POGLAVLJE 9 - Smrt i Vječnost

Priče i pjesme u svim vremenima su uočavale tu sličnost ljudskog postojanja sa snom - ono je

prividno tako čvrsto i stvarno, pa ipak tako nestalno da svakog trena može da nestane. U

momentu vaše smrti, priča vašeg života vam zacijelo može djelovati kao san koji je došao do

kraja. Pa ipak, čak i u snu mora biti jedna srž koja je stvarna.

Mora postojati Svijest u kojoj se san događa, da je drugačije, ni sna ne bi bilo. Ta Svijest - da li

nju stvara tijelo ili ona stvara san o tijelu, san o nekome? Zašto je većina onih koji su doživjeli

Naravno da ćete vi umrijeti, ali to je puki mentalni pojam sve dok se „lično“ ne susretnete sa

smrću po prvi put. Kroz ozbiljnu bolest ili neku nesreću koja se dogodi vama ili nekome ko vam

je blizak, ili kroz odlazak voljenih osoba, smrt ulazi u vaš život kao svijest o vašoj sopstvenoj

smrtnosti. Većina ljudi od nje ustukne u strahu, ali ukoliko ne ustuknete i ukoliko se suočite sa

činjenicom da je vaše tijelo kratkotrajno i da može nestati svakog trenutka, steći ćete izvjesnu

distancu, ma koliko malu, od svoje psihičke i fizičke forme, od „ja“.

Kada budete uvidjeli i prihvatili nestalnu prirodu svih životnih oblika, zadobićete jedan neobičan osjećaj mira.

Suočavanjem sa smrću, vaša Svijest se do neke mjere oslobađa poistovjećivanja sa oblikom. To je razlog zašto u nekim vrstama Budizma monasi redovno odlaze u mrtvačnicu, sjede i meditiraju

među leševima. U Zapadnoj kulturi postoji široko rasprostranjeno poricanje smrti. Čak se i stari

ljudi trude da o njoj ne misle i ne govore, a mrtvaci se sakrivaju i odnose. Kultura koja poriče

smrt neizbježno postaje površna i vještačka, usredsređena samo na spoljne oblike stvari. Kada se

poriče smrt, život gubi na dubini. Mogućnost spoznaje Sebe iza imena i oblika, ta Zranscendentna Dimenzija, nestaje iz naših života zato što smrt jeste ulaz u tu Dimenziju. Ljudi su skloni da se osjećaju neprijatno prema završecima, jer je svaki kraj jedna mala smrt. Zato u mnogim jezicima pozdrav za rastanak znači „vidjećemo se opet“.

Uvijek kada se neko iskustvo okonča - sastanak sa prijateljima, odmor, djeca napuste roditeljski

dom - mi umiremo jednom malom smrću. „Oblik“ koji se pri tom pojavljuje u vašoj Svijesti kao

jedno iskustvo nestaje. On često za sobom ostavlja osjećanje praznine, koju se većina ljudi trudi

da ne osjeti i da se s njom ne suoči.

Većina ljudi osjeća da njihov identitet, njihov osjećaj sebe, jeste nešto toliko nevjerovatno

dragocjeno da ga ne žele izgubiti. To je uzrok njihovog straha od smrti.

Djeluje nezamislivo i strašno da „ja“ može prestati postojati. Ali to dragocjeno „ja“ se miješa sa imenom i oblikom i pričom s njima povezanom. To „ja“ nije ništa drugo do privremena formacija u Polju Svjesnosti. Sve dok je taj oblik identiteta sve što znate, nećete biti svjesni da je ta dragocjenost vaša sopstvena Suština, vaše najdublje Ja Jesam, koje je Svjesnost sama. To je

Uvijek kada se u vašem životu pojavi neki veliki gubitak - gubitak stvari, kuće, bliskih osoba,

gubitak reputacije, posla ili fizičkih sposobnosti - nešto u vama umre. Osjećate da ste se smanjili

u osjećaju sebe. Može se pojaviti i izvjesna dezorijentacija: „Bez toga... šta sam ja?“ Kada vas

oblik, sa kojim ste se nesvjesno poistovijetili kao da je dio vas, napusti ili nestane, to može biti

izuzetno bolno. On ostavlja rupu, takoreći, u samom tkanju vašeg Postojanja.

Kada se to dogodi, nemojte poricati ili ignorisati bol ili tugu koju osjećate. Prihvatite da je ona tu.

Čuvajte se sklonosti Uma da oko tog gubitka isplete priču u kojoj vam je dodijeljena uloga žrtve.

Strah, bijes, ozlojeđenost ili samosažaljenje su emocije koje idu uz tu ulogu. Zatim, postanite

svjesni onoga što leži iza tih emocija, kao i iza priče koju je načinio Um: rupe, tog praznog

prostora. Možete li se suočiti i prihvatiti taj neobičan osjećaj praznine? Ako možete, možda ćete

uvidjeti da to više nije strašno mjesto. Možda ćete se iznenaditi kada otkrijete Mir koji iz njega

izvire.

Uvijek kada se dogodi smrt, kada se rastoči neki životni oblik, Bog, bezobličan i neotjelotvoren, isijava kroz otvor koji je ta nestala forma ostavila za sobom. Zato je smrt najsvetija pojava u Životu. Zato vas može obuzeti Božiji Mir kroz posmatranje i prihvatanje smrti. Kako je svako ljudsko iskustvo kratkotrajno, kako su naši životi nestalni. Postoji li išta što ne podliježe rađanju I smrti, postoji li bilo šta što je vječno?

Razmotrite ovo: da postoji samo jedna boja, recimo plava, i da je čitav svijet i sve u njemu plavo,

onda ne bi bilo plavog. Potrebno je nešto što nije plavo da bi plavo postojalo - drugačije se ono

ne bi „isticalo“, ne bi ga bilo.

Zar onda, isto tako, nije potrebno nešto što nije nestalno i kratkovječno da bi nestalnost svih

stvari bila shvaćena? Drugim riječima: ako bi sve, uključujući i vas, bilo nestalno, da li biste to vi

ikada saznali? Zar činjenica da ste vi svjesni i da možete posvjedočiti o kratkovječnoj prirodi svih

Kada imate dvadeset godina, svjesni ste svog tijela kao snažnog i energičnog. Šezdeset godina

kasnije vi ćete biti svjesni svog tijela kao slabog i starog. Vaše razmišljanje će se također

promijeniti od vremena kada ste imali dvadeset, ali svijest koja zna da je vaše tijelo mlado ili

staro ili da se vaše razmišljanje promijenilo nije pretrpjela nikakve promjene. Ta svjesnost je ono

vječno u vama - samo prisustvo. To je bezobličan Jedinstveni Život. Možete li ga izgubiti? Ne, jer ste Vi On.

isijava kroz njihov oblik koji se rastače. Ponekad se desi da veoma bolesni ili stari ljudi postanu

skoro providni u svojim posljednjim nedjeljama, mjesecima, pa čak i godinama života. Kada vas

pogledaju, možete vidjeti Svjetlost koja sija iz njihovih očiju. Nema više psihološke patnje. Oni

su se predali, tako da je osoba, Umom stvoreno egoistično „ja“, već nestala. Oni su „umrli prije

smrti“ i tako pronašli Duboki Unutarnji Mir koji je Spoznaja Sopstvene Besmrtnosti. Za svaku nesreću i katastrofu postoji potencijalno Spasonosna Dimenzija koje smo mi obično nesvjesni.

Ogroman šok usljed potpuno neočekivane bliske smrti može za posljedicu imati to da prisili

Svijest da se u potpunosti prestane poistovjećivati sa oblikom. U posljednjim trenucima pred

fizičku smrt, kao i u samom činu umiranja, doživjećete Sebe kao Svijest oslobođenu oblika.

Iznenada, neće više biti straha, samo Mir i Spoznaja da je „sve u redu“ i da je smrt samo jedan

oblik rastvaranja. Tada se smrt spoznaje kao potpuno prividna - podjednako prividna kao i oblik

koji ste poistovjećivali sa sobom.

Smrt nije neka anomalija ili najstrašniji od svih događaja, kako bi savremena kultura željela da vi mislite, nego najprirodnija stvar na Svijetu, neodvojiva od svoje suprotnosti - rođenja, i isto toliko prirodna kao i rođenje. Sjetite se toga kada budete sjedili pored osobe na samrti. Velika je

Kada sjedite sa osobom na samrti, nemojte poricati niti jedan aspekt tog iskustva. Nemojte

poricati to što se događa i nemojte poricati svoja osjećanja. Spoznaja da ne postoji ništa što biste

mogli učiniti možda će učiniti da se osjetite bespomoćno, tužno ili bijesno. Prihvatite to što

osjećate. Zatim idite jedan korak dalje: prihvatite da ništa ne možete učiniti, i prihvatite to u

potpunosti. Vi ne vladate situacijom. Iskreno se predajte svakom aspektu tog iskustva, i svojim

osjećanjima i svakom bolu ili neprijatnosti koju samrtnik možda osjeća. Stanje predaje Svijesti i

spokoj koji dolazi sa njime mnogo će pomoći umirućem i olakšati mu prelaz. Ako budu potrebne

riječi, one će doći iz Mirnoće unutar vas. Ali one će biti sekundarne. Sa smirenošću će doći

blagoslov: Mir.

Sve su stvari međusobno povezane - Budisti su to oduvijek znali, a fizičari su sada to i potvrdili.

Ništa što se dešava nije izolovan događaj, to samo tako izgleda. Što ga više procjenjujemo i

označavamo, on postaje sve izolovaniji. Cjelovitost Života postaje fragmentarna kroz naše

razmišljanje. Pa ipak, upravo je Totalitet Života ono što je iznjedrilo taj događaj. On je dio mreže

međusobno povezanih stvari koja je Kosmos. To znači: sve što Jeste ne može biti drugačije.