Ovaj plavi svijet mjesto je na kojem smo odrasli. Postojalo je i vrijeme prije života, ali sada naš planet vrvi životom. Kako je on nastao, od čega se sastoje organske molekule, kako je život proizveo bića kao što su životinje i na kraju čovjeka… koji je u mogućnosti istraživati misteriju vlastitog postanka.

U dvanaestom stoljeću, Japanom je vladao klan ratnika, Heke. Vladar plemena, vladar Japana bio je sedmogodišnji dječak, Antoku. Čuvala ga je njegova baka, dama Nii. Pleme Heke borilo se u ratu sa drugim klanom samuraja. Svatko od njih težio je prema vrhu carstva. U odlučujućem sukobu dvaju plemena u unutrašnjosti Japanskog mora 1185. g pleme Heke bilo je u puno manjem broju. Preživjeli ratnici plemena bacili su se u more i utopili. Careva baka, dama Nii odlučila je da oni neće biti poraženi od ruku neprijatelja, i ono što se dalje dešavalo povezano je sa pričom Plemena Heke.

Mladi je vladar upitao damu Nii: „kamo me vodiš“. Ona se okrenula ka dječaku i sa suzama na licu utješila ga. Zaslijepljen suzama mladi je vladar skupio ruke. Okrenuo se prema istoku da pozdravi Boga, zatim zapadu da se pomoli Budi. Dama Nii uzeše ga u svoje ruke i uz riječi: „u dubinama oceana naš je grad“, s njim je potonula pod valove.

Uništenje plemena Heke na obalama Japanskog Mora označilo je kraj njihove tridesetogodišnje vladavine. Gotovo cijelo pleme nestalo je sa lica povijesti.

Preživjele su samo 43 žene koje su ribarima prodavale cvijeće na samom mjestu događaja. Te su žene i njihovi potomci ustanovili festival kao uspomenu na bitku dvaju plemena. Do današnjeg dana njihovi potomci dolaze u mauzolej izgradjen u čast mladoga vladara, dječaka Antoku. Na tom mjestu odvija se ceremonija sjećanja na život i smrt Heke ratnika.

Uz ovu priču postoji neobičan dodatak. Ribari kažu da Heke samuraji još uvijek lutaju dnom Japanskom Mora i to u obliku … rakova. Tu se mogu naći rakovi sa čudnim oznakama na leđima. Uzorci su to veoma slični ljudskom licu, ljutitoj lubanji ratnika samuraja iz doba srednjevjekovnog Japana. Kad bi uhvatili te rakove ribari ih ne bi pojeli već bi ih bacili natrag u more, kao sjećanje na davne bitke uz obalu mora.

Postavlja se pitanje, kako su se ljudska lica pojavila na oklopima rakova… Možda su nekad postojali rakovi sa uzorcima sličnim ljudskom licu pa bi ih ribari nakon ulova bacili jer bi smatrali da donose nesreću. Taj bi trenutak značio sreću za rakove jer su mogli dalje nastaviti lanac evolucije. Trenutak ribarevog odabira, baciti raka natrag u more ili ne, trenutak je umjetne selekcije, čovjekovog odabira da se život nastavi.

No što je sa prirodnom selekcijom, kako se razvilo sve što danas postoji. Prirodna selekcija mehanizam je evolucije, čvrste činjenice koja se doista desila. Prirodna selekcija otkriće je koje govori o preživljavanju jačeg. Ako se razvije jedna vrsta, a uvjeti ne dozvoljavaju da opstane ona će izumrijeti.

Priroda kadkad napravi iznimku, te na način zvan mutacija dozvoli nekoj vrsti da razvije posebno oružje kako bi mogla preživjeti. Dok vrijeme prolazi prirodna selekcija čini život još ljepšim.

Tajne evolucije su vrijeme i smrt. Vrijeme, za sporu akumulaciju odabranih mutacija, a smrt da bi se napravilo mjesta za nove vrste, novi život. Život na Zemlji razvio se kad je naš svijet, još pod utjecajem udara meteora, izgledao kao Mjesec. Zemlja je stara 4.5 milijardi godina. Iz fosilnih ostataka znamo da se život razvio nedugo nakon njenog nastanka, u dubinama jezera i oceana. Prvi oblici života bili su veoma jednostavni i zbili su se na molekularnoj razini. U tim ranim danima svjetlost i ultraljubičasto zračenje sa Sunca rastavljali su molekule bogate vodikom prisutne u primitivnoj atmosferi, i djelići molekula spontano su se spajali u kompleksnije molekule. Produkti tih ranih kemijskih reakcija nastanili su oceane formirajuci nešto slično juhi. Jednoga dana, gotovo slučajno, razvila se molekula koja je imala mogućnost reprodukcije, kopiranja. Ta je molekula bila predak onoga što danas znamo kao DNK, glavna molekula života na Zemlji. DNK čine četiri glavna dijela, nukleotidi. Označuju se sa četiri slova, koja čine genetski kod, jezik nasljeđa. Na dijelovima DNK upisane su upute za razvoj različitih organizama. Mutacija je promjena nukleotida, pogrešno upisana genetska instrukcija. Mutacija se može desiti slučajno, njene posljedice mogu biti opasne za slijedeću generaciju, no katkad slučajne mutacije imaju smisla i potpomažu evoluciji života.

Prije 4 milijardi godina preci DNK natjecali su se za molekularne gradivne ciglice i iza sebe ostavljali mnogo kopija.

U dalekoj prošlosti nije bilo grabljivaca i tragova života bilo je svugdje. Oceanima i bazenima ispunjeni krateri za te su molekule bile Edenski Vrt. Kroz reprodukciju, mutaciju i prirodnu selekciju evolucija živih molekula uzela je zamah.

Različitosti sa specijaliziranim funkcijama spojile su se čineći tako kolektiv, prvu stanicu. Počele su se razvijati biljke sa sposobnošću korištenja sunčeve svjetlosti za stvaranje vlastite ciglice za razvoj. Pojedinačne stanice spajale su se sa ostalima, čineći tako prve višestanične organizme. Zelene biljke počinju u atmosferu ispuštati veliku količinu kisika i dušika. U isto vrijeme, na dnu oceana razvijaju se jata, lignjama sličnih organizama. Počinje razvoj prvih oblika riba, kralježnjaka, biljke počinju kolonizirati tlo a razvijaju se i bića koja su imala i nešto nalik plućima i bila sposobna preživjeti pod vodom i iznad nje. Naši direktni preci počinju napuštati ocean. Razvijaju se prva stabla, gmazovi, te dinosauri koji su vladali Zemljinom površinom oko 160 milijuna godina. Neprimjećeni od strane dinosaura, razvili su se prvi sisavci čiji su mladi rođeni nejaki i bespomoćni. Samo nekoliko milijuna godina prije sadašnjeg trenutka, razvila se vrsta koju danas nazivamo čovjek.

Za nastanak života neophodna je Voda. Ta čarobna molekula sazdana od dva atoma vodika i jednog atoma kisika zaslužna je da u jednom malom kutu svemirskog prostranstva, a možda i u još kojem, jedan sitan planet vrvi životom.

S obzirom na to da je čovjek kao takav, dio svijeta u kojem živi, u njemu se nalaze svi elementi prirode pa tako naravno i Voda. Čak sedamdeset posto njegovog tijela čini Voda. U to se možemo sami uvjeriti i bez korištenja bilo kakvih instrumenata. Svakodnevno se znojimo, mokrimo, koža ima svoju vlažnost, unosimo tekućinu u sebe, dakle tijelo ima i tu potrebu za Vodom da bi se održavalo na životu. Uz onaj materijalni izraz u kojem Voda kao element postoji i u prirodi i u čovjeku, tu se susrećemo i sa ostalim izrazima, emocionalnim, psihološkim i spiritualnim. U Vodi živi duh života, koji se u Tradicionalnoj Kineskoj Medicini zove Chen. Chen ima kvalitetu hrabrosti, volje, smrti ali i ponovnog rođenja. Eksplozijom male mase njen je život završio ali je počeo život Svemira. Ekspozijom supernove prije 5 milijardi godina završava njen život ali počinje život Sunca i njegovog sustava. Svako biće, stvar pa čak i pojava ima svoj početak i kraj.

Imam 24 godine, a prije pet godina za mene je završio jedan život i počeo jedan sasvim novi. Taj je prelazak kao i svaki drugi, obilježio jedan... pa možemo ga nazvati dramatični događaj. U kratkom vremenskom periodu moje su se oči trebale priviknuti na tamu... Sa devetnaest godina dobila sam trombozu moždanih sinusa a kao posljedica bio je povišeni tlak u mozgu koji je uništio očne živce. Ovo nije priča o patnji, već je to priča o borbi i snazi, pa ne bi na široko i dugačko htjela razvlačiti priču, ali sam ga morala spomenuti jer tu nekako sve počinje. Nakon izlaska iz Riječke bolnice otišla sam u Budimpeštu, u Neurološki Centar gdje mi je rečeno da bi bilo dobro podvrgnuti se operativnom zahvatu ako se želi smanjiti kranialni tlak i sačuvati ono malo zdravog očnog živca koliko ga je još ostalo. Prošlo je i to i ja sam se normalno oporavila. Mogu reći da mi u tom trenutku operacija nije toliko teško pala, koliko spoznaja da ne vidim i da je to to. Prije izlaska iz bolnice još sam jednom razgovarala sa oftalmologinjom koja me je pratila. Ona mi je tada rekla nešto što me u onom trenu veoma potreslo, nešto što je u biti osvijestilo činjenicu da ne vidim. Rekla mi je da joj je jako žao, i da ću se dalje morati kretati sa BIJELIM ŠTAPOM. U tom trenutku ja sam u sebi imala osjećaj kao da me je netko sa hladnim mačem u području trbuha presjekao na pola...

U trbuhu su smješteni svi naši glavni organi, osim naravno mozga, pluća i srca. Prema Tradicionalnoj Kineskoj Medicini tj. istočnim kulturama općenito, trbuh, ili kako ga oni nazivaju, HARA, centar je čovjekove snage, vitalnosti i kreativnosti. Poznat nam je izraz HARA KIRI. On dolazi iz japanskog jezika, a ima značenje Rez Hare, ili Rez Smrti.

Hara kiri bi obično sami sebi činili Samuraji kada bi došli u položaj da gube bitku. Umjesto smrti od ruke protivnika japanski bi ratnik radije odabrao da sam sebi mačem prereže trbuh od pupka naniže. Tim bi činom sačuvao svoju čast ali i prekinuo život na ovoj kugli zemaljskoj. U mom slučaju nije bilo riječ o nikakvom spašavanju časti niti o prekidu života, ali me je ta rečenica dotakla u moj centar i tamo ostavila duboki trag traume. No, bilo kako bilo, život ide dalje... ja sam izašla iz bolnice, došla kući i trebalo je odlučiti kamo i kako dalje.

Prije nego što nastavim željela bi skrenuti pažnju sa sebe na jednu hrabru i moćnu ženu, moćnu ratnicu, lavicu koja štiti svoju mladunčad, moju mamu. Kažu mnogi da djeca, tj. Duša djeteta prije začeća pomno bira svoje roditelje sa ciljem da joj pomognu, te da ju podrže, da izazove koje mora proći u ovozemaljskom životu lakše svladava. Ako je tome tako, a ja snažno vjerujem da jeste, ja sam izabrala savršene roditelje. Svako sa svoje strane i tata i mama neizmjerna su podrška na mome putu. U ovoj mojoj priči veliku ulogu podrške odigrala je moja mama. U trenucima kad sam bila toliko zbunjena, ona mi je svojim riječima i samo njezinim majčinskim dodirom vraćala snagu, volju i želju za dalje.

Nakon povratka kući došli smo do informacije o postojanju udruge Homer koja slijepim osobama na pravi način pomaže da se integriraju u društvo. Otišle smo u Homer gdje su rekli da bi za početak trebala svladati osnovne vještine koje su slijepoj osobi potrebne da bi mogla kako-tako normalno živjeti. Prva je bila pisanje i čitanje Braille-ovog pisma, informatičko opismenjavanje te savladavanje kretanja uz pomoć Bijelog Štapa. Pričala sam s Zlatkom koji je kao i ja sa svojih dvadeset godina oslijepio i koji je mnoge ljude naučio Braicu. Rekao je da bi bilo dobro odmah krenuti jer nas čeka velik posao.

Unatoč činjenici da sam u Budimpešti od oftalmologinje dobila informaciju da je djeci iznad petnaest godina puno teže učiti Braicu, te da si ne stavljam prevelike nade u sve to, ja sam odlučila krenuti. Tog posljepodneva došla sam kući i na stolu u dnevnom boravku napipala nekakvu knjigu. Po koricama sam je i prepoznala. Bila je, u to vrijeme moja omiljena knjiga: A Man On the MOON, the Voyages of the Apollo Astronauts, autora Andrew-a Chaikina. Knjiga je to koju sam pročitala barem pet puta u dahu. Uzevši ju u ruke shvatila sam da takvu kakvu je držim u ruci, ne mogu pročitati. Stvorio mi se njok u grlu, potekle su suze a ja sam čvrsto odlučila da ću jednog dana opet pročitati svoju knjigu o jednom malom koraku za čovjeka ali velikom za čovjecanstvo... Vjerovali ili ne, a ni ja katkad, sada nakon što je već prošlo neko vrijeme, ne mogu vjerovati; ja sam Braicu naučila za tri tjedna. Često me pitaju–kako ?... ja im onda kažem LAKO. Točkicu po točkcu, slovo po slovo.

Nije to ni tako teško kao što se u prvi tren čini. Ja sam od vjerovanja da se sve može kad se hoće pa tako i naučiti pismo za slijepe.

I tako, već u februaru sam imala jedan alat. Prekrasan osjećaj, moram priznati kad znate da možete čitati i pisati. Uživala sam sjediti u mraku, u svojoj tišini i prstima prelaziti preko papira otkrivajući zanimljive informacije, prekrasne priče. Božićna Uspomena, autora Trumanna Cappota bila je prvi malo veći tekst koji sam pročitala i još dan danas pamtim osjećaj radosti kad sam došla do kraja. Tužna zbog ishoda događaja u priči ali ponosna na sebe krenula sam dalje. Slijedeći korak bio je informatičko opismenjavanje, učenje korištenja govornog programa koji slijepoj osobi omogućuje da koristi računalo ravnopravno sa svim ostalima. To i nije bilo tako teško, a bilo je baš zabavno. Slijedeći veliki korak, za mene onaj najvažniji u tom trenutku ali i u novom životu općenito bilo je učenje kretanja uz pomoć toliko famoznog bijelog štapa. Iz Zagreba je došla djevojka imenom Tanja, po zanimanju defektologinja i instruktorica bijelog štapa. Njen je zadatak bio da u mjesec dana sa mnom prođe metode korištenja štapa, putevima kojima ću se kasnije sama kretati. Do tog trenutka ja sam sama sebi a i svima oko sebe govorila kako ću učiti kretati se sa štapom, kako će to biti ok, kako ću biti samostalna. Uvijek je lako pričati ali nije lako kad se čovjek suoči sa onim o čemu priča. U trenutku kad sam krenula Tanja je iz torbe izvadila štap, rasklopila ga i rekla: Evo ti štap, ajmo vidjet kako to izgleda kad te vodi videći vodič a ti kao sigurnost imaš štap ispred sebe. Moram priznati da sam se stisla i sjećam se da sam htjela nestati sa lica mjesta. No, što se mora mora se, uzela sam štap u ruke i krenusmo mi. Bili su to teški počeci. Svaki korak zahtjevao je puno snage da odradim tih sat i pol, ali i to je prošlo. Svakim danom bilo je mrvicu lakše nego dan ranije i tako je u tren oka prošlo mjesec dana i ja sam sama prelazila cestu, slušala semafore, penjala se i spuštala po stepenicama... Bilo je kiše, bure, hladnih dana ali i sunca i laganog proljetnog povjetarca koji bi otpuhnuo tek pokoji listić sa stabla.

Razvoj čovječanstva kroz povijest donio je sve ove spoznaje i znanja koja su nam danas poznata. Od samih početaka, od trenutka kad se kod čovjeka razvila svijest o postojanju, on se okrenuo prirodi i počeo tragati za odgovorima na pitanja gdje sam, zašto sam tu, te traganju za činjenicama o svijetu u kojem živi. Na jednom kraju svijeta Grčki su filozofi postavljali teorije o bitku, temeljima života, njegovom smislu i svrsi. Na drugom kraju svijeta isto je to činila civilizacija Istoka. Kao i Grčki filozofi i Kinezi su svijet objašnjavali kroz elemente. I jedni i drugi smatrali su da je svijet sačinjen od osnovnih elemenata koji se nalaze u svakoj fizičkoj stvari. Stari Grci su tvrdili da je svijet sačinjen od vode, vatre, zemlje i zraka . Kinezi su izbacili zrak i dodali drvo i metal. Njihovo je objašnjenje da priroda, a i čovjek kao njen dio, prolaze kroz cikluse s kojima se izmjenjuju dominacije određenog elementa tj. njegove kvalitete. Izuzetno logično i cjelovito objašnjenje koje po meni drži vodu. Na Zemlji se u periodu od 365 dana izmjenjuju četiri godišnja doba i tako svake godine. U proljeće sve cvate, raste, rađa se novo. Ljeto je vrijeme kad život doseže svoj vrhunac. U kasno ljeto polako nastupa smiraj, dok je jesen vrijeme skupljanja i pripreme za san, duboki mir i spokoj koji vlada zimi.

Kinezi su prirodne cikluse iskoristili da bi objasnili svakodnevne promjene i one promjene u toku godine koje su prisutne u mikrokozmosu, u čovjeku. Tako je nastao sustav ili teorija PET TRANSFORMACIJA. U tom su sistemu svi elementi podjednako važni. Svaki ima svoje snažne, prekrasne kvalitete, svaki titra svojom energijom. Svaki čovjek koji je svjestan sebe i svog postojanja te okruženja u kojem živi može u sebi osjetiti prisutnost svakog od tih elemenata bez da išta uči i zna. Oni su tu od vjeke vjekova i može ih se uočiti, osjetiti u sebi. Kako se godišnja doba mijenjaju, mijenja se i naše raspoloženje. Nekima se više sviđa ljeto, neki uživaju u kiši i onome što donosi jesen, dok drugi čeznu za zimom, mirnoćom, nekom tišinom.

Moć zime naglašava bit života. Bez vanjskih pokazatelja, lišća, cvijeća i sezonskih plodova biljka je samo čista bit, sjeme sa potencijalom ili stablo svučeno do kosti. Za nas, zima je doba vraćanja samome sebi. Voda, element koji odgovara zimi usmjerava nas baš tamo, ka mjestu u samoj našoj dubini, tihom, tamnom bazenu u kojem živi bit nas samih. Učeći od prirode možemo iskoristiti energiju zime da bi razotkrili tu našu bit.

Isto kao za cijelu prirodu i za nas je zima vrijeme smiraja, unutarnjeg reda, meditacije, koncentracije i čuvanje životne energije. Tijekom zime, čovjek bi dakle trebao biti manje aktivan, čuvati svoju seksualnu energiju, ranije lijegati a kasnije se ustajati. Kao ni sjeme koje ne klija dok ne sakupi potrebnu snagu, niti naše ideje ni planovi ne mogu se manifestirati ako nam je energija raspršena ili potrošena. Intuicija i svjesnost prirode čuva sjeme od preranog klijanja i daje mu priliku da se razvija. U davna vremena, u mnogim su mističnim tradicijama ceremonije i rituali držani u tajnosti kako bi održali svoju vrijednost i mogli se prezentirati u pravo vrijeme u punoj snazi.