U kulturi koja je poriče, smrt se smatra slučajnošću koja pogađa bez razloga i na koju ne možemo uticati. To je jednostavno stanje stvari, a mi smo uhvaćeni u nekakav zlokobni ciklus iz kog nema izlaza. Strah od smrti sprečava ljude da joj se približe i shvate da se treba bojati mnogo manje nego što misle.

Poimanje smrti kao slučajnosti je potpuno pogrešno. Većina nas će, zapravo, odabrati gdje, kada i kako će umrijeti. Možda ovo zvuči šokantno, ali je istina. Pri tom ne govorim o samoubistvu, namjernoj saobraćajnoj nesreći u kojoj stradaju samo jedan auto i jedan vozač, ili o nekim drugim samoubilačkim incidentima. Ne govorim o alkoholičarima koji se opijaju do smrti ili o oboljelima od emfizema pluća koji se i dalje truju cigaretama. Niti govorim o bilo kom drugom poznatom psihosomatskom poremećaju. U stvari, govorim o medicinskim poremećajima poput srčanih oboljenja, ili raka, o čemu postoje naučni dokazi.

Prije tridesetak godina, u vrijeme pionirskih operacija na otvorenom srcu - bilo je to mnogo opasnije raditi onda nego danas - svi su postali dio predstave. A najbolje prognoze o postoperativnom procesu oporavka nisu dali ni kirurzi niti kardiolozi, već upravo psihijatri.

Tim psihijatara intervjuirao je pacijente prije operacije i na osnovu njihovih odgovora određene su tri rizične grupe: visoka, srednja i niska. O tome je objavljena i opširna studija. U grupi niskog rizika pacijenti su na pitanje vezano uz predstojeću operaciju srca odgovarali: Znate, operacija je zakazana za petak i stvarno se poprilično bojim. Međutim, u posljednjih osam godina nisam sposoban bilo šta napraviti. Ne mogu igrati golf, stalno ostajem bez daha, a liječnik mi je objasnio - ako preživim operaciju i postoperativni period, za šest tjedana bit ću kao nov i moći ću ponovo igrati golf. Već sam isplanirao vrijeme, zakazao partiju i prvog septembra, točno u osam sati ujutro eto me na terenu.'

Kao primjer za grupu visokog rizika poslužit će jedna pacijentica koja na pitanje o operaciji odgovara: 'Pa dobro, šta bi bilo s tim?' Psihijatar pita: Zbog čega ste se odlučili za operaciju?' Odgovor glasi: 'Moj liječnik me nagovorio.' 'Da li razmišljate o brojnim mogućnostima koje donosi uspješna operacija - šta ćete sve moći raditi, a što dosad niste smjeli?' 'Nisam razmišljala o tome.' 'Često ste ostajali bez daha, niste mogli ići ni u trgovinu posljednjih osam godina. Zar vas ne raduje što će se situacija promijeniti?' 'Oh, zaboga, uopće ne. Poslije toliko godina ne bih se usudila ni sjesti za volan.'

Ako već govorimo o ekstremima opisanim u studiji - nadam se da me pamćenje dobro služi - četrdeset posto pacijenata iz grupe visokog rizika je umrlo. U grupi niskog rizika smrtnost je iznosila samo dva posto. Ista srčana oboljenja, isti kirurzi, iste operacije, a tolika razlika u stupnju mortaliteta. Ta razlika se mogla predvidjeti još prije početka operacije.

Jednu drugu studiju sa sličnim rezultatima objavio je psihijatar David Siegel. Studija je rezultat proučavanja dvije grupe žena oboljelih od raka. Kod svih su se već pojavile metastaze. Obje grupe su dobile standardnu medicinsku njegu, ali je druga grupa podvrgnuta i psihoterapiji. Ne iznenađuje činjenica da su se pacijentkinje iz ove potonje grupe osjećale mnogo bolje - bilo je manje ljutnje, manje depresije, manje bola.

Poslije tretmana citostaticima, samo su tri žene iz te grupe umrle - što je zaista zapanjujuće, a Siegel je ustanovio da su bolesnice iz druge grupe živjele dva puta duže od pacijentica iz prve grupe.