Mora da me opet uhvatio san, ali samo nakratko, jer kad sam pogledala na sat još uvijek je bilo pola deset. Odjednom sam bila potpuno budna. Uhvatilo me neko čudno osjećanje. Instinktivno sam osjećala neku opasnost koja se nadamnom nadvila. Pogledala sam oko sebe: vrata sobe su bila napola odškrinuta; svjetlo nad umivaonikom i dalje je gorjelo. Bila sam u stanju potpune uzbunjenosti i užasnog straha. Osjetila su mi govorila da sam sama samcata i da mi je tijelo iz trenutka u trenutak sve slabije i slabije.

Krenula sam da dohvatim zvonce, da pozovem bolničarku. Ali, makoliko se trudila nisam se mogla ni pomaknuti. Osjetila sam da tonem, kao da iz mene curi i posljednja kap krvi. U glavi mi je zujalo, i dalje sam tonula sve dok nisam osjetila da mi je tijelo potpuno nepomično i beživotno.

A onda sam osjetila bujicu energije i nekakav prasak koji je dolazio iz nutrine mog bića, a moja duša kao da se vinula iz mojih prsa povučena nekom neodoljivom silom magneta. Prvi utisak je bio osjećaj slobode. U tom osjećanju nije bilo ničeg neprirodnog. Našla sam se iznad svog kreveta, lebdjela sam pod samim stropom sobe. Osjećaj slobode bio je bezgraničan i činilo mi se kao da sam oduvijek bila u takvom stanju. Na svom krevetu sam vidjela tijelo koje nepomično leži. Htjela sam znati tko to tamo leži. Primakla sam se bliže. Bilo je to moje tijelo. To saznanje nije me ni malo uznemirilo; samo sam osjetila neko sažaljenje. Izgledala sam na tom krevetu nekako mlađe i ljepše nego što sam inače bila. Činilo mi se kao da sam tu, na taj krevet odložila neku svoju iznošenu haljinu koju više nikada neću obući. To me malo rastužilo jer je haljina još bila dobra, mogla se još nositi. Tad sam shvatila da se nikad prije nisam vidjela ovako trodimenzionalno: vidjela sam se u ogledalu, naravno, ali to je uvijek bila samo plošna slika. Međutim, oči duše vide više dimenzija nego oči smrtnog bića. Sada sam imala priliku da svoje tijelo gledam iz raznih uglova od sprijeda, otpozadi i sa strane. Vidjela sam ono što nikad prije nisam mogla, a o cjelovitosti izgleda da i ne govorim. Možda se baš zato u početku i nisam mogla prepoznati.

Moje novo tijelo je bilo bez težine i neobično pokretno. Bila sam opčinjena svojim novim stanjem. Iako sam samo nekoliko časaka ranije osjećala bol od operacije, sada sam bila oslobođena svih neugoda. Bila sam u svakom pogledu savršena. Pomislila sam 'Ustvari, tek sada sam ona prava.'

Ponovo sam svoju pažnju usmjerila ka svom nepomičnom tijelu. Shvatila sam da još nitko ne zna da sam umrla, pa sam poželjela da im ja to saopćim. 'Umrla sam, a nitko ne mari!'. No, prije nego što sam se uspjela pomaknuti, pored mene se pojaviše tri muškaraca. Na sebi su imali divne svijetlosmeđe mantije. Jedan je imao i kapuljaču. Sva trojica su bila opasana zlatnim gajtanima. Iz njih je zračila neka svjetlost koja nije zasljepljivala. Tada sam primijetila da i ja zračim nekom svjetlošću i da se sva ta svjetlost stapa i okružuje nas. Nisam bila nimalo prestrašena. Muškarci su izgledali kao da imaju oko sedamdeset ili osamdeset godina, ali znala sam da se njihova starost ne može mjeriti zemaljskim godinama. Imala sam utisak da su mnogo stariji - da su upravo drevni. Osjećala sam da zrače duhovnošću, znanjem i mudrošću. Mantije su samo pajačavale takav utisak. Izgledali su poput monaha - uglavnom zbog svojih mantija - i nekako sam znala da im mogu vjerovati. Konačno su me oslovili.

Rekli su mi da me prate odvajkada. Nisam odmah shvatila o čemu govore. Naime, oduvijek me mučio pojam vječnosti, a ovo njihovo odvajkada me potpuno zbunilo. Za mene je vječnost bila tamo negdje u budućnosti, a ova trojica sad kažu da mene znaju oduvijek iz tamo neke prošlosti. A, onda su mi se počele ukazivati neke slike iz davnina, iz vremena kad me još nije bilo na svijetu, slike koje pokazuju moj odnos s ovom trojicom 'otprije'. Kako se film vrtio tako sam shvaćala da se zaista poznajemo odvajkada. Bila sam veoma uzbuđena. Saznanje o predzemaljskom životu polako se uvlačilo u moj um. Postepeno sam saznavala da je smrt, u stvari, ponovno rađanje u viši stepen života koji donosi razumijevanje i znanja što se prostiru kroz vrijeme, prošlo i buduće. Znala sam da su njih trojica moji izabrani prijatelji u tom višem životu i da su upravo oni odabrani da budu samnom. Objasnili su mi da su upravo oni bili moji anđeli čuvari tokom mog zemaljskog života. Rekli su mi da sam umrla prije vremena i da o ničemu ne brinem jer će sve biti kako treba. Osjetila sam u njihovim riječima istinsku brigu i ljubav. U početku mi se učinilo da komuniciramo uobičajenim putem, govorom, ali sam ubrzo shvatila da je komunikacija mnogo direktnija i da se odvija između duša, između umova. Takva je komunikacija daleko brža i neposrednija, a oni je nazivaju 'čistim znanjem'. Pojam koji bi je na zemaljskom jeziku najbolje definirao je telepatija, ali ni on nije potpuno točan. Jer, ja sam bila u stanju da osjetim njihove emocije, njihovu ljubav, da iskusim njihova osjećanja. To me ispunjavalo radošću, jer sam znala koliko me vole. Jezik kojim sam se ranije služila, jezik moga tijela, bio je zaista ograničen, i tek tada sam shvatila da ustvari uopće nisam posjedovala sposobnost izražavanja svojih osjećaja.

Bilo je toliko toga što su željeli da mi povjere. I ja sam imala puno toga što sam željela njima reći, ali svi smo bili svjesni da je u tom času bilo i prečih stvari. U tom momentu sjetih se svog muža i naše djece. Brinula sam kako će oni primiti vijest o mojoj smrti. Kako li će jadni Joe brinuti o šestero djece? Kako će se djeca međusobno slagati bez mog prisustva? Morala sam ih bar još jedanput vidjeti, ako zbog ničega a onda zbog sebe same.

Morila me samo jedna misao - otići odavde i vidjeti porodicu. Nakon tolikih godina traganja za porodicom, nakon tolikog truda da se porodica sačuva i održi na okupu, uhvatio me strah da ću ili izgubiti. Ili, možda, da će oni izgubiti mene.

Pogledom sam počela tražiti izlaz. Ugledala sam prozor. Izašla sam kroz prozor, ali sam gotovo istog trena shvatila da sam isto tako mogla izaći i kroz zid. Prozor sam odabrala samo zato jer je moj um još uvijek bio opterećen zemaljskim ograničenjima. Primijetila sam, također, da se još uvijek krećem u nižem stupnju brzine, jer su moje misli još uvijek radile po zemaljskom obrascu i na bazi fizičkih zakona.

Put do kuće mi nije ostao u sjećanju. Kretala sam se veoma brzo, jer sam konačno shvatila da brzina nije u pitanju, i samo nejasno pamtim krošnje stabala koje su promicale podamnom. Nije bilo potrebe da donosim bilo kakve odluke ili da određujem pravac kretanja. Moje misli su bile usmjerene na moju kuću i ja sam znala da ću doći kući. U tren oka bila sam u svom domu. Ušla sam u dnevnu sobu gdje je moj muž u svojoj omiljenoj fotelji čitao novine. Vidjela sam i svoju djecu kako se muvaju po kući, spremajući se na spavanje. Dvoje naše djece je bilo usred borbe jastucima, što je bio i inače dio rituala pred lijeganje. Nisam imala želju da s njima komuniciram, ali me brinulo kako će od sad pa nadalje bez mene. Dok sam tako posmatrala jedno po jedno, pred mojim očima promicale su slike iz njihove budućnosti. Tada mi je sinulo da je svako od moje djece došlo na ovaj svijet zato da samo proživi svoj život, i da je greška što sam mislila da su to 'moja' djeca. Svako od njih je duša za sebe, baš kao i ja sama, s intelektom koji im je dat prije nego što su došli na ovaj svijet. Svako od njih je obdareno slobodnom voljom da živi životom koji odabere i nitko nema pravo da im tu slobodu uskrati. Ja sam tu bila samo zato da se o njima brinem. Iako se ne sjećam svih detalja, znam da sam vidjela da svako od moje djece ima svoju zadaću na ovome svijetu. Kad ta zadaća bude obavljena i njihovo poslanje na zemlji bit će okončano. Vidjela sam, tada, i određene izazove koji očekuju pojedinu moju djecu i znam da su oni nužni za razvoj njihovih duša. Ništa od onoga što sam vidjela nije me rastužilo ili zabrinulo. U krajnjoj liniji svoj mojoj djeci će biti dobro, a na koncu ćemo, uskoro, svi opet biti zajedno. Od svega toga osjetila sam nekakvu blagost i milinu: s mojim mužem i mojom djecom, mojom cijelom obitelji koju sam oduvijek željela i prizivala, bit će, dakle, sve u redu. Oni mogu nastaviti svojim putem, pa mogu i ja nastaviti svojim.

Osjetila sam duboku zahvalnost zbog ovog saznanja koje će mi olakšati moje putovanje kroz smrt.

Tada sam osjetila želju da nastavim sa svojim životom i da iskusim sve ono što me još očekivalo. Vratila sam se, ili bolje rečeno, vratilo me u bolnicu. Samog se putovanja nazad opet ne sjećam, kao da se radilo o treptaju oka. Moje je tijelo još uvijek ležalo u bolničkoj sobi, neke dvije i po stope niže mene. I moji prijatelji su još uvijek bili tu. Znala sam da neće putovati samnom. Odjednom sam začula prodoran šum.