Smrt bludnice Marije - Miroslav Krleža -

("Zora", Zagreb 1955; Sabrana djela Miroslava Krleže. Svezak osmi: Novele)

Dogodilo se sve to u jednoj civilizaciji, bog da nam prosti, takvoj, gdje se slicni dogadaji spominju u štampanim kronikama kao nešto, što je jedva spomena vrijedno. Istoga dana, kada su novine javile, da se u hotelu tom i tom otrovala mala bludnica Marija, citave su stranice štampe bile ispunjene docekom Njegova Velicanstva Kralja Schiavonije, nogometnim utakmicama, prevarama u ministarstvima, i tako smrt male bludnice Marije nije inspirirala nijednog reportera, da joj posveti nekoliko redaka i da tako sav onaj bol, što je razderao taj skromni subjekt nevine djevojke, zaustavi barem za dvadeset i cetiri sata u vrtoglavom ludilu zbivanja, senzacije i blefa.

Marija se otrovala rano ujutro, oko cetiri, i njeno je stenjanje kroz zatvorena vrata cuo hotelski sluga, koji se uspeo u treci kat da probudi na broju osamdeset i prvom jednoga gosta, koji je htio da otputuje ranom jutarnjom ladom. Onda dakle, kada je prvi covjek cuo stenjanje otrovane djevojke kroz zakljucana vrata njene sobe, onda je vec bilo uglavnom prekasno za svaki pomocni zahvat, jer su se kiseline želucane vec bile spojile s otrovom i onda se s ljudskog stanovišta više nije dalo uciniti ništa. Ali nekoliko sati prije toga, kada je nesretna i zaplakana djevojka pokucala na arhimandritova vrata broj sedamdeset i cetiri, onda su još sve mogucnosti bile otvorene, i izgleda nam, da nije pretjerano, ustvrdimo li, da je citav taj nesretni život djevojcice bio u arhimandritovoj ruci, kao porculanska figurica, što ju je ta medvjedina pijana držala u svojoj šapi i razbila, a zatim okrenula svijetu stražnjicu i zahrkala prostacki pretpotopno, podrigujuci se kao prase, pred koje je pala ruža. No kako ne mislimo da pišemo puritansku tezu o ovom dogadaju, vec bismo htjeli da damo report po kronicarskoj nam dužnosti, treba da postavimo sve te dogadaje pred citaoca u nekom redoslijedu više-manje istom (i od nas potpuno nezavisnom), kojim se taj zapletaj razvijao.

Bilo je, dakle, vec kasno u noci. Hotel je spavao, i putnici posljednjeg nocnog brzovlaka smirili se po svojim sobama kao po kajitama parobroda, kada se cuje samo stenjanje makine i svjetiljka treperi na prvom jarbolu. Iz dubljine, iz pivnice, odjekivala je glazba, ali prigušena, kao pod staklenim zvonom; na dnu dugih, mekanim sagom pokrivenih hodnika, sjale su zasjenjene žarulje, a od vremena na vrijeme zazujao je lift i nastajala bi tišina, a onda bi poslije neznatne stanke i opet zujao lift dugo i jednolicno.

Arhimandrit, ljudina u bundi podstavljenoj krznom, sa skupocjenim draguljnim krstom oko vrata na masivnom optocenom lancu, nije bio toliko pijan te bi bio zaboravio (zatvoren u staklenoj kutiji lifta s livriranim deckom), da se sjeti, kako je moguce da lanac lifta pukne i da se sve to zajedno s njegovih stotinu i osamnaest kila strovali u dubljinu. On je negdje citao jedamput u novinama prije mnogo godina, da se ovako stropoštao lift sa svima, što su sjedili u toj staklenoj škrinji, i otada ga ta neugodna misao ne ostavlja, te je sretno odahnuo, kada mu je livrirani djecarac otvorio staklena vrata i on je osjetio traverze i solidnu betonsku konstrukciju pod svojim nogama.

Arhimandrit dakle, koji je stanovao u trecespratnoj sobi broj sedamdeset i cetiri, covjek prosjed i bradat, masne valovite kose, kao kakva klasicna pojava svecenika grcke vjeroispovijesti (koga Musorgski vidi u blagom scherzu, a o kome Demjan Bijedni pjeva kao o pauku s rascvjetanim nosom i kamilavkom), arhimandrit dakle otvorio je svoju sobu široke volje kao poplava. Gundao je poluglasno neku kocijašku frivolnu pjesmu, skinuo svoju krznenu bundu, svoju crvenom svilom podstavljenu mantiju, i onako teško razrivene probave, sagnuvši se u pojasu i podrigujuci se skidao je debelim, krvlju natecenim mesarskim rucetinama svoje cipele. Pala je teška masivna cipela. Prva, pa odmah zatim druga, i arhimandrit, slavni propovjednik, koji je citavu noc pio sa tri ministra, sedam defraudanata, provalnika, tamnih nekih pojava, koji su svi nazdravljali Kralju i Državi i govorili o milijunima i krvi, arhimandrit, slavna pijanica, zamislio se, bi li izvadio iz svoga kofera kutiju sodebikarbone, da uzme žlicicu-dvije i da tako ispere neugodan tek iz usta, kada se na vratima oglasilo kucanje. Zacudio se arhimandrit, što to kucaju na njegova vrata.

U prvi mah pomislio je, da je to zabuna. Kada se kucanje ponovilo te potrajalo plaho i ustrajno, on je ustao te onako u gacama i teškim vunenim carapama pošao da otvori.

Pred vratima stajala je djevojka, slabokrvna djevojka, gologlava, u svili, a lice joj je bilo zeleno. Drhtala je kao u smrtnome strahu. - Što je? Vi ste se zabunili, gospodice! - Ne, nisam! Molim vas! Nikako se nisam zabunila! Ja stanujem ovdje pokraj vas na broju sedamdeset i tri! Ja sam vec prije vecere htjela k vama! Molim vas, kao boga vas molim, meni se radi o životu i smrti. - No dobro! Dobro! Razumem! Tiše! Samo tiše! Što ste toliko uzrujani? Zato nije potrebno da se toliko uzrujavate! Ja razumem! Molim! Izvolite! Samo tiše!

Djevojka se progurala u sobu; dovukla se do stolice i tamo klonula zaplakavši glasno. Taj njen plac bio je toliko grcevit, da je arhimandrit zastao, i polugol u carapama, zaogrnut crvenopodstavljenom mantijom (da su mu se vidjele gace i svitnjaci svezani na gležnju), nikako nije mogao da prosudi, jesu li te suze prave ili krive.

- Ako laže, vešto laže, svaka cast - mislio je arhimandrit u sebi i gledao djevojku ispod oka. A kada je to tako potrajalo, te se cinilo, kao da je vrijeme zastalo, i kada je djevojka primijetila, da se arhimandrit ne mice, bacila se na pod i na koljenima dopuzala do svecenika. Tamo je zaplakala ponovo, pred arhimandritovim nogama.

Prisutnost mlade, namirisane žene, mekoca njene kose, svila, kroz koju se osjecalo toplo tijelo, sve je to raspalilo krv u pijanici, i njegov je glas zatreperio u grlu. - Dete drago! Meni je to sve nejasno! Ja sve to ne mogu da razumem! Umirite se! Sada je noc! Tu se cuje preko i kada parketi škripe! Kakvoga to smisla imade, ovako sada? ..

Djevojka je bila posve mlada, jedva je prebacila sedamnaestu, i njen plac bio je plac djetinji. Nikako nije mogla da uhvati rijec od suza. Arhimandrit ju je pomilovao po licu, osjetio na dlanu svome vatru njezinih obraza i okrenuo se, pošao do umivaonika, natocio cašu vode i donio djevojci da popije. - Saberite se, dete! Saberite se! Što to sve znaci? - Gospodine! Dragi moj gospodine, oce! Molim vas, mene je strah, ja se bojim, ja bih htjela da se ispovjedim, mene hvata strah, ja sam bolesna, gospodine! - Ja da vas ispovedim, dete? A kako da vas ja ispovedim? Zašto? - Ja sam veceras vidjela, kada ste izašli, i cekala sam da se vratite. Bilo me je strah! Ja bih htjela da se pomirim, gospodine, oce, da se sa svojim životom pomirim! Mene je strah! Ja cu poludjeti! Ja cu umrijeti! Ja se bojim boga!

Arhimandrit, ženskar i pijanica, nije vjerovao u boga. Još od büchnerovsko-darvinskih nižegimnazijalnih vremena citava je ta takozvana nadnaravna nadgradnja ostala za nj definitivno oborenom, a kako ga je poslije život bacao amo-tamo, sve je to u njemu ostalo razvaljeno, i on je poživio u svecenickoj mantiji kao nevjernik i cinik. On je bdio po svome zanimanju nad moštima legendarnih svetaca i careva, a kada se napio, zbijao bi šale od tih kostura, pljuvao po ikonama, razbijao flaše o raspela, bljuvao po riznicama i lagao u crkvi. A sada je eto došla tu k njemu, kasno poslije ponoci, jedna bludnica, pijana žena, koja sva miriše po konjaku i po rakiji, i tu place pred njegovim nogama i hoce da se ispovjedi. Htio je arhimandrit da se nasmije, da se svojim zdravim i dubokim basom nasmije tako glasno, da bi svi gosti i putnici istrcali iz kajita kao da je brodolom i da hotel tone. Kako je ta mlada i nepoznata žena pred njim klecala sagnuta vrata, on se spustio do nje i rutiniranom kretnjom staroga oca dušobrižnika stao da je miluje po kosi, po frizuri, po tjemenu, po zatiljku, pa ispod zatiljka po pahuljasto obraslom žljebicu i po kralješcima, po ramenima, po vratu, po ledima, pticicu malu, sirotu malu, djevojcicu nesretnu, što place, što se boji boga, što se ispovijeda.

Djevojka je plakala, zarila svoju glavu u crvenopodstavljenu mantiju i govorila o nekoj banalnoj, svakodnevnoj historiji: kako se otac opijao, kako je mati citave noci zvrndala na mašini, kako je buknuo rat i ona se gladna skitala po velegradovima, i kako sada ne može više dalje. Sigurno je, da ona dalje ovako više ne može, i strah pred nekom neopisivom arhitektonskom težinom postojece metafizicke nadgradnje, nekog izvjesnog nadzemaljskog poretka, što ga ona nikako nije znala da opiše, vec ga je uvijek vrlo neinteligentno nazivala "božjim sudom", strah dakle pred tim nekim eventualnim antibüchnerovskim poretkom i svijetom, sve je to nju bacilo ovamo pred arhimandritove noge, da se ispovjedi, da skine teret sa sebe, da umre cista. Vjerojatno je, da se u njenom sedamnaestogodišnjem djecjem organizmu paralelno s time javljao jak i neiskorjenjiv poriv duboke i zdrave životnosti, neiživljenosti, i da je to, kako je ona pokucala u noci na vrata jednoga susjeda, bila gesta utopljenika, koji ocajno pruža ruku za spasom, kao posljednji bespomocni signal.

I doista, jedan momenat tako je i izgledalo, kao da ce arhimandrit ipak shvatiti to zbivanje i aktivno zahvatiti u to utapanje i izvuci tu moralnu utopljenicu. Ali prije svega ta ocajna namještenost same fabule, ta ocajno gola banalnost života jedne male, velegradske, nepoznate bludnice, prisutnost mlade žene kao takve, i još ono silno vino pa probdjevena noc, sve se to arhimandritu pricinilo duboko lažnim, i pod njegovom se površinom pokrenuo pijani, okorjeli nosorog sladostrasti i nagona, i on je podigao to zaplakano djevojce k sebi u krilo, kao ranjenika u povoju. Milovao je tako to ocajno nesretno dijete, gladio je rukom, govorio joj o bogu, koji da je, kako se po svemu cini, dobar i vjecan, i kako je on vec cuo za hiljade i hiljade takvih slucajeva, i da nema grešnih i negrešnih ljudi, nego da su pred bogom svi ljudi jednako grešni, i kako bog zapovijeda, da treba živjeti, samo živjeti, i kako živjeti nije grešno nego sveto, jedino sveto, jedino mudro, jedino spasavajuce. Govorio je arhimandrit tako o bogu, osjecajuci pod svojim mesarskim rucetinama ženske listove, stegna, bedra, podvezice (te proklete moderne podvezice, što se podvezuju ispod pasa), srkao je suze djevojcine, milovao je, ušutkivao je i najposlije je u sobi nastala tišina.

Još je bilo vrlo rano i kroz zavjese je probijala prva modrikasta svjetlost dana, kada se arhimandrit trgnuo iz teškog olovnog sna. Vani na hodniku vikali su ljudi i culi se glasovi, te je arhimandrit bunovan sjeo na hip u postelji i posegnuo u tminu da napipa pokraj sebe ženu. - Nema je. Da me nije pokrala!

Umoran, omamljen, u polusnu, on je ispružio ruku do nocnog ormarica, a kada je pod prstima osjetio svoj lanac i skupocjeni briljantni krst, i zlatan sat u kesici od jelenovine, i lisnicu, okrenuo se s lijevoga rebra na desno i glasno zahrkao dalje, kao da su mu sve ove kretnje bile mjesecarske i besvijesne.

Vani na hodniku brujala je graja zbog djevojke, koja se otrovala u pokrajnoj sobi. Netko je piskao na sluge da ne vicu. - Ps-sst. Tiše! Gosti spavaju.