Jedan od značajnih putokaza u procesu spoznavanja prirode smrti bila je knjiga 'O smrti i umiranju' Elisabeth Kebbler-Ross. Sve do tada, smrt je bila područje zanimanja isključivo svećenika. Liječnike je zanimao život, znači, briga o živim ljudima. Smrt je bila prepuštena pogrebnicima. Elisabeth Kebbler-Ross usudila se pisati u ljudima na samrti, o njihovim razmišljanjima i doživljavanju neizbježnog kraja. Ona je pokrenula istinsku revoluciju. Nekoliko godina kasnije, širom zemlje su održavani tečajevi i predavanja o smrti i umiranju. Izmišljena su, ili možda ponovo izmišljena, utočišta za umiruće - mjesta gdje su ljudi mogli otići po vlastitom Izboru i umrijeti na miru. Činilo se kao da je Elisabeth minirala branu i bujica je krenula. Njen rad inicirao je pojavu brojnih knjiga na ovu temu. Spomenut ću - između ostalih - 'Život poslije života' Raymonda Moodyja i 'U trenutku smrti' K. Osisa i E. Haraldssona, koji su pisali o trenutku smrti i iskustvu bliske smrti. Postoje zanimljive sličnosti u svim ovim istraživanjima. Raymond Moody, naučnik i psihijatar, tvrdi da veliki broj ljudi, prisjećajući ie iskustva bliske smrti, spominje razne varijacije iste sekvence. U početku, čini im se kao da negdje visoko sa stropa posmatraju svoje vlastito tijelo ispruženo na krevetu ispod njih. Vrlo precizno vide i opisuju aktivnost medicinskog osoblja koje pokušava oživjeti nepomično tijelo. U sljedećem trenutku - a to je jedini zastrašujući dio ovakvog iskustva - pred njima se otvara dugačak i mračan tunel kroz koji prolaze veoma velikom brzinom. Na drugom kraju tunela dočekuje ih blještavo svjetlo, koje gotovo svi doživljavaju kao emanaciju Boga ili, ponekad, Isusa. To svjetlosno biće zahtijeva od došljaka da analiziraju vlastiti život. Spoznaja da dosadašnji život predstavlja čitavu zbrku pogrešnih poteza, samosažaljenja, zavisti i sličnih emocija i postupaka, u ljudima izaziva bol i kajanje. Međutim, svjetlosno biće uvijek pruža utjehu, ljubav i oproštaj. Zatim se istim putem - kroz tunel - iako nerado, vraćaju nazad.

Veoma često, smatra Moody, ljudi koji prethodno nisu razmišljali o nekom duhovnom razvoju, poslije ovakvih iskustava, počinju se za to interesirati. I neizbježno, vjerovanje u život poslije smrti postaje toliko jako, da je i uvriježeni strah od smrti maksimalno umanjen.

Zanimljivo, u takvim trenucima, kada smo gotovo prekoračili granicu, shvaćamo da se smrti ne treba bojati. Ali to možda nije uvijek utješno. Možda ćete reći: 'Kakve sve to ima veze sa ovim životom? I kakavje uopće smisao takvog iskustva, u odnosu na našu privremenu egzistenciju?'

Ovakva pitanja izaziva vaša spoznaja da je život ograničen. I želja da shvatite njegov smisao. Ali, pretpostavimo da je traganje za smislom samo po sebi besmisleno. Da predstavlja samo jedan potez u igri koja se zove 'zbog čega smo ovdje'. Jesmo li ovdje da bismo tragali za nečim određenim? Ako je odgovor na ovo pitanje 'da', onda smrt, sasvim sigurno, pospješuje traganje.

U trenucima dok sam se pokušavao izboriti s misterijom vlastite smrti trudeći se da shvatim smisao života, zaista sam nešto otkrio. Veoma jednostavan odgovor - ovdje smo da bismo učili. Sve što se događa, a smrt posebno pomaže nam da učimo.

Zaključio sam da nam je dato idealno okruženje u kome učimo. Razmislite, postoji li bolja sredina za učenje od života kojim sada živite? Sve me to podsjeća na neku vrstu nebeskog logora za obuku regruta, gdje su tečajevi i savladavanja prepreka i snalaženja u rizičnim situacijama gotovo đavolski. Mislim da najđavolskiju od svih prepreka u ovom životu predstavlja seks. Zapravo, smrt je posljedica naše seksualnosti. Organizmi na dnu evolutivne ljestvice ne razmnožavaju se seksualnim putem. Jednostavno se kloniraju. Na izvjestan način, zahvaljujući neprestanoj razmjeni genetskog materijala, ovi organizmi nikada ne umiru, osim ako ih netko uništi namjerno. Iskustva starenja i prirodna smrt su im nepoznata. Jedino na višim nivoima evolutivne ljestvice javlja se seksualna reprodukcija praćena fenomenom starenja i prirodne smrti. Sve ima svoju cijenu.

Moždu ste primijetili da se najbolje uči kad smo suočeni krajnjim rokom. Tada više nema izmotavanja. U grupnoj terapiji veoma često sam koristio jednu korisnu i efikasnu tehniku. Poslije određenog vremena pacijenti koji dolaze na grupnu terapiju počinju se ponašati kao da im je na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta, a ne nekoliko mjeseci života. Obično bih u takvoj situaciji ulazio u prostoriju gotovo nehajno, i rekao: 'U redu, društvo, ova grupa ionako ima još šest mjeseci života. Znači,  za šest mjeseci završavam sa vama i vašom terapijom. To će biti sasvim dovoljno.' Nevjerojatno je kolikom se brzinom pažnja do tad nezainteresiranih ljudi suočenih sa realnim krajnjim rokom usmjerava na pravu stvar - na učenje.

Postavljanje krajnjeg roka ima isti efekat i u individualnoj terapiji. Okončanje prijateljskog odnosa između pacijenta i terapeuta ponekad simbolizira svojevrstan proces umiranja i pruža pacijentu mogućnost koju drugi ljudi rijetko imaju, da se suoči sa smrću i prevlada strah.