Mnogo govorimo o čistoj pozitivnoj energiji koja stvara svjetove, o energiji s kojom smo uvijek povezani, ali rijetko joj otvoreni.  Pošto je naše tijelo produžetak te iskonske životne sile, zašto onda umiremo?

Recimo da ste glumac. Izađete na pozornicu, odjenete kostim i iskusite užitak što ste odigrali neki lik u kazališnom komadu. Kad ste gotovi, skinete sa sebe kostim i lik koji ste glumili, ali vi ste i dalje vi.

Isto je s vašim proširenim ja. Ovdje je igrajući se u (vašem) tijelu i uživajući u tom iskustvu, zbog učenja, zbog zabave. Kad se time zamori, radit će nešto drugo, ali se neće ugasiti poput svijeće. Ne može;  ono je čista energija, a energiju ne možete izbrisati.

Ah, usprkos tomu što energiju ne mogu zdrobiti, naše negativne vibracije mogu potpuno zdrobiti tjelesne stanice, praksa koju provodimo s nevjerojatnom vitalnošću. Fokusirajte se sa strahom na bolest u tijelu koju ne želimo, i naša se spona s višom energijom toliko drastično stanji, toliko stisne, da se stanice počnu gušiti od nedostatka životne energije. Tijelo je tada svedeno na čisto biološko preživljavanje da bi konačno umrlo od stalnog gušenja svojih stanica. Ali, samo tijelo umire, a ne životna sila koja vi jeste.  

U takvom stanju gušenja, sirote stanice, koje moraju imati stalnu opskrbu životnom silom, sada su prisiljene na drukčiju reakciju na negativne vibracije koje jure tijelom. Nemaju druge alternative nego popustiti bolesti zbog nedostatka te neophodne energije čime im je ugrožen opstanak. Nastavi li se smanjeno opskrbljivanje životnom silom, stanice se više neće moći replicirati. Na toj se točki fizički gase i jednostavno recikliraju ponovno u čistu pozitivnu energiju blagostanja odakle su i stigle. A s njima i vi.

To nazivamo smrću, ali sve što prestaje postojati je vaš fizički oblik, a ne vi.

Znanstvenici već znaju da tijelo može živjeti daleko duže nego sada, možda i stoljećima. Ali ti nevjerojatni instrumenti koje uzimamo zdravo za gotovo, neće

raditi bez goriva, pa kad se netko više ne oduševljava svojim životom, a energija prestane teći kroz njega, rezultat je ono što nazivamo smrću. Ali smrt važi samo za tijelo, a ne i za vas.

Nije to plavičasti dim cigareta što vas ubija; to je ometanje protoka života kroz životnu sponu. Nije to srčani udar koji vas ubija; to je ometanje života koje je prouzročilo udar u prvom redu. Neka ta životna sila postojano i neometano teče pa ćete moći svako jutro za doručak popiti cijanid, a da ni ne zaštucate.

Nije li onda zanimljivo da je najveći strah koji neprestano vibriramo, a zatim pohranjujemo da bi još snažnije vibrirao, upravo strah od smrti? Strahovanje od smrti je naučena reakcija vrijedna žaljenja koju smo davno pokupili od nekolicine fanatika gladnih moći, koji su se željeli igrati igre "Hajde da kontroliramo mase". I u tome su uspjeli, briljantno! Navedite grupicu ljudi da se boje nečega poput smrti, i smjestili ste ih upravo tamo gdje ste to htjeli - pod svoj ugnjetavački palac.

Upravo su tako počele glupe glasine o đavolima i zlu i paklu i nekom velikom sucu na nebu - upravo korištenjem straha za mehanizam kontrole. Ali kako energija ne može umrijeti, a mi smo bez sumnje sačinjeni od energije, strahovanje od smrti nijee drugo do li golemo rasipanje vremena koje ne donosi ništa osim još više negativne energije. Tužno je to da nas oduvijek toliko spretno uče strahu od smrti da smo potpuno zaboravili živjeti.

Međutim, u trenutku kad stvarno odlučite zamijeniti kostim, dolazi samo do povlačenja iz fizičke u energetsku egzistenciju, razdvajanja od tijela. Onaj "vi" koji doista jeste, nikad ne odustaje. Taj je dio vas zauvijek i vječno povezan s vječnom svjesnošću: s vama.

Drugim riječima ono što pogrešno nazivamo smrću, samo je pomak fokusa, preskok iz jedne u drugu frekvenciju. Hoćete li ikad ponovno biti John Doe? Ne, a da li biste i željeli to biti? Ali vi ne prestajete postojati. Ne možete! Vi ste nepresušna životna energija koja skakuće unaokolo i igra se na ovom posebnom igralištu. Vi ste čista pozitivna energija blagostanja i vi ne možete tu energiju nikad ubiti!

Ogromna je važnost pokapanja tog straha iz razloga što - čak i kad bismo sve druge "ne želim" pretvorili u "želim" - a zatim ostavili na stranu samo taj jedan bolni trn zvani smrt, još uvijek bismo imali vibraciju straha koja utječe na sve, a posebno na težak uspon prema zadovoljavajućem zdravlju.

Lakše bi bilo prestati se bojati tog strašnog mita koji je izmislio čovjek i koncentrirati se sa svime što imamo na podizanje naših frekvencija prema tom našem višem i širem dijelu koji je jezgro Svega što jest. Tada bismo imali koliko god želimo neba ovdje na Zemlji u našem malom svijetu, onako kako je u početku i bilo zamišljeno.