POGLAVLJE 9 - Smrt i vječnost

Priče i pjesme u svim vremenima su uočavale tu sličnost ljudskog postojanja sa snom - ono je prividno tako čvrsto i stvarno, pa ipak tako nestalno da svakog trena može da nestane. U momentu vaše smrti, priča vašeg života vam zacijelo može djelovati kao san koji je došao do kraja. Pa ipak, čak i u snu mora biti jedna srž koja je stvarna.

Mora postojati svijest u kojoj se san događa, da je drugačije, ni sna ne bi bilo. Ta svijest - da li nju stvara tijelo ili ona stvara san o tijelu, san o nekome? Zašto je većina onih koji su doživjeli iskustvo blisko smrti izgubila strah od smrti? Razmislite o ovome.

Naravno da ćete vi umrijeti, ali to je puki mentalni

pojam sve dok se „lično“ ne susretnete sa

smrću po prvi put. Kroz ozbiljnu bolest ili neku

nesreću koja se dogodi vama ili nekome ko

vam je blizak, ili kroz odlazak voljenih osoba,

smrt ulazi u vaš život kao svijest o vašoj sopstvenoj

smrtnosti. Većina ljudi od nje ustukne u strahu, ali ukoliko ne ustuknete i ukoliko se suočite sa činjenicom da je vaše tijelo kratkotrajno i da može nestati svakog trenutka, steći ćete izvjesnu distancu, ma koliko malu, od svoje psihičke i fizičke forme, od „ja“. Kada budete uvidjeli i prihvatili nestalnu prirodu svih životnih oblika, zadobićete jedan neobičan osjećaj mira.

Suočavanjem sa smrću, vaša svijest se do neke

mjere oslobađa poistovjećivanja sa oblikom. To

je razlog zašto u nekim vrstama budizma

monasi redovno odlaze u mrtvačnicu, sjede i

meditiraju među leševima. U Zapadnoj kulturi postoji široko rasprostranjeno poricanje smrti. Čak se i stari ljudi trude da o njoj ne misle i ne govore, a mrtvaci se sakrivaju i odnose. Kultura koja poriče smrt neizbježno postaje površna i vještačka, usredsređena samo na spoljne oblike stvari. Kada se poriče smrt, život gubi na dubini. Mogućnost spoznaje sebe iza imena i oblika, ta transcendentna dimenzija, nestaje iz naših života zato što smrt jeste ulaz u tu dimenziju. Ljudi su skloni da se osjećaju neprijatno prema završecima, jer je svaki kraj jedna mala smrt. Zato u mnogim jezicima pozdrav za rastanak znači „vidjećemo se opet“.

Uvijek kada se neko iskustvo okonča - sastanak

sa prijateljima, odmor, djeca napuste roditeljski

dom - mi umiremo jednom malom smrću. 

„Oblik“ koji se pri tom pojavljuje u vašoj svijesti

kao jedno iskustvo nestaje. On često za sobom

ostavlja osjećanje praznine, koju se većina ljudi

trudi da ne osjeti i da se s njom ne suoči.

Ako naučite da u svom životu prihvatite pa čak i pozdravite završetke, otkrićete da se to osjećanje praznine, koje ste prvobitno doživjeli kao neprijatnost, pretvara u osjećanje unutarnjeg prostora koji je duboko miran. Učeći da svakodnevno umirete na ovaj način, otvorićete sebe za život. Većina ljudi osjeća da njihov identitet, njihov osjećaj sebe, jeste nešto toliko nevjerovatno dragocjeno da ga ne žele izgubiti. To je uzrok njihovog straha od smrti.

Djeluje nezamislivo i strašno da „ja“ može

prestati postojati. Ali to dragocjeno „ja“ se

miješa sa imenom i oblikom i pričom s njima

povezanom. To „ja“ nije ništa drugo do privremena

formacija u polju svjesnosti. Sve dok je taj oblik identiteta sve što znate, nećete biti svjesni da je ta dragocjenost vaša sopstvena suština, vaše najdublje ja jesam, koje je svjesnost sama. To je vječnost u vama - i to je jedina stvar koju ne možete izgubiti.

Uvijek kada se u vašem životu pojavi neki veliki

gubitak - gubitak stvari, kuće, bliskih osoba,

gubitak reputacije, posla ili fizičkih sposobnosti

- nešto u vama umre. Osjećate da ste se smanjili

u osjećaju sebe. Može se pojaviti i izvjesna

dezorijentacija: „Bez toga... šta sam ja?“

Kada vas oblik, sa kojim ste se nesvjesno poistovijetili

kao da je dio vas, napusti ili nestane, to

može biti izuzetno bolno. On ostavlja rupu, takoreći,

u samom tkanju vašeg postojanja.

Kada se to dogodi, nemojte poricati ili ignorisati

bol ili tugu koju osjećate. Prihvatite da je ona tu. 

Čuvajte se sklonosti uma da oko tog gubitka

isplete priču u kojoj vam je dodijeljena uloga

žrtve. Strah, bijes, ozlojeđenost ili samosažaljenje

su emocije koje idu uz tu ulogu. Zatim,

postanite svjesni onoga što leži iza tih emocija,

kao i iza priče koju je načinio um: rupe, tog

praznog prostora. Možete li se suočiti i prihvatiti

taj neobičan osjećaj praznine? Ako možete,

možda ćete uvidjeti da to više nije strašno

mjesto. Možda ćete se iznenaditi kada otkrijete

mir koji iz njega izvire.

Uvijek kada se dogodi smrt, kada se rastoči neki

životni oblik, Bog, bezobličan i neotjelotvoren,

isijava kroz otvor koji je ta nestala forma ostavila

za sobom. Zato je smrt najsvetija pojava u

životu. Zato vas može obuzeti Božiji mir kroz

posmatranje i prihvatanje smrti. Kako je svako ljudsko iskustvo kratkotrajno, kako su naši životi nestalni. Postoji li išta što ne podliježe rađanju i smrti, postoji li bilo šta što je vječno?

Razmotrite ovo: da postoji samo jedna boja,

recimo plava, i da je čitav svijet i sve u njemu

plavo, onda ne bi bilo plavog. Potrebno je nešto

što nije plavo da bi plavo postojalo - drugačije

se ono ne bi „isticalo“, ne bi ga bilo.

Zar onda, isto tako, nije potrebno nešto što nije nestalno i kratkovječno da bi nestalnost svih stvari bila shvaćena? Drugim riječima: ako bi sve, uključujući i vas, bilo nestalno, da li biste to vi ikada saznali? Zar činjenica da ste vi svjesni i da možete posvjedočiti o kratkovječnoj prirodi svih oblika, uključujući i sopstveni, ne znači da u vama postoji nešto što ne podliježe propadanju?

Kada imate dvadeset godina, svjesni ste svog

tijela kao snažnog i energičnog. Šezdeset godina

kasnije vi ćete biti svjesni svog tijela kao slabog i

starog. Vaše razmišljanje će se također promijeniti

od vremena kada ste imali dvadeset, ali svijest

koja zna da je vaše tijelo mlado ili staro ili da se

vaše razmišljanje promijenilo nije pretrpjela

nikakve promjene. Ta svjesnost je ono vječno u

vama - samo prisustvo. To je bezobličan jedinstveni

život. Možete li ga izgubiti? Ne, jer ste vi

on.

Neki ljudi postaju duboko mirni i gotovo svijetle

tik prije nego što će umrijeti, kao da nešto isijava

kroz njihov oblik koji se rastače. Ponekad se desi da veoma bolesni ili stari ljudi postanu skoro providni u svojim posljednjim nedjeljama, mjesecima, pa čak i godinama života. Kada vas pogledaju, možete vidjeti svjetlost koja sija iz njihovih očiju. Nema više psihološke patnje. Oni su se predali, tako da je osoba, umom stvoreno egoistično „ja“, već nestala. Oni su „umrli prije smrti“ i tako pronašli duboki unutarnji mir koji je spoznaja sopstvene besmrtnosti. Za svaku nesreću i katastrofu postoji potencijalno spasonosna dimenzija koje smo mi obično nesvjesni.

Ogroman šok usljed potpuno neočekivane bliske smrti može za posljedicu imati to da prisili svijest da se u potpunosti prestane poistovjećivati sa oblikom. U posljednjim trenucima pred fizičku smrt, kao i u samom činu umiranja, doživjećete sebe kao svijest oslobođenu oblika. Iznenada, neće više biti straha, samo mir i spoznaja da je „sve u redu“ i da je smrt samo jedan oblik rastvaranja. Tada se smrt spoznaje kao potpuno prividna - podjednako prividna kao i oblik koji ste poistovjećivali sa sobom. 

Smrt nije neka anomalija ili najstrašniji od svih

događaja, kako bi savremena kultura željela da

vi mislite, nego najprirodnija stvar na svijetu,

neodvojiva od svoje suprotnosti - rođenja, i isto

toliko prirodna kao i rođenje. Sjetite se toga

kada budete sjedili pored osobe na samrti.

Velika je privilegija i sveti čin prisustvovati smrti

jedne osobe, kao svjedok i sudrug.

Kada sjedite sa osobom na samrti, nemojte poricati niti jedan aspekt tog iskustva. Nemojte poricati to što se događa i nemojte poricati svoja osjećanja. Spoznaja da ne postoji ništa što biste mogli učiniti možda će učiniti da se osjetite bespomoćno, tužno ili bijesno. Prihvatite to što osjećate. Zatim idite jedan korak dalje: prihvatite da ništa ne možete učiniti, i prihvatite to u potpunosti. Vi ne vladate situacijom. Iskreno se predajte svakom aspektu tog iskustva, i svojim osjećanjima i svakom bolu ili neprijatnosti koju samrtnik možda osjeća. Stanje predaje svijesti i spokoj koji dolazi sa njime mnogo će pomoći umirućem i olakšati mu prelaz. Ako budu potrebne riječi, one će doći iz mirnoće unutar vas. Ali one će biti sekundarne. Sa smirenošću će doći blagoslov: mir.

Sve su stvari međusobno povezane - budisti su

to oduvijek znali, a fizičari su sada to i potvrdili. 

Ništa što se dešava nije izolovan događaj, to

samo tako izgleda. Što ga više procjenjujemo i

označavamo, on postaje sve izolovaniji. Cjelovitost

života postaje fragmentarna kroz naše

razmišljanje. Pa ipak, upravo je totalitet života

ono što je iznjedrilo taj događaj. On je dio mreže

međusobno povezanih stvari koja je kosmos. 

To znači: sve što jeste ne može biti drugačije. 

 

U većini slučajeva, mi ne možemo da počnemo

odgonetanje uloge koju prividno besmislen

događaj ima u totalitetu kosmosa, već shvatanje

njegove neizvjeznosti u ogromnosti ukupnosti

može biti početak jednog unutarnjeg prihvatanja

onoga što jeste i na taj način usaglašavanja

sa cjelokupnošću života.