kolektivnih fantazija.

Da rezimiramo, religija ima trostruku funkciju: za cijelo čovječanstvo utjehu za lišavanja koja iziskuje život; za veliku većinu ljudi ohrabrenje da emocionalno prihvati svoj klasni položaj; a za vladajuću manjinu oslobođenje od osjećanja kri- vice koja je prouzrokovana patnjom onih koje oni tlače.

Cilj istraživanja koje slijedi je provjeravanje u tančine onog što je dosad bilo rečeno, putem ispitivanja malog segmenta ra zvoja religije. Pokušat ćemo pokazati kakav je utjecaj imala društvena stvarnost u specifičnoj situaciji na specifičnu grupu ljudi i kako su se emocionalne težnje ispoljavale u izvjesnim dogmama, u kolektivnim fantazijama i da pokažemo uz to do koje je psihičke promjene došlo promjenom u društvenim pri likama. Nastojat ćemo da shvatimo kako se ta psihička pro mjena ispoljila u novim religioznim fantazijama koje su zado voljile određene nesvjesne porive. Zbog toga će s jedne strane postati jasno kako je promjena u religioznim pojmovima usko povezana s doživljavanjem raznih mogućih infantilnih veza s ocem ili majkom i s druge strane s promjenama u društvenim i ekonomskim prilikama.

23

Tok  istraživanja  određen je metodološkim pretpostavkama koje  su prije spomenute.  Cilj  će biti  da se razumije  dogma na osnovu proučavanja ljudi, a ne ljudi na osnovu proučava nja dogme. Stoga ćemo pokušati najprije opisati ukupnu situa ciju društvene klase iz koje je nastala ranokršćanska vjera i razumjeti  psihološko  značenje  te  vjere  sa  stajališta  -ukupne psihičko  situacije  tih  ljudi.  Zatim  ćemo  pokazati  kako  je u kasnijem periodu bio drukčiji mentalitet ljudi.  Konačno, na stojat  ćemo  razumjeti  nesvjesno  značenje  kristologije  koja se uobličila kao konačni proizvod razvoja od tri stotine godina. Uglavnom ćemo obraditi ranokršćansku vjeru i nikejsku dog

mu.

BILJEŠKE UZ DRUGO POGLAVLJE

J.  Sigmund  Freud,  »Nelagodnosti u kulturi«,  u Odabrana  dela:  Novi Sud: Matica Srpska str. 277.

2.  Sigmund  Freud,  The Future of an  Illusion  (Budućnost  jedne  iluzi je), (Standard Edition, XXI, 17—18.

3.    lbid. str. 30.