SMRT NEVJERNICIMA

U toku cijelog putovanja hotimice se nismo bavili etnologijom. Jedan drugome smo govorili da nas to ne zanima, no to nije bila istina. U Kafiristanu osjetili smo da smo dužni baviti se etnologijom. Prevodioca upošljavamo cijeli dan. Razgovaramo sa starcima i mladićima, analiziramo strukturu društva i njihove običaje.

Društvo Kailaša je demokratsko. Svake godine biraju šest administratora tzv. urita — od kojih je ar—urir poglavar. Taj je istovremeno kolovođa u plesu i lokalnim zabavama, on je zadužen da najglasnije pjeva i nuka sve one koji nisu raspoloženi.

Veliku počast dobiva dašt. Da se postane daštom, valja dobiti privolu svih članova sela. Privolu je lako dobiti, ali poslije privole valja prirediti dvanaest gozbi. Jednu za svakoga boga. Te gozbe financijski uništavaju dašta i malo tko izdrži svih dvanaest. Većina daštova potpuno su financijski uništeni već u toku inicijacije, ali im to ne smeta. Žive sretno u slavi i siromaštvu pošto će dašta svatko uvijek pogostiti i udovoljiti mu.

Antinatjecateljsko društvo Kailaša „penaliziraju” svakoga tko sef naglašeno ističe. Nije

da se Kailaši ne vole isticati. Da bi najdalje bacili kuglu, da bi najbolje strelicom pogodili cilj, mladići će vježbati cijelu godinu. No cijena pobjede očituje se u nekoliko jaraca i gozbi za cijelo selo koju plaća pobjednik. Siromašnom pobjedniku rado će pomoći ili posuditi novac svaki član sela.

U pogledu „vanjske trgovine”, uglavnom dobavljaju sol, metal i nakit, a u zamjenu daju stoku, kožu, maslac i drugo. Sami prave sve ostalo. Drže svu stoku, kao i kod nas, izuzev svinja. Jedu sve žitarice kao i mi ali, za razliku od cijele Azije, ne jedu rižu. Ne uzgajaju krumpir.

Osim urira koji su neka vrsta redara i kolovođa u stalnim proslavama, društvo također

bira vare. Vari su javni „demagozi”, veoma bučni i agresivni; u narodnom vijeću zastupaju određene stavove, kreiraju politiku. Funkcija suca— urira — odvojena je od govorničko političke uloge vara. Ni vari ni uriri nemaju nikakve političke moći u vojnom ili policijskom smislu pošto te funkcije vrši svaki član.

Ubojstvo se kažnjava progonom, ne postoje olakšavajuće okolnosti. Ubojstvo nesretnim slučajem kažnjava se progonom od 5 godina i vrlo velikom globom. Da ne bi došlo do takvih situacija, svi Kailaši odmah rastavljaju članove koji se tuku, svađaju, i veliku počast dobiva pomirilac zavađenih stranaka.

Prema djeci Kailaši su gotovo smiješno dobroćudni. Čim se dijete pojavi u društvu

svaki ljutiti razgovor prestaje, lica se razniježe i ljudi se maze i igraju s djetetom bilo kojeg

člana društva.

Djeca se igraju piljcima, „pinceka” i igre krpenom loptom. Ples je jedan od najvažnijih vidova života. Pleše se uz svaku proslavu, uz rođenje, smrt, uz svaku svetkovinu posvećenu bogovima. Postoji dvanaest svetkovina od kojih su najvažniji Giš i Dmenada. Nova godina pada 16. siječnja.

Na žalost, Kailaši kao posebna etnička skupina polako odumiru. Kailaši ili izumiru ili se pretapaju u stanovništvo islamske vjere. Fanatični muslimani danas im ne daju mira, a sami Kailaši drže ih primitivnima. Njima je sve jasno, a jasno im je i što mi radimo — svi se trude objasniti nam što više o životu koji provode.

Tko pređe na muslimansku vjeru, zajamčena mu je velika svota novca te privilegije. No

ova posljednja tri sela tvrdokorno se drže i još su uvijek dobro izolirana. Okolni muslimani teško dolaze zbog planina i snijega. Posjećuju ih mladi pakistanski oficiri, dobro stojeći i lijepa izgleda, a dolaze ovdje iz dalekog Peševara u nadi da će tu oprobati svoj muški šarm kod lijepih i slobodnih djevojaka. Kailaši djevojke rasplamsavaju maštu mnogim Pakistancima koji misle da će ovdje „stvari” ići lako.

Posjetiocu koji im se sviđa djevojka će često pokloniti cvijet, a kadšto i koralje što ih nosi u kosi. No mnogi Pakistanci se razočaraju.

Imena djevojaka kao ni muzika, čini se, nemaju veze ni sa čim na svijetu, kao što su

Kori—Tromgati, lijepa Hamili Areni, Avruli Mirkani. Tipična muška imena su već poznatija, Katamir, Utamir, Armalih, Mirjan, Samor i Aror.

U  vrijeme  svetkovina  pripovijedaju  se  mitovi  i  legende  među  kojima  je  veoma

popularna priča o trci između Imre i Yushe — vrhunskoga boga i đavla.

Obojica jašu vilovite gigantske konje jureći cijelom zemljom. Međutim, Imra stvori ljude koji svojim radom kopaju rupe tako da đavo stalno pomalo zaostaje dok mu se konj spotiče o te prepreke. Na kraju utrke Yushev konj će slomiti nogu.

Često se pripovijeda o pomrčini kada će Imra ugasiti i sunce i mjesec. Dobrom čovjeku Imra će dati komadić sunca u ruke da mu osvjetljava put i vodi ga ispravnom stazom. Dobroj ženi dat će komadić mjeseca kojim će hvatati odsjaj sunca,  no samo ako se ne udalji predaleko od muškarca koji nosi sunce. U tom će slučaju komadić sunca ispržiti muškarca, a žena će ostati u tami s mjesecom koji više neće sjati. Kad stignu do gorskog prolaza Zidig, Imra će se pobratimiti s ljudima.

Tu je i legenda o krugu i kvadratu. Kada bog sunca Aror želi legnuti sa Dizonom, boginjom mjeseca, nastoji da je zaustavi jer mu ona stalno izmiče. Kližući nebom u njenoj putanji, Aror odluči zaustaviti je i to tako da oko nje izgradi okrugli zid od nagomilanog kamenja. No Dizona se ne da zatvoriti u krug. Pretvara se u vodu i istječe kroz pukotine između kamenja. Da bi je zadržao, Aror izgradi i zid od vatre i zid od zraka — i okruži je vodenim kanalima. Istodobno Dizona gradi pravokutne zidove oko Arora. Dizona u formi kvadrata pokušava zaustaviti kretanje sunca, zazidati ga u kockastom prostoru, a on nju želi uhvatiti u krugu.

Osim Imre, jedino čarobnjak Yuš zna načina kako graditi krugove i kvadrate čime se omogućuje prolaz i suncu i mjesecu, i to tako da oba putuju zajedno. Tajnu bi prišapnuo svom izabraniku — Budolaku koji je provodio vrijeme u samoći, u kući vila i vilenjaka.

Tu je i legenda o konju s mačem u glavi kada se nad zemljom nadvije vječni mrak. Hrabar čovjek će naći tog konja, izvući mu mač iz glave da bi povratio sunce, i njime ubiti podzemnog demona.

Aror! Mislili smo na Apolona koji proganja svoju sestru Dafne da bi je uhvatio tek nakon prolaza kroz podzemni tunel između Atike i Krete, gdje ona prestaje biti božanskom kćerkom i postaje boginjom, a on prestaje biti ili izigravati boga. Stari svjetonazori, kvadratura kruga, san srednjovjekovnih alkemičara. Odakle ta povezanost, zašto uvijek ti brojevi — sedam, dvanaest, šest? Zašto sedam dana u tjednu, sedam duginih boja, sedam nota u ljestvici zvukova, sedam planeta na nebu. Dvanaest mjeseci, dvanaest olimpijskih bogova, dvanaest apostola? Poznati inženjer nautičar Berigman u svojoj knjizi o mjerama u metereologiji, kao i pisac John Michel, drži da je industrijsko društvo moralo uništiti ženske prirodne mjere, stope, palce i milje, funte — mjere koje milenijima koristi cijeli svijet, mjere temeljene na broju dvanaest, na menstraulnom ciklusu i opsegu mjeseca.

Napoleon je shvaćao značaj tih mjera. Ognjem i mačem nametnuo je metar i hektar i kilogram, dekadski sustav — sustav logike, trgovine — muški sustav. Još do prije nekoliko godina Engleska je tvrdoglavo i nepokolebljivo zadržavala prastari sistem Kaldejaca i Babilonaca, a i starih Slavena.

Ali i s time je svršeno. Jedino što još uvijek voze lijevom, ženskom stranom. Kailaši,

naravno, mjere palcima i stopama, govore o sedam neba koja se okreću oko  sjeverne zvijezde. Prilično dobro poznaju astronomiju. Plejade nazivaju Laruk, a Velikog medvjeda — Prust.

Svjetonazor Kailaša je toliko kompleksan s obzirom na svjetonazor u Kanibala koji svijet doživljavaju intuitivno, akonceptualno. Teško je vjerovati da Kailaši nisu ostatak neke nestale civilizacije ili kulture. Kao čovječja ribica, ostatak nečega iz davnine.

Danas je manje više cijeli svijet zahvatio osnovni poriv industrijsko kapitalističkog duha — natjecanje. Život postaje utrkom. Svi smo navodno jednaki, ali poslovi koje obavljamo nejednako su vrednovani. Kailaši rješavaju taj problem veoma jednostavno. Svi su jednaki pa se natjecati i nema smisla. Ne jednaki u kineskom smislu, u smislu Mao Ce Tunga da su svi jednako odjeveni. Ne jednaki kao industrijski zapad u smislu da svi imaju jednake šanse natjecati se za nejednake životne privilegije. Ovdje su svi jednaki u smislu da je svaka profesija jednako važna. Svećenik ne prezire liječnika, liječnik ne prezire kovača, trgovac ne prezire seljaka. Takva jednakost postojala je u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Svi ti ljudi ne žive u takvoj zajednici. Oni imaju lijepe kuće, ukusna jela, fina vina, lijepe plesove, divne nošnje. Razradili su sistem navodnjavanja, izgradili mlinove, vodovode i državnu strukturu, imaju religiju, astronomiju, čak i neku vrstu filozofije.

Hoće li se spasiti ova tri posljednja sela od odumiranja? Kailaši znaju da odumiru. Iako ne znaju odakle uistinu vuku svoje porijeklo, u Evropejcu prepoznaju rođaka i govore mu kao da su Kailaši, a na muslimane pokazuju kao da su stranci.

Približava se kraj dvadesetoga stoljeća. Kako li će izgledati dvadeset i prvo? Hoćemo li živjeti u svijetu potpuno automatiziranom ili ćemo možda nešto naučiti i od ovih veselih ljudi. U dvadesetprvom stoljeću dogodit će se mnogo toga, ali, izgleda, Kailaši neće više postojati.