Vozim se ekspresnom željeznicom.

U kovitlacu plave izmaglice i tmine mraka, kroz preriju

tutnji petnaest čeličnih vagona sa hiljadu ljudi.

(I svi će  vagoni postali zarđalo staro željezo, a svi

muškarci i žene što se za večerom smiju u vagon-restoranu

i spavaćim kolima pretvorit će se u pepeo.)

Pitam čovjeka u odjeljku zapušače kuda ide a on odgovara:

‘Omaha'.

 

Ovo je poema 'Ograničenost' Carla Sandberga, poema o smrti, vrlo jezgrovit i britak sažetak naših stavova o ovoj prilično zanemarenoj temi koja me fascinira otkad znam za sebe. Može se reći da sam kao tinejdžer imao romantičan susret sa smrću, što ne znači da sam gajio samoubilačke namjere. Bila je to više reakcija na okolinu u kojoj sam rastao. Dom mog dječaštva biloje mjesto gdje je površnost bila stvar od najvećeg značaja. Najvažnije je bilo znati koja se viljuška i kada upotrebljava.

Prije nekoliko godina u modi je bilo kupovanje šašavih božičnih poklona. Jedan takav poklon - pregaču sa naslikanom patkom, iznad koje je krupnim slovima pisalo: 'Prije istine odgovarajuća viljuška - kupio sam svojoj ženi. Upravo je takvo bilo moje djetinjstvo. 'Odjeća čini čovjeka', naglašavali su moji roditelji u svakoj prilici.

Gubitak svih iluzija bio je logičan slijed događaja jer bih prije ili poslije, neizbježno postao dobro obučeni idiot.

I tako, relativno rano, probudio se moj pobunjenički duh. Rekao sam sebi: 'Zaboravi površnost. Šta je zaista važno?' Tada sam počeo razvijati naviku gledanja ispod površine stvari, naviku koja me nikada više nije napustila. I kada se zapitam šta je najvažnije u ljudskoj egzistenciji, pada mi na pamet samo jedan odgovor - njena ograničenost. Svi ćemo jednom umrijeti. U tom trenutku započela je moja romansa sa smrću.

Kada sam odrastao počeo sam shvaćati da smrt nije najvažnija stvar ljudske egzistencije, ali je, možda, druga najvažnija stvar. A dio odrastanja je prihvaćanje činjenice da ćemo svi jednoga dana umrijeti. Pretvorit ćemo se u ostatke kostiju, prašinu i pepeo.

Spoznaja ograničenosti života mnoge od nas ispunjava besmislom. Kakav smisao može imati naše bijedno ljudsko postojanje? Svakako, živjet ćemo još malo kroz našu djecu, ali kako se generacije budu smjenjivale, za vrlo kratko vrijeme izgubit će se svako sjećanje na naše ime.

Možda se sjećate poznate poeme 'Ozymandias', P.B. Shelleya, u kojoj pjesnik opisuje ostatke egipatske statue u pustinji. Na postolju je bilo zapisano:

'Zovem se Ozymandias, svih kraljeva Kralj: Vidi djela moja, silni, pa očaju se predaj!'

A sve što je ostalo od statue na postolju su dvije gotovo razrušene kamene noge i lice, do pola prekriveno pustinjskim pijeskom - i nikoga nema tko bi se mogao prisjetiti imena i titula čovjeka-statue.

Pa čak i ako se i nađete u maloj grupi ljudi koji će ostaviti za sobom trag u ljudskoj historiji, ti će tragovi s prolaskom vijekova polako nestajati.

‘Život je hodajuća sjenka', lamentira Shakespeare. 'To je priča koju je ispričao idiot, prepuna buke i bijesa, a ne znači ništa.