27.          SMISAO MOLITVE

Jedne sam večeri pozvan u sobu nekog poklonika na molitvu. To probudi moju znatiželju, i stoga što ne razumijem zašto se neki poklonici sakupljaju na molitvu, kada je pjevanje jedini bogoštovni čin koji su pozvani provoditi.

U sobi su muškarci i žene, svi zapadnjaci, koji predlažu molitve za svijet, bolesnike, ateiste pa čak i za pokojnike. Čini mi se da je to samo religijska baština koja u smislu Sai filozofije nema nikakvog značenja. Može biti da je Baba nekome i rekao da može moliti, no mislim da ako i jeste tako, onda je to samo stoga što je to bila želja tražitelja. Nije li besmisleno moliti za druge onda kada si uvjeren da si Bog, da si unutarnje Sebstvo?

Idućeg jutra pripovijedam Galvinu svoje sinoćnje iskustvo i iskazujem svoju zbunjenost.

„Naučeni smo uvijek čuti da se moli za našu dušu ili onu pokojnika ili nekog nesretnika. Moliti za druge znači moliti za neko drugo unutarnje Sebsvo. Tko bi uopće molio za Boga? Ako je duša Bog čemu moliti za tu snagu? Molitva mora biti zahtjev našem vlastitom unutarnjem Sebstvu da procvjeta u našoj svijesti. Duša je vječna i nepromjenjiva, što znači da mu nije potrebna podrška, potpora ili pomoć. Svatko mora usmjeriti misao prema vlastitom unutarnjem Sebstvu kako bi se ono pokazalo. Molitva nema drugog značenja. Misliti da se moli za dušu znači ne shvatiti imanentnost Boga i suštinu čovjeka. Molitva, onakva kakvo joj značenje obično pridaju zapadne institucije, je velika metafizička pogreška”.

„Znači pogreška je moliti se svecima ili posrednicima?”

„Da, ako se u liku kojeg zazivamo vidimo posrednika. Bog ne želi posrednike. Odnos sa Gospodom je osobni i izravan odnos. Ako se u liku sveca ili Majke Božje ili u nekom drugom obličju vidi lik božanstva tada ona postaje samo jedan od načina da se bolje usmjeri pažnja na naše unutarnje Sebstvo. Neki se ljudi još uvijek povjeravaju radije nekom liku  ili  imenu  jer se tako  lakše usredotočuju.  No  tim se likovima, tim imenima i simbolima mora pridati ispravno značenje, inače se samo gubi vrijeme. Značenje je da su svi likovi Bog i u svim likovima i svim imenima moramo vidjeti Njega, naše unutarnje Sebstvo, i ništa drugo. Molitva je prije svega zov buđenja božanskog u nama, mada njezine vibracije utječu pomalo na cjelokupni sustav, no nikada prodor u dušu nekog drugog pojedinca. Samo mi možemo probuditi ono što je u našoj nutrini. Nitko drugi. Niti Krist ili Avatar. Učitelj će nam samo  dati  smjernice za  njegovo  buđenje, no  sve ovisi isključivo o našoj volji. Nitko izvan nas samih ne može probuditi ono što nam duboko pripada”.

„Znači da takozvani čuvari istine prenose pogrešne obavijesti o načinima približavanja Bogu?”

„Ako onaj tko prenosi obavijesti metafizičke vrste nije uspio shvatiti da je Bog u nama i da je nerazdvojan od naše vlastite prirode, on će uvijek prenositi pogrešne obavijesti. Pogrešnim obavijestima nikada nećemo uspjeti dostići cilj. Onaj tko ne posjeduje istinu je ne može ni prenositi. Tko zna brojiti samo do sto ne može voditi knjigovodstvo nekog poduzeća”.

„To znači da nam nisu potrebni posrednici, dakle ni sakramenti, posljednja pomast i slično”.

„Neće nam biti potrebni onda kada shvatimo. Dok god čovjek nije pojmio imanentnost Boga biti će mu potrebne čvrste vanjske podrške, ma koliko bile bespotrebne u smislu traženja. Beduin se može orijentirati u pustinji mada ne postoje cestovne oznake. Zapadnjaku koji se upusti u pustinjsku avanturu trebaju karte, mape i kompas. Sakramenti mogu poslužiti kao podsjetnik da je rođen zbog traženja vlastite božanskosti. Danas sakramenti nemaju drugog značenja ni drugu moć, jer ih udjeljuju nesamoostvarene osobe ili barem neposvećene pa dakle one koje ne posjeduju metafizičku Svijest. Posljednja pomast, koja je nekada sadržavala ono isto značenje koje imaju Tibetanska i egipatska knjiga mrtvih, danas nema nikakvog značenja”.

„Ovih sam dana doživljavao samo vrlo negativna iskustva. Nisam ti o tome govorio jer možda čine dio onog svijeta kojeg još ne razumijem. Jednog sam dana naletio na dječaka u punom epileptičnom napadu upravo na terasi na koju gleda moja soba. Pokušao sam mu pomoći, no nisam znao otkud početi. Onda se pojavio mladić koji se predstavio kao bolničar, a onda i dječakov otac. Svi epileptičari imaju poneki napadaj, no dječakov mi je otac rekao da sin, otkad su stigli u Puttaparthi, ima i po tri dnevno, dok ih kod kuće nije imao već mjesecima. Mladić koji se predstavio kao bolničar je upitao uzima li dječak lijekove a  otac odgovori da su ga po dolasku u Bangalore neki suputnici nagovorili da lijekove koje je dao liječnik zamijeni homeopatskim lijekovima kupljenim prije odlaska u Puttaparthi. Dječak je, kaže otac, poslije nekoliko dana

počeo dobivati napadaje. Suputnice su ga uvjeravale da su to krize čišćenja i da će mu kasnije biti bolje. No situacija je postala nepodnošljiva, pa mu je bolničar savjetovao da ponovno primijeni lijekove koje je i prije uzimao”.

„To se ne događa samo ovdje. Neznalica i blesana ima svugdje. U Parizu, kao i svakom drugom kutku zapadnog svijeta, to su svakodnevne stvari. Ljudi napuštaju lijekove u korist trava ili homeopatskih lijekova i onda se suočavaju sa pravim pravcatim dramama. Ta moda ne pogađa samo takozvane posjetitelje Istoka ili Sai poklonike. Rekao bih, naprotiv, da su ljudi koji slijede određenu modu stigli i ovamo. Sai Baba i jeste tu zbog njih!”

„Oni će teško promijeniti svoj tako skučeni mentalitet!”

Galvin uzdignu obrve i sliježe ramenima.