Moj je učitelj umro u „položaju spavajućeg lava". Svi su znaci bili tu ukazujući da je on još uvijek bio u stanju meditacije, i nitko nije dotaknuo tijelo tijekom tri cijela dana.

Trenutak kada je on izišao iz svoje meditacije ostat će sa mnom cijeli moj život: Njegov je nos iznenada ispustio zrak, boja sa njegovog lica je odtekla, i onda se njegova glava blago nagnula na jednu stranu. Sve do tog trena bilo je pouzdano ravnoteže, jakosti i života u njegovom tijelu.

Bilo je veće kada smo okupali tijelo, obukli ga, i odnijeli iz njegove spa­vaonice gore u glavni hram palače. Mnoštvo je ljudi bilo tamo, raširivši se uokolo hrama da bi iskazalo njihovo poštovanje.

Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Jasno, mliječno svjetlo, slično tan­koj svjetlećoj magli, počelo se pojavljivati i postupno raširilo posvuda.

Hram palače je imao vani četiri velike električne lampe; obično su u to doba večeri sjajile jasno, jer je već bilo mračno oko sedam sati. Pa ipak su bile mutne od tog tajnovitog svjetla.

Apa Pant, koji je tada bio državni činovnik u Sikkimu, bio je prvi koji je telefonirao i upitao što bi to na Zemlji moglo biti.

Tada su mnogi drugi počeli nazivati; to strano, nezemaljske svjetlo vidjelo je stotine ljudi. Jedan od učitelja nam je tada otkrio da je naviješteno u Tantrama da je takovo objavljivanje svjetla znak o nekome tko je dosegao Budastvo - puno prosvjetljenje.

Prvobitno je planirano da tijelo Jamyang Khyentsea bude čuvano u palači tjedan dana, ali smo uskoro počeli dobivati telegrame od njegovih učenika.

Bilo je to 1959; mnogi od njih, uključivši Dilgo Khyentse Rinpoche, tek su došli u izbjeglištvo, proputovavši dugi i opasni bijeg iz Tibeta.

Svi su oni molili da se tijelo čuva da bi oni imali mogućnost vidjeti ga. Zato smo ga držali još dva tjedna.

Svaki dan su bila četiri različita molitvena zasjedanja sa stotinama svećenika, vođenih od Lama svih različitih škola, i često upra­vljani sa nosiocima obiteljskih loza, i na tisuće uljanica bilo je darovano.

Tijelo nije zaudaralo niti se počelo raspadati, pa smo ga zadržali još jedan tjedan. Indija je bila vatreno vruća ljeti, ali unatoč tome tjedan za tjednom su prolazili, a tijelo nije pokazivalo znake truljenja. Završili smo držeći tijelo Jamyang Khyentsea šest mjeseci; cijela okolica učenja i prakse razvijala se u njegovoj svetoj prisutnosti: učenja koja je Jamyang Khyentse davao, a koja su ostala nedovršena kada je umro, dovršili su njegovi najstariji učenici, i mnogi, mnogi su svećenici bili zaređeni.

Konačno smo odnijeli tijelo na mjesto koje je on izabrao za spaljivanje. Tashiding je jedno od najposvećenijih mjesta u Sikkimu, i smješteno je na vrhu brijega.

Svi su učenici otišli tamo, i sami smo izgradili stupu za njegove posmrtne ostatke, iako su u Indiji svi naporni fizički radovi obično učinjeni od iznajmljenih radnika. Svi, mladi i stari, čak od učitelja kao Dilgo Khyentse Rinpochea do najobičnijih ljudi, nosili su gore na brijeg kamenje i gradili cijelo zdanje svojim vlastitim rukama. Bilo je to najuzvišenije moguće svjedočanstvo odanosti koju je on nadahnuo.

Nikada riječi ne bi mogle prenijeti gubitak koji se dogodio smrću Jamjang Khyentsea.

Napuštajući Tibet ja i moja obitelj smo izgubili našu zemlju i pos­jede, ali ja sam bio suviše mlad da bi se stvorila ikakva vezanost za njih.

Ali gubitak Jamyang Khyentsea bio je toliko ogroman da još uvijek tugujem, toliko godina kasnije.

Cijelo moje djetinjstvo živio sam u sunčevom svjetlu njegove prisutnosti. Spavao sam na malom krevetu u podnožju njegovog kreveta, i budio se mnogih godina na zvuk njegovih šaptavih jutarnjih molitvi i kuckanje njegove male, budističke krunice.

Njegove riječi, njegova učenja, osobito spokojno zračenje njegove blizine, njegov smiješak, sve su to za mene neizbrisive uspomene.

On je nadahnuće mom životu, njegovu i blizinu Padmasambhave ja uvijek zazivam kada imam poteškoća ili kada podučavam.

Njegova smrt je neprocjenjivi gubitak za svijet i neprocjenjiv gubitak za Tibet. Običavam razmišljati o njemu, kao što sam razmišljao o Dilgo Khyentse Rinpocheu, kada bi budizam bio uništen i samo on ostao, ipak bi budizam još bio na životu, jer je on bio sveukupno utjelovljenje onoga što budizam znači.

Nestankom Jamyang Khyentsea, cijela epoha, ponekad se čini i cijela dimenzija duhovne moći i znanja, iščeznula je sa njim.

Umro je kada je imao samo šesdesetsedam godina, i često se pitam kako bi cijela budućnost tibetanskog budizma bila drugačija da je Jamyang Khyentse poživio da nadahne njegov razvoj u izbjeglištvu i na Zapadu istim autoritetom i beskrajnim poštovanjem za sve tradicije i loze koje ga je učinilo toliko omiljenim u Tibetu.

Budući da je on bio učitelj učitelja, i budući da su nositelji loza svih tradicija primili inicijacije i učenja od njega i zato ga obožavali kao njihovog izvornog -učitelja, on je bio prirodno kadar skupiti ih zajedno, u duhu i harmoniji, odanosti i suradnje.

Pa ipak, veliki učitelj nikada ne umre. Jamyang Kyentse je ovdje, nadahnjujući me dok ovo pišem; on je skrivena snaga ove knjige i onoga što podučavam; on je temelj i duhovna osnova pozadine svega što činim; to je on koji mi nastavlja davati unutarnju uputu.

Njegov blagoslov i povjerenje koje mi je dao bili su sa mnom, vodeći me kroz sve poteškoće u pokušaju da predstavim, na ma koji način koji mogu, tradiciju koje je on predstavljao i oplemenio.

Njegovo je plemenito lice za mene punije života sada nego ijedno od živućih lica, a njegove oči uvijek vidim kako sjaje transcedentnu mudrost i transcedentno suosjećanje koje nikakva snaga na nebu ni na zemlji ne može ugasiti.

Neka ga svi vi koji čitate ovu knjigu malo upoznate kao što ga ja znam; da svi budete nadahnuti kao što sam ja bio posvetom njegovog života i veličajnošću njegovog umiranja; da svi budete povučeni njegovim primjerom cjelokupne predanosti dobrobiti svim živim bićima i odvažnošću i mudrošću koje ćete trebati u radu za istinu u ovom vremenu.

nastavlja se...