SMRT I PONOVNO ROĐENJE

Nigdje Ramana nije tako jasno pokazivao da teorija mora biti ostvarena istinskim i samostalnim razumijevanjem, kao kada se ra-dilo o pitanjima u vezi smrti i ponovnog rođenja. Onima koji su sposobni da njegovo učenje o ne-dvojstvu spontano prihvate, samo bi objasnio da je to pitanje besmi-sleno, jer ako Ja nema istinsko postojanje u stvarnosti, neće ga imati ni poslije smrti.

Pitanje: Da li postupci nekog čovjeka u ovom životu imaju uti-caja na njegova buduća rođenja? 

Bhagavan (Ramana Maharshi): Da li si sada rođen? Zašto razmi-šljaš o budućim rođenjima? U stvarnosti nema ni umiranja ni rađanja. Pusti onog koji se rodio da misli na smrt i traži sredstva utjehe.

P: Da li je točno hinduističko učenje o ponovnom rođenju?

Bg: Jedan definitivan odgovor nije moguć. U Bhagavad Giti se čak poriče samosvojna realnost sadašnjeg rođenja.

P: Zar naša ličnost nije beskraj-na?

Bg: Pronađi najprije da li ona postoji u stvarnosti, pa se onda pitaj o tome. Nammalwar kaže: "U neznanju sam držao Ja za Sebstvo, ali sa pravim znanjem nema više Ja i ostadoh sam kao jedino Sebstvo". I dualisti i ne-dualisti slažu se u pogledu neo-phodnosti samo-ostvarenja. Ostva -ri najprije spoznaju Sebstva, pa zatim dalje postavljaj pitanja. Dvojstvo i nedvojstvo se ne mogu razumijeti samo na teorijskoj osnovi. Ako je prisutna stvarnost Sebstva u svakom trenutku, tada se nikakva pitanja neće javljati.

Sve što se rađa mora i umrijeti, sve što je stečeno mora da se na-pusti. Napuštanje svega u životu pretpostavlja smirenje, čistoću i dozrelost uma. Da li si ti u suštini uopće i rođen? Tvoje Sebstvo ne zavisi od vremena i prostora, ono niti nastaje niti nestaje.

Ramana je često odvraćao od ta-kvih pitanja jer ona samo zavode od istinskog zadatka - spoznaje Stvarnosti bivanja ovdje i sada.

P: Kaže se da poslije smrti može-mo da biramo između nagrade i kazne, da od našeg izbora ovisi kako će biti. Da li je to tako?

Bg: Zašto pitaš što se događa poslije smrti? Na osnovu čega zaključuješ da si rođen i da ćeš trpjeti posljedice svojih djela, itd? Kada zaspiš i zaboraviš na sebe, ova pitanja neće ni postojati. Zašto? Da li si, kada spavaš, postao netko drugi? Nisi, to si uvijek ti sam. Pronađi zašto ova pitanja ne iskrsavaju kada spavaš.

Ponekad je Bhagavan, za one koji nisu mogli da prihvate poruku samog ne-dvojstva, izražavao uslovljena i stečena gledišta.

Bg: U Bhagavad Giti Sri Krišna najprije kaže Arjuni da niko nika-da nije bio rođen, a zatim u četvr-tom dijelu kaže: "Bezbroj ponov-nih rođenja je dato tebi i meni. Ja ih poznajem, a ti ne". Koji je od ova dva iskaza točan? Učenje se ovdje mijenja u skladu sa razu-mijevanjem slušaoca. Kada je Arjuna rekao da ne želi da se bori protiv svojih rođaka i djedova, da ih ubije kako bi zadobio kraljev-stvo, Krišna je odgovorio: "Nika-da ne bijaše vremena kad ja, ti, ili ove vođe ne bijasmo, niti će ikad itko od nas prestati biti... Nema ne-biću postajanja, nema biću propadanja". Niti se itko rađa, niti itko umire. I razvijao je ovu temu dalje, govoreći kako je ovo uče-nje dao Suncu i preko njega Išvari. Arjuna je u sve to su-mnjao, jer je Krišna bio rođen tek prije nekoliko godina, a Sunce i Išvara postoje eonima. Krišna je uvidio njegov način razumijeva-nja i rekao: "Da, bezbroj je novih rođenja dato tebi i meni. Ja ih sve znam, ali ti ih ne znaš". Takvi iskazi mogu da izgledaju protivri-ječni, ali oni su takvi samo da bi se prilagodili razumijevanju ono-ga koji pita. Krist je također re-kao da je postojao prije Abraha-ma. To je Ramana dopuštao samo na jednom odgovarajućem nivou.

Bg: Isto kao kada se probudiš po-slije raznih iskustava u snu, tako ćeš naći drugo tijelo poslije smrti. Isto tako kao što rijeke gube svo-ju individualnost kada njihova vo -da utiče u more, pa se isparava-njem vrate nazad, na brežuljak, u rijeku i more, tako ljudi zaborave svoju individualnost kada spava-ju, ali je poslije buđenja zadobija-ju ponovo, shodno svom prethod-nom učešću u bivanju. Na sličan način se čovjekovo bivstvovanje

nastavlja poslije smrti.

P: Kako se to događa?

Bg: Posmatraj kako drvo nasta-vlja da niče pošto mu je stablo odsječeno. Dokle god mu korijen nije razoren, ono će nastaviti da raste. Na sličan se način prilikom smrti latentne sposobnosti vraćaju u srce, ali ne iščezavaju. Tako se biće rađa ponovo. - Pa ipak, on kazuje sa svog gledišta da:

Bg: U stvarnosti ne postoji ni sjeme, ni drvo. Sve je to jedin-stveno bivanje.

-Ponekad je u svojim objašnjenji-ma zalazio u pojedinosti, ali uvi-jek naglašavajući da u stvarnosti postoji samo nestvoreno Sebstvo.

P: Koliko vremena protekne iz-među smrti i ponovnog rođenja? Bg: Može da bude duže ili kraće, ali ostvaren čovjek ide kroz ovu promjenu, za njega nema ni rađa-nja, ni umiranja. Neki kažu da oni koji idu stazom svjetlosti, nakon umiranja neće više ponovo da se rode, dok će se oni koji idu ta-mnim stazama ponovo roditi zbog uticaja njihove karme u sup-tilnim tijelima. Bez obzira na zasluge ili mane nekog čovjeka, on će se ponovo roditi na ovom svijetu. Ako preovladavaju zaslu-ge, njegovo suptilno tijelo najpri-je stiže na nebo, dok, s druge stra-ne, ako preovladavaju mane i tu-post, leti u pakao kao strela. Ali, sigurno će se vratiti na "ovaj svijet". Sve je to u raznim teksto-vima opisano, ali u stvarnosti ne postoji ni rađanje ni umiranje, čovjek u Sebstvu uvijek ostaje

ono što Jeste. Samo je to Istina.

Bg: Bog, u svojoj milosti, skriva ovo znanje od ljudi. Ako bi ih uvjeravao da su savršeni, postali bi gordi, a u suprotnom bi očaja-vali. I jedno i drugo je rđavo. Treba spoznati stvarnost Sebstva.

Bg: Zrela osoba, koja je u ranijim inkarnacijama stekla dovoljnu moć razlikovanja, ostvaruje Istinu ili slobodu čim joj se na to samo jedanput skrene pažnja. Dok, na-protiv, onaj tko nije dovoljno sposoban da razlikuje, mora da prođe razna iskustva prije nego što postigne samadhi.

-To znači da se vremensko tra-janje jednog života može shvatiti kao dnevno putovanje u hodo-čašću ka samo-ostvarenju. Udalje -nost od cilja zavisi od nastojanja ili nedostatka nastojanja iz ranijih dana - života - i koliko će odmaći naprijed, zavisi od sadašnje te-žnje. Profesor prirodnih nauka je pitao da li intelekt preživljava smrt čovjeka, i dobio odgovor:

Bg: Zašto misliti na smrt?

Razmisli što se događa kada spa-vaš. Što tada doživljavaš?

P: Ali san je prolazan, dok smrt nije.  -  Bg: San je stanje između dva budna stanja, i smrt je na isti način stanje između dva života. Oba stanja su prolazna. 

P: Mislim, da li duh, kada napušta tijelo, odnosi sa sobom i intelekt?

Bg: Duh nije nikada bez tijela. Postoje razna tijela. Ako to nije tijelo od grube materije, tada će biti od fine, isto kao u snu, spava-

nju ili dnevnom maštanju.

- Bhagavan nije nikada priznavao da su razlike u izrazima i načinu formuliranja učenja među različi-tim filozofskim pravcima stvarne protivriječnosti. Istina na koju ukazuju različite religije, na razne načine jedna je i nepromjenljiva.

P: Da li je budističko učenje o nepostojanosti bića točno? Da li je to u skladu sa hindu učenjem o ponovnom rođenju Jastva? Da li je duša vječno biće koje se uvijek iznova ovaploćuje, kako to kaže hindu učenje, ili je ona samo na-gomilavanje mentalnih tendenci-ja? 

Bg: Istinska stvarnost Sebstva je bezvremena i nepojmljiva.  Jastvo koje se reinkarnira pripada iluzor-noj ravni - mišljenju. Pomoću

samo-ostvarenja to se nadilazi.

/ Ponovno rođenje se događa usli-jed nesvjesnosti prave prirode bivstvovanja i zato ga budisti poriču. Čovjekovo stanje odre-đeno je nerazlikovanjem onoga što se zbiva i doživljava, od ono-ga što je neuslovljeno i nerođeno. Ponekad se pitanje nije odnosilo na ponovno rođenje, već patnju zbog smrti voljenog bića. Jedna dama, koja je došla iz sjeverne Indije, pitala je Bhagavana da li je moguće da se spozna stanje jedne osobe poslije smrti.

Bg: Moguće je, ali zašto te to za-nima? To je sve realno koliko je realna i ličnost koja se time bavi.

P: Rođenje, život i smrt jednog čovjeka su za nas realni.

Bg: Zato što sebe na pogrešan na-

čin poistovjećuješ sa tijelom, mi-sliš o drugoj osobi da je tijelo. Ni ti, niti je ta druga osoba, tijelo.

P: Ali, sa mog gledišta posma-tram samu sebe i svog sina kao stvarne.

Bg: Rođenje Ja-iskustva u misli-ma je rođenje jedne osobe, a smrt ovih misli je njegova smrt. Sa ostvarenjem "Ja mislim", stvara se pogrešna identifikacija sa tije-om. Ako samu sebe poistovjeću-ješ sa tijelom, poistovjećuješ  ta-kođer na pogrešan način i druge kao da su tijelo. Isto kao što se tvoje tijelo rađa, razvija i umire, misliš također da je i druga osoba rođena, živjela i umrla. Da li si mislila na svog sina prije nego što se rodio? Misli dolaze poslije njegovog rođenja, pa se čak na-stavljaju i poslije njegove smrti. On je utoliko tvoj sin, ukoliko na njega misliš. Kuda je on otišao? Tamo odakle je i došao. Dok ti postojiš, postoji također i on. Ali, ako prestaneš sebe da poistovje-ćuješ sa tijelom i ako se nađeš u Sebstvu, nestaće sva konfuzija. Stvarnost tvog Sebstva nije u vremenu, i odatle ćeš vidjeti da ni drugi nisu uslovljeni vremenom i pojavnošću. Dok se to ne ostvari, bit će uvijek patnje. Ona postoji zbog pogrešnog opažanja i vre-dnovanja bića, nepoznavanja nje-gove prave prirode i pogrešne identifikacije sa njegovim zbiva-njem. 

- Religije naglašavaju da je važno stanje duha kada netko umire i kakve su njegove posljednje mi-sli. Ali, Bhagavan je podsjećao ljude na to da je neophodno već ranije biti dobro pripremljen, ina-če se u trenutku umiranja mogu pojaviti nepoželjne sklonosti koje su suviše moćne da bi se mogle kontrolirati.

P: Ako ne mogu da postignem ostvarenje u ovom životu, mogu li barem u trenutku smrti da usmjerim svoj um ka Istini tako da mi to dobro dođe u budu-ćnosti?

Bg: U osmom dijelu Bhagavad Gite stoji da posljednja misao čo-vjeka pred smrt određuje njegovo buduće rođenje. Ali stvarnost mo-ra da se prepozna sada, u ovom životu, da bi čovjek mogao da je prepozna u smrti. Sagledaj pažlji-vo da li je sadašnji trenutak na bilo koji način drugačiji od poslje -dnjeg trenutka, pred smrt, i po-kušaj da budeš u tom stanju.

THE TEACHING OF BHAGAVAN SRI RAMANA MAHARSHI: in his Own Words -uredio Artur Osborne

Nakon obroka swami mi je rekao: "Neću te učiti riječima". Sjedio sam pokraj njega tri dana. Nismo razgovarali. Trećeg dana zaklju-čio sam da je gubitak vremena i energije provoditi vrijeme s čovje -kom koji sve vrijeme šuti. Ništa me nije naučio. Dok sam tako razmišljao, rekao je: "Dječače, nisi poslan k meni da dobiješ intelektualno znanje kakvo možeš pronaći u knjigama. Došao si ovdje da nešto doživiš. Preko-sutra ću napustiti svoje tijelo.". . . "Ne želim umrijeti i zato ne želim shvatiti", odgovorio sam. . . "Tvoj stav nije dobar. Pokušaj shvatiti što smrt jest. Nemoj se bojati. Bojimo se svačega, a to nije način na koji treba živjeti. Smrt te ne uništava. Samo te odvaja od tijela". Uzvratio sam: "Ne želim postojati bez tijela". "Smrt je navika tijela. Nitko zauvijek ne može živjeti u istom tijelu. Pod-vrgnut je promjeni, umiranju i propadanju. Trebaš to shvatiti. Malo ljudi poznaje tehniku oslo-bođenja od životnih vezanosti. Ta se tehnika naziva yogom. Nije to yoga kakva je popularna u mo-dernom svijetu, već je to najviše stanje meditacije. Jednom kada ovladaš ispravnom tehnikom me-ditiranja, imat ćeš nadzor nad drugim funkcijama tijela, uma i duše. Kroz pranu i dah ostvaruje se odnos između uma i tijela. Kada disanje prestane, veza se prekida, a to odvajanje naziva se smrću. Ali ipak postojiš". "Kakav je to osjećaj postojati bez tijela?" pitao sam. "Kako se osjećaš bez košulje? To je ništa". Bez obzira na ono što je izgovorio, nije me uvjerio filozofski ili logički, jer je moj um još u mnogim vidovima bio nezreo. . . Dan uoči napušta-nja tijela, dao nam je upute: "Rano ujutro, u pet sati, napustit ću tijelo. Želim da ga uronite u Ganges. Možete li to učiniti?". . . Vrativši se u naš samostan, zate-kao sam nekoliko swamija zaoku-pljenih raspravom. Tema je bila - ako Bog doista stvara i nadzire sve na svijetu, zašto je onda toliko patnje? Jedan je swami rekao: "Ovaj fizički univerzum samo je vid postojanja. Imamo sposobnost upoznati i druge aspe-kte, ali ne činimo iskren napor da bismo ostvarili tu sposobnost. Naš razum ostaje fokusiran samo na fizički aspekt. Čovjek pati zato što ne poznaje sveukupnost".

Nadahnulo me to što su rekli. Po-čeo sam slušati s pravim zanima-njem i otkrio da su moje dvojbe i nesigurnosti postupno riješene onime što su rekli. Kada uspore-đujem materijalni svijet s nači-nom života mudraca, pronalazim da je prvi konkretan jer se može dodirnuti, vidjeti i uhvatiti. Ali način života i atmosfera u kojoj mudraci žive, iako nematerijalna, realnija je od stvari. Životne stva-ri i metode imaju neku vrijednost u životu, ali bez svijesti o apso-lutnoj Realnosti, sve je uza­ludno. Obični ljudi prepoznaju određne životne aspekte kao tajanstvene i mistične, ali takvi misteriji lako se rješavaju kada je veo neznanja skinut. . . - Jednoga srpanjskog dana 1945. učitelj je rekao da želi napustiti svoje tijelo. Počeo sam s njim raspravljati: "U skriptama piše da učitelj koji ostavlja glu-pog učenika na svijetu čini grijeh i da će biti kažnjen". Tada je rekao: "Dobro. Onda neću odba-citi tijelo jer si još uvijek glup i neznalica". Godine 1945, kratko prije odlaska u Njemačku, prao sam se u Gangesu i pomislio: "Nije ispravno to što činim. Ne smijem ga prisiljavati da ostane u tom tijelu kada mi je već toliko dao". Otišao sam do njega. Nisam mu predočio moje misli, a on je kazao: "Zamoli druge swamije da dođu večeras u pet i trideset na posljednje učenje koje želim predati". Bili smo pokraj jednog svetišta na visini od 3600 metara na Himalaji. Mjesto je smješteno između Basudhare i Badrinatha. Svjedočenje yoginovom umira-nju u našoj se tradiciji smatra vri-jednim iskustvom. Uvijek pokuša -vamo nazočiti učiteljevoj smrti. To dokazuje da osoba može umri-jeti voljno kad god zaželi. Ako učitelj želi živjeti dugo, živjet će, ali onoga dana kada poželi napu-stiti svoje tijelo, učinit će to, točno onako kako zmija odbacuje svoju kožu. Pitao sam učitelja: "Zašto želiš odbaciti svoje tije-lo?" "Dok si se prao, mislio si da me nemaš prava zadržati. Sada si jak i nešto si naučio. Konačno si zreo i možeš sam opstati u svije-tu. Osjećam se slobodnim krenuti na svoje putovanje". Bilo nas je petero. Sjedio je u sredini i pitao nas želimo li što znati o bilo kojoj duhovnoj praksi. Bio sam nei-zmjerno tužan, ali istodobno ni-sam izražavao svoju vezanost za njega, misleći da se prije ili kasnije tijelo mora pretvoriti u prašinu. To je neizbježno. Poku-šao sam se pribrati. Pogledao me i rekao: "Želiš li nešto od mene?" "Želim da budeš sa mnom kad god te zatrebam, uvijek kada sam bespomoćan i kada se ne mogu nositi sa situacijom". Obećao mi je to, a tada me blagoslovio. Svi smo se naklonili. Sjeo je u potpun položaj i zatvorio oči. Nježno je promrmljao Aumm i postao beži-votan. . . Sljedećeg jutra, nakon izlaska sunca, ponijeli smo nje-govo tijelo i nosili ga dvadeset kilometara. Nismo se mogli odlu-čiti gdje da ga odložimo. Bojali smo se da će se početi raspadati. Prošle su dvije noći, a trećeg jutra odlučili smo ga poko­pati na vrhu planine s koje se u daljini vidjela naša peći­na. Iskopali smo jamu duboku 1,8 metara i unutra stavili tijelo. Željeli smo ga prekriti kamenjem i zemljom, ali nitko od nas nije se mogao pomaknuti. Mogli smo međusobno razgovara -ti, ali postali smo potpuno beži-votni i tromi, kao da smo parali-zirani. Takvo što nikada prije nisam doživio. Osjećao sam kao da mi je duša potpuno drukčija od tijela; u cijelosti sam bio svjestan odvojenosti tijela i duše. Osjećao sam kao da iskačem iz tijela. I drugi su imali slično iskustvo. Dva metra od nas nalazilo se ma-lo stablo jele. Svi smo začuli glas učitelja: "Ovdje sam. Probudite se. Ne budite tužni. Da li me trebate u tijelu ili želite da vam pomognem izvan tijela?" "Tre-bam te u tijelu", rekoh. Jedno-glasno smo svi tražili pomoć i molili smo ga da se vrati. Osjetio sam brujanje u tijelu. Obamrlost je polako nestajala. Mogli smo pokretati udove. Učitelj je ustao i izašao iz jame. "Loše je to što me trebate u tijelu. Još uvijek štujete formu, a ne možete izvan nje. Vaša vezanost za moje tijelo je prepreka. Sada ćete morati naučiti nevezanost za moje tijelo". Tada nas je počeo poučavati odnosu između tijela i bestjelesne duše. Dok smo živjeli u pećini, često je znao po nekoliko dana ostajati u potpunoj tišini. Tada se ne bi ni pomaknuo.

Kada bi otvorio oči, prišli bismo i sjeli pokraj njega. Jednoga dana rekao mi je da postoje tri vrste bića: "Apsolutno biće, Gospodar univerzuma; mudraci koji imaju moć nad životom i smrti i koji su polusmrtna bića i obič­ni ljudi koji ne gospodare ni životom ni smr-ću. Za njih smrt predstavlja kon-stantan strah unutar njihovog razu­ma i srca. Ti neuki ljudi pate. Mudrace i yogine ne zabrinjavaju događaji rađanja i umiranja. Oslo -bođeni su tih strahova. Prva poruka himalajskih mudraca je biti slobodan od svih strahova. Ta neustrašivost jedan je od koraka prema prosvjetljenju.

Swami Rama 1925-1996 - ŽIVOT S HIMALAJSKIM MUDRACIMA