Uvijek ću se sjećati smrti mog osobnog dragog učitelja Jamyang Khyentse Chokyi Lodro, ljeta 1959.

Za vrijeme posljednjeg dijela njegova života, on bi pokušao ostaviti svoj samostan što je manje moguće. Učitelji svih tradicija skupljali bi se kod njega za poduke, a nositelji rodovskih porijekla bi ga tražili za uputstva, jer je on bio izvor njihovog prenošenja nasljeđivanja.

 

Samostan u kojemu je živio, Dzongsar, postade centar koji je najviše vibrirao duhovnom djelatnošću na Tibetu, jer su svi najuzvišeniji Lame dolazili i odlazili.

 

Njegova je riječ u kraju bila zakon; bio je tako slavan učitelj da je gotovo svatko bio njegov učenik, toliko slavan da je imao moć zaustaviti civilne ratove pogađajući se da će povući svoju duhovnu zaštitu sa boraca obiju strana.

 

Na žalost, kako je zahvat kineskih osvajača stezao, uvjeti u Khamu su se naglo pogoršavali i čak kao mladi dječak ja sam mogao vidjeti predstojeću opasnost koja je prijetila.

 

U 1955. moj je učitelj dobio izvjesne znakove koji su pokazali da bi trebao napustiti Tibet. Najprije je otišao na hodočašće svetim mjestima u centralnom i južnom Tibetu; a tada, da bi ispunio tajnu želju svog učitelja, posjetio je sveta mjesta u Indiji, i ja sam išao sa njim.

 

Svi smo se mi nadali da bi se situacija na Istoku mogla poboljšati dok smo bili odsutni. Ispalo je, kasnije sam shvatio, da je odluka mog učitelja da ode bila done­sena na znak mnogih drugih Lama i običnih ljudi da je Tibet osuđen na propast, i to im je dopustilo da se spase na vrijeme.

 

Moj učitelj je imao dugogodišnji poziv posjetiti Sikkim, malu zemlju u Himalayi i jednu od svetih zemalja Padmasambhave.

 

Jamyang Khyentse je bio inkarnacija najsvetijeg sveca u Sikkimu, i kralj Sikkima ga je zamolio da tamo podučava i blagoslovi zemlju svojim prisustvom.

 

Kada su jednom čuli da je on otišao tamo, mnogi su učitelji došli sa Tibeta da prime njegova učenja, i donijeli sa sobom dragocjene izvorne tekstove i svete rukopise koji inače ne bi mogli opstati.

 

Jamyang Khyentse je bio učitelj svih učitelja i hram palače u kojem je živio postao je ponovno uzvišeno duhovno središte.

 

Budući da su uvjeti na Tibetu postajali sve pogubniji, sve se više Lama sakupljalo oko njega.

 

Govorilo se da ponekad kada veliki učitelji mnogo podučavaju, ne žive vrlo dugo; to je gotovo kao da oni privuku na sebe sve prepreke duhovnim podučavanjima koje postoje.

 

Bilo je predskazanja da bi moj učitelj, ako bi napustio podučavanje i putovao kao nepoznati pustinjak po zabačenim uglo­vima zemlje, mogao živjeti mnogo više godina.

 

U stvari on je i pokušao tako učiniti: kada je započeo naše posljednje putovanje u Kham, on je napustio sve svoje posjedovanje i otišao u potpunoj tajnosti, ne namjeravajući podučavati nego hodočastiti.

 

Ali kada su ljudi otkrili tko je on, molili su ga da ih podučava i daje tajna upućivanja. Beskrajno bijaše njegovo suosjećanje kada je, znajući što stavlja na kocku, žrtvovao svoj vlastiti život da bi nasta­vio podučavati.

 

Dogodilo se to u Sikkimu, gdje se Jamyang Khyentse razbolio; u isto to vrijeme, strašne su vijesti došle da je Tibet konačno pao.

 

Svi najstariji Lame, poglavari rodovskih porijekla, posjetili su ga jedno popodne, i molitve i ritu­ali za njegov dugi život nastavljale su se dan i noć.

 

Svatko je sudjelovao. Svi smo se zauzimali kod njega da nastavi živjeti, jer učitelj njegove uzvišenosti ima moć odlučiti kada je vrijeme da napusti svoje tijelo.

 

On je samo ležao na krevetu, prihvaćao sve naše darove i smijao se, te rekao s osmijehom punim razumijevanja: „Dobro, samo da bude povoljno, kažem, živjet ću."

 

Prvi nagovještaj koji smo imali da će moj učitelj umrijeti bio je putem Gyalwang Karmape.

 

On je rekao Karmapi da je dovršio djelo zbog kojega je došao u ovaj život, i odlučio je napustiti ovaj svijet. Jedan od Khyentseovih bliskih pomoćnika briznuo je u plač čim mu je Karmapa to otkrio, i onda smo mi saznali.

 

Njegova se smrt dogodila slučajno upravo nakon što smo čuli da su tri najslavnija samostana Tibeta, Sera, Drepung, i Ganden, bili zauzeti od Kineza.

 

Doimalo se tragičnim simbolom da je padom Tibeta, to uzvišeno biće, utjelovljenje tibetanskog budizma, umrlo.

 

Jamyang Khyentse Lodro je umro u tri ujutro, šestog dana petog tibe­tanskog mjeseca. Deset dana prije, dok smo cijelu noć molili za njegov dug život, iznenada se zemlja potresla silnim potresom. Po budističkim Sutrama, to je znak koji obilježuje predstojeće umiranje jednog prosvijetljenog bića.

 

Tijekom tri dana nakon njegove smrti, čuvalo se u potpunoj tajnosti, i nitko nije smio doznati da je Khyentse umro.

 

Jednostavno se objasnilo da se njegova bolest pogoršala, i umjesto da spavam u njegovoj sobi kao obično, tražilo se da spavam u drugoj sobi.

 

Najbliži pomoćnik mog učitelja i učitelj ceremonija, Lama Chogden, proživio je dulje s mojim učiteljem nego itko drugi. On je bio miran, ozbiljan, čovjek asket, pronicljivim očima i upalim obrazima, i dostojanstven i elegantan ali na skroman način.

 

Chogden je bio poznat po svojoj temeljitoj čestitosti, njegovoj duboko ljudskoj doličnosti, njegovoj srdačnoj ljubaznosti, i izvanrednoj sposobnosti pamćenja: činilo se da se sjećao svake riječi koju je moj učitelj rekao, i svake priče, i poznavao je i najsitnije pojedinosti najzamršenijih svetih obreda i njihovo značenje.

 

Bio je također uzoran praktičar i učitelj sa svojom osobnom prikladnošću. Promatrali smo dok je Lama Chokden nastavljao nositi mom učitelju hranu u njegovu sobu, kako je izraz na njegovom licu sumorniji.

 

Nastavljali smo zapitkivati kako je Khyentse, a Chokden bi samo rekao: „On je posve isto." U izvjesnim tradicijama, nakon smrti učitelja, i tijek vremena u kojem ostaje u meditaciji nakon smrti, važno je zadržati tajnom.

 

Tek nakon tri dana, kao što sam rekao, konačno smo čuli da je umro.

 

Tada je Vlada Indije poslala telegram u Peking. Odande je poruka poslana u osobni samostan moga učitelja, Dzongsar, gdje su već mnogi svećenici plakali, jer su na neki način saznali da je umro.

 

Malo prije nego što je otišao, Khyentse se na misteriozan način obvezao da se bude jedanput vratio na Tibet prije nego umre. I jest. Za Novu godinu te iste godine, oko šest mjeseci prije nego je zaista umro, kada se prikazivao obredni ples, mnogi stariji svećenici su imali priviđenje o njemu, upravo onakvog kakav je bio, pojavljen na nebu.

 

Moj je učitelj utemeljio studij visoke škole, poznat po stvaranju nekih od najizvrsnijih znanstvenika modernog doba.

 

U glavnom hramu stajala je ogromna statua Bude budućnosti, Maitreye. Jednog ranog jutra, uskoro nakon novogodišnjih dana, kada se vizija pojavila na nebu, čuvar hrama je otvorio vrata: Khyentse je sjedio u krilu Bude Maitreye.

 

nastavlja se...